Književne novine

DA LI

J}

JE NUŠIĆ U MLADOSTI

BIO SOCIJALISTA? ~.

Mi danas malo znamo o mlađom Nušiću. Naročito nam je ostao malo poznat onaj period Nušićeve mladosti (on je tada još uvek Alkibijad Nuša!) kađa se formirao njegov karakter i izgrađivao pogled na svet. A baš tih gođina desila su se u Nušićevom „životu nekolika značajna događaja sa kojima se ispoljila njegova napređdnost i revolucionarnost. 1, što je najvažnije, ti đogađaji (koji su dosad ostali skoro nepoznati) prikazuju nam Nušića u drukčijem svetlu i ukazuju nam na prave izvore onog demokratski nastrojenog Nušića koga nisu mogle da otupe ni duge godine ni povremene slabosti, njegovog kasnijeg života.

„Borbe”, komađ je bio prerađen i prilagođen našim prilikama. Na premijeri ovog komada publika, koju su uglavnom sačinjavali učenici, priređila je demonstracije koje su se završile sukobom i borbom (i u pozorištu i pređ pozorišnom zuradom) između policije : đaka. Nušić učestvuje, po svemu sudeći, i u organizaciji ovih demonstracija. Njega uđara sabljom jeđan žandarm po ruci (ostao mu je ožiljak čitavog života!), na saslušanjima „.provaljuju” ga učenici Prve beogradske gimnazije a direktor Realke ga dvaput saslušava. On dobija nekoliko dana školskog zatvora, trojku iz vlađanja, a umesto izbacivanja iz škole (pošto je već bio kraj školske go-

Posle ovog prvog „borbenog krštenja” Nušić je stalno u društvu naprednih omladinaca, naročito (zajedno s Vojislavom Ilićem) u društvu MKoste Arsenijevića, tipografa i socijalističkog pesnika. Tađa u šić postaje saradnik radničkih uđruženja, a naročito Družine tipografskih radnika za uzajamno potpomaganje u bolesti i smrti. Kada je 18 februara 1884 godine ova družina · priredila „sčlo sa igrankom”, u čijem je programu učestvovala i pevačka družina „Radnik”, Nušić zajedno sa još nekim svojim drugovima (Đ. Dragutinovićem i P. Kekićem) učestvuje u izvođenju programa.

Svoj napredni stav Nušić je po-

Danas ne možemo tačno, zmail dine) njemu ne dozvoljavaju upis kako je i pod čijim neposrednim u- na Veliku školu,

ticajem mladi Nušić postao borben i beskompromisan. Po njegovom poreklu, društvenoj sredini u kojoj je odrastao i njegovim prvim KknjiŽevnim radovima nije se mogao Oočekivati organizator đačkih demonstracija i pesnik buntovnih pesama. . Otec Nušićev, Cimcarin i trgovac, · vampitavao je svoju decu ua patrijarhbmhwom i relgiomom dub | mladom Alku bio je namenio trgovački poziv. (Zbog toga je Nušić šegrtovao vw detinjstvaj i UČIO realNušić jE | o „Bovi Čovek? i sledbenik socijalističkih ideja Sve'tomara Markovića u višim razredi me realke, Tada su STi go ea“ wioškolci i studenti (čak i oslovi?) listom pali kao redovi u redove socijalista, Svojim borbenim wastupima i aktivnom delatnošću Muša se brzo istakao, Na sastanciraa literarne družine „Nađa” i preko omlađinskih listova i časopisa en poručuje omladini da treba „kovačat smelo”, a kralju Milanu „\ lice” kreše Što „babe slave, prezire junake”. Štaviše, sarađuje i pomaže rađnička društva i organizacije. Prve svoje revolucionarne istupe Nušić je ispoljio na demonstracijama tv Narodnom pozorištu („naj“ većim đačdkim demonstracijama JX veku”) protiv antisocijalističkog i reakcionarnog pozorišnog komađa „Rabagas”. Uprava „Kraljev“ skog” narodnog pozorišta u Beo građu. na čelu s poznatim režim“ skim upravnikom Miloradom P. Šap čaninom(koji nije smeo nešto ka snije da prikaže ni.Nušićevog „Na“ rodnog poslanika”), stavila je bila na repertoar ovu „šaljivu igru francuskog pisca Sardua s namerom đa se ismeje opozicija i socijalizam. Štaviše, prema pisanju GCenićeve

soko gore, pod samim zvezdama. „Razumela je, to bolje” —o „|pomisli vraćajući se pred ogleđalo, —d „Time će mnoge svinjarije biti ušteđene... Gospode, kako je sve ovde odvratno i prljavo! Moram se ŠtiO pre izgubiti. Udaviću · se inače... Na kraju krajeva bio sam dosta ; dao sam dosta. Bez prevare. Za. novac se ne samo kupuje nego i prodaje... I ovc krpe! Svud neke krpe. Očito, zadržao sam se previše. Moj greh!” Njihovi odnosi dostigli su već onu tačku kada jedna strana pocne smatrati da je za svoj, novac kupila ne samo njegovo telo nego 1 HnJegovu slobodu. 1 bezobzirno pokušava da ga okuje među četiri zida, nuđeći mu u zamenu dosadu sigurnosti i spokoja. Uzaluđ, međutim. On nije bio iz tog jata. Čim bi to osetio, dizao je siđro iz mulja i polazio, poput nemirnog ptičja, u nov predeo. „Kažu da sam pljačkaš” — bunilo se nešto u njomu. — „Svi to kažu na kraju, ali ništa lažnije od toga. Ja sam samo večno zeleni bršljan. Pripijam se uz zid, jer sam ne mogu da stojim uspravno, ali mu zato dajem mlađost bez koje bi bio zao i ružan... Pljačkaš! Makva zabluda! Ako zid neće bršljan, može li mu se on nametnuti?” Brijač se munjcvito sjuri niz glatki podbradak, iskričavo svetlucajući. i POM, S NM — Danas ti je gadno, ali sutra već potražićeš novog HEđija. Ja se, viđiš, ne bunim protiv toga. I drugi moraju da žive, ovako. Privlačno je i ne

zamara... To bezuvetno moraš učiniti i đobro jc da.

to učiniš što pre. Time ćeš ušteđeti mnoge gorke časove... Taj Edi se možda neće libiti da sa đrveta skine i poslednji list, ali ja to ne mogu. Nisam rođen pod takvom zvezdom. Mokrim dlanom je ovlaš obrisao meko, naježeno lice. Niz podbradak mu naglo skliznu mlaz prljavozelene sapunice, —— Slažeš se? i fr OG ia

Ona je nepomično seđela u krevetu, bunovnih očiju i neuređene kose, Nemirno ptičje joj je prekinulo san, a njegovo uzbuđenje sprečavalo ju je ja ga nastavi, Tresla se, hladna ođ neobjašnjive strave, u noći punoj mokrog fijukanja i brzorekog kazivanja. Slutila je blisku smrt. Viđela je vlastitu sahranu, umorno Kljuse upregnuto U mrtvačka kola i plitku raku oburvanih „zidova. Kriknula je. Zvala ga je u pomoć, Al; se on nije okrenuo niti je zapitao šta joj je, mađa je pušio cigaretu za cigaretom. Ostavljena je! Zaboravljena. Prezrena. Gutajući jecaj, skupila se u kvrgu, 'moleći bar san, bar niega, da bude milostiv. Ali u mukloj tišini, samo ie belo paperje kapalo po prozorima i učestano ŽUborilo krilato meso. Niko joj se nije odazvao.

U svitanje je još bila budna. I jednako strašno sama. Čula ga je kako ustaje i traži u mraku razbacanu odeću, koračajući kao mesečar. Pozvala ga je. Zatim drugi put, treći put, četvrti put, sve tiše, Mnaolećivije. Uzalud. Ostao je i nadalje slep i gluv, vođen nekuda nečim što je gorelo u njemu kao požar. Pokrila je glavu i jecala, zvala ga je i jecala, krijući se od vatre koja je varničeći palacala. Prekasno je bilo pobeći. I nije se imalo kamo pobeći. Još manje se znalo kako se ukloniti i spasiti, zaskočena u tišini bez glasa. „Ne misliš li me... Ne misliš H me... Ne, je li?” Cvilela je. Tiho, plašljivo,

KNJMREMAME MOWLME

s

društva „Pobratimstvo”.

BRANISLAV NUŠIĆ (DESNO) S NEPOZNATIM DRUGOM

pvp ceannnap er jaeeree zare reararan rar |

nemoćno: — „Edi, Edi”. — Nije imala nikakvih iluzija u trajnost te veze, ali kad je shvatila da će ipak otići, odjednom se uplašila rastanka, Pred njom, na pragu poznog doba, kao jedina izvesnost bila je usamljenost. „Edi” — ponavljala je poput automata. — „Edi, Edi, Edi”. Drugo nije znala. Samo: — „Edi, Eđi, Edi”, Samo: — „Edi, Edi, Edi”. Grlo joj se od strave stislo i kroz usku cevčicu šikljao je njen. glas, prigušen, izmenjen, stravično skičav. :

· — Čuješ li ptice? — pitao je. — Kriče.

— Čujem — potvrđi puna nade, srečna što ju je napokon primetio. — Putuju cele noći. Nisam mogla spavati. |

— Ni _ja. Zvale su me. :

— Tebe? Ne buđi lud. Ptice ne zovu ljude.

— Ali za noćas nisam ni bio čovek. Bio sam poslednji goluždravi ptić, zaostao iza jata... Zar io nisi osetila?

Onđa ju je ponovo 'zaboravio. Koračao je, umivao se, brijao, al; nju više nije viđeo. Plamen mu je spalio oči i sluh, a ona se pitala zašto danas a ne sutra ili nikad. Ili nikađ, najbolje. Ali ko je to mogao znati. Zla boljka je noćas putovala krvotokom tame a za njom, sitnim koracima, staračka

nemoć i smrt.

— Zlato. :

Češalj proseče gusti šiprag njegove kose i načini brazđu kao ralo u ledini. }

— Mi ćemo se opet viđati, zlato moje. Na ulici ili kođ tebe, svejedno. Nikađ ne mogu da zaboravim šta si učinila za mene. — Češalj je orao upregnut rukom duž glave. — Časti mi, bila si divna.

— O, hvala ti! — reče ona bezvoljno. — Možeš to okačit: mačku za rep. |

Priđe joj i zagrli je. „Eđi, kuđa ćeš?” — 5po-

novi jadno.,Bila je utučena, usamljena, izgubljena.

Stisla se uz\njega kao loza uz drvo. „Kuda ćeš?”

Ruka mu je oprezno klizila niz njena ćoškasta,·

oglođana ramena. Pod maježenim dlanom jednako je tekla odvratna reka presahlog mesa. On naglo povuče ruku. | P

— Buđi pametna, zlato — ponovi bedno. — I zabavljaj se što više.

Dlan ga je pekao kao da je magoreo, Nesvesno ga prinese licu: učinile mu se da miriše na zagoretimu. Zgađen, đohvati kofer i skoči u susret veselom ptičju.

> Edi! — Kkriknu oha. — Ne ostavljaj me, Edi... Ne ostavljaj me, Eđi... Strah me je. '

Ali je on već trčao niz drvene stepenice na ulicu. Ulica je bila skamenjena u ledenom vihoru. Srce mu je uzbuđeno kucalo. „Morao si tako” — tešio je on sebe. + „Nisi rođen za kućnog roba, otuđa nesporazum između tebe i sveta”. Ruke su mu uzalud tražile pregršt topline u tankim džepovima.

Dan je bio tmuran, pritisnut oblačnim nebom.

Sneg je u gustim pahuljama poktivao zavejani

pločnik. Visoko gore, možda pod samim zvezdama, uznemireno jato je krčilo put. Slušajući mu leporeki govor i pun gtozničave nade, on bodro zakorača u veliko, varljivo nikuda.

kazao i na sastancima studentskog Kao što

. «< je poznato, baš preko ovog student skog društva najviše su se šŠirile socijalističke iđeje. Tome je đoprinosilo naročito to što su u upravi „Pobratimstva” najčešće sedeli socijalisti. Tako i u vreme Nušićevog studiranja u rukovodstvu „Pobtatimstva” nalazili su se Jaša M. Pro danović i Živojin Balugdžić, tada takođe socijalisti. Iako nije biran u upravu, Nušić je na sastancima veoma aktivan. Istovremeno kađa Jovan Cvijić čita svoj prevod s engleskog „Vaspitna vređnost jestastvenice” od MHekslija, a Jaša Prodanović (iako stuđent Prirodnomatematičkog otseka) svoj rad „Naši noviji pripoveđači”, Nušić najavljuje čitanje svog „Narodnog poslanika”. Na javnom skupu „Pobratimstva”, održanom 7 marta 1887 godine (pogrešno se uzima kod mas da, je Nušić završio Veliku školu 1886 gođine), on istupa s „pripovetkom iz našeg društva” „La partie remise”, koja je, nažalost, izgubljena i po kojoj bi se još boHe mogao videti njegov napredem stav.

Koliko je Nušić bio alttıvan i ks-

je ugledno mesto zauzimao među naprednim omlađincima onog vremena, možemo najbolje videti po njegovom učešću u rađu „Ujedinjene omladine”. Posle Srpsko-bugarskog rata mnogi omlađinci (među Kkojima i Branislav Nušić i Vojislav Ilić), nezađovoljni Milanovom spoljnom i unutarmjom politikom i ne želeći da idu pod „skiptar i krst” Društva „Sv. Save”, osnovali su rađikalsko~socijalističko drustvo „Ujeđinjena omladina”, čiji statut tadđanji ministar prosvete Mil. Kujundžić nije hteo đa odobri sve dok ga nije izneo pred „ministarsxu sednicu, Krajem 1887 gođine „Ujedinjena omladina” je pokrenula i časopis „za nauku, književnost i društvena pitanja” „Omlađdina” u čijem je prvom broju objavljet prevod Engelsovog dela „Poreklo porođice....

Među inicijatorima za osnivanje „Ujedinjene omladine” nalazio se i Nušić. Zbog toga je izabran za delovođu društva. Čak i kada je maja 1887 godine ođržana redovna gođišnja skupština „Ujedinjene omladine”, Nušič je, iako već stavljen pod sud, ponovo izabran za delovođu. Nažalost, o radu ove..tada„veoma popularne „omlađinske organizacije mi danas veoma malo znamo.

Sa tako naprednim i istaknutim omlađincem, kao što je tada bio Nušić, režim kralja Milana je morao da se obračuna. Tome slobođoumnom muladiću koji je imao smelosti i drskosti da napadne i samog kralja, trebalo je đati dobru lekciju, tj. ttebalo ga je, kako mu jelkasnije rekao kralj Milan, „na početku rada uđariti po čelu”. T nije trebalo tražiti naročite razloge i povođe. Nušić ih je pružio 53m.,

Krajem aprila 1887 godine umro je u Beograđu proslavljeni „Junak sa Neškova Visa” — major Ma»ko Katanić. Spasavajući u Srpsko-bugarskom ratu zastavu svoga puka Katanić bude teško ranjen i zarobljen. Prema takvom junaku niže mogao ni neprijatelj da se ophađa sa mcpoštovanjem i nipodaštavanjem: bugarski Knez Aleksandar Batembergški, prema saopstenju Svestislava Stankovića, skimuo je sa svojih grudi odlikovanje za hrabrost i prikačio ga Kataniću. Kads

je posle rata od zadobijenih rama ·

Katanić umro, na njegovoj sahrani nije bilo nijednog višeg olicita i generala, a vojska i. vojna muzika vratili su se s pola puta. Na dva dana ranije umrla je jeđna baba čija je sva zasluga bila u tome što je rođila dvorskog generala Dragutina Franasovića, ljubimca Kralja Milana. Na njenoj pratnji; bili su, prema izveštaju jednog beogradskog lista, „valjda svi #denerali, mnogo oficira i mora biti svi ministri”. „I još neko” — lično kralj Milan. Dva lista, u opoziciji prema Milanovom režimu, donela su notice o ovom nemilom događaju, a Nušić je reagovao pesmom „Smrt dva raba” koja mu je donela dva meseca, pa dve gođine robije.

U svojoj mlađosti Nušić je, Gđakle, bio u redovima socijalističke inteligencije i blizak radničkoj klasi. I kasmije, iako je imao političke padove i činio ustupke Obrenovićevom režimu, iako će čitav svoj ž:vot provesti u buržoaskoj sređini i opisivati uglavnom qrađansku klasu, Nušić je bio blizak radnicima i pomagao rađnička društva, naročito Kkulturno-umetničko društvo „Abrašević”, Njima je davao svoja dela na izvođenje „ne pretendujući ni na kakvu autorsku tantijemu”. I zato ne možemo ne verovat; Nušićevim „vatrenim i iskremim uyveravanjima” Miloradu Beloviću, aradniku „Radničkih novina”, da se on zaista osećao Kao revolucionar prema društvu i sredini u kojoj se stalno kretao".

| Dragoljub VLATKOVIĆ

Negde u tvojim venama

_ Zlatni oblak oh ljubavi sa zvezda

' POL DELVO: POSETA,

šeta jesen i hladna šuma

Moć, Ulica od meispeglane prisutnosti oštri zube, :

zube sa precima i sa kućnim zvonom obešenim Hšini o vrata,

Noć — nebo od somota ili pesma mrtvih w kneževini cveta,

noć — wrt koji sebe ljubi i n ljubljenju glasno dotiče y moć — pesma ili jabuka zrela w rukama, KOSE

noč — m dvorišta sećanja postaju usamljene harfistkinje,

a pogled — guvernanta što preslišava istoriju sa tuđih lica

i mw tom preslišavanju otuđuje drveće od vetra,

O grade — maglo što se naseljavaš u dubini čela, e

oma si za moj osmeh za moju ponoć za ružu za pticu.

Negde w tvojim venama šeta ješen i hladna šuma,

lesen načičkana južno od moga glasa. -

Mora se ići negde — koso od mene sumrak se skamenio n platan š ruka koja nije ruka već leg za molitve i zvezde, . . wajednom se preda bregu koji je prikovan za sebe.

O noći, o grade — uvo il ševo, : ževo il uspomeno koja sebi praviš sprovod, verglajući napeve jednog brižnog — zbogom.

Zbogom steno palate, zbogom hladno čudo

proterano godini do w samu glavu, 7 3 zbogom pesmo.-—— Ženko sa dojkama koje prave grajiu

i u toj graji sanja ljiljane: ljiljani skaču iz vrla u pozdrava O vlico — plico ledenog brega, :

vulico kamena oazo sa neonom preko tužnog čela,

tuđa si mi noćas tuđa: :

umorne oči izgovor su za ivoje prazne reči, ..

a mrtva usta kojima je ime natrag — natrag od svela veselo#s zamonažila su nam sreću, ako je sreća polje,

ako je polje verna postojbina ždralova!

O grade — orlušino stara:

w tvome ovu beton i čelik stasa, fi .

pa ne znaš šta je krošnja breze ni avgust ni cvrčanje bnba,

ne znaš šta je vetar šta boja šta osmeh,

šta je duša detinja što ruča pogledom predele.

Smrknuta si noćas ulico:

tvoja čula mesingana živć u senci cveta, i a ja — jesenji vetar muževno se inatim tvojim opakim neverstvrmi * iz tvojih mahuna istresam korake sumorom zastrvenec. S. ZŽeljan zraka kao ruka pozne ruže,

kao ruža mevidljive uspavanke, 7 hteo bih 6 tvoje prozore da okačim promukli glas tetreba,

g evKHNVA2

hteo.bih svoju tugu da trampim za sunčanu sobu malog cveta čije tercine okončavaju baladu o životu i vežu čvor godina — razdrešuju čvor zavičainog proplanka. O grade — sanko lukavog doba kuda to prosipaš larve i zapretani pozdrav časova kome noćas predaješž

oćas si mi strana — sećanja nisu posrebrena, a proleće što je dosegnulo do tvojih uzburkanih stopa, sada je postalo kamenolom il lice sa mrkim pegama. Ulico — antilopo što Irčiš kroz nove spoznaje, nećeš moći proleće u oko da sjaviš: tvoje su oči sklopljene i ne mogu da sade m srce ni jutro ni pcwmuk Ulico — tvoja ruka podrhtava kao. liska, a tvoj isuviše mutan potret učini da budem posve skrušen # dane sanjam zvonjavu dana što mudro silazi sa onog onamo drveta,

; Žarko ĐUROVIĆ

Pesma sa mora

-

Ona koja fe m srcu vlat i vlatanje

Ona koja je w grlu šapat i šaputanje

Ona tako mala no ipak velika

Široka luka prepuna brodova i sunca

Ona o kojoj ja više nemam pojma gde je | Da li je na moru međe galebovima

Ili je pod cvetnim kostima severa

Ona pwna šuma još pimija sredozemlja

Ona nečujna ona za ruže nevidljiva Uvek primećena pred zalazak bola Wwvek spremna na bitke i ljubakanja ilvek boje visokog drveća Ona neka ne rovari sada po mojoi glavi Sunce podeljeno ma biljke i ptice Neće ijoj pripasti neće joj pripasti Ja gorjem zamenjem ludilu predan Neću je čekati neću Je čekati Dete koje nije dete jutro koje mije jutro Neće je nasmejati neće je nasmejati O noći n dalimnmi o drvo ma mesečini Neka nju bog neka nju glas umrlih Na ljubičastoj strani meseca i groba Nie na brdo gde će mirno da gori a polje koje se nikada neće otvoriti Na malo nerođeno jezero van bašte Neka ona pomešana sa stadom anđela Beskrajno voli predele zaspalog goria zauvek Neka to jedno stado bude stanovnik cveća Reka neka bude zvezdani put w visine Na. kome i vazduh čuva biljnost prazninc Zbog nje ja sam bio zatvoren u pećine Poput malih rakova goreo pod kamenjem : Bio ulica propeto more kamila na paši M og nje mene su nosila stabla w svom odjekv S Preko hiljadu. polja gladne krave # vimenima Ona to zna , : Ona je tada živela na moru blizu grad Među maslinama koje su je volele vj ledu pomorančama bez kojih nije mogla Bila je sestra hiljadu mornara sveta a bi se uputila na more i pesak Kroz stenje čije su je litice beskrajno volele irene su majavljivale njem dolazak I mornari su pevali najlepše pesme na se njima ,zavlačila pod rebra Bila im leglo i ustajalo psowka i laž Ja to znam a zato neka oma ma ljubičastoj strani meseca i groba ivi pretvorena u anđela koji će mimo da gori ) Ili jednostavno | i ka neslane zauwck pod morem 2 mornarima. ii ulpaj C Dragan KOLUNOŽYSM)