Književne novine

fi

ONO ONIE

Godina XI. Nova serija, br, 122

Čedomir MINDEROVIĆ

JUNAK REVOL

BEOGRAD, | JUL 1960

«

U ŽIVOTU I U KNJIGAMA

Mnoge naše današnje generacije imaju mogućnost da »doživljuju« junake naše Revolucije u životu. Reč je zaista o mogućnosti koja je izuzetna. Naš Oslobodilački rat, započet oružjem 1941, sticajem riza o-

lnosti pretvorio se vrlo brzo i vrlo neposredno u rat za socijalizam, u Revoluciju. Polazeći u borbu 1941 malo je ko od nas pretpostavljao da «e Revolucija biti izvršena na način na koji je izvršena, iako su nam Revolucija, socijalizam bili cilj — 3početak joj je bio, ustvari, borba za nacionalno oslobođenje. Toj, ako mogu da ' kažem »nedoumici«, doprinela je i literatura koju smo čitali o oblicima revolucionarne bore i književni likovi revolucionarnih junaka, likovi koji počinju, recimo, sa Spartakusom. ·U krvi borbe, u našim uslovima 1941 —1945, te pretstave i koncepcije o oblicima i nosiocima Revolucije, znanim i neznanim, doživele su svoju životvomu, stvaralačku ·metamorfozu. Rastajući se od izvesnih posredstvom literature za dušu priraslih pretstava i koncepcija, silom života, silom živoine prakse, silom naše Revolucije izašli smo iz oružane borbe obogaćeni neposrednim, stvarnim iskustvom i novim zahtevima — i od života, i od literature.

Doživljujem junake naše Revwolucij vrlo intenzivno i vrlo kompleksno.

pojedince, i pojam. Ali svest o izu-

— zelnoj-mogućnosti da ih neposredno, žšakoreći iz dana u dan, »doživijujem« pre svega — oduševljava. Mislim da u tome osećanju nisam usamljen. Uveren sam xa je veliki broj onih iz današnjih naših generacija koje ta mogućnost oduševljava. A biti borac, biti svedok, biti savremenik naše Revolucije, naše epohe uopšte, u izukrštanosti. današnjih međunarodnih odnosa, u ovako složenom 7istoriskom trenutku i, u isto vreme, skoro svakoelnevno, biti u prisustvu nosilaca naše Revolucije, osećati, doživljavati njihove metamorfoze, u najsvestranijem smislu reči — što uključuje i njihove slabosti i njihov rast -— slabosti i rast bezbroj najraznolikijih ljudskih sudbina, znanih i neznanih, koje se kao na film „odvijaju pred wašim očima u burnim, složenim uslovima pobedničkih dana kad je oružje, 1945, odloženo — 3pnesumnjivo da najviše oduševljava i našeg pisca i umeiničkog stvaraoca uopšte.

Ali kad je reč o tome kako »doživljavam« junake naše Revolucije u knjigama naših pisaca -— moramo poći dalje ili, ako je io pravi izraz, dublje od tog oduševljenja naših pisaca. Stvaralački, plodonosni nemir naših pisaca u odnosu na junake naše Revolucije nesumnjiv je — 1 Začeo se davno, još u toku oružane borbe, i još ranije, u surovim predratnim uslovima ilegalne borbe naše Komunističke partije protiv karadorćevićevskih režima. Ako je oružana borba kod nas započela 1941, borba za nacionalno oslobođenje od 5nacističkofašističke okupacije sprvvodene uz pomoć domaćih izroda, da se takoreći odmah pretvori u našu | Revoluciju, više je nego naivno shvatanie, koje u jednom tekstu izražava naprimer Milan Bogdanović, da i naša literatura počinje 1941.

Već »socijalna literabura« — snažan književni pokret koji je nastao ı

ment. »Dva

razvio se između dva rata, uličući i sadržajno i formalno čak i na najekstremnije. modernističke pravce a naročito na nadrealiste i dominirajući u našem kulturnom i umelničkom živolu, uza sve 'svoje organske slabosti (još teže slabosti treba. podrazumeyvati kod drugih pravaca pa i u stvaranju 'nadrealističke grupe), uz opšte društvene i istoriske uslove nosi i zanosi i opločava taj stvaralački nemir. 'Jedan od likova naše Revolucije iz knjiga, lik koji ne moga da zaboravim kad govorim o likovima naše Revolucije u knjigama naših pisaca, jeste i lik Pokornog iz knjige lovana Popovića »Lica u prolazu«. Taj lik io je lik neznanog malog revolucionara koji samo jednu pesmu ume da peva, pesmu Revolucije — »lInt=rnacionalu«. |

Pripovetka o bom junaku naše Revolucije, šematična je kao žto je, s druge strane, šematičan prozni fragznoja«& iz nacrealističke grupe; ali, uprkos svemu, lik Pokornog je živ, to je zaista jedan od ljudskih likova koji ćemo kasnije, u velikim, otsudnim danima naše Revolucije, često sresti. Srešćemo ga i u

oraznim i u pol im danima, na PZiabBeru: 1944, na \Supeazi' 1043 > širom zemlje, na svima značajnim poprištima i u svima otsudnim trenucima naše Revolucije. Taj je lik čak manje knjiški, manje. apstraktan, tra nje šematličan i od Mice, jednog od glavnih junaka romana O. Daviča »Pesma«, romana opterećenog drukčijim slabostima nego. mala pripov.tka Jovana Popovića »o čoveku koji ume samo .jednu pesmu da peva“, ali opte· rećenog. Po svojoj životnosli, po sVOme zračenju koje traje i <anas, taj lik koji je stvorio Jovan Popović u kratkoj pripoveci »Drug iz detinjstva«, dolazeći iz jednog drukčijeg ambijenta i vremena, stoji uz likove koje je sbvorio naprimer |}. Ćosić u romanu »Daleko je sunce«, napisanom posle oružane borbe kao i Davičova »Desma«, ali po umetničkom, stvaralačkom nemiru daleko plodonosnija pseudomodernih, knjiških pokušaja O. Daviča kome je, pored ostalog, jedna od osnovnih opsesija, kobnih za njegov stvaralački postu pak, deklaracija, verbalizam i nekakav samo njemu svojstven panseksualizam. Problem doživljavanja. jimaka naše Revolucije u životu i u knjigama nažih pisaca neprekidno se prepliće i prožima sa problemom složenosti zbivanja Oslobodilačkog rata i ljudi koji su »izneli« Revoluciju. Složenost zbivanja i ljudi, po mom | mišljenju, samo je parcijalno »odražena« u našoj književnosti, i to u tolikoj meri, maloj meri — zato što smo pored ostalih faktora, robovah (a taj je faktor još uvek manje više prisutan) određenim šemama u našem opštem prilazu i umetničkom, stvaralačkom tretmanu materije, života, revolucionarnih zbivanja, Oslobodilačkog rata i ljudi koji su »izneli« Revoluciju.

Odnos ličnost-društvo, pojedinaczajednica, revolucionar-Revolucija, slo žŽenost toga odnosa, nesumnjivo je jedan od najbitnijih elemenata u umet-

ničkom postupku i delu, ako ne

najbitniji; podrazumevajući nm treimanu tog odnosa oslobođenje od svake sociologičarske, · mehanicističke šere,

Jedan motiv koji me već godinama ne napušta, jedan muoliv koji mi se, već godinama, često, sa istim intemzite tom, nameće, jeste odnos: umetnikRevolucija. Taj motiv, taj lik u meni nosi umetnik i istovremeno jumak naše Revolucije Jovan Popović, moliv i odnos koji.je ponovo oživeo, kad je reč o doživljavanju junaka waše Revolucije, smrću drugog umelnika i junaka mnaše' Revolucije · smrću Branka SŠotre. To su takođe, po mnogo čemu, karakteristični, ljudi koji su »izneli« našu Revoluciju. Kad će složenost odnosa umeinik-naša Hevolucija biti »odražena« u našoj književnosti? Hoćemo li ikada sagledati te dramatične sudbine? Ko će ih obasjati? Pa ipak — stvaralački plodomosni nemir naših pisaca traje, i nesumnjivo se razrasta., Taj nemir već donosi, i sa novim generacijama donosiće sve više — odgovarajuće, u svakom slučaju, sve zrelije, plodove, Stviranje Ćopića, Lalića, Daviča, Koša, Oljače, Perovića i niza drugih naših pisaca lo rečito potvrđuje, iako U OVOm trenutku nisam u mogućnosti da ućem u kritičku analizu pojedinih #šutora i pojedinih dela, |

Gustav KRKLEC

PELUD NA VJETRU

Da stanem? Da se vratim? Ne mogu više stati. )

(Sve teče, sve kruži.. Draga, ruku mi pruži, vrati mi SAN O RUŽI. — »O, temna ružo, cvatil«

S peludom zrelim dah se srebrnom sirujanju' sbhrasti. Kud rasu drhtav prah se) Gdje li ću rasti, cvasti? (Sve kruži, sve teče...)

BEZ MJERE. Ž OD SNA I OD SREĆE. Da stanem» Ne mogu stati! Dragulje žarke mi vrati, . požare, bodeže, svađe, svirale, razglednice, ključeve, bubnjeve, lad leptire, puževe, pticel

Mode bone ciganske rujne rubine, smaragdno-prozirne Mlađe, opalne ljuske riba,

salfire Ponoći gole

"(što tonu u dubine

dok Orion more ziba)!

Ćć,

Vrati mi mirluhe sijena, opojne bilja, amfore, mraka pune, rogove izobilja, paučinm, tkann od sjena,

ILUSTRACIJA. LAZARA, VOZAREVIĆA

· Vrati m SAN O RUŽI,

' u zgažmom VRTU SVIJETA...

UCIJ EDO

Reč je e oslobođavanju od šema, u hajsvesiranijem smislu te reči — u pitanju je, kao osnovna tendencija razvitka naše literature i maše umetnosti uopšte — očovečenje, humanizacija likova u našoj književnosti, a humanizacija likova u našoj književnosti, u svakoj književnosti ustvari označava meru njihove umetničke ubedljivosti, njihove životnosti, njihov razlog „postojanja.

pitanju je istina o čoveku — istinit, umeifnički uobličen podatak o čoveku, puni stvaralački zahvat koji je uvek, ustvari, u koliziji, u konfliktu sa konvencijama ma koje vrste, protiv svakog pokušaja petrifikacije, uvek i nepoštedno u borbi sa šemama, bile one tuđe ili sopstvene.

Hemingvej na jednom mestu, razmabrajući probleme ratne literature, piše:

»ZŽadatak pisca je da govori istinu. Merilo njegove vernosti istini mora biti tako visoko da njegova invencija, nezavisno od njegovog iskustva, može da stvori istinitiji rezuitat od ičega neposredno uzebog iz iskustva. Jer činjenice mogu da budu protumačeme netačno; a kad stvara dobar pisac, on ima vremena i prostora da izrekne pumu istinu. Alko pisac ikada napiše neko delo za koje njegovo unutrašnje ja zna da nije istinito, sa njim Je gotovo — bez obzira na motive koji su ga rukovodili. „Posle rata biće ignorisan jer je on, kome je zadatak da govori istinu, lagao. A, on nikada neće. naći svoj Mnužrašnji mir jer Je izneverio jedmu. svoju najznačajniju obavezu.«

Nastavak. na 4 sttemi

zayjese od brokata, nebeski modre tirkize pod kojima sanja Zemlja, topaz» pan blata, mliječno-koraljne nize, sedefe Sredozemlja! Ugasle vrati mi duge, uvele latice maka, bisernu koprenu tuge, pjenu s oblaka laka. · (Sve kruži, sve teče...)

krvavu ranu, što peče, večernja nadahnuća

(kad ne znam puta kući). Vrati mi pepeo vrući, što zasipa uspomene. Vrati mi krik u noći, Bolesna vrati mi pluća. Mrtve vrati mi očil

Da se. vratim? Da stanem? Ne mogu stati više.

Ne, ne mogu više da planem ko nebo nakon kiše.

Ne, ne mogu više stati.

Vrati mi moć da patim

ko vlati trave, ko bilje,

ko MATI-RUŽA što pati,

dok divlja, dok prkosna cvjeta na suhom STRNIŠTU ZBILJE na garištu sumornih ljeta,

(Hvar, 1952)

=

Viatko PAVLETIĆ

TALIJA

"Tuže se neki kritičari, kako danas više nije moguće ni steći, a kamo li dulje vremena održati autoritet kakav su svojedobno imali Bjelinski, SaintBeuve, Skerlić, Matoš. Napadajući i izvrgavajući ruglu pojedine svoje kritičare (razložito i argumentirano, što ne znači uvijek i opravdano) pojedini beletristi također žale, što u naše vrijeme, ebo, nikako da se afirmira novi Matoš, pa da izreče svoj autloritativni sud o njihovim djelima. Međutim, ako nekome uspije da se·načas otrgne iz mreže subjektivnih veza i Ye-

4

zica, koje ga objektivno sputavaju u otpunom. sagledavanju problema, lao će zaključiti, da Matoša zapravo ne žele ni svi beletristi ni svi kritičari, jer ga ni jedni ni, drugi ne bi priznali kao vrhunski autoritet, kad bi se on zaista i pojavio, kao što ga wism htjeli prihvatiti ni njegovi dragi suvremenici, „Auboritativnost jednom kritičaru učvršćuje i do relativne trajnosti osigurava samo smrt, ili barem na neki drugi način modificirana njegova fizička neprisutnost, dok sudovima i ocjenama, koje mi damas smatramo autoritativnima, snagu neprikosnovenosti daje činjenica, što su i nakon toliko vremena još uvijek Živi i nepobitno aktualni, premda to — dakako — ne znači.i nepobitni.

Nepobitnima ne možemo smatrati ni Matoševe lamentacije nad svwdbinom kazališta u wi demokratizacije, jer je praksa pokazala, da se gordi poštovatelj uzvišene Muze Talije ne jedini u svome vremenu — varao, kad je njezinu uzvišenost poistovjećivao sa (nimalo sjajnom) izolacijom, uvjeren, da s općom demokracijom počinje odumiranje Muza, gubljenje autoriteta velikih ličnosti ı pad umjetnosti, u konkretnom slučaju — sumrak teatra.

Valja priznati, povijest kazaličta bilježi mmoštvo primjera, , cvat scenske umjelnosti u određenom prostoru i vremenu bio tijesno pove= zan s jednim jedinim awtoritativmim imenom. Ponekad je to. bio čuveni i bogati mecena, koji nije žalio novaca samo da okupi zajedničkom poslu najbolje glumce i najtal-ntiranije pisce svoga vremena; kadikad je to bio poduzetni entuzijast, koji Je sav svoj družtveni utjecaj i sve svoje ambicije uložio u rukovođenje kazalištem, | omogućujući sposobnim .umjetničkim suradnicima, da do maksimuma slobodno realiziraju zamisli i tako dostignu punu mjeru svojih mogućnosti; ali najčešće to ipak bijaše umjetnik, stvaralac, ličnost magične snage, manje ili više svestrana: pisac, glumac, redatelj, slikar, kompozitor, ili ponešto od toga kombinirano. ili čak sve to zajedno.

U karakterističnoj varijabilnoj struk luri kazališta-trupe glavnu kohezionu snagu predstavlja aužoritet umieiničkih ličnosti (jedne ili više njih), o kojima presudno ovise i stil i uspjeh predstava, pa je opravdano, što su takva kazališta poznata upravo po njihovim imenima (Brechtov, Majerholdov, Gassmanov teatar i sl.). U nama bližoj ı bolje poznatoj, stabilnijoj strukturi kazališta-ustanove u pojedinim su razdobljima uspjesi bili također vezani za pojedince, ali to su uglavnom bDili rukovodioci, dramaturzi i direktori, premda je jasno, da je njihova zasluga za prosperitet kazališta, povjerenog im na upravljanje, mogla biti uglavnom | inspiratorskoorganizacione prirode, jer su w ko-. načnom oblikovanju predstava i fizionomije teatra stvaralački sudjelovali drogi: glumci, redatelji, te ostalo u-

kad je pros

Cena: 30 din

KRATIZOVANA

Autoritativnost ličnosti i organa društvenog upravljanja u kazalištima

mjetničko i tehničko osoblje, No, značajna zasluga takvih ličnosti za razvitak našega kazališta ne može sc osporiti, jer je ponekad uistinu gotrebno više intuicije i smjelosti u izboru umjetničkih suradnika, nego u samom postavljanju komala, iza koga zatim stoji veliko ime autora i autoritet jedne od takvih, bitno zainteresiranih ličnosti. U slučaju' neuspjeha umjetnika, u koje drugi nisu vjerovali, svi će okriviti prije svega i Više Onoga, tko mu, je povjerio zadatak nedomašan za nj nego njega samoga. A osim toga, ozbiljnost rizika postaja, očigledna jedino nakon neuspjeha, dok su makon uspjeha svi skloni povjerovati, kako nije bilo ništa prirodnije od onoga što se dogodilo. Š _ Autoritet vodećih ličnosti i autoritet kazališta u javnosti, kao što iz svega proizlazi, međusobno su uvjetovani, pa su neki čak i pretjerivali au njihovu posvemašnjem polistovjećivanju. Pogotovu nisu bili u pravu oni, koji su u demokratizaciji kazaliinog rada, života i strukture upravljanja vidjeli nepomirljivog neprijatelja ličmoj inicijativi, individualnoj inspiraciji i autoritetlu pojedinca uopće. L)apače, mogli bismo reći, da se u demokratskoj strukturi kazališta, više nego u bilo kojož «rugoj, traži od po'edinaca da osvoje i uvijek ponovo potvrđuju svoj autoritet, svejedao da li sw oni i sami umjetnici, ili su samo

oci, U uvjetima demokratizacije i naglašene slobode kritike u« nutar kazališta nije više dovoljno da netko bude izvana nameinut kao au+ toritet-faktotum, već je nužno, ako sa želi dulje zadržati na svome mjestu, da svojim djelovanjem postane istin= ski odlučujući faktor, čiji se autoritet sastoji u praktičnim argumentima, a ne u diplomi i dekretu. Ako u kazališnom svijetu već dugo vremena vlada fluktuacija, a autoritativne sc ličnosti mogu na prste nabrojiti, razlog nije u tome, što demokracija ruši autoritet, nego u tome, što je da-

REPRODUKCIJE TI „VIMJETE U

OVOM BROJU EKSPONATI SU SA

RETROSPEKTIVNE IZLOŽBE A.

MARKEA U NARODNOM MUZEJU U BEOGRADU

nas mnogo leže autoritet steći, a gO-> tovo je potpuno nemoguće održali ga nepoljuljanim duže vremena, ukoliko e riječ o agilnoj ličnosti, jer takva ičnost mnoge stvari poduzima, a sve joj baš ne uspiju uvijek kako treba · zbog objektivnih prepreka. Možda doista wrijedi paradoks, da autoritet imaju najdulje -oni, koji ga nemaju previše, i oni koji rade i uspijevaju ali ne prekomjerno. No, s obzirom na beskrajno veću konkurenciju na svim područjima ljudske djelatnosti (wu usporedbi sa stanjem od «R3pprije stotinu godinal) takvo je relativi“iranje autoriteta neminovno i nimalo neobično. ; Demokratizacija kazališta je pro ces, koji ne ovisi o hiru jedne ličnosti, nego je uvjetovan i stimuliran malerijalnim i duhovnim činjenicama našega doba, a to znači, da u njegovu odvijanju može sudjelovati kao utjecajni čimbenik podjednako volja pojedinca kao i htijeaje čitavoga kolektiva. Uviđan je historijskog imperatiVa nije isto što i pokoravanje subjevkta pritisku mase, stoga u demol:ratiziranoj strukturi karaljiyog života ostaje još uvijek dovoljno slobode i prostora za ličnu inicijativa, subick« Nastavak na 9 strani' vak