Književne novine

p_ tema dana 4 }___komentari__4 po de |. 4 b aktuelnosti

ZABAVNA ŠTAMPA I ONO BEZ

ČEGA SE

MOŽE

Pišući u prošlom broju o odsustvw, Kkriterijuma Wu zabavnoj muzici govorili smo, u stvari, samo o jednom vidu zabavnog mekva liteta koji se, u boslednje vreme, sve više i razmolikije, nameće mašem, čoveku. Javljajući se pod plaštom, lake, mepretemciozmoe zabave, šunjajući se majpre, i sramežljivo dižući glavu u mekim, perifernim, stalmim, ili povremenim, publikacijama, taj zabauvmi nekvalWitet duboko se ukoTenio HW izvesnim, WTlo Tenomiranim, + mnogo čitamim, polumesečnim, nmedeljnim, i dmevnim, listovima.

Mnogi maši ilustrovami i meilustrovani, sportski i mesportski nedeljnici + dne= omnici, povmujući se jedimo logici materijalne dobiti, zanemaYuju uaspitnu ulogu, ili svoju bar polukulturnu, misiju, koju bi trebalo da vrše. Oni istrajno lansiraju zabavmu literatuTu sumnjivog ili mikakvog kvaliteta, malograđanske senzacije u stilu bulevarske štampe ( o kojoj i oni često s mipodaštavanjem i podsmešljivo pišu), meodevemu, ili poluodevemu Đormografiju, sve ono što se bez žvakanja može progutati. Čitaoci su izložemi mekulturmom, često i opasnom uticaju priča sa sumnjivim moralnim, bodtekstom o kojekakvim, „junacima“ nmašeg vremena koji me samo da su čudmovatim, ali za maše vreme tako simptomatičnim, putevima Sstekli pravo ma slavu, mnmego su dostigli i vrednost nekog savremenog mita. Ni ličnosti iz istorije misu poštedene interpretacija sumnjive verodostojnosti, jer dušebrižnicima, koji se brinu #a mašu . razonodu, misu dovoljne skandalozne hromi ke našeg vremema.

Drugi alarınantam simptom, je poplava takozvame „šund“ literature. Mi me znamo HRkoliki su mesečni tiraži svih tih plavih, Zzelenih, MN, Y, Z, romana, ili mazovi Tomana, ali primećujemo da je neodgovornosti ljudi koji ih izdaju, zabrinjavajuća. Ta meodgovo?most me ogleda se samo u tome što oni prosto zasipaju tržište svojom, Tobom i što ne vode mnogo Tačuna, o mjenom, kvalitetu. Ja-

ona, je tajna — ali, avaj, me i za Sstrasme čitaoce tih, romana — da Se oni VTYLlo

našoj

e

često Jabrikuju u sredini, da ih pišu „ueši lakopisci direktno u mašinu i posle dvostrukog Kkrštenja (import-ime + Komerc-naslov) prodaju lakovernoj, uzbudemja željnoj publici Kao origimalnu utozmu. obu. Da li je to trgovačka dovitljitost ili ja ona prevara? A majgore ŽŽ majtragičnije od svega je to: što, ponekad, te i takve edicije uređuju i bpisci od ugleda.

Uticaj štampe wu mašem vremoewu je ogromam. Veliki broj ljudi sve ono što vidi štampano prima kao zakon, životnu mudrost prvog Yeda ili nedosegmuti obrazac života kome treba težiti. Na medovoljno Jormirame ličnosti ti uticaji, kad su rđavi, mogu biti pogubni. Iskustvo pokazuje da „kulturno“. huligamstbo sa stranica raznih publikacija, zarazmo se kalemeći na povodljwe ličnosti medu omladinom, uzima sve oiše maha ma ulici i u školi i da dobija opasne razmeYe kao frajerski i dasovamski stil žipota. Ako se ma vreme me preduzmu koraci (a već je vreme) da se pogubni primeri iskoreme , docmiji obračuni sa mjihovim, DOsledicama biće daleko bolniji + teži.

Razume se, oo se me odnosi na sve omo što mam zabavna štampa pruža. Ali ove brojne slabosti, koje prate mjem, sve intenzivniji razvoj, izopačeno predstavljaju mjemu, pozitiomu, SMiu. Zato strožijom, Yedakcijskom komtrolom i ja»nom osudom treba što pre stati ma ĐNMf owome bez čega sec može * mora biti.

Dušan PUVAČIĆ ·

» ” Fi = „ =" "M a" a = = " " =» " " " " " " " " n s " " a „ "a " " ." " " = " =" " " |=" " " Li " " " u " " " " = " " " " " " " " " " " " n " " " " = " " " "a " " -" " „ " " |] " = " n H " " = = " " " " " " " " " M" " |] " " " " " "= n " " " " " =" " " " = " " < " = · = " " " " " " " = " " = " " " " Fi · = " " : " : " " = " . = " · " . Zamerajući mojim tvrđenjima: ii formulacijama, izrečenim u ea maha, da su proizvoljni i meargumentovanii tumačeći ih kao verbalni izliv jednog entuzijazma, Stričević je moju tobožnju grešku pretvorio u sopstvenu stvar mu grešku u mnogo težem vidu. Čitav kompleksan problem ikonografije stcćaka on je sveo isključivo na dve figuralne predstave i ma osnovam toga, zajedno sa M. Vencelovom čija famačenija zastupa i izlaže, izveo veoma dalekosežne zaiključke o mticaju kasnorimskih kultova * migsteršša na stećačicu ikonografiju. To mu je poslužilo kao osnova da postavi svoju definiciju bogumilske jeresi kao neke vrste „sinkretizma lokalnih pagsamskih kuliova kasnorimskog doba sa hrišćamstvom“. A. Da li je, međutim, naučno opravdan i dopustiv ovakav jedan postupak? Da li se sme isključiti iz razmatranja čitav veoma složen ormamentalam sistem sa stećaka, da li se on može svesti na jednu ili dve figuralne predstave koje su estetski i psihološki značajne, ali nikako ne predstavljaju jedinu osnovu za izučavanje stećačke ikonografije, nje nog idejnog porekla, smisla i sadržaja? Mogu li se kod jedne ovako ambiciozne pretenzije, koja teži da objasni poreklo i nastanak srednjovekovne bosanske crkve kao i da izrekme definiciju bogumistva, zanemariti geometrijski i biljni motivi, ukrasni znaci, ostale figuralne predstave (sv. Hristofor), ljud ske maske, samostalne ženske figure, životinjske figure (lav, vuk?), jednom reči čitav onaj veoma bogati fond ornamentike koju Stričević nije pomenuo ni jednom reči, iako su mnogi njeni elementi (polumesec, rozeta, zrakasti krug, lozica, ljiljani, spiralni uvojci, plastični krugovi, „svastika“, cikcak linija) daleko češće i više zastupljeni na stećcima a& predstavljaju kultne i mitske predstave sasvim drukčijeg značenja od kulta Dioskura i Dijane? | Ni posle Stričevićevog izlaganja niie jasno po čemu bi mitologija Dioskura bila važnija, presudnija i dublje usađena u balkanski folklor od svih drugih predstava i mitova koji protiču Balkanom od naistarijih paganskih i praslovenskih elemenata do mamihejsko-pavlikijanskih jeretičkih uticaja i bogumilskih vremena? Stričević čini i materijalnu grešku kad tvrdi da figuralne predstave na stećcima sačinjavaju „čvrst ikonografski sistem“ i da „svaki od tih motiva ima svojc određeno značenje i svoje određeno mesto“. Da. bi .ti motivi značili ono što je potrebno hipotezi M. Vencelove, koju zastupa i objašnjava Stričević, bilo je neophodno uprostiti i prevideti punu materijalnu istinu, koja se u Ovom slučaju javlja u nekoliko vidova: prvo, za odgonetanje srednjovekovne bosansko-hercegovačke: hereze i omih folklormih shvatanja koja su sa njom u tosnmoj orgamskoj vezi neophodno je uzeti u obzir simbole htionskih božanstava i kultova, koji nemaju nikakve veze sa bilo kakvim antičko-rimskim uticajem i nasleđem; Franc Kimon ie svojevremeno pokazao (1949) da kultne predstave o„seobi duše na mosec i sunce“ potiču još iz mazdeizma i da su solarmo-lunarne predstave, oličenoe i najmasovnije zastupljene na stećcima (spirala, rozeta, polumesec, zraikast i plastičan krug) doprle preko Kelta i u druge krajeve Evrope, dok su bile strane ortodoksnim Timsko-antičikim religijskim predstavama; drugo, pomenute dve figuralne predstave o kojima govori Stričević ne javljaju se uvek polpuno izolovane od ostalih uMkrasnih i ornamentalnih simbola, te ih treba dešifrovati u jedinstvenom OTnamentalnom kompleksu moliva; a njihovi najčešći pratioci su baš ormamentalni znaci solarno-lunarnos kruga, stranog rimsko-antičkoj ortodoksiji; treće, pomenute predstave ne javljaju se samo kao strogo zatvoren ikonografski sistem u kome svakoj figuri pripada određeno mesto ili gde je broj figuralnih učesnika uvek isti. Kolo „mrivih“, koje u stvari nema nikakve veze sa kasno-amtičkim predstavama već spada u poznati mitološki inven=tor staroslovenskih verovanja, mogu da igraju dva muškarca i dve žene iii samo jedan muškarac i jedna žena ili tri muškarca i dve žemc ili četiri žonmoc i dva muškarca. Broj lica i odnos polova je kolebljiv, jer ikonografija nije

dostigla sakralni vid antičke ritualno-

uIuAAAAT" INK | STEĆCI ı ponovo

Povodom članka Đorđa Stričebića „Reč-dve o stećocima“ć objavljenog vw revijš „Danas“ od 14. marta 1962. godine

kultne sistematizacije, a sudeći po tomo što su „glave ženskih figura izvcdene krugom od pletenog užeta ili zrakastim krugom“, lo i nije prosto kolo O 00 nego kolo živih, simbol. veLOR u večno obnavljanje života, simbol njegove neuništivosti, apoteoza živola, što je i jedna od Zoroastrovih filosofskih maksima.

_ Polumesec je, prema opšte prihvačenom gledištu, simbol za lunarno htonsko „božanstvo; utvrđeno je da mesec znači kod Slovena, pre njihovog dodira sa rimsko-antičkom civilizacijom i mitologijom, simbol sreće, plodnosti i napretka, a to potvrđuju i istraživači našeg nacionalnog folklora. Svako ko zna za ulogu „mladog“ meseca ili mesečevog srpa u našim narodnim verovanjima složiće se sa Ovakvim tumačenjima, pogotovu kad se uzme u obzir i lokalni bosanski folklor iz krajeva gde su stećci rasprostranjoeni. Međutim, verovanje u mesec kao izvor nepresušne životne snage i magijskog obnavljanja života, nije, razume se, nikakav slovenski pronalazak, nego opšti mitološki pojam svojstven svim narodima na određenim stupnjevima materijalne kulture. Kako je nedavno utvrdila jedna italijanska etnološka ekspedicija, i lobanja u verova~– njimn dajačkog plemena glavoseča na Borneu predstavlja stilizaciju meseca kao simbola plodnosti, životne neuništivosti i obnavljanja. Sa ovim simbolima u najužoj su vezi, kako je to utvrdio Georg Vilke, ornamenit zvani „svastika“ kao i stilizovani ljiljan. Na jednoj nadgrobnoj ploči, kako je pokazao Šefik Bešlagić, plastično su ornamentirani na štitu polumesec i ljiljan, te se u ovoj prirodnoj simbolskoj zajednici ljiljan prikazuje kao neuništivo „stablo života“. Doveđen u vezu sa ženskom figurom, mesec postaje simbol plodnosti. Po Zoreu, to značenje ima mesec i kod prastarih Slovena, što bi značilo da je ono domeseno sa Istoka, a da nije primljeno niti nastalo u Evropi. Pojava polumeseca i zvezde na novcima rimskih careva i solarnih simbola u carskoj jkonografiji kao insignacija vladarske moći pokazuje da Je uticaj prastarih mitova, obnavljan u heretičkim valovima ili seobama ili moe žšavinama na periferiji rimske imbper.je, dopirao i do zvaničnih rimskih institucija. Kojim su putevima ovi simboli dolazili do naših stećalka ireglevanmtno je zna njihovo prvobitlmo poreklo, jer se zna da su importovani i u antički Rim. NMIožemo dopustiti da se sa sigurnošću ne zna tačno poreklo motiva ispružene ruke sa raširenim prstima, ali je VoeO= mia simptomaltično, za način kako su ti simboli figurirali u svesti naših srednjovekovnih. klesara i kipara, to Što se na jednom mestu ispružena ruka javlja sa polumesecom i rozetom, za koje je motive utvrđeno da su Slovenima bili poznati još u njihovoj prapostojbini, dok se na drugom mestu už ruku javlja i spirala, a ona isto tako simbolizuje večno obnavljanje života i poznata je svim preistorijskim Rulturama, te su je Sloveni mogli sa 5Obom doneti u balkanski folklorni proslor. Stričević bi hteo đa dva likovna sim bola, čoveka za podignutom šakom i dva konjanika kojima se pridružuje i žena ili kolo u koje se hvataju ljudi i žene ili samo žene („vilinsko Kolo“), pro tumači ikonografski kao uticaj kasnoantičkih misterija i kultova Dioskura i Dijane na naše folklormo područje. Čak i kad bi to mogao da dokaže, on time ne bi objasnio ni suštinu estetskog fenomona naših stećaka, likovnu

o slećeima

osobenost njihove naivne Tiguralnosti, kao ni činjenicu da fi isti kultovi i te iste misterije nisu i na drugim mestima urodili sličnim likovnim imspiracijama i ostvarenjima. Kađ bi prisustvo određenih kultova odnosno određene milsko-kulturne atmosfere bilo ma i u krajnjoj liniji izvor određenih likovnih senzacija, onda bi na svim mestima gde vladaju isti kultovi i mitovi dolazilo do istovetnih likovnih tvore= vina. I hrišćanske misterije i religiozne iđeje vladale su srednjovekovnom umetnošću, pa to ipak nije dovelo do unifikacije ni likovnog ni literarnmoB izraza u Evropi nego do nekoliko izrazitih likovnih stilova. Stvar je u tome što suma i karakter dogmi i kulinih obreda nisu uopšte presudni za likovni izraz iaho mu određuju i nameću motiv i temu. Motiv je jedno, izraz drugo. Onaj poznati stav muške figure sa stećaka nije za nas interesantan kao kultni nego kao likovni motiv ako ga. naime, posmatramo kao estetski fenomen. A čak ako bi on mogao i da se objasni kultnim navikama na našem lokalnom {ilu, njegova grafička formula ipak ne bi bila rezultanta ni funkcija nekog kulta za koji bismo ga danas, prema stanju nauke,. mogli da vežemo.

A šta ćemo ako sve nije inspirisano kultovima, ako su i kultovi i ikonografija stećaka propušteni kroz jedan poseban i neponovljiv životni i estetski senzibilitet, ako taj senzibilitet svemu daje pečat, i ornamentici u slobodnom ritmovanju motiva i figuralistici u njenim mnaivnim linijama, u slobodnom rasporedu figura? Zar je onda potrebno otkriti značenje rituala da bi se osetila estetska vrednost jednog dela iz primitivne umetničke sfere? Zar se rituali tako lako otkrivaju za racionalizovanu svest? Zar umetničku vrednost boga sunca Chac-Moola ne doživljavamo kao estetski objekt nezavisno od značenja i autentičnog smisla drevnih toltečkih maja-rituala?

Uloga kola u Stričevićevoj interpretaciji potpuno je lišena lokalne boje i specifičnosti. Ali metodološki postupak Stričevićev je da ide linijom spoljnih ma i površnih analogija. Pošto je u aniičkim misterijama kolo imalo ritualnu ulogu, a i kod nas se ljudi na stećcima hvataju u ritualno kolo, onda je prirodan zaključak da je likovni simbol našeg kola sa stećaka ostatak antičkih misterija. A da li je funkcija tog kola istovetna sa funkcijom antičkog kola? Da ne primenjuje metod analogije po svaku cenu, Siričević bi mogao da otkrije da pojave iz folklornog kao i kulino-sakralnog predstavnog kruga mogu da budu i samonikle. Makedonski oro „teškoto“, na primer, ima jedan osoben i samosvojan gnozeološki karakter čulno ovaploćen u položaju uzdignute noge kojom se „pipa“ teren pod sobom i krči put, sa napetom i ritmovanom patetikom graduiranom do klimaksa, u pečalbarsku neizvesnost. Crnogorski oro nije potekao iz amtičkih misterija nego sa kliktavih planinskih visina u braftstveničkom doživljaju identiteta pojedinca sa plemenskim Rkolektiyom. Čak i kad dođe do spoljnih prenošenja i podražavanja ne treba izgubiti iz viđa da se ne radi uvek i o prenošenju i podražavanju prvobilnos organskog jezgra i smisla koji ono ima kod pozajmljenog uzora. Savremena likovna umoctnost i njene veze 5% primitivnim likovnim proizvodima pružaju idealno bodručje za potvrdu ovakve metodologije. ĐDelimična ili frapantna sličnost izmce-

đu oblika savremene i primitivne Uumetnosti nikako ne znači da je i psihološki sadržaj, prvobitni i autentični odnos prema svetlu i stvarima, ponovljen i doživljen i u movom obliku savremenog likovnog stvaraoca, kao što ni upotreba starih mitova i simbola od stra ne savremenih likovnih stvaralaca (Mur, Lipšic, Brankuzi, Pikaso, Modiljani) ne znači da je tom novom obradom 'vaskrsnut i stari mitski sadržaj. Baš naprotiv, savremena psihologija u principu odbacuje takvu pomisao, savremeni istraživači čak smatraju da nikad nećemo ni dokučiti prvobitni sadržaj velikih svetskih mitova. Šta tu onda znači spoljna slimost i ugledanje? Ponavljanje poznatog motiva sa Uuzdignutom rukom u jednom mestu Zapadne Evrope, prodiranje bogumilstva iz Bosne u sve delove Evrope, sve to govori da bogumilski pokret na Balkanu nije bio usamljena ni periferna nego središna pojava u bogumilskoj klimi Evrope. A da li je on to bio zato što se idejno iscrpljivao u mitologiji i kultnim obredima kasne rimske antike jli zašto ŠtO je predstavljao TOVO revolucionarno-socijalno i huma nističko jezgro? Svesti značenje i smisao jedne umetnosti i jedne estetike na defišrovanje kultno-saikralne mitologije znači ne priznavati ili ne poznavati osobenosti estetskog fenomena. Ali svesti jedam socijalno-istorijski” i humanistički pokret na igpovedanje jedne kultne ezoterike znači ignorisati zakone istorijskog kretanja i materijalističke principe istorijske metodologije. i

Da Stričević nije talko lako izgubio iz vida rTevolucionarno-socijalni smisao, antikastinsku i antifeudalnu onijentaciju bogumilskos pokreta, njemu bi bilo jasno da su se narodne mase, kako na Balkanu tako i širom Tivrope, sukobljavale sa religioznom i dogmatfskom ortođoksijom oko ozbiljnijih pitanja nego što je pitanje upražnjavamja nekog antičkog kulta ili misterije. Nisu, drugim rečima, za razumevanje bogumilstva i za njegovu suštinsku istorijsku definiciju bitne veće ili manje razlike u religioznim predstavama po sebi, u obredima i kultnim radnjama, nego onaj humanistički pogled na život i nihilistički stav prema feudalnom poretku koji se sublimovano ispoljavaju kroz zamršeni sistem dogmi i religioznih predstava.

Sasvim je razumljivo što mi danas od svakog novog pokušaja objašnjenja našeg srednjovekovnoS bogumilstva Očekujemo jedno sociološko tumačenje. Centralno mesto Zaratustrinos učenja predstavlja mit o „božjoj državi“ (drža va sunca, željena država, država najbolje pravičnosli). Iako ovaj apstraktan pojam kao „Khshathra vairiya“ postaje božanski atribut Ahuramazdin, jasno nam je da su SVE to projekcije socijalnog revolta, da su to projektovanja želja potlačenih masa u jednom zagušujućem kastinskom sistemu. I bogumilstvo nam se prikazuje kao sociialni revolt u vreligioznoni obliku. Pranc Kimon, koji je napisao kapitalno delo o odnosima orijentalnih religija i rimskog pagansiva. Dio je sklon da čitav religiozni sukob u starom veku svede na suprotnost između „grčko-rimske..i iranske civjlizacije“., iIgnac fon Delinger ide i dalje. postavljajući svoj čuve-

ni stav:

„Svako jeretičko učemje koje se pojavilo vw, srednjem, veku imalo je Yevolucionaranm karakter, bilo da je om bio izražem meposredmo bilo u memimovnoj konsekvenci, što znači: u onoj meri u kojoj je dolazilo do vlasti, ono je moralo da zove T?QqSpadamje postojećeg državnog sistema, da prouzrokuje politički i sOcijalni prevrat“.

Jako se Stričević inieresuje samo za ikonografske probleme stećaka i za kulino-ritualnu genezeu bogumilske mitologije, u njegovom je interesu, ako želi da dođe do sintetske predstave bogumilstva kao istorijske pojave, da ne izgubi iz vida gornje pravilo koje je, da bi paradoks bio veći, pre ravno sto godina postavio jedan učeni·i OTtodoksni katolički stručnjak za pitanja religiozne problemaiike.

Zoran GLUŠČEVIĆ

BSG“ wwE=ouzzr r O rana

tno slikarstvo* sadrži unutrašnju MKkontradikciju.

veliku

dišnju nagrađu za poeziju iž To- i

fondacije MRasla Loinisa, {Tid-

Roman senegalskog pisća šŠšiampam u Francuskoi

WU Parizu se pojavio novi TOman „Božji prstići* senegalskog pisca Sembene Ousmane. Ime ovog pisca spada medu ona imena koja vredi Zapamtiti. 38-godišnji Senegalac bio je borac u drugom svetskom ratu, a zatim je kao obalsiu rađnih prošao školu Klasne borbe i rasnog ugnjetavanja. On je danas istaknuta ličnošt afričke literature i afričkog javnog života. Već njegova

KNJIŽEVNE,

NOVINE

prva knjiga „Moja divna domovina, „moj đivni narod“, delo o Ssenegalskom seljaštvu, naišla je na veliko đopađanje. A ova druga, koja govori O borbi i životu zapadno-afričkog proletarijata smatra se 74 istaknuto delo današnje afričke literature.

Domovina OVOE pisca još nema književni jezik i 9n svoja dela piše na francuskom. Sam pisac pričao je na konferenciji azijskih i afričkih pisaca u Taškentu kako je u jednom radničkom kvartu Dakra sam čitao i na licu mesta

e Direktor i odgovorni uredni

prevodio svoj prvi roman. A roman je posle kao narodna pesma. išao od usta do usta ! s njim su 5e upoznali mnogi koji možđa ni ime piščevo ni su čuli.

UMBTNOST ILI DEKORACIJA

"U Svedskoj je otvorena prva velika izložba apstraktnih slikara. Slike za OVU izložbu nije žiri izabrao, VeĆ je svakom /7Humetniku đata mogućnost da na izložbi učestvuje

dvema slikama po sopstvenom

Ređakcioni odbor:

kić, Slavko Mihalić, vwlađimir Petrić, Dušan Puvačić,

dimir Stamenković, Pavle Stefanović,

k: Tanasije Mlađenović. Wirednik: Predrag Palavestra. Sekretar ređakcije: Bogđan A. Popović. Tehničko-umetnička

oprema: Dragomir Dimitrijević. dr Milan Damnjanović, Zoran Gluščević,

Miloš I. Slavko Janevski, Velimir LuTzet Sarajlić, Vla-

Dragoslav Stojanović-5ip.,

izboru. Jedini uslov je bio da delo mora biti rađeno u aDpstraktnom maniru.

WwzZ pomoć OVO načela, ka ko tvrđi Kritika, na izložbi su se pojavile mnoge slike koje su zapravo neslike, a i sabrali su se elementi apstrak tnog slikarstva svih kranjnosti, Švedska kritika primila je izložbu s raznolikim osećanjima. „Apstraktno slikarstvo zar takvo što uopšte postoji“? Ovo je naslov članka Koji je o izložbi napisao saradnik lista „Dagens Nyeter“. Po kritičaru već sam izraz „apstrak-

Bandić,

kom vremena ova definicija je u velikoj meri izgubila originalnu sadržinu koja je svojevremeno značila MKidanje sa starim metođima. Danas se Jedna slika može smatrati apstraktnom ako se nikako ne može pogoditi šta ona hoće da izrazi, tad, naime, kađ već i nije slika, nego, u najboliem slučaju, više ili manje interesantna dekoracija.

IT. A. RIČARDS DOBITNIK. NAGRADE ZA POEZIJU

Engleski pesnik i kritičar

1. A. Ričards dobio je OVOgo-

cards, koji već mnogo godina Živi u Americi, rađi kao pro uni-

fesor na MHarvardskom

verzitetu. Ovom nagradom

nagrađene su dve njesove zbirke:

druge pesmeć

zemljo i i „Zasto“

„Zbogom (1958) ri i druge pesme* (1960). Nagrađa Moinis ustanovljena je u čast Riasla | „Koinisa, advokata koji je bio prišan prijatelj mnogih pesnika. Niu dodeljuie Nacionalni institut za umetnosti i književnost 4" meričkim ili engleskim pesni“ cima i iznosti 1000 dolara.

e List izlazi svakog drugog petka. Pojeđini broi Din išnj ·• 30. God Pre gee 600, polugodišnjia Din. 300, za inostranstvo OVONGOURA, a Č ri Je S Sovinškoričdavačko preduzeće „Književne novine“, Beograd, Francuska 7. Ređakciia Francuska 7. Tel. 21-00 i ići:b:1'08 · 21-00. Tekući račun

• Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkuvićeva #8.