Književne novine

KIRAVIĆJI |

„Smatraću da je moj dramski ad uspeo, ako uspem, da w nekom svom, komadu bostavim, pitamie ma takav način da gledaoci počev od toga trenutka ne mogu živeti bez nalaženja odgovora na to pitanje njihovog „odgovora, njihovog sopstvenog odgovora, koji može biti nađem, jedino u životu“.

Maks Friš

„ANDORA“ MAKSA PRISA U BBOGRADSKOM SAVREMENOM

POZORIŠTU

POSMATRAN U SVETLOSTI navedenog citata Frišov dramski rad na Andori, tom eklektičkom mozaiku brehtovskih, direnmatovskih i biblijskih oblutaka, u osnovi je dosegao svoju angažovanu, agresivnu metu. U gledaočevoj duši, po zak.,jučenoj predstavi Andore, Frišov dijamantski šiljak ostavlja za sobom Jednu pustošnu pukotinu koja očajnički nalaže da bude zapušena novim krtim mesom. Ta mala pustoš, kao zakovana vrata, kao zaboravljena šifra na katancu, zaustavlja nehajnog putnika i upozorava ga na ambise koje je otvorila u mlakoj i konformističkoj kolotečini života, Bezdani pred koje Maks PFriš tako strasno postavlja saobraćajne znake upozorenja nisu tigrovske jame koje gutaju svakog bezazlenog šetača; pre bi se reklo da su to ponori modeznog egZistencijalizma koji gutaju samo odabrane. Biti odabran za takvu katastrofu, znači biti mudriji i vidovitiji no što je suđeno običnom smrtnom siepilu. Biti vidovitiji, u ovom slučaju, znači uvrstiti se u gledaoce upoznate s Prjšovom Andorom.

U neku ruku, kao ·kukavica jaje, Friš potura taj komad prostodušnosti svojih gledalaca, računajući bezuslovno na njihovo materinsko posvajanje tih potresnih pitanja bez čijih punih odgovora nisu u stanju da žive. Fzrišov gledalac, jedva svestan svoje nove bremenitosti, vraća se u svoje gnezdo i predano uzgaja taj tuđi usvojeni plod, čami nad njim tražeći svoj „sopstveni odgovor“ i pada u sve beznadnije nespokojstvo, shvativši da odgovora nema.

Najsnažnija i ponajviše uznemiruJuća pitanja jesu upravo ona na koja je nemogućno odgovoriti literaturom, filosofijom ili astronomijom. „Imajući to u vidu, Frišova snaga prestaje da bude zagonetka, otkrivši se kao đerdan nerazjašnjenih i nerazjašnjivih pitahja:”U “slučaju Amdore, koju smo imali ”?ilike da vidimo na nedavnoj premijeri u beogradskom „Savremenom pozorištu“, to pitanje, uz neophodnu simplifikaciju, glasi: kako izmiriti čoveka „po sebi“ i čoveka „po drugima“? Ova pomalo nezgrapna terminologija, koja se izričito bavi' identitetom i integritetom čovekove ličnosti, u mnogo čemu je analogna ranoj terminologiji egzistencijalističke škole koja je integritet individue raspoređivala na atribut „etre en soi“ i atribut „etre pour soi“.

U krajnjoj konsekvenci Frišova etika i fiiosofija jesu individualističkog karaktera; i ne samo u 4Andori. Frišov Kineski zid i Kućevlasnik i palikuće jednako su socijalno nekomunikativni i individualistički pledoajei. iza spekulativno „melodramatski „postavljenog problema u Ahndo?i, problema koji neminovno pokreće naše sentimentalne rezonance za vreme zverstava u proteklom ratu, krije se Frišov crni individualizam koji negira svaku mogućnost ljudskog integriteta u agregatnom stanju zajednice. Do ove kalendarske godine, čak i ustavnim odredbama, ljudska sloboda definisana je kao mogućnost, kao pravo da se čini sve što nije u stanju da nanese zla drugome; naš novi Ustav, međutim, našao je za shodno da odbaci tu staru koncepciju slobode, proglasivši slobodu za ono što ljudska individua može učiniti sa svima za opšte dob:yo.

. Ova naizgled pretenciozna digresija ne služi ničemu drugom do da drastično razluči Frišov prikriveni individualizam od etičke i fi.osofske klime u kojoj čemo odsad živeti na ovom meridijanu. Uporedivši u 4Andom „čoveka po sebi“s „čovekom po drugima“, Maks Friš je bezrezervno stao na stranu izolovane, otuđene individue, dezintegrirane u svetu u kome je nastanjena. Tema njegovog komada, međutim, nije sukob kolektivnog ı individualnog, već degeneracija do koje zajednica dovodi individuu obmotavajući se oko nje kao čovečja materica oko novog ploda. Ta je hrana i otrov u isti mah, ta toplota materinske utrobe u Frišovoj viziji preobražava se u paklenı plamen.

Ako nam je Maks Friš u odnosu na svog savremenog gledaoca dozvolio da učinimo poređenje s kukavičjim poturanjem jaja, u podjednakoj meri Io isto poređenje može se izvršiti i na primeru evidentnih sličnosti Andore 8 nekolikim delima moderne dramaturgije. Frišova tragična farsa hibridnos je sastava ı nebulozne fizionomije; u pojedinim trenucima ona navodi na pomisao da se u Prišovom literarnom snezdašcetu ispililo jedno Brehtovo, jedno Direnmatovo' i ;edno starozavetno jaje.

U ovom delu. bez sumnje, živo je nrisutna ona biblijska izreka koja lite-

6

e. 7 IH Pa

—..—IItHMGČ.e

ZrYva poema tviđema

amišljena i bleda govorila je Vidim, izvor vaših, radosti 4 to je lako

Jer vi ste mevini

Visoke trave i bulke

I lipe natkrijljuju zid,

U vreme razgolićenog srca, I poljubaca svake večeri

Vidim, izvor vaših radosti U najosmovnijem, pokretu Koji uznemiu)e vaš oklop Sivi vrat i crveme cipele

I vi prelazite lagano

Preko kratkog kamenog mosta Jer vaše semke isprepletame Čitava su moć ljubavi

Posmatram izvor vaših Yadosti U stubovima vaše nastrešnice U vrtlogu vaše postelje

U prozorima vaše ložnice

Vidim i izbor svojih suza.

raturu navodi da često spominje praroditeljski greh: „Ecce enim, in iniquitatibus conceptus sum: et in peccatis concepit me mater mea“. („Jer gle, u bezakonju sam stvoren; i u. grehu me

je začela moja majka“.). Ako je grešnik.

Frišov Junak Je. praroditeljski grešnik, Svi ostali grešnici u tom komadu akteri su jednog davnog greha, počinjenog onda kada Je Eva zagriz.a jabuku, kada je Kain ubio Avelja, kada je Juda izdao Hrista. Kod Friša, pre svega, ti grešnici ispaštaju, a ako čine. nove grehe, onda se pretvaraju u apstraktne, papirmate, „nescenične simbole (Vojnici u crnim uniformama, Stručnjak za Jevreje). Reditelj ove predstave, Soja Jovanović, samo je delimično i sporadično akceptirala ove starozavetne elemente Frišovog teksta koje je Vladimir Stamenković u poslednjem broju NIN-a lucidno okvalifikovao kao „modernu verziju srednjevekovnog božjeg sudđa“.. Završna scena Frišove Andore doista je na.ik na inkvizitorsko isterivanJe „sukubusa“ i „inkubusa“ iz đavolskih grešnika, ali u režijskoj interpretaciji, opterećenoj tragičnim empirijskim uspomenama iz minulog rata i negdašnjom monstruoznošću katoličanstva, ta biblijska nota izgubila je od svoje verodostojnosti i postala slična sumornoj, ali i naivnoj, dečjoj igri.

Prišovu inspiraciju, čvrsto priljubljenu uz Brehtove ı Direnmatove literarne dojke, na ovom mestu nepotrebno je dokazivati. O tome je već bilo reči u teatarskim recenzijama dnevnih listova. Želimo samo da ukažemo na interesantnu i značajnu „podudarnost Frišove Amdore i Direnmatove Stare dame, koja iznova potvrđuje da je Direnmatovo delo imalo ızvanrednih odjeka u evropskoj pozorišnoj literaturi, I u jednom i u drugom slučaju tema Je sukob individue i nasiljem izopačene zajednice, u oba slučaja zaplet impliciraju tajanstvene strane gošće; najzad, u oba komada tragični finale parabolično se materijalizuje u ljudskoj obući. Atavizam ili koincidencija? Zaključujući ovo ovlašno i neargumentovano poređenje, smatramo za neophodno da napomenemo da 'se Brehtovom i Direnmatovom paraboličnom teatru uvek veruje, a Frišovom — gotovo nikad.

I pored niza slabosti, predstava Frišove Andore za nas predstavlja dvojaku rehabilitaciju, novu nadu u velike kreativne mogućnosti reditelja Soje Jovanović i darovitog ansambla „Savremenog pozorišta“. Neki od njih (Bata Janićijević, Tatjana Lukjanova, Rastislav Jović) pre skoro deset godina otvorili su nam jedna vrata u svet na primeru Viljemsa, Brehta i Milera; danas, uz pomoć mladih snaga i talenata iz drugih beogradskih teatara (Bosiljka Boci, Pavle Bogatinčević, Radmila Andrić. Zoran Radmilović). ti isti ljudi otvaraju nam nova vrata koja će bezuslovno biti zalog novog progresai

bujanja, Vuk VUČO

Pol ELIAR

II

ludmo tuče vreme. za neku imdiferentnu, divljač.

gled je uzdržavan na uzici.

Čovekov oganj

Jedini ogam) čovekov Samo jedan poljubac

I ono što treba da izgori Gori.

U dubini ljudskog

Druga poema viđena

Visoka linija zvezda, Svojim žustrim, veslima oko uza-

Ona cilja nasumice i uzrujava se beskrajno. Njem, po-

Ona izdaleka nadgleda sve puteve. Ništa me može promaći. I svaka strela koju baci obmanjuje je.

Treća poema viđena

Živim, u, pustinji mekog: skamenjemog narodg,

U žmarcima nekog usamljenog čoveka I u mojoj braći ponovo nademoj

vida

Živim, u isto vreme u gladi i izobilju U neredu dama i redu mraka

Odgovaram za život odgovaraš 2Q današnjicu I za sutrašnjicu,

Na međi i na prostoru

Na ognju i na dimu

Na, mudrosti + ma, Ludosti |

Uprkos smrti uprkos zemlje manje stvaYne

Na bezbrojnim slikama smrti

Na zemlji sam, i sve je na zemlji sa mnom Zvezde su u mojim, očuma i stvaram tajamstva

Prema prostranstvu potrebnom

Cudljipost osmatračnice, nagla ljubav anemične device

Ogromni brzi planinski potok raspliće se beskrajno Njegove krljušti zasipaju obale

A sećanju i madi tajanstva misu međe Već postavljanje života za sutra i 20 danas.

Sedma poema viđema

Ploninski potok gonjem, vrelinom I snegom sa crmom tišimom

Ogromni mermerm, potok u pokretu je U koji se utapa nebo puno bure

Ogromni potok u kretanju je K'o razvalina, ma večnoj mesečini

Četvrta poema viđena

II

Ogromni potok žvatam i prežvatan Kao časovnik dosade.

Pesma se uzdiže zajedmo sa Kkulom i produžava niz ženu, koja leži masmejana, beskrajna i lepa kao more. Srećom

sam pored, nje, dok se ma pesku igram, algama njenih Yuku, izazivajući plavu ošticu njene rastureme kose + pemu njenog trbuha koji kao da mi govori: Udalji se.

U tom maglovitom, predelu, u tom prostoru prelivajućem, se duginim, bojama vila, ti dolaziš k meni, široka i plememita, ružičasta i crvema, boje slezovog cveta i ljubičice pod

velom svoje beline.

I horizont se naglo sužava i steže oko mas. Dockan wu noći ja bdim, i osluškujem te. Ti spavaš dok cviliš šli gunđaš, prema tome da li si mirma, uznemirenma,

"uspravna ili uzburkana.

Peta poema viđena Živim, u bezbrojnim slikama godišnjih, doba

I godina

Živim, u bezbrojnim slikama života U čipkama

Oblika, boja podviga reči

U lepoti iznenadnoj

U vugobi opštoj

U svežoj svetlosti u vrelim, mislima u željama

Živim u bedi i tuzi i odolevam Živim, uprkos smrti

Zivim u rekama razređenim i blistavim

Sumornim, i prozračnim, Rekama očiju i očnih kapaka

Osma poema viđena

Jedma od, bronzanih vrata Odškrinuše se sa jaukom A i druga sa krikom idiota Uđite udite prašino

Okačem na, najviši presto Neuprljani dronjak

Leprša se da uresi osmejke I igra da probudi poljupce

Hiljadu koraka ka životu

Jedan korak ka smrti

Natrag omi koji će živeti Napred stupajte Yobovi

Covek ide u raskorak k'o moje stare cipele Njegova glava protivi se svemu

Usamljen, u moći treba da vladam

A i nebo je po naličju čoveka

*

Staro preziralo i stari idoleć

Stara bogomoljo i stari zvoniku,

Uzalud, gubiš vreme smanjuješ se Čovek i nebo no, zemlji su

Svakoga dana sve po malo više.

U šumi zagušljioj na livadi blaženoj Ka moru nekom vw daljimi utonulom, u izgubljeno nebo

_ LIGI

• •ov.• •ov •

| nalčje Roymlišne re PISMO IZ ZAGREBA KOJE NE GOVORI SAMO O ZAGREBU

ošla je jesen, kako to obično u ćitankama piše, došla i donijela sa sobom različite sezone — kažu ljudi od kulture: nakladničku, likovnu, muzičku ı kazališnu. Ali kao da nešto nije u redu, osobito što se izdavača i teatra tiče, O krizi knjige već znamo, napisane suofomu čitave tužbaiuce, palo je stotinu prijedloga, upriličeno nekoliko savjetovanja; sve uzalud. S mrtve tačke još se ništa nije pomaklo: pisci i nadalje izgubljeno kukaju, nak.adnici nemoćno sliježu ramenima. Kažu, isto tako, da nam kazalište naprosto vene, da su nastupila zla vremena jer nemaju svoju publjku, nemaju svoje pisce, predstave su deficitne, da su rijetki komadi koji kako-tako prokubure ćitavu sezonu, itd. Ukratko: teatar valja cijepiti protiv ove bunjavice, preporoditi ga. Cime? Na to je već teže odgovoriti, ne usuđuje se o toj delikatnosti probesjediti ni većina kazališnih direktora, a umjet nički savjeti su ionako zakulisna tijela, njih se javnost, ne tiče. Dakle? Zagreb danas broji oko 700.000 stanovnika i tri velike profesionalne kazališne kuće. Podsekcije ne računam, tj. komornu pozornicu, operu i balet. Devedesetih godina prošloga stoleća imao je jedan. teatar i po pri.ici 50.000 žitelja. Ako ćemo proporcionalno, onda bi danas morao imati 14 kazališta i da sva budu puna i onako kvalitetna kao i onda kad je Hrvatskim narodnim nekoliko sezona upravljao blagopokojni Stjepan pl. Miletić, i kad se to „provincijalno“ kazalište smatralo ponaJboljim u Srednjoj Evropi. Imamo za io mnoštvo dokaza. Ali davno bilo, sad se spominjalo! Nego. da se ipak nismo malo zaljeteli, napisavši brojku „četrnaest“? Jesmo, jer u Miletićevo vr:Jeme ne bijaše ni kina, ni radija, ni televi-

zije, ali bi onda makar ova tri posto>'

(Preveo Nikola TRAJKOVIĆ)

jeća mogla i morala „poslovati“ druga– čije, efektnije i efikasnije. A eto, 'edva da su nekako i živa. Zašto? Od onih sam koji vole odgovoriti bez uvijanja: zato, jer kazalištima u nas općenito upravijaju diletanti, ljudi bez odzeđene -spremex ukusa. i :entuzijazma. ~ Viđokrugvećine njih' sasvim je 'ednostran, ne seže dalje od ispunjena sledališta i prodanih ulaznica. Nije ovo sasvim za pokudu, ali je Još manje za pohvalu. Dobro je pripaziti na blagajnu, ai isto tako i na gledaoca koji tu blagajnu koliko-toliko puni i koji za svoj dinar traži i kvalitetnu predstavu. Valja odmah priznati da svakom teatarskom radniku, od garderoberke do direktora, s pravom srce raste kad Je gledalište dupke puno. I meni ni, Ali bi mi isto tako bila na srcu i vrijednost onoga što se prikazuje, vrijednost djela i izvedbe. To prije svega. Ali tu se ponajčešće razilazimo. Kaza.išni ljudi kažu: „Ako dajemo ozbiljne komade, z;ape prazna sJedala i još praznija blegajna. Ispunimo li sjedala, napuni se blagajna, ali viču kritičari“. Ja pouzdano mislim da to nije tako. Jer davati Šekspira nije isto što i imati dobro kazalište. I opet, sve še svodi na kvalitet. Jedino nam je o njemu voditi računa, pa će sve biti u najboljem redu. A naše vrijeme i naše pri.ike to dopuštaju. U povijesti kazališta u nas nikada nisu bili bolji uvjeti. Zajednica finansira deficit, zajednica se i za štošta drugo brine. Sva odgovornost, dakle, pada na izvršioce te blagodati: direktora, redatelja i glum=ca, Direktora prvenstveno. Ali svaki kao da se brani od te odgovornosti. Zašto? Odgovor je i opet nada sve konkretan: nije kazališni čovjek, ne zna sasvim što je kazalište, on je pretežno samo administrativac, nedostaje mu stvaralčkog talenta. Nasuprot ovomu, sjetimo se na= čas jednoga Žana Vilara i njegove trupe. Svaki uspjeh i neuspjeh ide njemu u račun. On je glava svoje kuće, stvaralac, duša svakog pothvata. Nije gord od pljeska, nije ga strah od zvižduka, On zna što radi, kamo stremi i što zapravo hoće. Jednom riječju: on ima svoj stil, Žan Vilar je prvenstveno autor predstave, a tek onda direktor koji nekada potpisuje i akta. | Porazgovarajte sada o tomu s kojim od njegovih kolega u nas, pa će vam opaliti kao iz topa: „Lako Vilaru, njega

nitko ne kontrolira, on je bog i batina, njegovo je kazalište Kazalište Vilar, a ne ni ovo ni ono, ni ovakvo, ni ona kvo“, U redu, drugovi, ali tko finansira Vilara? Ili: To je finansirao Stjepana Miletića, i kako? Zaboravljate da je on Hrvatsko narodno kazaliste uzeo u zakup, pa se ipak moglo govoriti, a govori i danas, o Miletićevu teatru, o Miletićevoj eri, o Miletićevu stvaralaštvu. A mi danas unaprijed imamo osiguran novac i nije nas strah hoće li kuća biti zatvorena ne bude li samu sebe mog:a uzdržavati. Kako bjelodano vidjesmo i polovica Miletićeve energije bila bi nam dovoljna da uspostavimo uspješno kazalište. Treba nam samo onaj dio Miletića znalca, entuzijaste i stvaraoca. A mi takvog čovjeka u našim kazalištima nemamo. I odatle svi jadi, sve te tzv. krize i kuknjave oko tih kriza.

Doista, najlakše je kazati tu magičnu riječ „kriza“, i po našoj navadi slesnuti ramenima, pa da svak umukne, da Joj se svi nemoćno poklonimo. Rijetko nam na pamet pada pokušaj razJašnjenja. Budi hvala dragom bogu svi smo mi gledali sve Krležine drame po nekoliko puta i u režiji raznih redatelja. A ovogodišnju Ledu režirao jc Bojan Stupica, slavne uloge glume R. Bašić i V. Drah. Pročulo se da Je predstava izvrsna, ljudi naprosto nagrnuli, gleda ište krcato i svak izlazi zadovoljno trljajući ruke Izvolite im sada kazati da u našem kazalištu vlada riza. Kakva kriza, zaboga, ne vlada nikakva kriza, već vladaju loše predstave. A za loše predstave zna se tko je kriv. Boljc ovdje i ne spominjati onu fatalnu, kriminalnu pros.avu 450. obljetnice Dzyžićeva rođenja!! Stoga se okanimo krupnih riječi i radije pogledajmo istini u oči. Ili uzmimo slučaj Skapinovih spletaka, Dunda Marvoja i Mizantropa u Zagrebačkom dramskom. Neke od njih davane su više od 500 puta (slovima: dvjesto!). Što to znači? Znači da publika neštedimice podržava dobre, a izbjegava loše predstave.

i „Još jedan načelan problem. Stara je istina da umjetnost nigdje nije u takvu prisnu odnosu s publikom kao u kazalištu i da su oduvijek bile dvije vrste publike: ona koja u teatar dolazi toalete i zabave radi, i ona druga kojoj je do toga najmanje stalo. Ako nam je danas potrebno diskutirati kojoj od njih kazalište pripada, onda bolje da kazališta i ne bude. I okanimo se one narodne: „Ako neće brijeg Muhamedu...“ Nije teatar stvoren za po= vlađivanje neukusu nekih, već obratno. Ako je pak kazalištu nužna publika, ima i publike koja ne može bez kazališta, Ipak više vrijedi dobra predstava, nego li prividno puno gledalište, Neka mi se ne zamjeri tobožnji aristokratizam, ne plediram ni za kakvu diskriminaciju. Štoviše, siguran sam da će uspio komad privući i one koji nisu izričiti pobornici gospođice Talije, Prema tomu, teatar i danas ima odgojni karakter kao što sa je imao i u antičko Nastavak na 7. strani

KNJIŽEVNE NOVINE