Književne novine

s

VRL

Predrag: PALAVESTRA

INE

KRITIKE

Nedavno je jeđan beogradski dnevni list objavio kratak, diskretno polemički intoniran članak o odnosu kritike i poezije, čije nekolike postavke, prvenstveno zato što ih je izložio iskusan kritičar ođ imena i ugleda, zaslužuju da budu ozbiljnije Osmotrene, tim pre što se povela Teč o prirodi, funkciji, pravima i vrlinama književne i umetničke kritike. Povremeni razgovori O kritici, koji se kod nas lakše zameću nego što se privođe kraju, svakako pomažu da se razjasne krupniji ili silniji (uglavnom sitniji) nesporazumi, ali su, na nesreću, gotovo po pravilu lišeni pravog dijalektičkog duha i neophodne sistematičnosti, pa im se smisao najčešće iscrpljuje u više ili manje efektnom i dopadljivom loptanju banalmim vpoluistinama, u (recimo) duhovitom i varničavom duelu, iz koga niko ne izlazi pobeđen, sem, razume se, kritike, koja je i inače kriva za sva zla koja zadese pisce na njihovom „pobedonosnom putu ka zvezdanim muaglinama večnosti, za koju su već svojim TOđenjem predđestinirani.

Jedno. predđubeđenje ukorenilo se kao navika: da se kritika posmatra pre svega kao posrednik između dela i čitaoca,međijum ođ koga se očekuje nepokolebljiva, definitivna, besprizivna ocena u viđu preporuke čilati ili ne čitati, kakvu neguju ilustrovane revije. Bilo bi besmisleno tvrđiti da u tome posredništvu nije sadržana jedna od mogućnosti i obaveza kritike, ali je, isto tako, u najmanju ruku neverovatno da se u posredničkoj ulozi kritike iscrpljuju sve njene funkcije, sva njena prava i vrline. U svoje vreme, T.S. Eliot, koga, donekle

| S pravom, mnogi smatraju auto-

ritativnijim zagovornikom bposredničke funkcije kritike, zalagao se za, to da se svrha kritike »sastoji od objašnjavanja umetničkih dela i ispravljanja ukusa«, korigujući se, više od trideset godina, kasnije, samo utoliko što bitnu (posredničku) funkciju kritike danas preciznije viđi u »Širenju razumevanja i uživanja u književnosti«. Posrednička funkcija kritike, međutim, i EKliotu i svim njegovim ništa manje umnim i štovanja dostojnim jednomišljenicima uprkos, podređuje stvaralčke tenzije kritičara mnjegsovoj didaktičko-prosvetarskoj obavezi i svođi ga, na nivo »iLrTgOvačkog pomoćnika koji govori samo superlative«, kako je to duhovito, ali ne bez gorke ironije, primetio jedan hrvatski kri tičar britkog jezika.

Ponovno podgrevanje te stare, dobro i ođavno poznate koncepcije o prevashodno posredničkoj ulozi kritike, uslovljeno je, nema sumnje, određenim «stanjem u đanašnjoj našoj kritičkoj situaciji, pa se, donekle bar, može protumačiti kao opomena za ozbiljnošću, trezvenošću i odgovornošću onih kojima je palo u deo da prate i ocenjuju kretanja i tokove savremene književnosti, Niko iole pametan neće ni hteti ni moći da se do MWrajnjih konzekvenci suprotstavi tim plemenitim namerama i opomenama, utoliko pre što dobar deo današnjih kritičara ne zadovoljava ni svojim literarnim mogućnostima ni svojom kritičarskom etikom, koja se u čudnoj posuvraćenosti potvrđuje tako drastično da ređovan čitalac dvaju beogradskih nedeljnih listova u razmaku od medelju-dve dana može da pročita dve sasvim raz ličite »Rritičkee ocene novog dela Jednog istog autora iz\pera jed-

u poređenju sa čitavim nizom težih i sudbonosnijih moralnih deformacija, koje su dovele do toga da niko, ni čitaoci, ni pisci, pa ni sami kritičari ne veruju onome što kritika govori. Opomena za ozbiljnošću i poziv da se Kritika, s punom moralnom odgovomošću koju time preuzima, odredi pred javnošću kao »medijum između knjige i čitaoca«, mogli bi, dakle, đa budu razumljivi s obzirom na, sađašnje jadno stanje u našoj književnoj kritici, ali se, shvaćeni kao načela kritičke aktivnosti uopšte, kose sa nekim principima sadržanim u samoj prirodi kritičke de-

·latnosti.

Među najđelikatnija pitanja i najteža iskušenja, s kojima se kritičar suočava, dolazi odnos prema savremenicima. pored ko: jih on živi, s kojima se susreće i s kojima pokušava da održi čak i prijateljske veze. U mučnom i nelagodnom položaju da donosi sud o savremenicima, kritičar se spotiče o mnoge zamke i prepreke, svestan da ga jeđan neodmeren i nepažljiv korak može koštati više negoli kakva kobna strast. Čitav izukrštani splet htenja, slabosti, nadmoći, snage, sumnji i teških moralnih kriza obmotava se oko njega i on se odjednom nalazi oči u oči sa stoglavim alama koje prete, lome i nasrću, ali koje buđe i herojsku strast i đovode,do razrešenja i odluke. Uhvaćen u tome jezgru šokova, kritičar ostaje veran prirodi svoga posla jedino ako ne izneverava svoju obavezu da stvaralački savlada, uobliči i smelo saopšti svoju istinu, koja može da ne buđe ni tačna ni prihvatljiva, ali koja ne sme da ne bude tvrđa i njegova, otrgnuta iz dubine njegovog vlastitog bića, topla od njegova krvi, živa od njegove strasti. Idolatrijski, poklonički odnos prema potvrđenim književnim veličinama, koje

kao i Homer mogu da zađremaju

ne dovodeći tim privremenim dremežom u pitanje ni svoj Ugled a kamoli čitavo svoje delo, predstavlja, zato, negaciju Osnovnih principa kritike, kojoj je opravdana i razumna ikcmoklastija uvek bliža od ma kakvog rezonerskog: pokloništva. Iako kritičar, ako hoće, može da nađe bezbroj načina da uđovolji svim obzirima i oportunitetima, spekulacijom sa budđućnošću, na Pprimer, koja se ovih dana manifestuje u gotovo svim prikazima jednog aktuelnog romana, on će svoju umetnost da opravda jedino ako ostane đosledan njenom duhu i njenoj prirođi, koja je najbolje definisana u zakljuku Henrija Luisa Menkena da kritičar, »sve u svemu, Drosto pokušava da se izrazi.

Ta naoko beznačajna misao podrazumeva čitav niz istina koje, uprkos svim protivrečnostima, ili tačnije baš zahvaljujući njima, obrazuju kompleksni, nikad do kraja razjašnjeni fenomen kritike. Ona podrazumeva ne jednu već bezbroj funkcija kritike, ističući kao vrhovno načelo pravo kritičara da govori, da sudi po svojoj savesti i da, makar i grešeći kao svaki smrtnik kome apsolutna, istina nije dostupna, istrajava u svome uverenju, čija je odbrana prava i velika vrlina kritike. Savest se, doduše, nikome ne ogleđa na li-

cu; ona se, čista ili usmemirena,

krije duboko, i da nije igre, pretvaranja i glume, ko zna na kakve bi se sve nakaznosti morali da

·priviknemo gledajući draga i mi-

la lica svojih bližnjih. Iza kritike nikada ne stoji neizmenjiva,

Doba, je prelaska među zvezde, početak čovekovog samojizgnanstva u kosmos. Prometej, drevni kradljivac vatre, opet se uputio božanskom prestolu. Da li ga privlači tajanstvo lepote ili ga iz njega samog pokreće bumt i večni

demon slobode? U svakom

Prometej, gordi patnik na raspeću prostora i vremena.

Ponovo je oživela tako davna i fako divna legenda o Ikaru, u času kad je jedan čovek, prvi čovek, ČOVEK, razmaknuo zvezdanu zavesu neba i pogledao u tu tajanstvenu dubinu svemira što nas opseda od iskona. I otud iz daljine pogledao zavičaj Čoveka. Gde je to i kad počeo

let Ikara, let toliko vekova

tragičan? I šta je tako uzbuđivalo: legenda, ili tragedija? Više kao legenda, san o letu, o letenju. Leteti sam, slobodno, daleko u nebo. Manje kao tragedija slomljenih ili spaljenih krila, tragedija padanja, U ovom trenutku uzbuđenje ne dolazi samo zbog toga što je uzletanje i let veličanstvenije i uzvišenije od padanja, nego i zato što se izmenio kraj te legemde, dobio drugi čin: više se ne završava tragično. To je jedna od retkih legendi koja je

posle toliko vremena dobila,

o letenju u nebo, dečačka igra sna i jave, ostvarena je jednog aprilskog dana. Nešto kao prvi vesnik kosmičkog

proleća u znaku čoveka.

Šta je to: čovekova avantura ili neki iskonski san materije koji se ostvaruje preko čoveka? Je li to čas prelaska u onaj drugi svet o kome je čovek govorio od SVOg postanka i o kome je stvorio mnogobrojne legende? Trenutak kad se čovek istinski odaziva večnom zovu zVvezda? Ili je to samo nastavak Orfejevog puta u potrazi za Euridikom? Misao da Orfej neće nikada naći Euridiku, niti Prometej sići sa Kavkaza, a Sizif prestati da gura svoj teret na breg, navodi na razmišljanje da li je i legenda o Ikaru stvamo dobila svoj drugi smisao. Ili ona i dalje ostaje onaj davni simbol?

slučaju on i dalje ostaje

prisutan i opojan, a tako

nastavak. Jedan davni san

Kakav je smisao w.vekovog odlaska među zvezde? Je

li to onaj zvezdani čas čovečanstva za Moji su tako davno. · Sktvorene divne reči da ga imenuju? Polazak na put Do: beđe nad prostorom i vremenom? Čas kad se menja smisao življenja i umiranja? Doba prelaska u komete? Šta

POLAZAK NA PUT POBEDE NAD PROSTOROM I VREMENOM

je lepota s one strane neba? Menja li se smisao ljubavi i _ kad čovek prolazi pored arhipelaga, sazvežđa? 'Koliko puta si dosad zastao pred noćnim nebom dok ti neka zvezda u bekstvu raseca zenice! I ništa nisi rekao. Od sada ćeš uvek pomisliti: možđa u toj zvezdi S čovek! To je pravi nastavak legende. Legende o aru.

i

Boško PUŠONJIĆ

JUNAK COVEČANSTVA-GACARIN

Pred činjenicom odlaska čoveka našeg vremema u Kosmos i pred radošću njegovog povratka sa ovog sunovratnog ali i divno racionalno osmišljenog leta u tamne neznane prostore koje je čovek našeg vremena osvajao kao mogućnost za sve nas, Čuđesno su neprimetne sve one, u stvari, nebitne činjenice koje reporterska dovitljivost tako brižljivo registruje. Ali, kao što reče jedan naš novinar, »Junak-· čovečanstva je čovek i zato je razsumljivo da ljudi najviše žele da saznaju o „Juriju „Garaginu »momčini iz Smolenske oblasti...c

Sada znamo da je pri spuštanju pevao pesmu »Otadžbina, sluša, otadžbina mzna..«, da ima dve kćeri, Lenu i Galju, sestru Zoju, oca Alekseja, đa voli Če-

hova, Puškina, Fadejeva, Ostrovskog, namo da je akademik Sisakjan rekao da je Jura čovek izvanrednih fizičkih i, duhovnih sposobnosti, znamo da Jura želi da leti na Mars i na Veneru i da se u školi interesovao za fiziku i matematiku, da će postati prvijpočasni građanin svoje zemlje, znamo da se o njemu bDpiše kao o obrascu skromnosti, trudoljubivosti, moralne odgovornosti i žiznjeradosnog pogleda na svet... O šta sve ne znamo o majoru Juri Garaginu... Mit »Garagin«, dakle, počeo je da egzistira. Naravno, razlozi za to više su nego ubedljivi. ;

Jurij Garagin je junak dana, ali je i čudesni srećnik zato što je otvorio jeđan beskrajan niz perspektiva svojim uzletom u

Kosmos. Tu je Jurij Gagarin, pre svega i samo — ČOVEK. Taj divni heroj dana, sasvim je zaslužan, na sasvim ljudski način, za krojenje jednog mita o sebi. Ali, iznad njegovih zasluga, za čoveka i imad njegovih zasluga za Kkrojenje mita na mnogobrojnim pres-konferencijama, stoje bpitanja onog bitnog gde će se i da li će se sve pretpostavke i vizije tehničkog uma realizovati u doglednoj i daljoj budućnosti. Bilo bi nešto sasvim neuobičajeno ali nadstvarno lepo kada bi spoljne manifestacije slavlja i sve atribute ovih velikih svetkovina označili prostom činjenicom da je čovek Jurij Gagarin potvrđivao moći čoveka uopšte. Tog čoveka, što svoje mogućnosti tako čudđesno poništava kao mo-

gućnosti subjekta da bi dobile svoja najopštija obeležja i postale, kao mogućnosti subjekta, u stvari, mogućnosti čoveka uopšte, mogućnosti savremenog sveta. Tog sveta koji više ne zna za iscelenja bogalja pred, ikonom bogorodice Smolenske,. Jer zna za svoje. mogućnosti da sobom samim izvođi najveću revoluciju čovekovog samoosvešćivanja u

· celokupnom procesu svoga samo-

prevazilaženja. Ako je Kolumbovo otkriće bilo, u stvari, izraz Kolumbovog. pregalaštva koje je bilo uslovljeno smešom istraživačke strasti i komercijalnih interesa i kao takvo, prema Blasku Ibanjezu — sasvim Kolumbova, akcija, istina je i to da ne iza, već iznad heroja dana, prvog kosmonauta, stoji izvanređan Uuspeh. mogućnosti ljudskog uma, sva ona suma prodđornih napor& ljudskog uma od Ciolkovskog do Nasmejanova i do profesora Bjedđova. Ako je podvig Jurija Gagarina samo karika u lancu daljeg čovekovog prodora u tamne pređele neispitanog, istina, je i to da je ovaj »trijumf sigurnostić leta u Kosmos neizrecivi domet čoveka koji obezbeđuje i druge puteve revolucionisanja. sadržaja čitavog niza drugih aktivnosti, od pesništva do sporta, od fabričkog rađa do zemljoradnje i do teatra.

U Kosmos je odletela »mom-

| čina iz Smolenske oblasti«a. Nje-

mu je bilo sedam godina kađa su

Hota i feldmaršala Guderijana opkoljavale Smolensk. Smolensk je prvi put posle Napoleonove Armađe plamteo požarom uUni-

ova

nog istog »kritičaraa, Ćak i taj definitivna pravda, već stoji čo- , primer, koji bi u srećnijim knji- vek, velik ako je u stanju da ; OLOE ROVER ROOM dO TS POR: | ževnim prilikama dofinitivmo snagom „autentičnog stvaraoca jm rćal Gui Jdna 18; Olensie i kompromitovao svako mnazovi- pošteno i smelo izražava ćak i id a OI ON m V i kritičarsko piskaralo koje, pre- svoju zabludu, spreman da pri- ne gori. | ma potrebi, samo sebi skače u mi i podnese sve olpore i sve Juriji Gagarini, sigurno, slabo” ha usta pre nego što je jednu' svoju prizive koje će vreme i život da pamte zapaljeni Smolensk. To su i | glupost sažvakalo, beznačajan je postave pred njego. pamćenja deteta i ona blede... '

OD a area aaaeaO ir : š Oni maju istoriju ali ona tami |

predđ onim pređelima kojima streme, : : Branko PEIG i

:

· VLADISLAV. TODOROVIĆ: SVETLA IGRE |