Književne novine

- 200 Po. ERA

{OON ER TŠ, L

|) KNJIŽEVNE NOVINE

NOVA SERIJA, VA IMK .N-J-I Ž E-V N:O-S-T, ~UiM“ET-NEO:S-T — | O:R-U-Š TNwSEF"N:A. PŠ:T-A"NMGRJ-A

KRITIKA

BEOGRAD 8. AVGUST 1962.

CENA 30 DINARA

NO ya i

Tomislaxs LADAN

GLUPOSTI. PRAVO JE PISANJE RESKI GLAS DUHA: KRITIKA. SVIJETA, KOJI KRITIKU ZASLUŽUJE SVEITDA JE SAVR-

NAD KRITIKAMA.

Ako nekoga ne vole jer ima različito mišljenje, umjesto da se potrude da shvate tu razliku, naši napisničari obično izvaku nekoliko izraza (dovoljno teških da na čovjeka bace ljagu i dovoljno rastegljivih da ne budu sudski kažnjivi),, te ih zgodno provuku kroz uši publike, koristeći se iskustvom koje pokazuje da glasina to bolje djeluje što je dalje od istine. Njima je dobro poznato prosto pravilo ogovaranja: između onoga koji pušta glasinu u opticaj i onoga koji je dalje protura nastrada obično onaj treći onaj na kojega se odnosi. Ne treba valjda ni reći da to nije kritika.

Postoji i gutanje svojeg vlastitog književnog repa kad treba glumiti Kkritiku, to jest: ne dirati u ono od čega bi moglo biti štete a primjerno udarati gdje može biti koristi. Ali postoji i ona popularna ezopizacija rečenice, kada se oko nje namolfava foliko izvijanja, da to klupko izvinjavanja ne može nitko progutati, niti kroz njegove debele namotaje proniknuti o čemu se radi, Momci se tada toliko uskokošaju, ustručavajući se da kažu ono što im jena srcu, da im na jeziku rastu gljive od nedokučivih riječi. Kažu mudrijaši da je i pri kritici dobro o svemu misliti, ali da nije dobro to i reći. Prvi je dio te izreke možda dovoljan za kakvu gimnosofističku meditacionu kuru, ali zacijelo nije i za kritiku, jer ova ne živi od intimnih misli što se kisele na dnu kace naše duše (i nikada neće prevreti i izbiti napolje), već od riječi koje se pojavljuju i objavljuju, pa i ujedaju ako treba, i ako već drugačije ne ide. Lijepo je dabogme igrati se hafiza što na svojem ćilimu sjedi, klima glavom i semperidemiše, ali kritika se sastoji od glasnih izjava, kojima treba — napro=sto — reći vrlini da je vrlina, a gluposti»da je glupost. No, dok se nitko ne buni ako mu se kaže da ima vrlina (jer su ljudi uvijek uvjereni da ih imaju i više nego što im drugi pripisuu), glupost neće nitko da prizna. Ali, ma koliko se odgojiteljima svih vrsta zinilo da je glupost obična apstrakcija, ona to nije, ako već ni zbog čega dru smog onda bar zbog toga što je toliko Jpipljiva i svakodnevno prisutna i u književnosti i u njenim dodatnim djelatnostima: od oprostive „umišljenosti početnika do smiješnog podmetanja jastuka od pretjeranih pohvala pod dičnu glavu eksportnoga pisca. I kao što postoji glupost, postoji i njena književnost, mnogo jača i brojnija od one

koja joj se suprotstvalja, iako nije i·

vrijednija od nje. Naime: čak i! mi, i= mamo više slabih pisaca i loših knjiga nego dobrih pisaca i valjanih knjiga. I u književnosti, dakle, postoji glupost ž protuglupost. S visina neke omniobjektivne mudrosti, smještene na znanstvenoj osmatračnici iznad ljudi i iznad svjetova, i jedna i druga bi bile potrebne i vrijedne, u smislu nekakve nužne kosmičke ravnoteže. Međutim, iz jednog ma aje objektivnog a Još ne subjektivnog ugla, smještenog mnogo niže — u samome čovjeku jednoga SVI jeta ali i Svijeta, jednoga vremena al i Vremena, to jest: u „njegovome neponovljivome životu ali 1 LU Histori]ji, — nema fe mirne olimpijske perspektive, u kojoi se privlačna glupost i njena nepravična suprotnost slažu ia dvije komplementarne boje na SS kupnoj slici života. Stoga kojiževinOs u istinskome smislu (ne ona što se doima kao šetnja kroz muzej dobro oprašenih i uredno katalogiziranih rta dmeta, već ona koja grije krv i OBN trašnjem oku otkriva neviđene as a tljive predjele: lice istine i obrazin

Ljubomir NEDIĆ

starim .

laži) — uvijek prkosi gluposti, Od Sterije, Nedića, Domamnovića, Nušića, Kranjčevića, Matoša, Šimića i Krleže pa sve do današnjih glasova naših rijetkih suvremenika i vršnjaka koji s Vremena na vrijeme procijede ili propište po koju takvu, pravo je pisanje reski glas duha: kritika svijeta, koji kritiku zaslužuje sve i da je savršen.

Kako je kritika uvijek — u većoj ili manJoj mjeri — poruga, ironija, satira, polemika, pamš{let, raskrinkavanje, to je nitko ne voli, zapravo: voli je svatko sve dotle dok se odnosi na drugog, a ne na njega. Samokzitike pak u književnosti i nema. Čak da je i ima, ona bi i tu bila tek perverzniji oblik kritikovanja drugih (što eto nisu tako iskreni kao što smo mi) ili ono lukavo davanje blagoga šamara samome sebi da bise preduhitrio pravi udarac od stirane drugog.A s koliko bise tek lirskog i dramskoga patosa koristilo to što samokritika (kao široko primjenjivana ispovijed, od intimne ljubavničke i obavezne supružničke do poželjne ritualne i društvene) ima i nesumnjivi katartički karakter... samo bi to još uvjjek bilo manje od egzibicionističkih i utilitarističkih momenata koje bi sadržavao sam taj čin.

Nakon što se čovjek kojem pisanje stvarno treba i kojemu je do njega ozbiljno stalo, preplašio od književnosti u doslovnoj službi odgoju i zamorio od književnosti koja se igra sama sobom i radi sebe, pitanje sudbine i smisla književnosti postalo je naročito pitanje kritike. A tko se bar malo pozabavio tom nezahvalnom disciplinom, zna kako je to vraški složena pojava, iako se lakonski definira kao prosuđivanje ljepote, istine i vrijednosti djela ili kao stvaranje na stvaranju (književnost, od književnosti,, a da se i ne govori o teškoćama koje nam pađaju na glavu ako pristanemo na to da jeisama Mkritika stvaranje kao i ostala umjetnička stvaranja. Samo ie mnogo lakše izaći iz šume definicija i silogizma oko kritike kao takve ili onakve nego doći do ono malo pisanja u pravome smislu na koje se navaljalo toliko pisanja u krivom, Kritika to ne može zaobići, kao što ne može a da ne pokuša razdvojiti nepromišljeno ili sračunato nizanje pogrda ili redanje klimoglava od onoga po čemu je stanovito djelo dio vrijednosti koje su u književnosti bile i kojih će biti.

Budući da je došlo do toga da je normalno što je mnogom kritičarudnevničaru sunce sve ono što ga može ogrijati kao i opržiti (prvo ako mu se klanja, a drugo ako to ne čini), nenormalno je, pa i romantično, uzimati kao ishodišnu tačku kritike iskustvo prošlosti ili načelo budućnosti umjesto nametljivih činjenica sadašnjosti. Kritika je praksa, a zna se što je praksa — sve ono od čega može glava da praska, te je onda prirodno da je pozitivno sve što nam može donijeti lagodu, a negativno — glavobolju. Po tome što je to uobičajeno, ono jeste praksa, samo s krive strane. I nije onda nikakvo čudo da je kritika više gimnastika i ekonomika nego etika. 3

Ali da bi čudo bilo još veće, postoji i način da se kritičar bavi kritikom, a da se posve izbjegne kritika. "Treba samo kritiku podijeliti. Kad se već sve dijeli na svoje sastavne dijelove, zašto ne bi i ona. Tako se kritika (s velikim početnim slovom) raspada na mnogo kritika (s malim početnim slovom), pa je na taj način i koza prakse čitava i vuk kritike sit. Umjesto kritike koja bi se ostvarivala kao stav čovjekova kritičkog uma prema sumi duhovnih po-

ŠEN

---L —

java jednoga svijeta dolazi sociologij=

ska, psihologijska, ekonomijska, historijska, filologijska, bibliografijska, stilistička i kakva sve ne poodsječena kritika, baveći se svaka samo svojim poslom i samo na svoj način, samo onim što joj je dodijeljeno i samo koliko joj je odmjereno, uz podrazumijevanje da Je Sve drugo osim njezinog gumna ili u potpunom redu ili zanemariva vrjijednost ili mistična zona u koju nema pristupa slabašnoj ljudskoj pameti, jer tu posluje tajanstvena providnost ili njena dvojnica neumoljiva zakonitost. Zahvaljujući tome pojedine odijeljene kritičke znanosti savršeno i bašmebrigaški cvjetaju, a budući da je svaka od njih kritika na svome, to je njihov zbir kritika nad kritikama, ono iznad čega se dalje ne može, u čemu je sadržana mudrost nad mudrostima i istina nad istinama (iako se tu malo prenaglo uskočilo iz silosa posebnih i samostalnih struka u sveobuhvatnu kritičku sintezu). Sve to ima izgled neprikosnovene znanosti i poslednjeg suda, katkad i strašnog, Naći će se lako i prispodoba da to potkrijepi. Književnost je na priliku jedno tijelo, a kritika je znanost o tome tijelu. Tijelo ima ruke, noge, trup i glavu. Hoćemo li ga znanstveno obuhvatiti, evo tebi ruke, njemu noge, vama trup, nama glavu, te nek svatko reže i ispituje po Svome, a kada sve isjeckamo i popišemo, sastanemo se, saberemo pojedinačna otkrića — i eto cijele istine o tijelu. I možda je to zaista sve što se može saznati o tijelu, samo o mrtvom, dok ono što organizam čini organizmom — život, cjelina, smisao — pri ovakvom postupku osfaje po strani, jer se možda zna što je svaki pojedini dio, ali zbir znanja o svakom pojedinom dijelu nije isto što i znanje o cijelini, jer književnost nije mehanizam, a krilika nije nauka o elementima strojeva.

Kao i svaka druga umjetnost (a što je i umjetnost drugo nego kritika, kao što je već rečeno) i kritika je kolektivna po potrošnji, ali individualna po nastanku: pojedinac upravlja kritički pogled prema cjelini djela, obuhvata njime što više može i izražava koliko je u njegovoj moći. Granicu mu postavlja njegova priroda, karakter i znanje, a ne neka stručna podjela na odsjeke razmatranja. Cesto je to, istina, prekrupan zalogaj za našeg kritičara, pa ako nije u načelu, jeste u stvari. Lakše je, naime, u ono nekoliko, poznatih pretinaca poredati i sa uobičajenim etiketama oblijepiti ono s čime se čovjek susreće, ili faktotumski istaknuti visoko što se isplati ili što bi bilo opasno ne istaknuti, a lupitišto je upitno lupiti, po zlatnom klikaškom načelu da su naši naši, a vaši su vaši, to jest uši, Ocrniti čitav jedan rad i autora u dva-tri polupismena retka a na prikazivačkoj stranici kakvog autoritativnoga glasila više je svakakva rabota nego kritičko djelovanje, ali je i eskapistička departmanizacija književne kritike, kao odsutnost smionog osobnog izričaja (da se u brk kaže, pa ako treba i ono što je neugodno), samo nadomjestak, a u duhovnosti je nadomjestak isto što i ništa.

STA JE KRITIKA, KO JE KRITIČAR

„Šenja materijalnih sredstava fudbalskih klubova. ·

LIKOVNE PRILOGE I VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ

KUD SE DEDE CAR NEMANJE BLAGO...

„CRNI FONDOVI“ NEKULTURE I DRUŠTVENO - MORALNE NEODGOVORNOSTI U nedeljnoj „Borbi“ od prvog jula i koliko će malo od te mračne delatno-

čitamo na trećoj stranici sledeće podatke o sumama ufrošenim iz tajnih fondova nekih fudbalskih klubova: „Za dolazak. u FK. Sarajevo Judbalski tremer Čabrić dobio je 1,600.000 dinara. Isti klub je šestoTici movih igrača dao za dolazak preko 3,500.000 dinara, a sedmorici soojih prvotimaca za obnavljanje wrovorYa 5,300.000 dinara (prema izjavi predsednika PK Sarajeva)“.

„Uoči prošlogodišnjeg susreta fudbalskih. ekipa Radničkog iz Niša i Pobede iz Prilepa četvorici igrača niškog kluba obećamo je 800.000 dimara za lažiranje utakmice (iz materijala Disciplinskog suda Liga odbora PSJ)“.

„Za prelazak fudbaleya Tome Kneza u zagrebački Dinamo njegov dotadašnji kiub Borac iz Bamjaluke dobio je 6 miliona dinara... Banjalučki ligaš pred utakmicu sa tuzlanskom, Slobođom obećao je svojim igračima po 150.000 dinara premije u slučaju pobede (podaci sa' sednice SSRN Banja Luke)“.

„U Karlovcu odgovorni vukovodioci u opštimi muku su mučili da pronađu potrebna sredstva za obezbeđenje mastavnika w školama. Istovremeno su dozvoljavali da se u

jednomdelu karlovačkog sreza" seče '

šuma i da movac od' toga odlazži u

blagajnu PE Kanlovca (izjava de- -

legata Kaylovca. ma kongresu Nayodne omladine Hrvatske)“.

To je samo mali isečak iz nedozvoljenog poslovanja i rasipničkog ro· zajednice od strane Spisak je takoreći nepregledan. Dovoljno je samo'da se podsetimo. ko-

sti izaći na videlo dana. (Fudbalski klub u jednom mestu na Kosmetu dobio je 20 miliona dinara, a slikarska kolonija darovitih stvaralaca u Dečamima jedva nekoliko desetina hiljada dinara). Dok se rasipnički troši na jednoj strani, na drugoj, u oblasti prosvete, školstva i kulture, vrši se drastična štednja: zatvaraju se škole i pozorišta, poskupljuju knjige, naučni radnici jedva mogu da prebace stopu prihoda od 40.000 mesečno, jedan docent na univerzitetu ne može da dogura ni do te sume itd. itd.

Kad se nekom umetniku ili književniku dodeli nagrada od 200 ili više hiljada dinara, svima se učini da je to prevelik izdatak, sam nagrađeni oseća se zbunjeno i neprijatno kao neko ko je od zajednice primio više nego što joj je dao. Pri tom se zaboravlja da prolaze godine i decenije stvaralačkog ili naučnog rada, čitave decenije amonimnosti za koje se ne dobija nikakvo priznanje, da samo uzani krug može očekivati nagradu dok igrači jednog pro-

· vincijskog fudbalskog „kluba skupe u

toku: jedne jedine godine za date golove više novca:'nego što iznosi nagra– da za .životno delo jednog stvaraoca. Gde su tu'bilo kakve.proporcije, zdrav

” razum i osećanje društvene i moralne

odgovornosti? ,

Upitajmo se: otkuda .fudbalskim· klubovima tako ogromna makferijalna sredstva? .Da-li' su oni -u stanju da ih pribave' samo putem članskih uloga i prodajom ulaznica za fudbalske utakmice? Kad bi to bio slučaj i kad bi se

~» 1 po fudbalskim klubovima uveo prin-

liko ima fudbalskih klubova u zemlii

cip raspodele viška dobiti na osnovu ostvarenih prihoda, „opet bi društveni princip raspodele. nalagao drukčiji način. trošenja ostvarenih sredstava. U tom slučaju fudbalski klubovi morali bi se oporezovafti: svim onim dažbinama i

Nastavak na 10. strani

od. 0.1 "Zoran GLUŠČEVIĆ

samo pokazuje da su pisac i čovek različni. A njega se tiče samo onaj pYbi; on, je njegov predmet, jedini predmet njegov.

* * *

4 kritika se, rekli smo, sastoji wu analizi

Kritičar treba, dakle, da se drži JOJ 10% njega samo da proučava, i njega Sam A On ne treba da bez potrebe u. ČUO So razlagamje unosi injiževno-istorijska, 70 ay, nja; ako oma mogu doprineti da Sa Oba e bolje rasvetli, neka se njima 903 - LOLE Oe tea tamo gde ije led beće učenosti i Drame želje da da se 2( temeljitosti.

itika, osi ; kriAli TŽna i druga jedna kritika, ai (s bini tika koja književna dela me meni a LAOAG merilima i mormmama; za koju ca TEO nema strogo odeljenih vrsta, meg AO) knjiga: koja ne traži da IOOČVUO yaogr i oceni, nego i da ga shvati; da uđe U POO, ispita ne samo unutarnji sklop i S CO delova, nego i požma šta je OTO a Onofi a0a Čini tajnu života njegova. Ona A O meti“ lu ne vidi samo knjigu, koju

oceniti, nego vidi wu njemu i mešto što treba osetiti i prožipeti, vidi čoveka koji se u njoj Ogleda, i čiju sliku treba iz nje izvesti.

Takva kritika je wmetnost, a kritičar koji je tako Yadi, umetnik: i om se Yađa kao god i pesnik. I ako bi se reklo da prava umetnost stvara a kritika da to me čini, odgovor na to bio bi da mije samo ono umetnost koja stvara, mego da ima i druga jedma umetnost, koja je u shvatanju onoga što se samo Sobom, ne Vidi, što je skrivemo u stvarima, što treba pronići, i za što treba inspiracije kao god i za stvaranje.

* * *

lako je lep stil mesumnjiva dobit za Kritiiu, om u njoj mije glavno, i ja mislim, da kritike može biti i bez osobito lepa, a naročito bez sjajna i duhovita stila. Ono što se od stila u, kritici (i u opšte od stila u pisamju) traži, to mije da je on sjajan i da je duhovit, nego da je jasan i da je iskrem, što znači da je om prirodaw

i meizveštačem. Što kritičari, mesto da nam, izmose misli pisaca, iznose često svoje misli, dolazi, možda, velikim, delom, i otuda Što su omi, obično, ljudi koji nemaju vrlo žive mašte mi belika poleta u mislima, te im, zato i treba mešto što će im, poslužiti kao podloga, da, tako, ma pretrg iznesu što pisci u mjih, misli izazovu. Često ono što se tako iznese i misu misli, mego samo reči, kitnjasto složene, kad etorske deklamacije, kad, duhovite fraze, bez dubljeg smisla, prosta stilistička Đremetanja. : . * * *

Kritičar treba da prouči knjigu i izmese ono što je iz mje pročitao; om, me traži čoveka koji je iza knjige, nego onoga koji je u njoj; dali je taj čovek isti koji i onaj, za mjega je sporedma stva i o tome om me Yazbira. Ako se ono što on iz knjige pročita o pisew, potvrdi onim što se o njemu zna kao čoveku, to je dobro; ali ako se i ne potvrdi, ni to ne čini ništa; to

knjige i u sintezi pisca iz mje. Ona, otuda, treba da je izjedna, ucelo; ona treba da iznađe ono što je u delima pisca opšte, što čini njihovo zajedničko obeležje. Samo tako možemo kako treba poznati pisca i dobiti pravu i jasmu sliku o njemu.

* * *

KRritičar se može vprevariti wu svojoj oceni; ali on me sme dati l1ažm u, ocem, ocem, u, koju, on sam me veruje, nego je domosi, ili iz bojazni da se me zameri, ili zato da mjome kome ugodi, bilo da je to ukus publike ili viđen, kakav pisac, ili, ma posletku, i zato da, kome mapakosti. Takva ocema gore je mo metačna; ona zavodi i ukoliko je ugled, kritičarev veći. utoliko je i ona štetnija, jer pometa sud čitaoca, i mameće mu lažan, mesto pravog, do kojega bi on, možda, bez kritičara bio došao. Takva kritika greši se o publiku, kao što se greši i o sebe samu. (Jragmenti)