Književne novine

|

W.AOTVOJE MARINKOVIĆ: · Dnevnik moje. slutnje

(Džepna Knjiga, 1959)

Pošto je poklonio veću pažnju čistoti, fizionomiji svoje nesumnjive imaginacije na uštrb refleksije, Rađivoje Marinković, kome je ovo prva Nknjiga poezije, pretstavio se kKkaćiperski: više dopadljivo a manje iznenađujuće. Pesme nisu sve ujednačene vrednosti; ima ih u Kkojima' pesnik ra. stavlja sebe na trubadurske doboše i lire tuđe savremenom poetskom duhu, na naivne poletarske stihove: · »„Btajaću malo ispod tvoje sobe«. Iznad mnoge njegove pesme mogla bi da bude ispisana posveta — toliko su one pevane za nekog, pevane za jednu ludu noć kroz koju »strast šestari. Tamo na travi sve se desilo — pesnik kao da evocira susrete sa šiparicama, male intimnosti prešle u čarke greha. Tu ima elegičnog, erotičnog, mekog čulnog izliva pomešanog sa boemskom neodgovornošću i nehatom, kao i jesenjinovske tuge u punom spektru mesečeve igre.

Pređ nama je talentovani po malo plašljivi stvaralac Koji ima sposobmost da materiju sublimira, da joj podređi efekat emocije, i da ju učini lifski stabilnom.

Božo Vukadinović

M. DRIMKOLSKI:

Međa smrti (Minerva, 1959)

W pasivnim, egzotičnim Krajevima trapadme Makeđonije žive, kako ih je Jovan Cvijić nazvao, torbeši, ljudi muslimanske vere, koji govore jeđnim makeđenskim đijalektom. O · predratnim Kolizijama, poniklim u Krila njihovog nnemarnog i elementarno surovog Života i navika, u ko» jima, se ođnosi među ljuđima regulišu principima surove, slepe stihije taliona, piše M. Drimkolski u ovoj hronici. ·

rw centru đela stoji borba đveju ' porođica — Čazimove i MBajdžarove.

TDuševni sumrak, mučna i okrutna agonija, zahvatila je njihove izlomljene egocentrične duše, Kkađa je

Cazim u svađi oko međe ubio Bajdžarovog brata Musliju. Čazim je ubio hranioca porođice, zađužio krv,

dao osnovu za lanac istrebljenja, koji se nikada više neće prekinuti — živofi će leteti, a osveta će Živeti kao _sotona iz bajke, kojoj seku glave,

a druge izrastaju. Predrasuđe pomešane s moralnim haosom, s fanatizmom i nervnim rastrojstvom, nose osobeni patrijarhalni Kolorit, ubija= ju w čoveku sve ljuđsko. Između strasne želje za životom i potsvesnog straha od smrti stoji zazor od okoline, od bliskih (šta će reći ovaj ili onaj, ako ne osvetim ubijenog, ako me uzvratim Krv) i stvara zagriženu histeričnu psihologiju. To se prenosi s Kkolena na koleno, a porođice se istrebljuju iz gođine u godinu.

»Međa smrti« zasipa bogatstvom 3» socijacija, uslovljenih sistemom ritmičke proze i psiholoških detalja, čija snaga „natkriljuje mestimične kompozicione šupljine, izvesnu nesrazmernost glavnog i drugostepenog i patetične intonacije finalnih scena.

Osnovna Koncepcija piščevog đela, uspešno izražena unutrašnjom logikom razvitka njegovih ličnosti, nedvosmisleno potvrđuje da i sfera ličnih osećanja i preokupacije pretstavlja u krajnjoj liniji arenu socijalnih borbi, čak i onđa kađa je isprepletana. mračnim „pređrasuđama, kakve porađa sistem taliona.

Branko Kitanović

JASNA MELVINGER:

Vodeni cvet (Matica srpska, 1959)

Kao prvu osobenost u poeziji Jasne Melvinger nalazimo ljubav prema prirodi, ieđnu tihu ali uvek prisutnu želju za stapanjem, za izjednačćavanjem sa prirođom, sa cvetom "i lišćem, šumskim sfablom, spoko jem zemlje, rekom i tišinom. Iskreno i nenametljivo saopšteni, ti trenuci imaju ponekad čar pravog po~ etskog doživljaja.

Pesnikinja se, međutim, suočila i sa drugim viđovima života: ona se već oseća umornom, njene su »misli nesklađne od uspomena« oseća u sebi bolan razdor — »ničije me ne dotiču ruke, a nisam nevina«, i nalazi za potrebno đa klikne: »O pustinje mojih dana!« Ne ulazimo u to koliko su ta stanja istinita i stvarna: poetski, ona nisu maročito uverljiva. gasna Melvinger, kao i svi mlađi pesnici, sklona je krupnim rečima i visokoparnim mislima; i tako ona svaki čas traži poneki smisao »smisao moga rastenja«, »smisao moje tuge, mailazeći pritom na opšta poetska mesta i motive, krunišući ih

· uopštenim, „apstraktnim „maslowima

(Tuga, Lepota, Čekanje, Odlazak) i 'pevajaći o njima standardnom, suvoparom i prozaičnom pesničkom fra'meologijom. Tako je ovđe srce opseđnuto »bledom lepotom mesa«, li-

ta« a »jutro je kristal rađanja između lepote i bola«. Velike reči — mala značenja. Ta neukusna i nategnuta poetizacija dosta je česta wu ovoj zbirci, :

Ima u njoj takođe zanimljivih i vređnih stihova; ističu se pesme »IZvan mene«, »Tama« i »Niko ne sme život đa razara« (Objer niko nema onu semenku iz koje je prva biljčica izrasla«) koje sveđoče o izvesnom ličnom pesničkom mnaglasku i odđređenijoj senzibilnosti. Ostale poetske vrednosti koje se naslućuju u ovoj prvoj zbirci, u ovih triđesetak pesama i lirskih skica Jasne Melvinger, vreme i razvoj pesnikinje treba tek da upotpuni, osnaži i potvrdi.

M. I. B.

ANTE POPOVSKI:

Vardar ~

(Ročo Racin, 1958)

Druga knjiga pesama Anteta Popovskog »Vardar« i tematikom, i načinom tretmana, i izraznom faktu-

· rom daleko prevazilazi đomet nje-

govog pesničkog prvenca »Odblesci« {1955),

Pesnička zbirka »Varđar« „sadrži pet ciklusa, ali samo posledđnja četiri (»Makeđonija«, »Varđar«, »Karaorman« i »Blagunj višen na golina«), zbog svoje tematske povezanosti zauzimaju đominantno „mesto. Oni pretstavljaju smeli pesnički proboj u prošlost makeđonskog narođa. Prilazeći nekolikim čvornim područjima makeđonske nacionalne istorije, pesnik Popovski otkriva nove potsticaje za pesnički govor. U tkivu ove lirike romori makeđonska „melodija natapana u obilatim izvorima boga tog folklora, ali to deluje nenametljivo i privlačno, nimalo disharmo-= nično. To je jedno sasvim novo pesničko doživljavanje makedđonskce nacionalne istorije, što nam «pruža jezgro ove poezije, kroz koje šiklju varnice jeđnog rođoljubija i jednog humanizma, lišenih gromoglasne patetike, ali i sladunjave sentimental– nosti. Iz nje se pomaljaju obrisi ma Keđonske rodoljubive simbolike, koje izrastaju do razmere prave poezije. Veći deo ove pesničke zbirke zauzimaju nekolike. poeme, koje stvaraju osnovni štimung čitave poezije. Ustvari, to nisu poeme u klasičnom smislu reči, to su lirski vezovi iz” rađeni na epskoj armaturi, pri čemu se dobija svojevrsna i nepatvorena sinteza lirskog i epskog. Pesnik epske momente doživljava kao liričar, ali na njihovoj pozadini uvek iskrsavaju epski đogađaji u svoj svoOjoj širini i jezovitosti. Po svojoj originalnosti, po mačinu na kome pe" snik Popovski taj rezultat ove pesme pretistavljaju još jeđan plus wu inovacijama njenog autora.

Zbirka »Vardar« Anteta Popovskog je knjiga poezije koja se prima otvorena srca,

Al. K. Nejman PRIDRIH ENGELS:

Anti-Diring · (Kultura, 1959)

Postavimo li pitanje koja su klasična dela marksističke literature u najvećoj meri doprinela popularizovanju f{ilozofskog i istoriskog materijalizma, onda se u odgovoru mora, između ostalih, ukazati pre svega ma polemički spis „Fridriha „Engelsa ANTI-DIRING. To utoliko pre što to đelo i danas pretstavlja neophodnu metođološku osnovu u borbi protiv, najraznovrsnijih dogmatskih i revizionističkih skretanja u izučavanju filozofskih i „društvenih problema. Engelsov ANTI-DIRING, međutim, smatra se i jednim ođ klasičnih spisa polemičke literature, pa se u tom pogledu može preporučiti i kao primer Konstruktivne i stvaralačke literarne Kritike uopšte.

Engelsov spis ANTI-DIRING je prvi put objavljen, kao Knjiga, sređimom 1878 godine u Lonđonu, da bi za Engelsova života doživeo još dva

rađi

izđanja. U osnovi, se o nizu polemičkih članaka „objavljenih od početka 1877 gođine u organu nemačke socijalđemokratije »Forverc« povođom Diringovih dela KURS FILOZOPFPIJE„ KURS NACIONALNE 1I SOCIJALNE EKONOMIJE 1 KRITICKA ISTORIJA , NACIONALNE ERONOMIJE I SOCIJALIZMA.

Kao Što se vidi, Diring je nastupio sa čitavim jednim posebnim f{ilozofskim sistemom. To u Nemačkoj u ono vreme nije bio nikakav kuriozum. Razni sistemi nicali su takoreći »preko noći na tuceta, kao gljive«. Međutim, điringovština kao oportunistička socijalna teorija veoma brzo se širila, Engels, đa bi pokazao njen Kkontrarevolucionarni i nenaučni karakter, morao je da da Mritički Otuđa i tolika njena „obimnost i svestranost.

. Mapšte Hzeya Engpolsov polemički

postiže, ·

spis ANTI-DIRING još ni đanas nije izgubio u svojoj vrednosti. On je još uvek jedno od osnovnih dela za izučavanje dijalektičkog i istoriskog materijalizma, i pretstavlja „jedno od najinteresantnijih filozofskih literarnih ostvarenja.

Franc Cengle MIRKO VUJACIĆ:

· Od nemila do nedraga

(Svjetlost, 1959)

Osnovni motiv ove knjige je patnja. Duboka, potresno-ljudska patnja, emanacija složene psihičke konstitucije savremenog čoveka. Ona je utoliko efikasnija, što Vujačić nije uzeo za junaka svoje knjige nekog savršenog čoveka, heroja rađenog po tipu antičkih junaka, sudbinski predodređenih da strađaju. Naprotiv, to je o bičan čovek, otac porodice, koji svesno bira trnovitu stazu (on »kupi petama trnje evropskih drumova«).

Jako je suštinski, kao komunista, pravilno opređeljen (porodica ostaje

~)

u drugom planu), on je, ipak, tokom čitavog putovanja zainteresovan SsVOjima., U tim trenucima, raspet između iđeala — pravog komuniste, borca za slobođu dalekc Španije, i dužnosti — oca mnogobrojne porodice, WVujačićev čovek dostiže snagu mitski interpretiranih likova.

wu ovoj mođernizovanoj varijanti Odiseje, oplemenjenoj savremenošću bliske prošlosti, čovek prelazi hiljađe Kkilometara, upoznaje sve zatvore i ljuđe pograničnih karaula Austrije, Čehoslovačke, Švajcarske i Francuske, da, na kraju, ipak uspe i pronađe toliko traženi kontakt sa »građanima sveta« Koji će ga, najzad legalno uputiti u Španiju.

Tako ova Knjiga nema pođataka o neposrednom učešću naših revolucionara u Španskom građanskom ratu, ona nas implicitno, kao uvertira priprema na to, i, mi s pravom i nestrpljenjem „očekujemo WVujačićeve korake u tom pravcu.

Zoran Milić

ALEKSANDAR RADAKOVIĆ

Jedan čovek dolazi iz magle

(Rad, 1959)

U velikim prinudnim, nevoljnim i svojevolinim seobama u Evropi, mađ kojom se vila zastava Trećeg Rajha, mnogi putevi vodili su u Beč, koji je u poslednjoj gođini rata postao tipični grad »auslendera« Ljudi su dolazili iz magle, bez pasoša i propusnica, bezlični i obezličeni, tražili i nalazili skloništa i utočišta u građu koji je bio i spasonosna oaza i smrtonosno minsko polje. Govorili su jezicima svih narođa Evrope i u svakom se mogao kriti begunac iz iogora, kome je cilj đa spase glavu, ilegalac, koji se aktivno bori protiv macizma, ili avanturista koji je došao đa lovi u mutnom. Svi su oni »auslenđeri« i, spolja gledano, svi oni trguju cigaretama, kartama za snabdđevanje i falsifikovanim ispravama i svi se mogu naći u određenim »nacionalnim« ili »internacionalnim« Kkrčmama. Ali, večito se ne ostaje u magli; dolaze trenuci kađa svaki od njih prestaje da buđe anoniman, sam pred sobom i pređ drugima, otkrivajući se kao bezimeni heroj ili bezimeni podlac.

U tom ambijentu, koji mu je očigledno veoma dobro poznat, i na toj đelikatnoj temi ljudi-neljuđi, Aleksanđar Rađaković je građio svoju interesaninu knjigu o Beču i »auslendđerima«. Insistirajući prevashodno na autentičnosti mesta i radnje i nmastojeći đa ne previđi nijeđan detalj faktografske prirode, autor nije u toj meri konđenzovao i sublimirao ona moralna i psihološka stanja SVO" jih junaka koja su bila neophodna da bi od hronike stvorio roman o ljudima i njihovim sudbinama u jednom uzvišenom i tragičnom ratnom času. Ako to nije bio njegov cilj, ako su njegove težnje pretežno bile usmerene na to da nam što vernije prikaže Život »auslendera« u Beču (što je već samo po sebi ozbiljan

literarni napor i posao), onda treba reći đa je Rađaković u tome đoista uspeo. Istorija Koste, glavnog junaka, i njegovih prijatelja i znanaca (naših zemljaka, Grka, Francuza, Bečlija), u đanima kađa je smrt stalno bila prisutna, u mefalnom zvuku letećih tvrđava i nenađanosti policiskih racija, omeđena jednom osvetom (Kostina rešenost da se osvefi đenuncijantu Rozenbergu) i jednom ljubavnom pričom (Kosta i Ema), pi" sana je zanimljivo i svakako će biti rado čitana.

Ranko DPetković ,

ARISTOTENL:

,

Nikomahova etika

(Kultura, 1958)

Fw

Stari Grci bili su prevashodno etičari. Svaku su delatnost ocenjivali prilazeći joj iz njenog moralnog odnosno etičkog aspekta. ı nema nijednog poznatijeg Grka koji nam nije ostavio po neki tekst u kome raspravilja o moralu ili, pak, po neku izreku koju su zabeležili njegovi naslednici, To sveđoči o njihovom vanrednom «smislu za moralno-etičko vrednovanje, s jeđne strane, i, s đruge, o činjenici da su oni moralne norme i etičke vrline u prvom ređu „shvatali kao društveno-ekonomske kategorije. Takav je i Platon Koji moralne norme izvođi iz vanvremenskih i vanprostornih posebnih apsolutnih suština (ideja) đa bi na njima zasnovao svoju iđealnu „državu. To znači da je i Platon uočavao ali idealno zasnivao društveni karakter i uslovljenost morala i eti-

ke. U tom pogledu najdalje je oti-

šao Aristotel.

Aristotelova NIKOMAHOVA ETIKA pojavljuje se u direktnom protivstavu prema Platonovoj mistifikova» noj etici i moralu idealne aristokratske robovlasničke države. Probleme morala i etike Aristotel rešava u neposrednom odnosu prema njihovoj konkretnoj klasnoj funkcionalnosti i uslovljenosti u njemu savremenoj demokratskoj robovlasničkoj državi. U tom smislu kođ njega i kod Platona između etike i politike postoji nerazrušiva povezanost, u izvesnom smislu, čak, i jedinstvo. Jer, makoliko đa su vrline građana uslov korišćenja njihovih političkih prava u

državi, politička prava se ipak mo-

gu koristiti jedino pod uslovom usvajanja u državi priznatih i ušvoOjenih moralnih i etičkih normi i Vrlina. Drugim rečima, uslov političke akcije i Kriterijum društvene korisnosti jesu moralna norma i etička vrlina, a ta norma i vrlina jesu direktan proizvod političke i društveno korisne akcije.

Aristotel, iđe dalje od Platona. On pored opštih (dijanoetičkih) vrlina priznaje i vrline karaktera (etičke). Prve su intelektualne, Time Aristotel, za razliku od Platona, građanina tretira i kao politički, ali i kao autonomni moralno-etički subjekat. Ovo poslednje i ođređuje Aristotelov doprinos razvitku etike Kao nauke. Aristotelove

međutim,

druge voluntarne.

»Kulturino« „izđanje NIROMAHOVE ETIKE je iscrpnim i temeljnim predgovorom dr Miloša N. Đurića,

Franc Cengle

opremljeno

ALERSANDAR RISTOVIĆ:

Sunce jedne

SEZORČ (Nolit, 1959)

Aleksanđar Ristović je ođ onih mlađih pesnika koji svoju reč posvećuju isključivo lirskim raspolože“ njima. U spoju vizuelnog i emotivnog, koji su podjedna:, proosećani i podjednako doživljeni, Ristović je našao svoj najfiniji glas. On je u tihom lirskom snu stvorio čitav jedan mali svet u kome i za koga živi, svet pun zelenih šumova ljubavi i vernosti, Reklo bi se da Ristović na„merno beži iz suvih konkretnih doživljaja svakodnevnosti, namerno Zanemaruje momenat vezanosti za određene pojmove i doživljenosti i time, prirodno, izbegava mogućnost da mu se sliavi prigovor zbog plitike emocije ili banalnosti. On se radije kreće u uopštenim, vanvremenskim motivima, lebđi nađ snegovima i bregovima, pokazujući samo na trenutke svoje prisustvo među ljudima i stvarima. Međutim, Ristović se nije đowoljno snašao u postavljanju odnosa između sebe i motiva, nije bio u

TV

.mı= a

stanju da ođređi uvek pravu distan– cu. Otuda u pojedinim pesmama nadjačavanje teme, izvesna inferiornost pesnika, nemoć da se rečima da puna vrednost i prava boja. Razume se, takva mesta u dobrih pesnika, kakav je uglavnom i Ristović, nisu odlučujuća. !

Ekskluzivan lirik, punobojan i topao, Ristović svoju poeziju razuđuje od pejzaža preko intimne ljubavi do vizije i sna. Ima u tim pesmama puno iskrenih akcenata, iskrenih đo uzbudljivosti. 1 lepote, skrivene, nenaglašene, lepote i u motivu i u raspoloženju i u izrazu.

»Sunce jedne sezone« prva je knjiga Aleksandra Ristovića. I pored izvesne samosvoijnosti i originalnosti, ipak nam sc pri doživljavanju ove poč" zije nameće dosta glasno prisustvo pojeđinih pesnika koje Ristović očigledno voli i od Kojih je učio, u

prvom ređu Lorka, Ujević, Raičković,

Crnjanski, Njihov uticaj previše je viđan, jer pesnik često nije bio u stanju da izbegne snažno dejstvo sti" hova svojih učitelja.

Ipak, Ristović je, i pored toga, DOkazao da zna šta je prava pesma i kako se ona piše i time nas naveo na jedno lepo očekivanje.

Branko Jovanović

SINIŠA PAUNOVIĆ:

Tragom njihovog detinjstva

„5vjetlost, 1959)

Knjiga o Kknjiževnicima, slikarima, glumcima. Njihova đetinjstva, svet koji se ne zaboravlja, koji je ostao upečatljiv i za sađašnjost i za budućnost. Mnoge stranice pričaju o intimnim „trenucima Iva . Andrića, Đorđa Andđrejevića-Kuna, Krešimira Baranovića, France Bevka, Marka Celebonovića, Rođoljuba Colakovića, Branka Copića, Stevana „Hristića, Hamze Muma, Vjekoslava MKaleba, Veljka Petrovića, Josipa Vidmara i drugih umetnika.

Knjiga Siniše Paunovića puna je podataka, sećanja, reči, sentimentalnosti. Često, Siniša Paunović priča opštepoznate priče o naveđenim umetnicima, o đatumima njihovih rođenja, o nekim njihovim ostvarenjima. Skoro svi ovde obrađeni umetnici imali su tužna detinjstva, ali je to Siniša Paunović opisao sa nekom bolećivošću, patetično i naivno. I posebno, puno nevažnih đetalja ispričao je Siniša Paunović. Umetnike o kojima je govorio time nam nije približio. Ž

Ipak, oni koji vole umetnike, o kojima je pisao Siniša Paunović, čitace ovu Knjigu, iako će se sa mukom probijati kroz mnoge autorove napo” mene, zapažanja, intimnosti, izlive nežnosti, Knjigu će rado čitati učenici osmogođišnjih škola i nižih razreda gimnazija, jer napisana je na njima dostupnom nivou.

R. V,

G. V. PLEHANOV:

Osnovna pitanja marksizma

(Kultura, 1959)

Ako je ijedđam filozofski pogled na svet potrebno »braniti«, onda je to najmanje slučaj kađa je u pitanju marksizam. I tio iz prostog razloga što je om, za razliku od svih filozofskih sistema, najmanje nalik na »sistem« u kome svaka stvar ima

Naprotiv!

svoje konačno mesto. Upravo u OvoOme i jeste njegova nedostižna vitalnost i sposobnost da se neprekiđno razvija bez potrebe da» bunđe »branjen«. Polazeći ođ toga, u najpovoljnijem slučaju, može se govoriti o pogreŠnoj oceni. ako se Plehanovljeva rasprava Osnovna pitanja marksizma shvata kao svojevremena i svojevrsna „»apologija« marksizma, Ne toliko zbog toga što je ona direktan mapad na idealizam i revizionizam prve decenije XX veka, koliko zbog toga što ona sigurno nije odbrana marksizma wu smislu »odbrane« od iđealizma i previzioOnizma. i

Plehanov je, i pored izvesnih nedovoljno Kritičkih zaključaka, sebi postavljeni zadatak više nego sjajno obavio. Po mišljenju Franca Meringa, Osnovna pitanja marksiz ma su »vrlo poučan priručnik isto-

| riskog materijalizma, u čijoj će se

literaturi taj spis trajno zadržati«. U iscrpnom prigođnom predgovoru Borisa Ziherla skreće se pažnja na one Plehanovljeve stavove i zaključke koji se metođološki ne mogu prihvatiti, ali koji nipošto u celini me umanjuju Plehanovljeve zasluge ma blanu razrađivanja,

nja najopštijih principa, đijalektiš, kog i istoriskog materijalizma, Kao prilog, uz Osnovna Dita mja marksizma, objavljen je i širi iyvod iz Plehanovljevog predge, vora IL ruskom izdanju Engelsova

Ld brošure Luđvig Pojerbah } kraj klasične nemačke fi. lozofije. Ovaj prilog dat je poq naslovom Dijalektika i | gika.

ANTONIO GRAMŠI:

*

Historiski materija. lizam i filozotija Benedeta Kročea

„Japrijed, 1958)

Poslednju deceniju „svoga «života proveo je Antonio Gramši, poznati italijanski revolucionar i jeđan od osnivača Komunističke partije Ita. je, po fašističkim zatvorima, teško oboleo, no ıpak dovoljno «vitalan da i ovako izolovan Ođ sveg spoljnjeg zbivanja, nastavi upornu borbu, sada na teoriskom polju, za socijalizam | demokratiju. Iz ovoga vremena po tiče njegova zbirka studija, i ogles da koja se pod naslovom »Historiski materijalizam i filozofija „Benedeta MKročea« nedavno prvi put pojavila u našem prevodu., i

Interesujući se peglavito za pitas nja marksizma i radničkog pokreta, kroz niz svojih beležaka, koje sc če• sto sastoje samo iz nekoliko redaka, a često uzimaju oblik istinski naućč. ne studije, Gramši pokušava da reši osnovne probleme »filozofije prak• se«, kako on slikovito naziva, izbe« gavajući sumnje cenzure, filozofsku misao Marksa i KEngelsa.' Pored wu• vodne studije o filozofiji i istoris skom materijalizmu, kritičkih_ bele» žaka uz jedan pokušaj popularnog ogleđa iz sociologije, malih beležaka o ckonomiji, majinteresantniji deo knjige pretstavlja odeljak o i'filozofiji Benedeta Kročea i njenom od• mosu prema istoriskom materijalizmu. Gramši nam OVOES italijanskog

F.G |

mislioca pretstavlja kao ličnost koja

se prema novoj marksističkožx: misli

odnosi kao renesansni 'čovek prema reformaciji, pretpostavljajući ogra• ničeni liberalni Katolicizam »filozO•

fiji prakse«, koja je široki masđvni

pokret. Nasuprot Kročeovom ideali stičkom istoricizmu, koji ostaje u teološko - spekulativnim ekvirima,

Gramši ističe maksističku filozoflju koja „je »historistička koncepcija stvarnosti, oslobođena svakog ostatka ftranscedencije i teologije i u njihovoj „poslednjoj spekulativnoj

inkarnaciji«,

M. Zajcev-Darić

KNJIŽEVNE NOVINE

List za književnost, umetnost 1 društvena pitanja Ređakcioni odbor: 0

Miloš L Bandić, Bora Ćosić,

Slavko Janevski, dr. Mihailo

Marković, Slavko Mihalić, Pe-

đa Milosavljević, Branko Milj-

ković, , Tanasije Mladenović,

Mlađen Oljača, Vladimir Pe- |

trić, Đuza Radović, Izet Sa-

rajlić, Vladimir Stamenković.

Urednici:

ČEDOMIR MINDEROVIĆ PREDRAG PALAVESTRA

Direktor: TANASIJE MLADENOVIĆ iList izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće »Književne novine«, Beograd, Prancuska 7. Redakcija: Francuska #, tel. 21-000, tek. račun: 101–707-1-208 List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 30. GOdišnja pretplata Din. 600, r~!u» godišnja Din. 300, za inostran» stvo dvostruko.

Rukopisi se ne vraćaju. Tehničko-umetnička oprema: DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ

Odgovorni urednik:

CEDOMIR MINDEROVIĆ

Stampa »GLAS«a, Beograd, · n Vlajkovićeva 8

KNJIŽEVNE NOVINE

i Head: js | /