Književne novine

POMB.BREBNAK

Ovogodišnji repertoarski prve nac Jugoslovenskog dramiskog pozorišta, jedan od poznijih teatarskih komađa Oskara Vajlda, opšenio nas je na čas sjajem koji je tako ugodan našem olcu i sluhu u vreme kađa smo zaokupljeni turobnim mislima dG sudbini modernog sveta. Trebalo je načiniti izuzetan napor i ne dozvoliti da nas zavedu čar i šarolikost te epigramske vrte ške; pošlo nam je za rukom da se iščupamo iz ugodne omamlje= nosti, odlučivši da ni Do koju cenu ne trampimo svoj tegobni, nesnosni nemir za dražesnu brzo pletost Vajldovu. Bez sumnje, „takva sreća je spasonosna samo za telo, a bol razvija naše duhovne snage“,

Postoji verovanje da je Oskat Vajld u zaselku Goring na Temzi godine 1895. začeo svog „Idealnog muža“, inspirisan malo poznatim Sarduovim pozorišnim komadom „Dora“. Takođe, Dpostoji verovanje da mu je u isto to vreme izvesni svaštar i dženti men Frenk Heris poklonio klicu sižea za ovu komediju o „ukra= denoj narukvici“. Bilo kako bi10, nikome ni na um ne pada da zameri piscu „Slike Dorijana Greja“ što se usudio da na tanušnoj tuđoj fabuli iskuša svoj blistavi duh i još jednom nsm pruži potvrde svog poznatog supraestetizma i vragolansiva.

Miroslav Belović, reditelj nedavne Vajldove premijere u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, odlučio je, „međutim, da „Iđealnog muža“ postavi na scenu ne kao „komad o ukradenoj narukvici“, već kao „duhovitu komediju o engleskom hipokratskom puritanstvu“. Tu svoju, po našem mišljenju pogrešnu, odluku nedvosmisleno je deklarisao, ali nije bio u mogućnosti da je u svojoj predstavi dosledno do kraja sprovede u delo. Jogunasti Vajld, neobično sličan svome lordu Goringu, nikada nije imao ambicija da primi na sebe ulogu socijalnog satiričara i izmakao se plemenitom naporu Miroslava Belovića, ostavivši ga da se nasuče na melodramatskim plićacima, da se nabođe na ome žaoke za koje je verovao da su groteskna' ogleđala društva, a ko je su bile· pre svega salonslki' epigrami. Hiroviti i vickasti „enfamt terrible“, ljubimać kasnoviktorijanskih salona, #ćudljivi Oskar zbacio je svog jahača koji je pokušao da ga domamuža do socijalne satire. Tražeći potvrdu svojih koncepcija, Miroslav Belović je u pozorišnom programu „Idealnog muža“ citirao odlomak iz Soove recenzije na bremijeri ovog komada u Kraljevskom | Hejmarket pozorištu 1895. godine, a prevideo je važnu činjenicu da je taj isti Bernard Šo u isto vreme i mnogo bre toga optuživao Oskara Vajlda za hipokriziju i snobizam naj-

gore vrste. Očigledni nesporazum! | Razapeti između nasilničkih

rediteljevih intencija i vajldovskog farsersko - sentimentalnog ekshibicionizma, ostali autori ove predstave — slikar dekora, slikar khostima, glumci — uložili su veliki napor da združe Svoje vrshe individualne kreacije u kompaktan mehanizam koji inače nazivamo integralnom pOožOvišnom predstavom. Dakako, to im nije moglo poći za rukom, ali je njihov trud ipak nagrađen iz vanrednim individualnim dostignućima, inventivnim i stilski rnZ norodnim. Slikar kostima Mira Glišić, u metnica koja nas je i ranije zadivljavala svojim kreacijama, Dvoga puta gotovo da je nadma-– šila sebe samu. Stilizovane odo Te u koje je odenula Vajldove ličnosti skoro da su nas Orao: nile, bacivši u zasenak 9 ljiv, ali i konvencionalan, ekor Peđe Milosavljevića. Kućna haljina Marije Crnobori 1 četvrtom činu pravo je malo MSL đelo ukusa i invencije Mire GliŠić, Inscenacija | Peđe Milosavljevića, međutim, MOO slikarev Koloristički rafinman

WULyaı M, Brovaaco 29dovčl

KNJIŽEVNE NOVINE

koristeći se autentičnim nameštajem, nije nas mogla uveriti u svoje viktorijansko poreklo koliko u jedan tipično francuski ukus.

Najveći teret ove predstave poneli su na svojim plećima svi njeni glumci koji su oduvek bili najodgovomniji autori Vajldovih pozorišnih komada. Putevi kojima su se oni kretali ka zajedničkom cilju bili su više no raznoliki i urodili su podjednako raznolikim rezultatima. Glavna

uloga u komadu, uloga Roberta Čilterna u interpretaciji Branka Pleše kretala se vrlo neujednnčenim fokovima, diktirana pokat a poka-

kad prirodom teksta,

908; 3

ZORAN RISTANOVIĆ I OLGA SPIRIDONOVIĆ

što ređiteljevim korekćijama Vajldove reči. Brahko Pleša je ipak, zahvaljujući svojoj Wrčanosti i glumačkoj bravuroznosti, uspeo da pređe S kraja na kraj tanke žice ispod koje šu zjapile neviđene provalije. Zato njegov uspeh treba ceniti po naporima za nas nevidljivim.

Zoran Ristanović, Viktor Starčić i Olga Spiridonović našli su se u mnogo zahvalnijim okolnostima, tumačeći „integralnije likove s podjednakim ispehom, za razliku od Marije Crnobori koja se u ulozi Ledi Čiltem našla pređu: komplikovanim zadatkom, sličnim Plešintom. Retka ja prilika upoznati Mariju Crnobo-

sidealan muže (Oskara Vajida u Jugoslovenskom dramskom pozorištu

U „IDEALNOM MUŽU“ O. VAJLDA

ri i kao prefinjenu komičarku; njena poslednja rola uverila nas je u pojedinim trenucima da ova poznata tragetkinja ima i istančanog smisla za humor.

Rahela Ferari u ulozi Leđi Markbi sočnom realističkom groteskom pružila nam je još jednom priliku da joj se divimo, zaneseni i razdragani kao da opet dočivljavamo svoje prve detinjske posete pozorištu. Na isti način Dubravka Perić, kao Mejbl Čiltern, i Sonja Hlebšova, kao Gospođa Marčmonf, zasmejn le su nas od srca, a to je zaista mnogo kada nas na to prisile tako lepe žene.

Vuk VUČO

RELIQUIAR RELIQUIARUM...

Izgubljeni pisaći sto Tadije Smičiklasa

Aulor prve cjelovite, naučno, ali i veoma literarho, pisane Poviesti hrodtske, Tadija Smičiklas (184383 — 1914), prvo sfednjoškolski profesor u Osijeku, na Rijeci i u Zagrebu, a potom, profesor hrvatske povjesti na zagrebačkom Sveučilištu (1889 — 1905), predsjednik Jugoslovenske akademije (1889 1914), počasni član Srpske akademije i Matice slovenske, prvi začasni doktor zagrebačkog Sveučilišta, počasni građanin Zagreba, Varaždima i Karlovća, autor mnogih veoma značajnih djela, itd., ild., kao okovjeli nežehja, bez potomstva i bliže rodbine, nije imao tu sreću, đa se o hjiegovoj zaostavštini fkogod pobrine. Sve se to vremenom rasteplo, kao da se radilo o slvarima kakvog kancelarijskog oficijala.

Ubrzo iza njegove smrti, koja je u dubokoj starosti od 70 godina, nastupila sasvim tiho i bezbolno, Smičiklasove lične stvari rasprodane su na ol OTO i tako se neznano kamo Izguro i Sda80V pigaći stol. A. taj stol na kom su SBftvorena tako značajna djela za nsabsu kulturu i fas kao naciju, trebao je — kao što bi se to dogodilo kod svih drugih kulturnih natoda — nBći svoje mjesto ili u Akađemiji, ili u Povjesnom muzeju. Pitanje je da li će se On JOŠ ikada žaći i da li će se moći pouzdano identificirati.

ino Što je oštalo — Bli i (ene kao cjelina nego kao temelj — to je njegova ogromna biblioteka, koju je oporučno ostavio Historijskom seminaru zagrebačitog Sveučilišta, u kojem je kroz dvadeset tri godine o dizao hove Meneracije naših his-

toričar a, gdje ih je uvođio u ji č posla, ometodologiju nau nog

iševljavao svojim pa btojeMi na hnjih prenijeti svoj radni elan, U momentu BIEBaXe smrti, ta Smičiklasova biblio :ka, bila je — kako je to istaknuto u jednom nekrologu — najveća privatna biblioteka kod nas

i „reprezentirala je vrijednost od najmanje trideset hiljada kruna“ — što su tada bili razmjerno veoma veliki novci,

Od Smičiklasovih ličnih stvari, koje su se sačuvale i za koje. se danas još zna, na prvom mjestu stoji velika masivna tintatnica, manufakturne serijske izrađe, u baroknom stilu, od livena kositra. Nju je na licitaciji kupio Nikola Orešković, bivši austrougarski oficir, a kasnije činovnik kod Hrvatske vlade, koji ju je pred petnaestak godina poklonio svom sinovcu, prof. Marku Oreškoviću, višem bibliotekaru zagrebačke Gradske knjižnice, kod koga se ona nalazi i danas.

Pored toga sačuvale su sc još samo dvije sitnice: veliki, primitivno i neestetski izrađen nož za papir i džepni, crni, veoma izbrušeni i oštećehHi nožić, koje je Smičiklas na samrtnoj poste* lji pređao kao uspomenu svom najboliem i najdražem đaku i nasljedniku na katedri, FPerdi Ši« šiću, a koje je SŠišićeVa idovi< ca pred godinu dana predala na dalje čuvanje autoru OVOgE članka. :

Kuća u kojoj se rodio, u zaseoku Reštovu općine Sočice, kraj Jaske — Jastrebarskog, u Žum-= berku, srušena je, a nekoliko desetaka metara dalje od tog mjesta, podignuta je nova, na kojoj su Braća hrvatskog zmaja, god. 1928. spomen pločom označila: „Ovdje se rodio...“ Na kući, pak, u Zagrebu, u kojoj je Smičiklas napisao i uredio niz djela koja su uz Kukuljevićeva i Račkijeva, fraino uzidana u same temelje naše nacionalne historio grafije, i u kojoj je umro (u Mes ničkoj 35), ne stoji ni spomen ploča, niti na njoj ima bilo kakvog drugog traga, da je tu nekad živio i radio Tadija Smičiklas. Smičiklasov opus, kao što se to viđi i na ovoj sliči na kojoj su skupljene gotovo sve njegove knjige, nije malen, osobito ako se uvaži da je on pored svog nastavničkog rada, veoma mnogo

energije trošio na rad u Matici hrvatskoj, Jugoslavenskoj aka-– đemiji i u Hrvafskom “saboru, gdje je kao odani pristalica Strosmajerovih i Račkijevih koncepcija, bio niz godina veoma aktivan kao narodni zastupnik, čiji su briljantni i solidno argumentirani govori uvijek izazivali naročitu pažnju.

Pored mnoštva radova, objavljenih najvećim dijelom u Akademijinim izdanjima, među kojima se ističu mnogobrojne biografije (F. Rački, I. Kukuljević, R. Lopašić, Š. Ljubić, I. Crnčić,

SDOBODA

_ DVE PESME

KHao' čarolija meka sad se menja svet,

kao đa lepotu movu meku sni, — ~

zemlja je ostala ista, promenio se tek cvet koji decu uči da kažu suncu ti.

U maručju narođa devojčica se smeši

ia smrti rođena, a smrti nepoznata,

mjeno srce voli, al ljubav joj me greši, sve što životu govori ustima kaže od zlata.

Njene su oči uprte u svet koji še menja,

a zbog ljudi je uzela lice sumcokreta;

još se w mraku čuju mnogi psi, al voljenja prestati nikad, meće dok čarolija evbeta.

STVARANJE PESME Usamljena pesma na vrata moja kuca, zove me upomoć, jer nije ako je sama,

sirota je i bleda i daleka je od sunca, ta pesma ljupka i mala, majdraža moja tama.

Uveđem je u sobu, pa soba zamiriše;

tumoYna, kraj mene legne da spava,

Sve svoje snove tad, belim, slovom, ispiše,

pa kad me ljubavlju šatre crna joj budđe glaa.

Idi pesmo od mene, skupo ti je ime,

u tuđem SsYcu, možda, ništa te neće da boli, lepa si i skladna, al cvet bez postojbine nikom, ne miriše i nikog ne voli.

Božidar TIMOTIJEVIĆ

-crcuuzuuuiĆ laz

UVEK ISTA PESMA

Još malo pa ćete sasvim, ugušiti pesma, u, meni

ab kukuruzi još Šušte i kiše još pljušte

al faonfare još sviraju međeljom, u mojoj glavi

i mrtvi silaze sa ramena ma konopce u sveže grobnice bez zemlje bez boga bez igde ičega bez igde ikoga

i hobe se kolevke otvaraju i ljuljaju u ljudskom plaču nina-nani kolo života i kolo sm?ti

kolo gladnih i žednih, kolo sitih, i mezasitih

mina-nami me teče zemljom, mi međ ni mleko

samo naši životi i samo maše smnti

i samo maše pesme Kroz ulice mam, tesne

mina-nani Yastemo da ljubimo

Tastemo da padamo i vraćamo se zemlji

umnožavamo tuge mađ, nebom

glavom produžujemo duge

i jesmo sumce i mismo grob

i žibotu smo majodamiji ?ob

Florika ŠTEFAN

_—

ANTILOPA

Ljubljaše osinjak zvijezda ma svodu i izvor koji divlju zemlju kopa, ljubljaše zelenu tišinu amtilopa, kao crnac, kao rob ljubljaše slobodu.

Nevina u svom, munjevitom, skoku,

ša pYostorom je znala da se igra, umičuć u sumrak čeljustima tigra

i drhteć do zore u lavljem, oku.

Kad prerijom, pusti vitke T080be

o kojima pastir sa ponosom sanja,

i na sluti da je lovac proganja

i uzima na mišan, njene sive bokove. Gordije od Kraljice pašnjacima gaži. U zemlju se nečujno utiskuje stopa; kao milost zemljom, se Kreće antilopa i divlji pejsaž prisutnošću mazi.

Kralj afrički u preriju gosta ižbodi lov ma divljač je svečanost na dvoru. -Antilopa je Tosu stresala u, zoru,

a sjenka joj modra pala po t0đi.

I obijest joj ne da miya: mlada

u daljinu je mapravila skok,

a zatim pala ma svoj meki bok,

ne odajući mikom, bol svog Dada.

Ne nplašeći se mi tigra mi lava,

našavši mir sred zelenih kopa, počinula je u zoru antilopa

da ne drhteći u preriji spava.

Neka stranac iz da se hvali kako posrnuše u zemlju da se zemlja crna

Afrike trofej odnese krvavi joj Togovi kao pravi bogovi zatrese.

Dragutin VUJANOVIĆ

n dd (re dldt''tIe ŠKJIDJVN#Nt:NLE E O ___________

RELIQUIAHN RELIQUIARUM

E. Fertmendžih, IL. Ruvarac, J. J. SŠtfošsmajer, J. Drašković, I, Ma= žuranić, M. Mesić, 1. Drašković, Đ. Kotur i đrugi); pored zamašne 1 još đana8s veoma dragocjene mionografije Obrana i razvitak hrvatske mayodne ideje od 1790 do 7835, knjiga Dvjestagodišnjica oslobođenja Slavonije i Poviesti Matice hrvatske, te pored bogatog publiciranja historijskih izvora u Codez diplomaticus Yegni Croatiae, Dalmatiae et Slavomiae (djelo koje je najdđulje pre-

živjelo i koje će ostati irajno),

u Smičiklasovom impozantnom o pušu najspektakularnije mjesto zauzima njegova Povijest hrvatska, u dva zamašna foma (I, 724 str. 1882, a II, 496 str, 1879), koja predstavlja neosporno i vrhun= ski domet tadašnje hrvatsko historijske nauke,

Petnaestak godina nakon Smičiklasove smrti Viktor Novak je rekao, da je Smičiklasova Poviest „za nekoliko decenija bila evanđelje hrvatske prošlosti i znameniti „lučonoša u buđenju hrvatske svijesti“, te da se on”.

„stavlja i danas u fed onih koje vođe, i ka kojima treba težiti“. To jc Viktor Novak napisao pređ tri decenija i toj se misli ni danas ne bi imalo što mijenjati, jer se ona odfiosi prije svega ma muetodičku, estefsku i stilističku obradu tog djela. Krez proteklih osamdesetak gođina naša historiografija je znatno od makla naprijed i ona je u mn6= go čemu dopuhila, ispravila, pa i demantirala mhoge Smičiklasove postavke, Danas je to njeBOVO djelo, dakako, zastarjelo, što je uostalom neizbježna suđbina Svih naučnih djela nakoh kraćeg ili duljeg vremenskog perioda. Ali, da je do toga došlo, u mnogome je neposredna ili posredna zasluga i samog Smičiklasa, ne samo što je odgojio sposobne kadrove za to, nogo ı zbog toga što je sam objavio mnoge nove dokumehte i izvore. Ali, uprkos tolikom proteklom vremenu Smičiklasova Povilest hyvatska, zahvaljujući svojoj solidnoj književnoji obrađi, i danBs se Još može čitati s užitkom, kao rijetko koje drugo — pa i nominalno književno — 3Qdđjelo iz onih vremena, a u našoj historiografiji ono stoji kao neizbrisiv spomenik. Ona se čita i danas 8 onim istim užitkom kojim se čitaju djela njegovog intimnog prijatelja Augusta Šenoe.

Zvonimir, KULUNDŽIĆ

7;