Književne novine

• mjje bio toliko star ali čini mi

Vladimir STOJŠIN

Gledajući u starca Pavkina činilo mi se da će se lo islo desiti samnom — srešću jednom, u starosti, ovo isto tzborano i malo zbunjeno Pavkinovo lice koje me sada na neki neobjašnjiv način uznemiri i to će biti moje lice. Odjednom ću shvatiti da sc nešto izmenilo, da sam ostario i da neki mlad čovek isto tako posmatra mene kao što sam ja posmatrao log dobrodušnog starca sa žutom kosom i izboranim obrazima ispod očiju. Naravno, mladić će moje lice posmatrati samo nekoliko trenutaka i posle me zaboraviti,„ali ti trenuci biće dovoljmi da mi otkriju moj pravi izgled. y

Starac Pavkin je sedeo malo poguren na svom fijakeru, Onda je krenuo. |a sam pošao na drugu stranu. Ne mogu da se setim kada se to zbilo, koliko je vremena prošlo otada ali sasvim sam siguran da je bilo veče. Čuli su se zrikavci, jedna lampa se njihala u granju topole. Na zidu solare video sam senke lišća kako se prepliću i pomeraju kao na bioskopskom platnu. Ta nepotpuna slika na zidu šasvim nerazjašnjivo me je potsetila na jedan kratkomeiražni film o nekom čudnom krojaču koji je sa makazama u ruci jurio dečake da im 'tseče nos i uši. Samo taj dobri suludi krojač nije nikada ni jednog stigao i pored svojih očajno dugih nogu i ruku i makaza. Bio je to nem film i čulo se samo zvrjanje aparata. Postojala je neka sličnost između starca Pavkina i tog krojača ali ja nisam mogao da odgonetnem u čemu; samo sam postao svestan neke nove dobrote na starcu Pavkinu koju sam ranije propustio da zapazim. .

Pavkin je pokatkad dolazio u moju sobu i donosio mi »magazme« mada je bilo naporno za njegove godine da se penje do četvrtog sprata. Zato sam ja silazio njemu. Njegova je soba bila pored nastojnikove. Bala je sasvim mala i odisala je msamljenošću; kao i moja soba; kao i sve druge sobe wu ovoj kući.

___-—- Pogledaj, stari, čimi mi se da neko dolazi — rekao sam lednom gledajući kroz mali četvrtasti prozor njegovog stana. Taj prozor še gledan iz dvorišta potsećao na oko psa. Iznad njega' bilo je malo čadđi.

— Ne, — rekao je Pavkin prilazeći dei primetio da se, ovde smrkne brže nego šešir,

Gledao sam m starca, a njegove opuštene usne i sećao sam se kako sem bio još dečak i kako sam zaspao w bioskopu ne dočekavši kraj filma ali me je i posle toga progonio taj krojač sa svojim makazama i dugim wogama koje sm ma štrčahe iz pantalona. Bio je to neki stari memi film i često se prekidao pa su ponavljah nekoliko poslednjih slika zbog čega se činilo da se u tom krojaču krije nešto volšebno. “Pa ipak, krojač je imao dobroćudno lice kao i Pavkin sedeći ma svom fijaker, . Onda se desilo nežio neobično: starac je kupio jednu staru raŠiimovanti violinu. I danas mislim da bi sve stvari u životu ostale“ iste da se nije. desilo tako nešto i pokolebalo moju veru u lo da posedujem realnu prctstavu sveta. Zapravo, možda je to samo meni izgledalo neobično -— starac je predveče stajao pored prozora i zatvorenih očiju prevlačio gudalo preko žica. Ja sam dotle navikao da posmatram starca samo na njegovom fijakeru i događaj sa \violinom uneo je zabunu u moju preistavu. i

Tako je starac Pavkin predveče uzimao violinu, prilazio prozoru ž svirao. Nije imao nimalo sluha ali čini mi se da se bogatstvo njcgovog duha upravo i sadržalo u tom što mu je ta muzika nešto značila mada stvarno nije imala nikakvog smisla još za nekog izuzev za njega. Sem toga on je sasvim retko svirao u još nečijem prisustvu i nijc

nikada rado govorio o svojoj violini. m 1 . — Da li to onaj leš svira? — rekao je jedne večeri glumac pri-

ne, to je samo noć. Žar što bi stigao da skineš

lazeći mom prozoru i osluškujući,

Slušao sam glumca i zvuke violine i razmišljao' sam o tom kro-

_Saču sa velikim makazama koga sam jednom davno video na platnu

noge za preplašepim dečacima. Krojač se da je i on do sada morao da ostari i da ima nečeg zajedničkog između njega i Pavkina. | ne samo između njih — činilo mi se da svi starci po nečemu liče jedan na drugog. ~

— Da li je to onaj starac? Ja sam neko vreme — nastavio je glumac — verovao da je on već umro i sada imam utisak kao da se vratio iz mrtvih. a

I kasnije, dok sam gledao sa svog prozora starca Pavkina kako prelazi malo prljavo dvorište odlazeći u štalu, činio mi sc nespretan njegov hod, činilo mi se da je on upravo morao da zaboravi da hoda i njegovo pravo mesto svakako je na fijakeru. Bio sam prinuđen da menjam sliku tog malo pogrbljenog [ijakeriste sa žutom kosom i crnim pohabanim kaputom, kome čak nije nedostajala ni podignuta jaka, kako sam ga ja uvek zamišljao. Događaj sa violinom i nova uloga koju je ncnadano imao taj starac pokazali su mi da nikada ne treba suviše Ve“ rovati stvarima. Njegov život više nije izgledao kao ranije; sada „sam morao da razmišliam o tome da li ću i ja jednoga dana preuzeti na sebe neku ulogu o kojoj sada nemam nikakvu pretstavu. Tako sam zamišljajući tog štatca sa YVio životu menjao i pretstavu o ži posmatram sa svog prozora kako

kako žurno. pruža svoje duge

votu uopšte. Mogao sam još uvek da starac prelazi dvorište i njegov hod

linom i menjajući pretstavu o njegovom

me je potsećao na onog krojača koji »e išao malo krutih dugih wogu i obilazeći ugao kuće, kuda su pobegli dečaci, vwkao za sobom svoju dugu izlomljenu senku, I ba senka je isto tako morala biti isečena makazama. Dobri strašni kamibal je jerio dečake da im olseče noseve ali ih nije stigao.

Jednom mi je Pavkin doneo neke rukavice koje Je jedan putnik zaboravio na njegovom fijakeru. i

— Siguran sam da sa tebi potrebnije mego meni —- rekao je a zatim dodao — ova ti je devojka mnogo lepša od prošle.

_ Ne znam koliko je vremena prošlo posle toga. Možda su prošle godime a,možda samo nekoliko nedelja. Bio be to ijedan deo mog života, jedan ugao kada sam potpuno izgubio pretstavu o vremenu, kada se samnom nije ništa dešavalo. Čak me nije budilo iz mrtvila ni sećanje na onog dugonogog krojača kako izlazi iz nekog ko zna zašto žutog hodnika i duva u svoje šake malo ih podižući kao što bi neki vojnik podigao svoju trubu. Žatim je krojač uzimao svoje makaze.

Sasvim iznenada starcu je jednoga dana ugimuo konj. Pavkin je dva dana plakao. Zatim smo mu ja i glumac pomogli da odvuče fijaker i proda ga nekim varalicama. Posle toga viđali smo ga vrlo retko, Bio je neispavan. Gurao je ruke w džepove da me bismo videh kako mu drhte prsti. Plašili smo se da će umreti.

Cela kuća je osetila neku veselost kada smo, dugo posle toga, opet jedne večeri čuli starčevu violinu. Tada mi se čak činilo da starac neobično lepo svira i tog irenutka setio sam se ponovo krojača, setio sam sc onog lišća kako se prepliće i pomera na zidu solare kao slike ma bioskopskom platnu. Ponovo sam bezuspešno pokušavao da shvatim kakve je sličnosti bilo između Pavkina i tog strašnog kanibala u papučama.

— Jesi li čuo» šeći se šlo sam retko viđao na njemu. — Je si li čuo? Eno, opet svira. |

— Svira — rekao sam zamišljajući starca kako stoji pored prozora sa violinom, pritiskujući uz nju svoje pomalo izduženo lice, On bi mogao da trubi u to svoje lice — pomislio sam — on bi mogao da bude nekakav vojnik ili lakrdijaš. ı|

— Slušajte, svira! — rekla je i nastojnica ulazeći u moju sobu,

—. Naravno isto onako loše kao i ranije — nastavio je glumac.

Sećanje na tog krojača dugo me je pratilo, onda sec odjednom potpuno izgubilo i godinama nije dolazilo u moje sećanje mada mi se sada čini da je on sve to vreme morao biti u meni.

Starac Pavkin je sada sve ređe dolazio u moju sobu, Njegova duga žuta kosa i otvoreno dobroćudno lice ponekad su me ispunjavali uznemirenošću i slušajući njegov glas verovao sam da ću ja jednom ponovo biti dečak. I u onim retkim prilikama kada je dolazio u moju sobu nisam uspevao da ga duže zadržim. Činilo mi se da jc ostajao kratko vreme baš zato što je znao da mi je drago njegovo prisustvo, a isto tako i njemu moje. On bi stajao porcd prozora, zavlačio ruke m džepove, ponovo ih vadio iz džepova i mršlio se da bi prikrio neki iznenadni i bezrazložni osmeh na licu. Ili bi dobovao prstima po staklu, gledao ispod oka ulegle crvenc krovove i razmišljao o ko zna čemu; možda o svojoj violini, ili o svojim kolima.

Zvuci njegove violine ispunjavali su me usamljenošću i ja sam se dugo mučio da odgonetnem koja to crta na Pavkinu istovremeno pripada i krojaču ali nisam uspeo.

Onda je starac Pavkin pričao da,će otputovati. Jednoga dana ic zaista otišao i nije se više vratio. Ja sam u lo vreme bio u bolnici. Mnogo kasnije saznao sam da Pavkin nije nikuda otputovao već je otišao u starački dom ali nije hteo da ja to saznam. I otada je prošlo dosta vremena. Nisam nijednom olišao ca ga potražim jer zapravo dugo nisam znao gde je a sada je kasno da to učinim. Verovatno je

— rekao je glumac ulazeći u moju sobu i sme-

onaj leš

DOBRI STRAŠNI KANIBAL

,

već umro, a ako i nije susret sa njim bio bi mi veoma mučan jer ni- .

kako ne bih mogao~da mu objasnim da ga zaista još uvek nisam zaboravio iako ga nisam tako dugo 'pošećivao. i

Što se tiče krojača sa makazama koga sam davno video na bio-

skopskom platnu trebalo je da prođu godine, da ga potpuno zaboravim

·i tek sada kad sam se ponovo setio njegovih makaza shvatio sam njegovu ulogu, kao i to da je on samo plašio dečake. Dobri dugonogi kanibal!

Ipak je bilo čudno da se i meni, i glumcu, i ostalima u kući još ponekad predveče činilo da čujemo starca kako svira .na svojoj violini. Isto tako, ispunjavalo mc je nemjrom rzanje konja koje bih čuo pod prozorom. '

Mada je Pavkin možda već mrtav i leži negde sasvim sam opuštenih zdroblienih usana, svaka moja pomisao na dugonogog krojača sa makazama budi moje sećanje na starca. Njegova dobroWdušnost vraća mi veru u neke druge osobe koje me bilo čime potsele na njega. To mi je istovremeno donosilo i malo tuge. Tako je starac Pavkin još wvek, na neki način, postojao u životu držeći svoju violina i zanoseći glavom koju su pokrivale žute vlasi. Ipak, meram da priznam da sam ga sc sve ređe sećao.

'Počivaj u zaboravu moj dobri suludi starče. .

Sestra Majakovskoga o svome bratu

Publikacıje o Majakovskom, koje se u po„lednje vreme sve češće pojavljuju U Sovijetskoni Savezu, nailaze U Moskvi na podeljeno mišljenje.i izazivaju živu polemiku u sovjetskim književnim i novinar– skim krugovima.

U svome 85-ćem broju, od 9-tog apr;la 'ove godine, „Komsomolska prayda“* donosi, pod naslovom „Da li !je tako živeo Majakovski?", pismo redakciji lista Ljudmile Majakovske, starije sestrć Majakovskoga, Uu.kojem se ona osvrće na nedavno objavljenu knjigu „Ovđe je živeo Majakovski", čiji su autori saradnici moskovske Biblioteke-muzeja „Vladimir Majakoyski" M.. Šilov i E. Dinerštejn, a redaktor direktor pomenutog muzeja A. Jezerska. Knjiga je „Simo ogorčila“ Ljudmilu Majakovsku, jer u njoj nije našla ništa od onoga Što je, ce neći po: njenom naslovu, od nje Očekivala, Umesto opisa onih mesta u Moskvi gde je pesnik živeo, gde je vodio partiski rad Uu boljševićkoj ilegalnosti, ade je, „ne znajući mi za zime ni za leta“, pravio za 'frontove građanskog rata znamenite „Prozore satire Rosta“ (Ruske telegrafske agencije), gđe je napisao najbolja svoja dela, —-· umesto svega toga, kaže indignirano pesnikova sestra, ova knjiga od preko sta mirana govori samo o kući u kojo. se sađa nalazi BibliotekaemuzeJ Majakovsškoga, pa i to je najvećim delom netačno i daje pogrešnu i izvrnutu pretstavu o Majakovskom, o njegovom životu i rađu. Kuća u ko-

KNJIŽEVNE NOVINE

joj je smešten muzej, po tvrđenju Ljudmile Majakovske, nema onaj značaj koji joj se u knjizi pridaje, jer to nije bila kuća u kojoj je pesnik živeo i radio, niti je uopšte stan vođen na njegovo ime, već na ime porodice Brik, kod koje.je Majakovski jedno vreme stanovao kao samac, samo u jednoj sobi, takoreći, samo noćujući, dok je „obično čitav' đan... provodio u ređakcijama ili svom radnom kabinetu u Lubjanskom pasažu“. Tu sobu je Majakovski dobio 1919 g.„ u njoj je napisao svoja najbolja dela, u njoj je, 14 aprila 1950, tragično završio svoj život.=Zato bi ova soba, misli pesnikova sestra, pre trebalo da bude muzej Majakovskoga, a. ne kuča porođice Brik, koja u literaturi nije odđigrala nikakvu značajnu ulogu, i koja je daleko od toga da bude centar književne delatnosti Majakovskoga i sovjetske književnosti njegovog vremena, na čČemu se u pomenutoj knjizi insistira.

U svome pismu, Ljudmila Majakovski takođe kori autore knjige „Ovde jie živno Majakovski" i zato što reklamiraju knjigu Uspomena L. Brik. o Majakovskoms koja „DOnižavajuće pretstavlia Majakovskoqa i koja je u svoje vreme bila osuđena...“ „Kako su mogli takvu knjigu pripremiti saradnici Biblioteke-muzeja Majakovskoga, a di-

rektor u,„svojstvu redaktora odobri-

ti objavliivanje te netačne knjige u javnost?“ — pita se pesnikova sestra, a zatim odmah odgovara: „Ja to mogu da objasnim jedino time: da u Biblioteci»muzeju Ma-

'peo, koji zove napred! ·makar i malo, uvek izaziva utisak - nečeg ustajalog i mrtvog. Postaraj'te se da izbegavate to, ne pokr:vaj-

jakovskoga, ma kako to može čudno izgledati, umnogome ne razumeju Majakovskoga. Nekada, kad se muzej Majakovskoga tek organizovao, N. K. Krupska, uzimajući u tome srdačno učešće, opominjala je: „Nikada ne zaboravljajte da reč „Majakovski“ i reč „muzej“ nisu pojmovi koji se podudaraju. Majakovski će zauvek ostati živ, uskiA muzej,

te se muzejskom prašinom“. Da-

·našhji saradnici muzeja, kaže Ljudmila Majakovska, rađe sasvim su·"protno. Oni su počeli da zaborav-

ljaju glavni cilj ove ustanove: pomaganje izučavanja i široke propa~

·ganđe+ revolucionatnog stvaralaštva

Majakovskoga.

y

Poznati američki kompozitor italijanskog porekla, Đan Marlo Menoti, počeo je prošle godine sa! održava-

njem jednog festivala kulturnih o-

stvarenja u malom italijanskom gradu Spoleto. Već prvi {estival je doživeo kod publike veliki uspeh zbog raznovrsnosti SVOE programa, sastavljenog od muzičkih, dramskih i ba-

letskih dela, koja ovde doživljuju

svoje prvo izvođenje. '

TI ovce godine, na Menotijevu molbu, mnogi čuveni umeinici iz raznih zemalja poslaće svoja nova dela za iZ

Ma kraju pisma, Majakovska se osvrće na prvi: deo knjige „Novo o

Majakovskom“, koju je nedavno ob-.

javilo „Literaturno nasledstvo“ u Moskvi, na 650 strana, sa mnogim „slikama i crtežima pesnika, sa njegovim pismima i člancima. Neza„dovoljna tom knjiqom, Ljudmila Majakovska je naziva „prostačkom“ i zamera saradnicima Muzeja što su joj dali, podršku, “a Dinerštejn je čak štampao tamo i članak uperen prohiv Majakovskoga“.

Ona' me bi želela, zaključuje pesnikova sestra, đa sovjetska omladina, koja voli i čita pesme Majakovskoga, zamišlja njegov život i rad onako kako je om opisan u knjizi „Ovde je živeo Majakovski“,

M. Č.

Neobičan : festival |

vođenje ma festivalu u Spoletu. Tako je KEžen donesko poslao jedan svoj kraći pozorišni komad, Čuveni majstor pantomime, Ma?se] Marso, izvešće svoje delo »Neron« Žam Kokto je za festival napisao balet »Pesnik i njegova muza«.

Poređ ovih premijera, na Menotijevom festivalu biće prikazana vazna

toara, koja se veoma retko ili mikađa ne stavliaju na programc pro-

fesionalnih pozorišnih kuća

dela iz dramskog i operskog reper.

NOVO

DELO.

ERSKINA KOLDVELA

E. KOLDVEL

/ dJceđan od najiplodnijih pisaca 5savremene amceričke Književnosti, MKErskin MKoldvel, objavio je prošlog meseca još jednu novu Knjigu. To je roman »KlodcI Ingliš«, I ovo delo tretira jednu staru i omiljenu Koldvelovu temu: američki jug. Opet se ođvija strasna i mnesrečtma Jjubav mlade devojke prema čoveku koji je ne voli da bi se na kraju završila revolverskim „pucnjevima i krvlju. Opet se oseća dobro poznata atlmosfera pamučnih polia, crnačkog me losa i gnjilog života bivših bogatih plantažera. * * *

Usbeh filma „Osvrni se u gnevu“

U najvećem lonđonskom. bioskopu održana je ovih dana svečana premijera filma »Osvrni se u gnevuć, koji je rađen po istoimenom delu poznatog mlađog pisca Džordža Osborna. Prema pisanju Kritike film je sasvim uspeo i prefstavlja bolje ostvarenje ođ pozorišne adaptacije. Naročito se ističe odlična gluma Kler Blum, koja nam je poznata iz »Hičarda MII« i Ričarda MBartona, odličnog 'kreatora Šekspirovih rola iz filma »Princ glumaca«. Ovaj uspeh je dobrođošao samom Osbornu, koji u poslednje vreme nema mnogo uspeha sa svojim delima i čiji je poslednji pozorišni komađ izviždan od publike.

* s;

Dobitnici „,Pulicerovih nagrada“

Đeljenje poznatih Pulicerovih književnih nagrađa u Americi nije ove godine proteklo u znaku mladih. Ipak se i Kritika i publika slažu da su mnagrađe đodeljene baš delima koja to najviše zaslužuju, Između

'velikog broja đela u užoj konkuren- ·

ciji, posle duže diskusije žirija, nagrađu za poezija dobio je Stenli Kunic za svoju zbirku »Izabrane pesme 1928—1958«,

Najbolji roman, po mišljenju žirija, bilo je u prošloj godini delo »Putovanje Džemi Mak-Fitersa« od Roberta Luisa Tejlora.

U oblasti pozorišne umetnosti nagrađeno je delo poznatog američkos pesnika Arčibalđa Mak-NLiša. On je Pulicerovu 'nagrađu dobio za komad »DŽ. B.w. Poređ ovih nagrađa dodeljena je, kao i svake godine, nagrada i za najbolju novinarsku reportažu. Nju su dobili reporteri Džozef Moarten i Filip Santor za svoje članke o neđavnoj revoluciji na Kubi i pokretu Fidela Kastra. Pored nagrađivanja čisto Književnih ostvarenja, dodeljena je i jedna nagrada za muziku.„ Džonu La Montenu za »Koncert za klavir i orkestar«.

* M

Roman o Aleksandru Velikom

Ličnost Aleksandra Velikog oduvek je privlačila istoričare i Kknjiževnike koji su želeli da bace više svetlosti na život OVOg najvećeg osvajača Kklasičnog doba. Novi roman Freje Stark obrađuje život Aleksandra Velikom na jeđan nov način, PFreja Stark putuje istim onim stazama lcojima se pre toliko vekova kretala vojska ma 'keđonskog osvajača. Pisac, paralelio sa opisom tih krajeva i njihovog današnjeg izgleda, dočarava snasonı svoje mašte legonđarme „događaje. Uz vanredan opis peoščance Pavnice, | danas potpuno puste, počinje odiučnan bitka Alocksandrove vojske 5a porsši-

· Samo

skim kraljem Darijem, dočarams, ih, mnogo živih slika. Cela knjiga šal napisana u kontrastima i deluje swe že i uzbudljivo u odnosu na đosađgsd šnje postupke u pisanju istoriski

romana. Delo nosi naživ »Aloeksamd

drov trag«. je * s *

Indonežanski umetnički film brikazan u našoi zemlji

Prvi inđonežanski umetnički dw / metražni film prikazan je ovih dam u bioskopskoj dvorani Doma sinđid kata, Film je sa temom iz savremtad mog života Inđonezije i nosi naslow »Tri devojke«. Sa ovim filmskim od stvarenjem pružena je prilika i msd šoj publici da se upozna Ssa mladom filmskom umetnošću daleke Inđomed zije. Film »Tri devojke« biće otkud pljen za prikazivanje u našoj zemlji?

* š

Neobiavljena bisma Teodora Drajzera

Neđavno je objavljena intimna pres piska Teodora Drajzera, pisca koji Je svojom »Američkom trageđijom« de4 meo veliki ugled predđdratnoj američs koj literaturi. Misli, često puta mes zapažene u njegovim delima, u Ovi pismima mnogo jasnije ocrtavaje književnu i ljudsku ličnost velikom književnika, Mnoge muoditacije o Žžid votu pokazuju nam MDrajzera u m. voj i nepoznatoj svetlosti. Narošita je interesantan piščev stav prema Nobelovoj nagradi, u kojoj on gleda materijalnu korist, a ne i iz“

raz priznanja ođ stranc najpozmatid jeg međunarodnog foruma za dodes liivanje Wnjiževnih nagrada,

T. DRAJZER

lovan lovanović-Zmaj u Sovjetskom Savezu

U cdiciji strane poezije izišla je Mi Moskvi zbirka, pesama našeg pope larnog pesnika Jovana Jovanoviću Zmaja. U knjizi se nalaze sakuplšes ne njegove najbolje pesme, kao i izbor pesama za decu. Pesme je bre velo više prevođilaca u konačnoj res đakciji Mihaila Zenkeviča, poznatog

prevodioca naših Wnjiževnih dela ma

ruski jezik, koji se naročito istakae prevođom U op“ Dos ronina daje iscrpan pregled Kknjižews nog rada Zmaja i osyrt na prilike u kojima je naš pesnik stvarao, Pres ma mišljenju Kritike, knjiga je svos jim odličnim „prevođomi

»Gorskog vijenca«, širnom predgovoru kritičar A.

izborom i

35 | uspela da dočara ruskom čitaocu pravnu vređnost Zmajeve poezije.

Aleksandar Kostić

i mal > M ee WITae 0]