Književne novine

FRANKFURTSKI SAJAM KNJIGA

ođ 17. do 23. oktobra u FrankMurtu će se održati trađicionalni Sa| jam Knjiga. Broj zemalja učesnica i

izdavačkih pređuzeća koji će izlagafi na sajmu pokazuje đa će OVOgOdišnja sajamska priređba u Frankfurtu biti veća nego ikad #& ranije.

MĐosađ su se prijavila 1843 izđavača iz”

32 zemlje. Među njima malazi se i gugoslavija. U okviru sajamske pri'Yredbe memački izdavači dođeljuju magrađu za mir indijskom filozofu i političar Sarvapali Rađakrišnanu,

* * *

· ŠTAMPAN JEVREJSKI

ALMANAH 1950 — 1960.

Tr izđanju Saveza jevrejskih opBtina dugoslavije štampan je nedavho »Jevrejski almanah« za «1959/6G0. gođinu. Ova zanimljiva publikacija koja donosi radđove iz oblasti jevrejke starije i novije istorije, filovofije i literature, okuplja „pwriličam broj sarađnika iz zemlje i inoptranstva, među kojima mekolicinu vrlo eminentnih. Poseban značaj majnovijem tomu »AImanaha« daju prilozi mlađih đosadđ neobjavljivanih:

autora. Četvrti tom »AImanaha« | između WDstalih, đonosi rađove „profesora;

\Oksfordskog „univerziteta dr Sesila, mota o značaju Sarajevske MHagade za Istoriju umetnosti, đr Jorja Tađića, »Iz istorije Jevreja u jugoistočmoj Evropi« i Božiđara Kovačevića »O Jevrejima u Srbiji. U Književnom delu sarađuju Ivo Andrić, Liza i Oto Bihalji Merin, Ljubiša Jocić, Zak Konfino, Đorđe Lebović, Danilo Kiš, Simha Kabiljo, Ivan Ivanji i đrugi. |

* * * |

PRIPREMNR; ZA PROSLAVU PIKASOVOG. „OSAMMDESETOG ROĐENDANA

Engleski izđavač Makmilan izdaje ovih dana veliku zbirku Pikasovih reprođukcija. Za ovu Knjigu već postoji veliko interesovanje jer su u njoj štampane 102 reprodukcije doBad potpuno nepoznatih Pikasovih slika, koje om čuva u svojoi kući PLa Kalifornija« u MKamu.

1955. gođine poznati američki foftograf Dejviđ Dankan posetio je PiRkasovu vilu i uz slikarevu privolu wotkrio« preko 300 platna u jednoj gamračenoj sobi. Među njima bilo je slika koje je slikar maslikao kao petnaestogođišnji dečak, prvih kuDističkih tvorevina i mnogo platna: slikanih 1936. gođine, za vreme špan= Bkog građanskog rata. |

Dejvid Dankan proveo je đmnešta Kasnije skoro šest meseci fotografi" šući ova mepoznata i nepristupačna Pikasova đela pođ slikarevim nad“ zorom. Te reprođukcije sađa sei prvi put objavljuju, sa tekstom i nizom slikarevih fotografija, u čast, osamđesetogođišnjice Pikasovog ro 4enja.

* * *

FRANCUSKA LITERATURA U SOVJETSKOM SAVEZU

TAAko se informacije đa ruski čita. Jac više voli Balzaka nego Dostojev. skog, koje se mogu naći u reporta. Ži napisanoj povođom francuske iz. ložbe priređene avgusta ove godine wu Moskvi, (»Figaro literer«) ne mo. raju uzimati bez rezerve, zvanični

K VJ: ŽEVNE NOVINE

LIST ZA KNJIŽEVNOST, UMETNOST I DRUSTVENA PITANJA

Ređakcioni odbor: Miloš IL. Bandić, dr Milan Damnjanović, Zoran Gluščević, Slavko Janevsk!, Velimir Lukić, Slavko Mihalić, Vlađimir Petrić, Izet Sarajlić, Vladimir Stamen= ković, Pavle „Stefanović, Dragoslav Stojanović-Sip

Direktor i ođgovorni urednik: TANASIJE MLADENOVIĆ

Urednik: . PREDRAG PALAVESTRA

Sekretar ređakcije:

BOGDAN A. POPOVIĆ

List izdaje Novinsko-izda=vačko preduzeće •Književne novine«, Beograd, Fran» cuska 7. Ređakcija: Pran= cuska ". tel. 21-000, tekući račun: 101-20-1-208 List izlazi svakog drugog petka Pojeđini broj Din. 30. Godišnja pretplata Din. 600, polugođišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko. Tehničko-umetnička oprema: DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ Stampa »•GLAS«, .Beograd, Vlajkovićeva 8.

eeeeeoeoeoo00000we0000000000000000000000000000000SO0

e • e e e ž • • e • o • e & • o & e e

podaci koje ona sadrži se ni a kom

slučaju ne mogu zanemarivati. miražam od 23,622.000 Balzak Je”

premašio i Bekspira i „Dikensa i Getea 1 Hemingveja. Na listi fran_ cuskih · „pisaca diza, njega Žil Vern sa 16,000.000 primeraka, „Slede: Viktor Igo 15,500.00, „Zola 12,500.000, Stendal 10,500,000, Riomem Rolan li Aleksanđar Dima «“#,500.000, „Anatol Frans 6,500.000, Flober 4,000.000. Od savremenih francuskih pisaca »kod kojih politička pripadnost ima SsvoO_ ju ulogu, najčitaniji „je „Aragom (1,500.000) i Rože Marten di «ĐGar (1,121.000). Prema tiražu lista izgle„.

·da dalje ovako: Moriak 604.000, Ver-

kor 480.00, Sent Egziperi 413.000, Va„ jan 254.00, Diamel 236.000. Ođ 1918. godine, ne računajući tehničku 1li_ teraturu i literaturu o 7gmuefnosti, preveđena su «42 dela na 51 jezik sovjetske feđeracije u ukupnom ti_ ražu ođ 195,000.000. Podatke o Žiđu i Prustu reporter nije mogao da dobije all pretpostavlja da je ti_ raž njihovih dela oko dva miliona. Za Malroa, Sartra i Kamija kaže samo đa »nisu ignorisani«. Fransoaz Sagan se prevođi ali »ovđe nije izazvala drugu revoluciju«.

* * * \

HAJNE, TRAGIČNI SATIRIČAR,

U Kembridžu je izišla mova studija o ličnosti i delu nemačkog Dpesnika Hajnea. Knjiga se zove »Hajne, tragični satiričar« a mjen tvorac je S. S. Prouer. On misli da Hajnmeov pesnički glas može ponekađ đa buđe preglasan i prekrupan, da pesnik ume da buđe ciničan i senftimentalan, i da se njegova satirična i lirska raspoloženja ne spajaju uvek srećno. »NJegova rana poezija žrtvuje ponekađ istinu »poenti« a kasna ponekad tumara suviše razđešeno i pređugo. On ponekad ne uspeva da se održi na distanci i pokušava đa gurne čitaoca u pitanja za koja poezija nije ovlaštena. Nijegove »personae« odđveć često đezintegriraju u očigledne portrete ili iđealizacije svoga tvorca« Iz mjegovog dela, poremećuiući ga, pomaljaju se skorojević, novinar, »artist« svesni virtuoz. Ipak, uz sve svoje slabosti, Hajne je, prema Proueru,,veliki pesnik, »tvorac tajanstvenih lirskih pesama i balađa... i satira čija skladnosti, lakoća i tačnost«e još nisu prevaziđeni. '

BEČKA

(Pismo iz Beča)

Od bečkih pozorišta Sspominjem ponajprije „Simpl“. Svrstavam ga u prvi plan ne samo zato što ono svoj reperioar o bjavljuje ravnopravno, u istoj novinskoj rubrici s Burgteatrom, Operom i ostalim renomiranim bečkim featrima, već i zato, Što svoje prokušane umjetničke for me stalno pomlađuje „svježor invencijom, smiono i bez suste= zanja. Revija ovog polukabarea i poluteatra, ali stopostotne scene, koja zaslugom svoje stalne tenzije ne poznaje zrakoprazne prostore i padove, nosi u septetx bru naziv „Vidimo #Ssablasti“. Popularni konferansje pomoli glavu kroz prorez zavjese, a iu što kaže, zvuči pomalo kao rezignacija: „Nemojte da vidite sablasti, iako je oko vas zavlu= dao tohuvabohu. Sve što se dešava neuporedivo je ozbiljno, ali se ipak moramo čuvati d3 ne pretjerujemo“.

Nakon toga redđaju se slike na temu „Vidimo sablasti“ u dvadeset vizija. Jedna od sablasti je pozorište sutrašnjice s očitim aluzijama na Jokalnu pozorišnu problematiku. Prononsirano re'·li teljsko haranje po dramskim tekstovima doveli su smioni i duhoviti bečki kabaretisti s mnogo smisla za satiru do 3a– mog apsurda. — Ukoliko se na= stavi s praksom bezobzirnoug skraćivanja i prerađivanja pozo rišnih tekstova, doći će do „komprimiranog teatra“ — misle autori — pa to odmah i dmonstriraju: Vilhelma Tela, Otcla, Paljači, Groficu Maricu, Šišmiša prikazuju istodobno kao jednu predstavu. To je uistinu pozorišna sablast sutrašnjice zabavna, jer je duhovita, a ostavlja gorki okus, jer satira temelji na veoma uvjerljivim mxn= delima. Nisu ti modeli nipošto samo tipično bečki. Ima ih na svim paralelama i meridijanima današnjeg teatra, pa' — bez za” mjere — i kod, nas.

Možda je „Simpl“ tu, onako malo s boka, zahvatio i neprikosnovemi „MBurgteater s njegovom domaćom i ' stranom klasi-

“voj ovosezonskoj premijeri

ŠTAMPANA PISMA I MUZICČKE KRITIKE H. L. MENKENA

Koliko vreme menja ocenu o stvarnoj vrednosti jednog pisca rečito govori primer američkog, pre kratkog vremena „veoma uticajnog, kritičara Henrija L. Menkena (1880. — 1956.),

Svet u kome je živeo Henri Menken delio se u tri dela: šarlatani, glupaci i izabran, ali širok Krug prijatelja. Sa prvim dvama grupama obračunavao se upravo surovo, tako da ga jedni smatraju čovekom koji je proširio granice kritike, a dru gi primerom tevtonskog Mefistofelsa sa repom i rogovima. Prijateljima je pomogao na svaki način i ne birajući sredstva. |

Danas, međutim, jedva «mekoliko godđina posle njegove smrti, postaje jasno da je Menken bio Kritičar za koga je Drajzerova »Dženmi Gerharte bila »najbolji američki roman svih vremena, izuzimajući jeđno wHakl-

beri Mina«, pozorište »intelektualni svinjski obor«, Kritičar koji nije imao -sluha za poeziju i koji „kako Karlos Bejker tvrdi, ne zaslužuje nikakvo izuzetno mesto u Kritici, ma kakvi đa su mjegovi kvaliteti filologa i izdavača. Neđavno štampanje izbora njegovih pisama (500 od oko 50000 koliko ih ima) u Americi i knjige muzičkih Kritika đokaz su njegovog temperamenta, poštenja i zađivljujuće rečitosti, ali i mnogo više dokaz pijeteta prema literarnoj ličnosti koja je nekađ nešto značila. ı

POZORIŠTA

kom, iako će on na paleti „Simplovih“ modela biti po svoj prilici najbleđi. Burgteater nema konzervativne „smionosti svog francuskog „panmdana „Komedi Fransez, pa oscilira između sadržaja i forme. Strah od dosade ozbiljan je motiv njegova traženja savremenih izražajnih mogućnosti, iako ne u auditivnoj, a ono barem u vizueloj fakturi. Znatno je oslobođeniji od svoje matične kuće Akademiteater s izletima na savremena, ne uvijek i akademska Tepertoarna područja. Tu se duduše učvrstio Kami, ali je vrio drag i rentabilan gost i briljan= ini kozer Molnar Ferenc. Ujed•no su obje ruke ispružene prema Anuju. „Taj preuveličani Anuj“ (koji za „Marka Ristića predstavlja s pravom) „nešto falš i van bitnog“, postao je fu neka vrsta kučnog autora. Još mu jedno djelo teče na repertoaru, a on već dolazi da drugo režira sam.

Naturalističke stilizacije scenskih slika karakteristična su smionost Burg i Akademiteatra, ova dva kamena temeljca bečke fteatarske kulture s impozantnom tradicijom. Ono što je stvarna tradicija ovdje, to SVOjim blagozvučjem oporavlja gledaoca, navikla na antikult scenskog govora. Bez obzira na kva litet i rod djela odlučno i ira=> dicionalno dominanino u ova dva reprezentativna teatra jest čistota jezika i dikcijska preciznost sa svim nijansama i žfinesama savršenog ljudskog govora. S ova dva pozorišta takmičio se nekad Reinhardi u svom bečkom teatru u Jozefštatu. Reinhardfta je nacistička rasna politika otjerala u emigraciju, u Americi je i umro, a ovdje odumiru polako uspomene na njegove grandiozne režije. Teško se čovjek može pomiriti, na primjer, sa shvaćanjem ili neshva ćanjem, kojim je neki gluma, prigodni reditelj, protumačio l.kove u „Šumi“ Ostrovskoga, prtos uglednog featra, a naročito su nezgrapno ispali Srećković i Nesrećković, Sve je to bilo o-

KNJIGA O ARHITEKTONICKE „CVEĆA ZLA“

Izđavačko pređuzeće koje rađi u sklopu Oksfordskog univerziteta Objavilo je stuđiju MD. Dž. Mosopa »Bodlerov tragični heroj« U svojoj knjizi pisac raspravlja o Bodlerovim pogledima na estetiku, psihologiju, etiku i metafiziku. Om smatra da »tajna arhitektonika« »Cveća zla« poseduje bogatstvo i jedinstvo dosađ nepotpuno ispitano. „Pođrobno analizirajući pesme MBođlerove zbirke Mosop prati unutrašnju „dramu pesnika-heroja sa tragičnom dvostrukošću prirođe. .

* * * i

ı POSTHUMNA IZLOŽBA | JAKOBA EPŠTAJNA

w MWđinburgu je, u okviru Edin“ burškog festivala, neđavno održana izložba preminulog vajara „Jakoba Epštajna koji je gođinama smatram majsnažnijim britanskim „majstorom. Izloženi rađovi obuhvatili su sve periođe njegovog stvaralačkog rađa i pružili veran pregled njegovog napređovanja, ođ portretskih kompozicija koje u sebi skrivaju neku tragičnost đo velikih kompozicija koje otkrivaju stvaraoca opsednutogi čovekovom evolucijom, primitivnim, naročito afričkim vajarstvom, pa i actečkim i egipatskim, čiji se uticaj lako primećuje čak i na grandioznim „Kkompozicijama sa religioznom tematikom, l * * *

SEDAM KNJIGA DURANTOVE SERIJE „PRIČA O CIVILIZACIJI“ Kao sedmi tom serije kojoj je autor Vil Durant đao ime »Priča o civilizaciji« (đosađ su štampana đela: »Naše orijentalno masleđe«, »Život Grčke«, »Cezar i Hristos« »DoĐa ' vere«, »Kenesansaw 1 zRe-| formacija«) štampana je knjiga »Doba razuma počinje« na kojoj je sarađivao i autorov brat Ariel.

»Doba razuma počinje« obrađuje periođ od stupanja na presto Elizabete I, 1558. đo MDekartove smrti, 1650. i osvetljava ceo kompleks zapadne civilizacije u toku devet dekada +—T—T Evropu Galieja i Šekspira, Rembranta i Torkvemada, Montfenja i Borisa Gođunova.

Pre kratkog vremena štampana Je mw Americi knjiga četrnaestorice britanskih arheologa »Zora ž#lvilizacije« za koju se smatra da u otkrivamju početaka starih kultura znači jeđinstven đoprinos. Naročitu pažnju pisci su obratili na međusobnu u slovljenost i povezanost čovekovog fizičkog i Kulturnog razvoja što se obično u okviru proučavanja čovekove evolucije zapostavlja, mađa Je vrlo značajno, naročito u pogleđu ođređivanja početaka čovekovog EO-

* *

KONKURS „OSLOBOĐENJA“ ZA NOVINSKU PRIČU

Ređakcija sarajevskog »Oslobođenja« raspisala je konkurs za kratku novinsku priču sa slobodnom tematikom, Pravo učešća na ovom aınonimnom konkursu imaju svi građani FNRJ.

Prema propozicijama konkursa đužina teksta može biti tri đo šest Kkucanih stranica. Rok za prijem rađova je 1. đecembar 1961. gođine. Rukopisi treba đa buđu potpisani šifrom, a ključ šifre poslati istovremeno u posebnom kovertu.

Žiri u satavu: IVO ANDRIC, MIDHAT BEGIĆ, VILKO VINTERHALTER, ČEDO KISIČ i SRETEN ASANOVIC dođeliće jednu nagrađu od 80.000 dinara, dve nagrađe od po 50.000 đinara, a priče koje poseđuju određeni kvalitet biće otkupljene za objavljivanje.

Rezultati konkursa i prvonagrađena priča biće objavljeni u svečanom Đroju »Oslobođenja« ođ 1. januara 1961. gođine.

OVOG SEPTEMBRA

bratno od onoga, što je Ostrovski napisao. Srećković je prika= zan kao neki suhoparni rezoney, a Nesrećković kao egzaltirana luda. Poente su se gubile, humor rasplinuo, efekt divne ideje o sugestivnoj moći ftrageđa nad trgovcem „Osmibratovim propao. Ukratko, predstava bez duha, bez atmosfere. A kuća puna, uvijek puna mnajzahvalnije publike.

Druga premijera ove sezone u tom istom teatru, nad „kojim bi još uvijek trebalo da lebdi sjena Maksa Reinhardta, bilo je djelo John van Drutena „I Remember Mama“ u Cukmajerovoj preradbi pod đGnazivom „Takva je bila mama“, — Dirljiva romantika sa svim pređnostima dobre rediteljske scenske aktualizacije i s nizom vanredno duhovito oblikovanih tipova. I to je ono što puni kuću. Uostalom, s obzirom na Ogro” man promet stranaca, bečka pozorišta u pogledu posjete ne poznaju krizu. Mala kriza, dru= gog karaktera, izbila je u ogrom noj, renoviranoj, reprezentativnoj Operi zbog „prekovremenog rada. Planirani Vagnerov „Ptiusten Nibelunga“ morao je u t0ku posljednjih proba biti otkotrljan natrag u magacine. Tehnički personal zaprijetio je štrajkom zbog neriješenih „zahtjeva za isplatu honorara za prekovremeni rad. Rasprodani „Zisfrid“ i „Sumrak bogova“ morali su na brzinu biti zamijenjeni predstavama. koje ne iziskuju prekovremeni rad fehnike. Problem je prepušten na rješavanje budžetskom odjeljenju parlamenta. Folksteatar, a to znači teater za široki puk, ima svoju septembarsku atrakciju. Skeptici su proricali, da Vedekindova dječja tragedija „Proleće se budi“, napisana pod kraj prošloga stoljeća, neće danas nikoga više zainteresovati, jer da nema šta da kaže ni djeci, ni roditeljima, ni peđagozima. „Petnaestogodišnjaci su, prije sedamdeset godin», bili još stvarno djeca, dok danTasa e

Pa ipak, ređitelj — ime mu vrijedi spomenuti Gustav

Manker usudio se da taj naoko zastarjeli pozorišni komad prikaže autentično, bez skraćivaunja, bez uobičajenih beskritičnih domišljaja, bez omiljelih gegova, štosova i doskočica. Njegova je želja bila: neka opet jednora progovori — autor. I dogodilo se, da su se skeptici prevarili: publika je djelo primila s punim razumijevanjem i iskrenim oduševljenjem.

Taj iznimni reditelj, koji je dopustio autoru da sam govori sa scene, bez ##amrediteljeva skraćivanja i dopisivanja, nije ipak konservativan, ni „staroga kova“, niti je bez potrebne umjetničke invencije. U namjeri da tekst dođe do što spontanijeg izražaja, Manker je poduzeo sve, kako pažnja publike ne bi bila odvraćena od teksfa On je to staro poznato djelo montirao na scenu najmodernijim sredstvima, ili bolje — b»> sredstava. „Njegova predstava počinje na vraznoj pozornici. Tek dvije visoke bijele zavjese ograničavaju prostor. Lijevo i desno po jeđan crni kvadratni otvor. Kroz ta dva otvora ulaze na scenu, pomoću pokretne pozornice, najnužniji rekviziti, samo ono što ie najneophodn:u,e za vanjsku radnju. Na dvije bijele zavjese projiciraju se dijapozitivi, koji označavaju mjesto radnje, ili neke simboličke relacije na izgovarani tekst. Ta vizuelna „ograničenja dopuštaju publici punu koncentraciju na izgovorenu riječ. A kad se riječ pomno prati, kad se čovjek, u ovom slučaju saživi s pubertotskom „problematikom te djece, onda se ne može olfeti utisku, da Vedekindovo djelo i nije tako zastarjelo; vrlo oštri i VYrlo potresni savremeni akcenti djela okupiraju publiku i danas svojom snažnom umjetničkom sugestijom.

Djelovanje PFolksteatra obuhvaća i veoma širok krug bečke okolice. Na repertoaru svojih

gostovanja ima taj teater niz prominentnih autora. Između ostalih Brehta, Žil Romena i

Branislava Nušića. Žao mi je 9

nisam imao prilike da vidim „Frau Minister Popović“. Kalmcn MESARIĆ

DOPRINOS POZNAVANJU ISTORIJE

vora. Jer, na primer, biće sposobna đa načini alat koji će docnije upo~

trebljavati, mora biti u stanju „da onima koji ga okružuju saopšti Vo, ja otkrića pomoću zvukova. Posto„ janje sposobnosti za apstrakciju +? upotrebu simbola, s đruge strane, implicira đa se akumulirano iskustvo moglo prenositi socijalnim putem, a baš u toj sposobnosti svesnog prenošenja tehničkih veština novim generacijama leže osnovi civilizacije)

*

NOVI ROMAN AJVI KOMPTON-BERNET

Ww Engleskoj je pre izvesnog vremena izišao iz štampe novi roman Ajvi Kompton-Bernet »Moćni 1 njihov pad» Vreme radnje romana su poslednje godine Viktorijanskog pe rlođa. Pisac se zadržava na životi“ ma i unutrašnjim problemima jedne engleske provincijske porođice u kojoj se sukobljavaju interesi, strasti i sklonosti predstavnika tri njene generacije, ođ babe do unuka.

Kritika „ističe da priča sama «po sebi nije toliko zanimljiva | Koliko moičin mjenog Kazivanja. Ličnosti otkrivaju same sebe preciznim i melođioznim dijalogom, pokazujući sVOje snage i izđajući se svojim slabostima. Čitalac na stranicama ove knjige' biva iznenađen svakim „no“ vim otkrićem ljuđske sebičnosti f motivima đela njenih junaka. Snage dobra i zla u poslednjem deiu „A. Kompton-Bernet uravnotežene su bez sentimentalnosti: nema ni traga cinizmu. :

Glavna zamerka koju Kritika stav“

ja Ajvi KRompton-Bernct je da su –

njeni romani međusobno vrio sličnt i da među sličnim ličnosti“ ma m pmrazličitim romanima nema razlika, Međutim, njen cilj uopšte nije đa stvara ličnosti jedđnim modđernim načinom, nego đa otkriva izvesne impulse ljuđske prirođe i izrazi iđiosinkrazije ođređene osobe. Za ovo je Klasična strogost njenih konvencija iđealna. Mađa je po mnogo čemu đaleko od raznovrsnih savremenih oblika osećanja i pisanja, ona nije zbog toga ni manje iskrena, niti će njeno delo biti zato manje trajno. * * *

„ČASOVNIK. BEZ KAZALJKI“ KARSON MERI KRALERS

Po rečima Irvinga Houa, movi roman Mek Kalersove, „»Časovniki bez Kazaljki«, je mnogo robustnije, realističkije, ali i mnogo konvencionalnije i manje uspešno pisan neEo prethodni njeni romani. Početna misao je, zapravo, Dpo stilu Tolstojeva: »Smrt je uvek ista, ali svaki čovek umire na svoj način« a čifava knjiga, koja opisuje poslednje dane čoveka osuđenog na smrt od leukemije, »kao đa nas poziva da buđemo sveđoci jedne malograđanske američke verzije Tolstojeve Ve“ ličanstvene priče »Smrt Ivana 1Jljića« Irving Hou misli da je za Kritičara najteže da konstatuje edsustvo unutrašnje uverljivosti i imaginativne snage u romanu, jer ma ka“ kve ozbiljne intencije i tehnički problemi bili đotaknuti, uverljivost i snaga prevashodno utiču na kva? litet, a njih u »Casovniku bez ka4 zaljki« nema. .