Književne novine

; 3 Buduća pokoljenja 5

kucaju na vrata života“

„Mi smo bezbrojne hiljađe

Što svaki dan beznadno gamižu morima, ulicama, cestama

ii vape jedino za hleb.

Jeđine veze, jedine krvave . | rađosti naše: prljavi podrumi u Carigrađu ili Port-Arturu“. („Proleteri“, Ilija Grbić)

Ti sentimentalni ali i opori i tvrdokorni stihovi stoje na uvodnom mestu KMnjige drugova — zbornika mlađih jugoslovenskih pesnika —

. ) pripadnika takozvane socijalne liri-

ke, knjige koja je _trebalo da se pojavi u vreme mučnih i mračnih dana stare djigoslavije, koja je bila, ta knjiga, i politički (i literarni) dokument o tom vremenu a nađa–sve književno svedočanstvo o iđejno naprednim mladim jugoslovenskim intelektualcima koji su od vlađajućeg polupismenog balkanskog režima bili proglašeni ( a samim tim i ozloglašeni) kao „komunistički propagatori“, iako su oni, ti mlađi pesnici, ne svi, tek kasnije postali komunisti. Oko te knjige bila se digla prilična prašina, uostalom, potpuno nepotrebno. Inicijatori izdavanja knjige bili su Jovan Popović i Novak Simić, a saradnici, između ostalih, i Hasan Kikić, Dušan Jerković, Miloje Čiplić, Dobriša Cesarić, Husnija Čengić, Srećko Kosovel, Desimir „Blagojević, Đorđe Lopičić. Knjiga pretstavlja ne baš srećan izbor pesnika i pesama, 'ali to, sađa i ovde, nije važno. Umetnička vređnost tih pesama nije na visokom nivou, ili je uopšte nema, ali i to, sađa, ne treba pominjati. Teđina vrednost je, i najvažnija, rekao sam, đokumentama. U uvođu „Pre svega“ urednici su napisali: „Ne treba da stvaramo ideologije, jer ideologija „radničkih pokreta već je stvorena i jasna. Ne treba nam tumač, uostalom. Ne proklamujemo se ni za kakve vođe ni proroke. Verujemo đa je ovo Što dajemo „ipak“ umetnost“. Te dve reči „ipak“ umetnost“ iskrene. su ali ne i realne sasvim. Izabrani pesnici i pesme opevaju bezizlaznost i beđu proletarijata. Nađa je jedini izlaz, to je njihova poruka. Stihom „Buđuća pokoljenja kucaju na vrata života“ (simbolično za ovu knjigu)” počinje jedna pesma Dusje Smirnove, lako je ta pesma umetnički nevređna (već drugi stih je potpuno slab) — ovaj stih karakterističan je, preloman, osoben. Pesme ove knjige (ovih „socijalnih pesnika“) najviše opevaju glad i siromaštvo, tužne i izgubljene dane svih bedđnih, svih nemoćnih, svih golih. 'U pokojim pesmama nazire se neka očajnička vera, bezumno pomalo, gorka. i stravična, a ponekađ ponosita iako mcelanholična:

„Ne.

Mi više klečat, ne znamo,

jer boga odavno nemamo

mi, prokleta đeca zemljina“, iŽ (Hasan Kikić)

— to je, često, himna izgubljenih koji se ne daju, koji prete jer slute velika dela što pomalo gorko ali i mladosno i vrelo ilustruju patetični stihovi mladog i nesređenog patetičnog Miloja Čiplića:

„EJ, lupaj u divlje talambase bune, Istok več gori ođ propeva

I pesmom svojom seje požare“.

H •

U pesmi Novaka Simića „Zastave pogaženih“, opširnoj i nesintetičnoj, koja opeva pomirenje — ono Što je, ponekad, majviše u ljudskom saznanju — pomirenje sa sobom, sa sađašnjošću, sa svetom koji je takav, sa nesvesno izabranim-pojmom „sudbina“ — to pomirenje onih koji hođaju stolećima

„5a kaputima olinjalim, · tankim bez puceta,

dok vođa ulazi u cipele i prožima mržnja sveta“,

— pomirenje koje je postalo istovetno sa nađom i verom u buđućnost, u sebe i svoj san, svoj ideal, svoju poruku (je li to?): „Očekujemo .još jedino: Vreme će naše jednom ipak doći“. Tako peva Novak Simić, sumorno i umorno, godine 1928 u zemlji koja nije imala sebe, koja nije tražila sebe, koja nije znala šta hoće i koja je, najviše tađa, bila -primitivna. evropska

· provincija negđe na dalekom brdo-.

· vitom Balkanu. Seljačka zemlja, sa'zđana ođ buna, od nasleđa koje je svoja osnovna obeležja sačuvalo u pojmu — žeđ za slobođom, koje nije bilo. Ta seljačka zemlja, nerazvijena, mala, lomljena i malomljena, i opet stamena nekako i opora, imala je svoje korene koji vođe od seljaka — o čemu govori sentimentalna razvučena pesma Novaka Simića „Seljaci“, pesma koja može đa se

zapamti bar po stihovima: :

d

„Nosili: vatre i magle, i miris prezrelih NBA trava i miris snijega svežinu planinskih raščijanih i _ sijena i proplanaka i strasnu krv, pijanke, noževe . i. i tuče oj prela, oj sijela, portali crkava . i carske dveri. Mukanje volova, ržanje ždrijebaca, | · oglašivanje zvijeri. I visoki travnjaci, čuđesni visoki travnjaci“,

Zemlja seljaka i radnika, koji su tek počinjali da «bivaju radnička klasa (da shvataju to) — najveća sila istorije, ali tada, tih godina, ovde, radnici još nisu bili svesni svoje velike uloge, još nisu videli izlaz iz teških đana o kojima piše Dušan Jerković u pesmi „Radnik u

pristaništu“: „Za njega je život ta-

man, pun čađi, psovki i dima, (za njega život je šlep, kog lađa na pučinu vuče“, Iz tog vremena đatiraju elegični i rafinovani stihovi Dobriše Cesarića „Mrtvačnica majbjednijih“:

„U bijelo okrečenoj sobi stoje dva duga drvena stola; Svakoga dana nove im goste dovezu mrtvačka kola“.

Đorđe Lopičić pevao je: „Oprosti zemljo, majko, što te moja gola stopala tuku“ a Hamiđ Dizđar napisao simpatične stihove u slaboj pesmi „Pesma ziđarskih radnika“.

|

>I naše želje ostaše u teđim ru-

— — — — — ~ — — ~.

Noću ne stvaramo, pa smo u mukama

— — — — ~

ostavili smo po komad svoje duše«

Desimir Blagojević je u pesmi »Novembar« opevao intelektualno nespokojstvo liberarno ~ nastrojenog

građanina koji »ne zna šta će ni kamo će«, dok komšiska deca gladuju a zvezde su pobegle daleko, »tako daleko«, DeHić: sei nem, i pomiren sa svim, sa sobom razgovara: »Već čekaj. Smiri se. Ne pitaj neveselo sebe«. "Tada je Jovan Popović vapio: »Odahnuti! Odahnuti samo jedan danl«, a u poemi »Doziv izgubljenih putnika« »Ja sam ostao ovde sam i pru, žam ruke za vams, ovdć raspet na svim 70 0 "rTaskršćima, i syuda, gde god ste, lebdi nad vama moja čudna daleka ljubav«.

I već tada, revolucionarno i naglaŠšeno tendenciozno, Dušan Jerković pozivao je u pesmi »Radniku«: »Ti više ne smeš živeti ko rob.

Nek vaskrsne davni san”

.

Knjiga drugova trebalo je da se pojavi početkom 1929 godine. Mečutim, četvrtog februara 1929 starešina državnog tužioštva u Velikoj Kikindi (gde je knjiga štampana) javlja Glavnom državnom. tužiocu da »za sada zabranio sam svako rasturanje«, Almanah je zaplenjen. Uzalud je Jovan Popović pisao dr Žavnom tužiocu: »Knjiga drugova je knjiga pesama bez ikakvog politićkog značaja... Ona je zapravo ANTOLOGIJA · najdarovitijih mladih pesnika cele Jugoslavijee. U aktu koji je policija iz Kikinde uputila policiji za Bosnu i Hercegovinu predmet: »Čengić Husnija i družina vršenje komunističke propagande« napominje se, između ostalog, kako se vidi jasno »da su svi (urednici i saradnici almanaha — prim. skupa radili ma širenju komunističke propagande i u tu svrhu hteli izdati almanah najmlađih socijalnih li-

ričara odnosno KNJIGU DRUGO-

ja sam ostao i i Kn

mesta (u almanahu) koja bi se mogla inkriminisati u pravcu optužbe, jer je u nekim pesmama jedna ili ruga reč koja bi se mogla tumačiti kao poziv na revoluciju ili kao neko sugeriranje komunističke ideje, pošto ako se dobro sećam ima negde reč revolucija i u jednoj slovenačkoj pesmi i govor, i o Lenjinu, ali ja mislim da i ove stvari ne potpadaju strogo u okvir Zakona o zaštiti Države...c Zapisnik sa saslušanja Husnije Čengića, Ivana Grahora, izveštaj državnog tužioca da se odredi istražni zatvor svih saradnika almanaha, zapis o glavnom javnom pretresu — sve to govori o jednom događaju koji je i značajan i interesantan. O jednoj knjizi koja je bila zaplenjena i koja je dugo čekala da se konačno pojavi.

Knjiga drugova ostaje kao dokumentarna ispovest o jednom vremenu, mutnom i uzburkanom, o mladim jugoslovenskim pesnicima koji su napredno orijentisani, pokušali da budu pravi svedoci jednog mukotrpnog stanja ali i vesnici novih vidika, koji su se slutili, više nazirali, možda predosećali. Ne kao literatura, već

'kao dokumenat, almanah Knjiga dru-

\

gova jeste i svedok i optužba, i beznađe i nada, i jedna svetla tačka na mulnom nebu iz vremena diktature kralja Aleksandara. I kao do-

kument, ta se knjiga prihvata i ceni. Rade VOJVODIĆ

|. PDREVEDENI ESEJ

Rendal DŽEREL

Američke antologije

lako je ovo vreme postalo đoba antologija, iz-

nenađuje da pesnici još uvek

knjige stihova, Ako baš hoćete da štampate knjigu P pesama, onda izmislite nekoliko imena i biografske podatke i podelite svoj rukopis na parčad; videćete kako se stara, crvena bunđeva zbirke pretvara u nove, blistavo crne jkočije, Jer prosečni čitalac zna poeziju uglavnom iz amtologija, kao što · filozofiju poznaje preko istorije filozofije i knjiga Kompletna dela Nekoga — stotine ili hiljade maloformatnih, dvostubačnih stranica poezije, bez ijednog ređa informativne proze, u njemu onaj divlji i bezrazložni stid, onaj horror vaćui, koji oseća kada gleda Spinozinu ETIKU. Ti interpretatori kulture, antologičari, postali su pojmovi. melanholije i presudne važnosti za prosečnog

tekstova;

čitaoca poezije, čoveka širokog

Ako se vi ipak upitate: „Pa

ukusu morati da zaključuju iz (Džeims Vitkomb Ramlija”–· straha da vam se ne smeju, a

SAVA ŠUMANOVIĆ: AUTOPORTRET

koji zna da je ono što voli — u antologijama.

da sastavim antologiju?”, teško da bi se, i pored najbolje volje, moglo odgovoriti: „Ukus”. Želja i izdavač su neumanjiv i, izgleda, nikada neprevaziđeni minimum, Tipični antologičar je neka vrsta biznismena s odličnim poznanstvima; nikada se ne može saznati da li on neku pesmu odabira zato Što je voli, zato što mu je priajtelj rekao da je to potrebno ili stoga što je s pesnikom išao u gimnaziju. Ali on je svakako iznad dobra i zla i netremice posmatra svoje stado pesnika, kao patrijarh, klimajući glavom ili pokazujući prstom na pojedince, uz poduzetan izraz na licu. J) Antologije su, misli se, osnove kritike. Ništa ne izražava i ne pretstavlja vaš ukus tako potpuno kao ta, još ne sasvim određena, riznica ista najboljih pesama, što vam se, ako ste antologičar, čitavog života formira u glavi i nalazi svoj dvosmislen, ali i pogodan, izraz u objekfiomijoj antologiji, koju šaljete izdavaču. Čit

možete izostaviti

staviti ako ste: poslovan čovek.). ; MMI Šteta što Arnolđovi probni kamenovi, koji pot-

sećaju na ljupke narukvice malih devojčica, nisu

ube vreme pišući g Pp Sida

ju: setimo se

ters. Ali

izaziva i

izraza, a ne

vidika i male moći, Stenton

šta mi je potrebno Ke

pesama.

zai-

i će o vašem neobičnosti izbora. iz Spensera ćete izonom izjavom

Žalosno raznosi vetar jauk po nemoj noći, svetiljke bacaju svetlost po ulica; ma pustim, Otud, iza skrivenog kuta, sa velovima gustim, stupaju žene. Dok ja u samoći, na izvaljenom kamenu ulice O ske, Čežnjive osluškujem korake njine, a iz mojih grudi hoće da pline ' uzavrela krv... Međutim u tim pesmama se sve više favlja i socijalni momenat. Ćićko već tada počinje da peva i o radnicima, -o obespravljenim i unesrećenim ljudima. U jednoj od njih, »U fabrici«, on kaže: »U noći bez zvukova, m čoporu gladnih vukova ljudi bolesni i bez kukova Samujul . U danu tišine Mr} u fabrici punoj prašine sa porcijom prljave prašine danjujul« ; Pesnik Janko Đonović, inače Ćićkov dobar drug «još iz studentskih dana, rekao mi Je o tim njegovim pesmama: >Ne može se reći da je sve pusto m njima. Naprotiv, ima i osećanja i lepih lirskih momenata, Međutim, da ih je ko drugi pisao, one bi izgledale daleko bolje. U ovom slučaju nadmašivale su ih druge daleko veće Ratkove sposobnosti, Tako se on nije ni alirmirao kao. pesnik ma da je, očigledno, mnogo do toga držao, i mnogo do toga držao, i mnogo mu je bilo stalo da bude primljen kao pesnik. Sećam se, svaki dan mi je čitao po neku novu svoju pesmu, · Ja slušam, gledam ga i mislim: »Eh,

Ratko Pavlović – Cićko kao pesnik

Zaista je teško naći tako snažnu

VAa«. Iste godine, u avgustu, »Grad- i kompleksnu ličnost kao što je bio

ska Policija

Kapetanija grada V. narodni heroj iz Toplice Ratko Đav-

Kikinda« piše: »Čast mi je izvestiti, lović zvani Ćićko. Nedavno sam čuo

da se kod ove policije nalazi u pritvoru Popović Jovan, star 24 godine...«, i tako dalje, i tako dalje. U zapisniku, na saslušanju, Jovan Popović izjavljuje da »ima nekolikih

SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ: RASPBCE

kako je jedan njegov drug rekao: »Da je Ćićko danas živ čovek bi bio u velikoj nedoumici da li da ga postavi Za komandanta neke velike vojne jedinice, za profesora univerziteta ili da ga ostavi da bude narodni tribun i poslanik. Jer on je za sve ovo bio podjednako sposobanl«

On je zaista u svojoj omanjoj, čak i kao slabačkoj pojavi i u svojim blagim žućkastim očima sjedinjavao sve te, toliko različite spo“ sobnosti. U Spaniji i u Toplici komandovao je velikim vojnim jedinicama a uvek je toliko voleo knjigu da su mu drugovi sami pravili prozor na šatoru da bi mogao da čita po cele dane. I, u isto vreme, zbilja je bilo teško na jugu Srbije za vreme Narodnooslobodilačkog rata naći borca koji je bio wu narodu popularniji od njega. j

Samo se malo zna da je on bio još i — pesnik. Upravo imao je i pesničkih aspiracija koje nisu · bile bezvredne, te bi Ćićko sigurno dao većih rezultata i na ovome polju samo da mu jedan od mnogih kurŠuma pred kojima se celoga života izlagao, nije tako rano, u tridesetoj godini, prekratio život.

Odmah «po završetku gimnazije, 1933 godine, u Leskovcu, štampao je zbirku stihova pod naslovom »Okovi bez okova«. Na ocenu tih pesama bio je veoma oseiljiv kao da mu je, bar tada bilo- stalo naročito da se afirmiše kao pesnik. Pa ipak za te njegove pesme kao da su najkobniji bili baš drugi, mnogo jači, kvaliteti njegove kompleksne ličnosti, koji su pesme uvek natkriljivali i ostavljali u zasenak, gotovo pravili nekako neobičnim, izliščnim. Zato su te pesme, mladićske, nedovršene, o stale zakriljene, pa i zaboravljene, ma da to one ipak ne zaslužuju.

Prva pesma u toj zbirci, »Hiljadu mojih ja«, najbolje karakteriše pesnika Ratka Pavlovića u to bujno mladićsko vreme. Puna je previranja, lutanja, traženja. () njenim stihovima napinje se i grči jedna elementarna snaga koja traži oduška; jedna retko bogata mladost koja traži izraz; Je-

dan jak intelekt koji traži svoj put.

On kaže:

»Prosipam moja ja

kroz rosu

kroz oblake

kroz ljubav... Slična je i pesma »Gde sam« koja je štampana u istoj zbirci, Naravno tn je nekoliko pesama posvećenih liubljenoi ženi. U pesmi »Priviđenje« kaže:

brate, zašto ti sam mne wuvidiš da sa pesmama baš daleko otići nećeš?« Govorio mu. pak nisam ništa jer je on toliko držao do te svoje poezije da bi me, bar u ono vreme, teško i mogao razumeti. No, ponavljam, bilo je dobrih i lepih lirskih mesta u toj ·'poeziji«.

a knjižica njegovih pesama danas je skoro zaboravljena, retko da se i može naći. A nekada smo je čitali u gimnaziji, poznate su bile te njegove pesme iako ih, priznajem, tada dobro nismo ni razumevali. U. opšte mi onda kao da nismo dobro ni shvatali toga večito usamljenoga mladića čije su šućkaste oči uvek izgledale kao da o nečemu sanjaju. Čak su nam izgledala pomalo i smeŠna njegova četiri oraha, izlizana od duge upotrebe i sjajna, kojima se on stalno igrao bacajući ih uvis i hvatajući opet, i

Kad je otišao u Španiju on nije zaboravio svoje pesme već je nastavio da piše nove. U' pesmi: »Drugovima iz Andaluzije i Asturije« koja je štampana u knjizi »Krv i život za slobodu« izdatoj wu Barceloni 1938 godine u izdanju Federalne unije španskih studenata, on kaže:

Nisam sam — j

a mnom su hiljade,

Sa mnom su milioni.

Sa mnom smelo stupaju napred

(The Musik Makers). koliko je krstaški isključiva. Svaka pesma mora biti: 1) melodična, 2) magična, 5) lako razumljiva, Ovo je (vrlo) sintetičan a priori sud Koblenca, i ako se ovaj sud neoprezno upotrebi, može se de. siti da se Benet osudi kao pesnik — 3mođernist i da se sastavi antologija koja ne bi bila daleko od najozbiljnijeg, ikađa datog, opravdanja poezije modernista. Ove su pesme imitacije ne Prirođe, već

Mala Riznica Oskar Vilijamsova produkcija; njen predgovor je nekađa običan sadržaj, a nekađ Krik iz Srca Pesničkog („Ja volim zrelu i ozbiljnu poeziju one vrednosti bez koje se život čini bezvrednim... Pošto su, s pomoću Boga, sve stvari moguće pesnici i čitaoci mogu đa stvaraju ovaj mirakl kojim se ljudsko srce može toliko proširiti da pretegne i samu atomsku bombu”); ovalni tekstovi ma koricama koji sabijaju u grlo gladne ovce-čitaoca ovu „autoritativnu zbirku najboljih pesama napisanih u toku poslednjih pedeset godina” i koji se, kao i

izabrani ni za jednu antologiju. Niko nc bird kag

Eliot — njegovi iz se stvore (Čarlsa Vilijamsa i Majkl Robertsa); velika je ta što on sam aa č g

i vrlo iđiosinkratički i neobičan ukus može sasta, viti đobru i šarmantnu antologiju, ali nešto ličnj,

bori, i ono Što on voli, po) dve bolje „savremene antologija : štes nije nikada sastavio antologiju, Č,

MORALNOG BLAGA od Ajvor Vins

pošto su antologije deo kritike, trebalg bi da postoje antologije koje tumače a ne valorj,. zuju; koje demonstriraju, određenog načina gledanja na svet reprodukova.

da tako kažem, oblike

· nj itipičnijih, najutacijnijih, pa i preter IHEži Oe Kana poete Bejdapolijm Ovde: goal rim o neobičnim i nepostojećim antologijama, a ne o komercijalno pogodnim, koje se obično sreću po knjižarama, -. U Koblencova antologija Sfvaraoci muzi-

nije toliko komercijalna

Moderne Poezije je standardna

portreti pesnika;

obično, završavaju istine pu W. H. Onda da više voli poeziju

Oskar Vilijamsa nego Valas Stivensa ili Dilena Tomasa. (Onda uvek zaželim da se nada mnom talasa

Čelični redovi hrabrih boraca, Redovi boraca' za slobodu. U istoj knjizi (pod pseudonimom S. Sanić) štampana je i ova pesma Ratka Pavlovića: Majko, Ti bi htela da se komad tvoga srca udalji od domašaja mitraljeza. Pitam te, majko: da li danas na svetu postoji i je» dan kutak. koji njima nije ugrožen?

Budi ponosna, majko!

U rovovima slobode kuca “

pored tvoga srca

Još pola miliona srdaca drugih majki. Isto je tako nežna i puna osećaja | druga njegova pesma iz Španije o pet posvećena mai te se tako i zo ve: »Dismo majci«. OR,

Majko,

vidim te kako sediš sama

i tužiš u dnu šljivaka.

Misliš: ubili su ga negde,

ko zna kod koga vrbaka.

Španijal Gde je ta zemlja?

Da prodam sve do. kože

da li bih za njega saznala?»

On je tako slabunjav i žut

i rov za njega nije.

Neprijatelj je surov i ljut,

a on ne ume da se krije.

U pismu u kome je majici poslao tu pesmu iz Španije, Ćićko kaže: »Sliku o ratu imao sam posve drugojačiju. Kad su počela da fijuču zrna, da padaju granate, da gađaju aeroplani, sve to nije bilo tako straŠno, tako strahovito kako se misli. Čini mi se još. uvek da front izgleda daleko strašniji posmatran iz po: zadine, nego iz njega samoga. To je apsurd, ali to je tako«.

No on je na tome frontu, još u prvim danima borbe, ranjen, pa je čak i to ranjavanje opisao u pesmi:

Plotuni pljušte.

rilazim maslini sve bliže. Jspravljam se umorno uz nju,

Ali nešto tako teško,

oselih na desnoj strani tela.

Razumeo sam šta je:

ah, ta ja sam ranjen...

To je ujedno bila i poslednja njegova pesma, Tu je ranu doduše preboleo, pa je preživeo i ceo taj rat na sunčanim poliima Španije. No odmah po povratku iz toga rata počeo je jedan novi, isti takav, u svo joj | zemlj. Narodnooslobodilački rat, koji nije preživeo.

U ovome ratu doduše nije pisao pesme ali ie u njegovoj torbi uvek bio veliki dnevnik u kome je svakodnevno beležio i razrađivao i najsitnije operacije jedinica kojima je komandovao, svoja razmišljanja o ondašnjim velikim događajima i njihoVe ocene, ali, isto tako, i opise ljudi pa.i prirode. I wu tim opisima uvek ie pomalo bilo od prizvuka njegovih pesama. Bilo da je toga dana vođena borba ili da se maršovalo. bio umoran · gladan ili neispavan, Ratko Pavlović nikada nije propustic ni jedan dan da ne napiše stranicc u svome dnevniku, nikada ili da ne pročita odeljak iz koje knjige kojih je njego“ va torba uvek bila puna.

__ Prelistavam sada ovu knjižicu i čitam te zaboravljene pesme, matu rantske i mladalačke, ali prožete lju bavlju prema radnome čoveku i pre ma mladom naraštaju. Tako sam O“ setio potrebu da ih -.saopštim, kako

se, zahvaljujući njima, makar samo naslutio još jedan, dosada nedovoljfo poznati lik ovoga čoveka i borca:

| Milivoje PEROVIG KNJIŽEVNE NOVINE