Književne novine

4

GODINA XIV NOVA SERIJA, BROJ 188

BEOGRAD 6. APRIL, 1962.

CENA ' 30 DTNARA-

lise E ZA.

NJIŽE

MK IN J ı ŽE V-N-O-S T.:

OJ NM ET · NSO S i T |

DUM DOBMEE VI:

NA OBALAMA ABNA

Kađa.su.polazili za Firencu, sa zadatkom da izveštavaju o radu kongresa Zajednice evropskih pisaca, novinari željni slave, gužve i senzacija s pravom su mogli da očajavaju što baš tih prohladnih i kišnih martovskih dana ovoga premaleća ne putuju dalje, do Ženeve. U raskošnom WSalone dei Cinauecento, drevnog medičijevskog Palazzo Vecchio, pod prenaftrpanim, patetičnim i pompeznim kompozicijama Vazarija, pred odsutnim pogledom Mikelanđelovog Genija koji pobeđuje Zlo, na skupu. istaknutih predstavnika'evrop ske književne misli, romansijera, pesnika, esejista i scenarista, nije

moglo da se do- Toa CU dodi, 'mišta' Semza~.? ı njiževnika Evrociomalmo, ništa su POSLE BC.

dbonosmno što bi | Kada su, po OR O POO o KONGRESA završetku inaugu mu firaža, i o racionih „ceremočega bi čitaocima, ZAJ EDNICE nija, u alone bar jednom, za- EVROPSKIH dei Cinquecemto stao dah. Putu- i umukle srebrne . jući u PFirencu, PISACA fanfare, i kada

specijalni dopisni ci kao- da'su-shkutili svoju zlu kob: dok će, već sutra, ceo svet Ss nestrpljenjem, radoznalošću, i sa zebnjom koja nije lišena kasne nade, tražiti izveštaje njihovih kolega sa ženevskih razgovora o razoružanju, očekujući da između redova pročita svoju sudbinu, svoju budućnost s podjednako realnim mogućnostima života i smrti, njima, florentinskim korespondentima, već pomalo. rumenim- od.· zavisti i. nemoćnog besa, neće ostati ništa drugo nego da pažnju na svoje izveštaje skreću relativno duhoviTim kombinovanjem naslova, koji, razume se, neće „biti lišeni elegancije ni opštepriznate novinar= ske objektivnosti pred činjenicama. . U jednom fakvom naslovu, O kome se među delegatima govorkalo, pisac članka blago se podsmehnuo mirnom skupu evropskih pisaca. Taj naslov nije vređao — jednostavno je govomio da su se pisci- saglasili, ali. da. nije utvrđeno oko čega. Na prvi pogled, svakome ko je od skupštine i kongresa Zajednice evropskih pisaca, ili bilo: koje druge, slične organizacije, očekivao dalekosežne, svevažeće odluke, sudbonosne rezolucije, manifeste i proglase, zaista se moglo-učiniti da evropski književnici nemaju na čemu da potvrde svoje jedinstvo i SVOju dobru volju. Upoređene sa odlukama koje su se očekivale u Ženevi, preporuke i sugestije donesene u Firenci površnom i mr= zovoljnom posmatraču izgledaju više nego beznačajne. Šta, na primer, 'znači osnivanje Evropske biblioteke u kojoj će mladi ljudi moći da vide domete duha, snagu ideja i imaginacije današnjes evropskog intelektualca, pošto je ugovoreno da će, za tu biblioteku, svaki član Zajednice poslati po jedam primerak svakog svoga dela, pogotovu onog koje jie prevedeno na neki strani jezik? I šta,. zapravo, znači ona verbalna, patetičma florentinska solidarnost ljudi od pera, šta znači njihova jednodušna afirmacija duha dobre volje, koegzistentnosti. različitih. ideoloških, političkih i estetičkih uverenja, afirmacija duha

L' _____

aktivnog humanizma, slodobarstva, antifašizma, poštivanja dostojanstva čoveka i pisca, dostojanstva pisane reči koja treba da pomogne čoveku da stekne svest o sebi i svome vremenu — šta sve to. treba da znači kratkovidom, zaplašenom, površnom čoveku koji jedino veruje u snagu fizičke sile i soliđarnost intelektualaca i umetnika prima s blagom ironijom, zaveden opasnom varkom da moralna snaga tvoraca i nosilaca današnje duhovne kulture Evrope ne može da bude ravna snazi oružja, o kome se, tih istih dana, na.·obalama Ženevskog jezera, govorilo drukčijim jezikom i u druk čijoj atmosferi nego što se na

obalama Arna govorilo o moral–-

su počasnu četu harolda u crveno-belim florentinskim srednjevekovnim nošnjama, sa helebardama ž zastavama u znaku crvenoga krina, zamenili dostojanstveni i otmeni, crno odeveni. policajci, kada su se, umesto fotoreportera, kongresnom dvoranom rastrčali radiotehničari, upućujući delegate kako da rukuju tranzistorima preko kojih su svaku izgovorenu reč mogli da čuju na četiri jezika, lovci senzacija postaliisu' svesni da će od 11. do 15. marta u Firenci imati mzršav,

beznačajan lov. Mala nervoza oko izbora Žana Pola Sartra za

polpredsednika Zajednice Jikvidirana 'je pre nego što suvizvoeštači listova shvatili da bi od toga mogli načiniti lep skandalčić. Jedna za drugom nestajale su i poslednje nade novinara da će zabeležiti bar neke, neobične stsrete, neke nesvakidašnje trenutke proslavljenih evropskih Kknjiževnih veličina. Islandski nobelovac Haldor Laksnes, na jednom zatvorenom prijemu bez novinara, zametnuo je besmislenu svađu s grupom jugoslovenskih pisaca, optužujući ih za političke krivice

koje .uopšte ne postoje. Nestrp--

ljivo očekivani nobelovac Ivo Andrić, čija je popularnost u Italiji zadivila sve Jugoslovene kada su se, na svakom koraku, od staničnih perona do najeksluzivnijih knjižara, susretali s njegovim knjigama, sprečen boravkom u Ujedinjenoj Arapskoj Republici, nije došao u Firencu. Treći nobelovac, italijanski pesnik Kvazimodo, neprekidno je sedeo po slabo osvetljenim kutevima bogatih salona Palazzo Vecchio, Palazzo Medici-Riccardi ili La Petraia (koja je postala stalno: sedište Zajednice), i sa skwomnim, zbunjenim smeškom na licu uspeo da ostane Sem turskog pesnika Nazima Hikmeta, koji-·je, kao starleta, jednog retkog sunčanog jutra, strpljivo. pozirao fotoreporterima na Piazza della Signoria, čas uz kopiju Mikelanđelovog Davida, čas uz Đamobonjinu Ofmicw abi-

mjanki, čas uz Celinijevog Pe?seja, nijedan ·od. prisutnih pisaca nije vodio računa kako da skrene

mačke, čiji je dolazak,

gotovo neprimećen.

na sebe pažnju predstavnika javnosti i sedme sile. Francuzi (Andre Šamson, član akademije, Margaret Dira, Kristijana Rošfor, Moris Nado, Mišel Mort, Andre Freno i drugi), Rusi (Tvardovski, Surkov, Viktor Šklovski, Vera Panova, Čuhraj i drugi), Italijani (Moravija, Vitorini, Karlo Levi, Cavatini, Ugo Moreti, Javarone, Ugo Piro i mnogi, mnogi drugi), Artur Kestler, Poljaci (Jaroslav Ivaškijević, Jerži Putrament i drugi) Česi, Bugari, Grci, Englezi, Jugosloveni, Šveđanin Esterling, sekretar Švedske akademije, Mađari, Španci (Huan Gojtisolo i mlađi, temperamentni He sus Lopez Pačeko), Portugalci i mnogi drugi književnici iz svih evropskih zemalja (izuzev Albanije i Demokratske Republike Nes Anom Zegers na čelu, ometen u Berlinu), — svi su oni kongres u Firenci shvatili kao normalan radni dogovor, utvrđujući na njemu principe i oblike buduće saradnje. Organizaciona konsolidacija Zajednice, u čiju su upravu ušli predstavnici četrnaest evropskih zemalja (jugoslovenski predstavnik Tanasije Mladenović), izbor predsedništva (za predsednika Za jednice izabran je italijanski

pesnik Đuzepe Ungareti, za potpredsednike Žan Pol Sartr, Haldor Laksnes i Ukrajinac Mikola Bažan, a za generalnog sekretara

·naroda. Tri poslednja dana kon-

jedan od osnivača Zajednice, urednik časopisa „Europa Letteraria“ Đankarlo Vigoreli) i ostalih radnih tela prethodio je utvrđivanju programa rađa. Pored niza susreta i širokog plana razmena pisaca pojedinih zemalja, sastanaka u Atini i Lisabonu i kongresa u Lenjingradu, na kome će se, sledeće godine, raspravljati o prevodilačkoj delatnosti i proble-

mima prevođenja, predviđeno je

da se još u toku ove godine u

Beogradu održi sastanak uredni-

ka uglednih književnih časopisa i revija iz svih evropskih zemalja, na kome će se ispitati mogućnosti i utvrditi principi neposrednije i življe saradnje među književnostima pojedinih zemalja i

gresa, razgovori o odnosu literature, filma i radiotelevizije, definitivno su razočarali novinare željne senzacija: florentinski sastanak bio je jedna od retkih manifestacija posvećenih filmu na kojoj, sem nekoliko scenarista i reditelja, nije bilo nijedne .filmske zvezde oko koje bi bilo vredno skakutati škljocajući fotografskim aparatom.

Uvereni da se na kongresu ne događa ništa značajno, novinari su propustili da zabeleže srdačan i prijateljski susret jugoslovenskih pisaca sa dr Renatom Đuntijem, direktorom izdavačke kuće

Nastavak na 2. strani

LIKOVNE PRILOGE TI VEINJETE U OVOM BROJU IZRADIQ. PEDOR VAIĆ

S FEPANOVIĆ

PROTIV KONTINUITETA | KOLIČINE

— za predah i kakvoću

Dnevna štampa, radiofonija i televizija — za đuhovni Život svih nas iz OVC ili, one civilizacije, za svest-našu' — zaista su „hleb naš 'nasušni“. Ne molimo se, naravno, Više nikom „daj nam za danas“, i nema nikog ko bi nam to (ni to, ni išta drugo).dao, ali, privređujemo. (ili zabavlja-

mo i pokušavamo razgaliti umorne, ili OSDOSO-

bljavamo druge, da” bi*oni jednog; dana mogli

privređivati ili činili ostale, pomenute stvari,

ako smo prosvetni radnici), i tako,stičenm.o ma-

terijalna srodsiva, kojima Wupujemo „za „anas“

novine, čujnu emisiju i smimljene vidljive događaje (bilo istinite, bilo izmišljene). Ima, razume se, i nedeljnih listova, radio-televizij~

skih emisija u višednevnim razmacima između

jedne i druge iz iste serije, ima filmske zabave, sa pridodatim svežim „žurnalima“, ima svakovrsnih mesečnih i drugačije periodičnih publikacija (časopisa), ima svega i svačega, obilno i preobilno. Ako je svet, ne znam procentualno koji đeo čovečanstva, telesno pothramjen i neishranjen, onaj drugi, eventualno nešto srećniji njegov deo, prehranjen je, kljukan, tovljen.

O tom pitanju — o tom jednom među mnogim drugim važnim društvenim pitanjima — do sta je pisano, više drugde no ovde, pa je, pokatkad sa jakom i veoma ubedljivom sociološkom i socijalno-psihološkom argumentacijom, postavliena i ona sasvim suprotna teza, zapravo anmfite za: da je svega toga, sve te radinosti. sve te kažimo, umetničke — utruđenosti ljudske nedovoljno, da mnoge, pa čak i neke sasvim bitne, egzistencijalno važne i značajne, sudbinske ·i sudbomosne ljudske stvari (potrebe, tajne, istine, lekovite i spasonosne forme iskazivanja) još uvek nisu dovoljno ili čak nisu uopšte ni izrečene (ili odštampane), ni filmski snimljene, ni likovno Tfiksiranme, mi ozvučene, ni koreografski realizirane {to jest odigrane, izigrane — u direktnom značenju te reči).

Ostavljajuči trenutno po strami· zalaganje, za ovde nabačenu ftezu da zastanemo na jamusovskoj. dvoznačnosti poslednjeg upotrebljenog pasiva: izigram. Ako je reč o estefskoj funkciji baletske umetnosti — a gore se na nju mislilo — izigrati znači: odigrati do kraja, ili još pre: iscrpsti jedan određeni plesno=-umetnički stil ili pravac do mjegovih posledmjih mogućih estetsiki delotvornih i emocionalno izazovnih ĐOotencija i snaga; drugim rečima: čitav jedan Dplesno-umoctnički sistem davno usvojenih estetskih konvemoija iscediti do njegovih poslednjih estetski uticajnih čestica, tako da i najviši stepen tehničkog savršenstva upofrebe umetničkih oblika, manira, specifičnih struktura sa područja tog stila ili pravca plesnog izražavanja — iako su sve te forme i načini potpuno jasni i svakom poznati, ili možda baš zato što su do stupnja opšte prezasićenosti poznati i jasni, — više 'ni na· čiji smisao i ukus za umetnost plesanja ne deluju, više nikog ne uzbuđuju, nikog emocionalno ne okreću i ne oplemenjavaju. Klisični balet, na primer, ona tradđicaonalna kružna harmonika od kratke suknjice samo do butina, ona famozna, na vrhu tvrđa cipelica koja omogućuje izdizanje na palce i niz drugih ortodoksnih finesa ovog plesnog kodeksa atitida i muvmana, od Novera do Djagiljeva i sve do uglednog ansambla uz našu Operu, za mene je pot-

DRUŠTVENA

PITANJA

PU TT OFA4ANJ E ILI PUT DO SEBE

Svako putovanje je meka vrsta mskorenmjivanja i nalik ma svesnu smrt: sve stvari se još jedanput i definitiomo pregledaju, a mmoge ostaju medovršene, nužno medovršeme. Opraštamo se od prijatelja, a majintimniji i porodica nas prate sve do onog teskobnog prostora koji nas zatvara. U nama maglo izbija želja da sve to obustavimo i krememo matrag. Saznanje da je nešto važno ostalo nedorečemo, pritisak meobavljenog posla i svest da sve još ostaje da se uradi u našem gradu, u porodmcn, u dušama nprijatelja, čine putovanje apsurdmim, baš kao što je ı smrt apsurdma s tačke gledanja bilo koje smislemne delatnosti ili valjane emocije.

Tako sam, po sopstvemoj i apsurdmoj želji, evo, ostao sam i zapao u čudmu, avamturu kada sam sebe, posle završenog putovanja, i dalje mepomično doživljavao na mestu sa koga sam KkYemuo: ukrštanje asnih plamova doživljaja učinilo je podjednako nestvaYrnom moju ramiju kao i sadašnju egzistenciju. Izgleda tako da putovanje vodi subjektiviziramnju maših saznanja i to po jedmom sasvim umesnom zbivanju koje se čini čudnim samo primitiomom i površnom, mem– talitetu za koji je putovanje

NERA | ČE neka vrsta predmetnog = obogaćemja i posla s carYiniaan cima. U stvari, tek iz spoljašnjeg i stramog sveta čovek

jedino može doći u SVOJ

SVET, kao što tek iz svesti o postojanju stramog jezika može wvideti čimjemicu mostojamja sopstvemog, kao i to da ljudi koji govore mekim, jezikom misu mi čudaci, mi mucavci, mi grloboljni, ni šereti koji meće da progovore srpski. Do svesti o sebi dolazimo iz susreta

sa spoljašnjim svetom i zato svako putovamje vodi subjektiviziyanju mašeg sasmanja i, u Jfilozojiji, jasmijem, određivanju sopstvemog gledišta.

Onaj ko je otputovao stalno postavlja sebe matrag u svet koji je upravo sazmao kao svoj i iz takvog samopostavljanja dolazi, zatim, do više ili mamje Yadikalnog preocemjibamja tvYedmosfti svih poznatih stvarni. Iz primordijalne sraslosti sa stvarima koje mas okružuju, s jezikom, koji imenuje te stvari, sa slvastima koje mas pokreću. ostavljajući mas mepomičnim, me može proisteći mikakoev maš ličmi sistem, wredmosti, jeY sve ostaje bez distancije, na činjenicama, a suporpotitamao wyvednoskti i same imaju ramg činje" mica. Putovanje je meophodno da bi uopšte bilo vrednosti, putovanje shvoaćemo me samo kao subjektiviziranje, već i obraino, „subjektiviziyamje shvaćemo kao putovanje. Tek iz potresa koji Đufujući usamljemnik dožii, iz distanciyanja prema sredini koja ga olwmžuje, mastaje mova wYednosna Yavam koja omogućuje diferenciramje, fačno saznanje samog sebe i sveta wpožmatih stvari. Tek iz potresa koji otputovali doživi W susretu s drugim, vYednosmim, sistemima, om, DOstaje svestam onog sistema koji za njega važi i tek sad je u stanju da svoj život shvati kao (određenu) vredmost.

Na putovanje, neophodmo i besmislemo, usuđujem se me mam po koji but. U isti grad, u isti svet Koji me je mekada potresao samom svojom wazličitošću od mog sveta i to pre mo što sam, ga upoznao. Tada misam mogao da stišam, svest o prisusiDu stramog, koje me je uzbuđivalo wu, majvbećoj meri, uzdizalo moj život do meprekidne i zamorme samosvesti, koja me je majzad dovela do fizičke bolesti. Ovoga puta upoznajem strami svet i ja sam spokojam: zamuenjujem, sebe s meposnatim, licima, Kritički posmatram svet i sebe prepoznajem, u mjemu, pa tako održavam, mir koji bih opet rado žrtftvovao — za pravo putovamje.

Jer, putovanje ima smisla samo kao sveti

potres koji dovodi podjednako do samosaznanja, kao i do saznanja spoljašnjeg sveta, jer stišavanje potresa i identifikovamje sa stramim, sbDoetom, opet čimi putovamje meophodmim i besmislenim. Ne mogu prežaliti jutros odsustvo službenika policije kome sam, se kao stranac prijavio i koji je ispitivao me dolazim li iz Oblasti velikih bogimja, umesto da me je pre=tražio s obziyom, ma zemjotresme biruse.

Milan DAMNJANOVIC

duha “1,

aa e aa Kir Kir raea ta ii a Sara aa aa aaa O a ak e ia ir e CIV—I |

puno ispucana slava Evrope, ugašeni vafromef, jedne završene epohalne svetkovine u nekoliko desetina hiljada izdamja. Razume se da ne gubim iz vida da mnogi drugi ljudi na nivo i vid tog ukusa tek pristižu, i ja zaista ništa nemam da kažem protiv sovjetskih prvosvetski virtuoznih balerina čije akrobatske skokove prihvata stabilno muskulozni parimer, pređ hiljadama očiju fabričkih ftrudbemnika u radmičkim KombDinezonima, koji oduševljeno aplaudiraju. Još mamje bih imao bilo kakvih zamerki iskrenom šmrkanju pasioniranih kantomana nad sudbinom „Madam Beterflaj“, „Toske“* ili Verdijeve

„Travijate“ u našoj (odnosno visbadenskoj) ču-

venoj operskoj kući. Normalna slojevitost umetničkih ukusa, u slobodi estetskog opredđeljivanja prema stvarnim unutarnjim potrebama koju uživamo, potpuno odgovara diferenmcijaciji i SOciološki „prirodnoj selekciji“ društvenih grupa koje traže i nalaze „hreme“ svojim autentičnin duševnini potrebama.

No naša je tema logično okrenuta prenosnom značenju reči na kojoj smo zastali. Nismo li, u već istaknmutom preobilju podataka i izobilju svakovrsno slikovitih iskaza o mukama, ćudđima i slastima egzistencije, na neki način izigrani — u našoj težnji za saznanjem, nnšoj modorniziranoj Jaustovskoi gladi, našoj iluziji da

Nastavak na 6. strani

KN a!