Književne novine

POEZIJE

IME TMIESINID

Nastavak sa 8. strane'

filma, pa i u životu. Zbog toga u ovoj studiji nije: izvršen odlučan” potez cy razlikovanju grotesknog u vidu savremenog pogleda na jedno neobično gledanje na svet i grotesknoP kao jednog namernog i traženog shvatamja žŽivota i umetnosti. Tek isključenjem socijalno i psihološki roelativnih okolnosti, u kojima jedan umetnički izraz dobija svoj groteskni vid, mog a bi se naći jedna koliko-toliko samostalna, specifična i ·nerelativna odredba grotesknog. Tamarin je svestan nedostatka zbog izostavljanja sociološke analize, ali ne shvata da je zbog toga njegova studija o grotesknom dobila jedan apsolutno relativan vid.

· Izdvajanjem opštih karakteristika iz niza primera, Tamarin je ipak došao do nekih definicija grotesknog. Međutim njegovih pet definicija se može, raznim kombinacijama njihovih elemenata, u nedogled umnožavati, te je stoga bolje da je pisac insistirao samo na čvorištima, odnosno osnovnim elementima grotesknog kojih, po njemu, takođe ima pet: komično, tragično, jezivo, fantastično i besmislenog. Dopuštajući, pak, da i druge eštetske kategorije mogu da se prefvore u groteskno, Tamarin je, u stvari, negirao svoju osnovnu tezu da groteskno “nije ništa drugo nego devijacija jedne od osnovnih kategorija ka neočekivanom, bizarnom, čudovišnom? U principu. čini mi se da u' određivanju smisla. grotesknog najviše ima prava poznati estetičar Maks Desoar, koji u svojoj knjizi „Kstetika i opšta nauka o umetnosti kaže: „Uzvišeno i ružno, „tragično i komično mogu podjednako sadržati groteskne crte, u kojima dolazi do izraza čudovišno“, Teorijski je, mislim, nemogućno dati tačniju definiciju grotesknog, izuzev što bi se tome, u izvesnom smislu, moglo dodati i lepo ,a ružno (koje je jedan kvalitet objekta, a ne umetničkog dela) zamenilo ljupkim. I lepo može da ima svoju grotesknu devijaciju, a groteskne crte u ljupkom moguse, na primer, naći u slikama Marka Sagala.

"Tražeći karakteristične crte grotesknog umethičkog izraza, Tamarin je naglašavao apsurdnost i infantilni karakter groteske. Q apsurdnosti jednog umpehtjtkog grotešknog. izraza. može se gSovoritt"damo pomoću jednog vrlo nepreciznog šmišla, pojma. „apsurdan“. Groteskni izraz mora đa bude zasnovan na neočekivanom, neobičnom, čudovišnom, dakle, na neuobičajenoj logići, ali baš tom svojom paradoksalnom stranom groteska insistira na jednoj logici i u ime te logike čovek se bori protiv nelogičnosti u životu. 'Nije li to pokazao | sam Tamarin na više primera, posebno na primeru umetnosti Georga Grosa? Nije li u nekim pojavama groteske njena „nelogičnost“ prava ljudska logika, kojom se bori protiv raznih vrsta nelogičnosti, „kao što pokazuje primer poštenog i hrabrog filmskog momka Šarla? Isto tako, teško je podržati uverenje da je infantilnost lizrazita psihološka odlika groteske, osim sko bi se infantilnošću nazivala: uzvišenost ii čistota jedne inftelektualne i moralne logike i doslednost toj logići. Mogla bi. se, bar, 'Sa sto 'oliko uverljivosti, zastupati teza o” umoru, zasićenosti i" iživljenosti kao pretežnim psihološkim osnovama pojave groteske. Sam vazuma, rađa monstrume nazvao je Goja 'jedan svoj bakrorez na kojem umorni čovek. sanja čudovišne likove i taj nam naziv može poslužiti kao putokaz u Yazumevanju' groteske. Ne pokazuje li se taj putokaz kao vržo dobar i u sociološkom objašnjenju takvih pojava kao što su ekspresionizam i nadrealizam? |

Ova studija o jednom specijalnom estetskom problemu svedoči o velikom znanju . njenog pisca, o njegovoj dobroj obaveštenosti o temi o kojoj piše i o sposobnosti da dobro analizira svoj predmet, Međutim, baš zbog toga, za žaljenje je što se ona nije oslobodila. svog „prvobitnog oblika predava– nja, što su neka mišljenja i neki primeri tek samo naznačeni, dok su u pređavanjima svakako bili usmeno detaljnije analizovani, U njoj su, takođe. ostali netaknuti izvesna nesistematičnost, „nejasnost nekih formulacija. pojava nekih protivrečnosti i ponavljanja, neuverljivost nekih primera. Pavođenje citata u originalnom jeziku (pretežno nemačkom, i to je čini nepristupačnom Šširokoj publici), pa čak i igvesne, nadam, se, štamparske a ne činjeničke. greške (na primer. kao režiser filma Pad kuće Ušer, imenuje se Ajzenštajn umesto Epsten). Međutim, uprkos svemu .tome, ostaje nesumnjiva vrednost ove studije: pokušaj da se o jednom posebnom i specijalnom problemu napiše studija. Taj pokušaj je u mnogome uspeo i on predstavlja nesumnjiv doprinos našoj estetici. O grotessnom uopšte nije mnogo Pp:sano u svetu i Tamarinova analiza ne može še zamemariti u istraživanjima o Brofesknom, pa i u opštoj teoriji estetskih kategcrija. i 5 Dragan M. JEREMIĆ

bj

SVI VEOMA POZNATI i očigledni kvaliteti poetskog opusa Miodraga Pavlovića prisutni su možda najviše i najsjajnije u najnovijoj njegovoj knjizi. Mleko iskoni knjiga je jedne poetske zrelosti i, istovremeno, knjiga duboke poetske avanture pesnika koji se još od svoje prve objavljene pesme od.ikovao smelošću i razbijanjem kon=venciona.nog. Ovoga puta pesnik je jednostavan u svojim stihovima, jednostavan do klasičnog u najboljem smisuu te reči, pa je otuda Mieko iskoni knjiga poučna za izvesne tokove naše poezije „oslonjene isuviše na spoljni bljesak, bar isto koliko je, svojJevremeno, bila i knjiga 87 pesama, prva zbirka ovog plodnog i nadahnutog autora. Gradeći celu svoju knjigu na antičkim temama i stvarajući, istovremeno, jednu k.asičnu i modernu poeziju, klasičnu po vrednosti a modernu po lucidnosti, Pavlović kao da je usvojio i otkrio neke tanane tajne umetnosti onih drevnih i divnih Helena čije je mitove uzeo za molive svojih pesama, On uspeva da kroz svoje stihove stvori jednu apsolutnu sliku sveta, jednu viziju rođenja, greha, patnje i smrti i, poput antičkih tragičara da kroz sasvim jednostavne i nenametiljive stihove, odrazi svu onu rieiscrpnost, uzburkanost i dionizijsku suštinu življenja. Ta slika, koja je veoma precizno stvorena u ovom ciklusu, slika sveta u njegovom „nastajanju, prolaženju,

„Ja Tecwoma me verujem. Znam im, prazan zvuk“, (Oskar Davičo: „Generalbas“)

ODGOVORAN JE i fežak zadatak postavio pred sebe Oskar Davičo: pojmiti stvaznost u njenoj suštastvenosti, u njenoj imanentnoj integralnosti, Zadata!: koji su sebi postav.jale sve velike umetnosti. Tom zadatku se moglo prići dvojako:vili izraziti i obuhvatiti stvarnosi, dati je bez ikakvih odstupanja i kor.govanja., ili. je,:transponovati, preneti na kakav viši plan, označiti je elementima strogo esencijainim, što će reći sublimnim. U prvom slučaju našli bismo se u oblasti stvarnosti, opšte ovoprisutnosti; u drugom, u oblastima izvesne nadstvarnosti, izvesne spec:ifične prisutnosti. Davičo ide drugim putem: na istom prostoru, u jednom viremenu, on suoćava stvarnost i mnadstvarnost. Njegov postupak je ovakav: od stvarnosti ka nadstvarnosti — da bi se vratio stvarnosti, a:i uspešnije, 3 n\zom srećno otkrivenih istina. Da je ovakav metod daleko najteži, da zahteva potpunu stvaralačku pripremijenost, dug i mukotrpan, rad — nije potrebro isticati. Najvažnije je: pronaći i održati karakterističnu vezu između činjenica iz stvarnosti i njihovog izuzetnijeg 15poljavanja. Pogotovu kad je sama (Davičova) osnovna zamisao složena: predstaviti svet kao pozornicu, život kao paradoksalnog reditelja, a ljude kao neizvesno trpljenje i lutanje, koje pokušava da osmisli sebe, da nađe podlogu „siivanja ljudi i slobode“. Te veze, međ utim, nema, Iz dva razlega. Stvarnost od koje se polazi nekarakteristična je, a nadstvarnost koja se oblikuje — isforsirana je, veštački konstruisana. I zatim: očekivali smo Daviča stvaraoca, a dobili smo Daviča metafizičara. ; ;

Stvarnost predstavlja mladi par, Kaja i Velja. „Išli su ruku pod ruku, mlečni obraz uz tek promaljaveli obraz, mirišući prvi put Jedno na drugo na svojih, sve da sabereš, 420 meseci“. To je njihova ljubav, takvo je njihovo upuštanje u trajanje s voljom ozbiljnog merenja vrednosti. A u šetnji, posle prvog božanskog spajanja: „Ona se takođe smešila. Nešto neodređenije i posrednije od njega. Tako treba. Bila je nevina. A onda, vo.im je. Smešila se, pudrijerama i ruževima. Predrasude. Ja neću da se vezujem već. Premlad sam“. Njihove psihičke reakcije, impulsi, analize i autoanalize siromašne su i ovlašne. Kaja koja ima „macčkasto pčelinji struk“, koja se posle ljubavi, posle polnog akta, oseća „tako bugivugijevski i šlagerski da ne kaže valcerski“, šizika je, bukva:no rečeno, star-mala ženkica, probuđenog tela, uspavanih osećaja i osećanja. Velja je „postkoitno razočarani deran“, izvesna bunovna uklopljenost u negijateljska kretanja sveta i nejaka želja da ih prevaziđe. „On je [...] nosio plavu pamučnu majicu i stare, izbledele i zakrpljene, ali baš zato glavne bludžins kravarke; što mu nije smetalo da, otkad zna za sebe, bude antivajldvestnjak i ne voli krofne“, Poseduje on, još od detinjstva, izgrađenu svest, gotovo mudrost: „Pa šta! još kao klinja bio je protiv delenja i žutog korejskog i svakog drugog tela na dva dela“. Treba, uosta-

lom, pratiti sva Veljina ispoljeyanja; ne

.ni

Miodđrag MLEKRO

frajanju i ponavljanju, ima onu izvanrednu meru sažimanja tragičnog i ironičnog, da je, istovremeno, kolko očigledna, toliko i sagledana onim objektivnim, umnim očima pesnika koje nisu zamagljene maglom nehajnih emocija, Duboko strastan i uzdržan u razmatranju ovog Sveta, Pavlović ne želi da nametne svo] sud o njemu, On ga samo nagoveštava kroz zaista rafinirapodtekst. A. pitanja vaskrsavaju posle čitanja svake pesme. Odmah da kažemo: živ.jenje, život, smisao življenja i razlozi smrti, patnje i poniženja — teme su oko kojih varira i zvuči nova poezija Miodrag Pavlovića. Ona je duboko ljudska ne samo stoga što zahvata te večne ljudske teme, već i zato što je smela i suštastvena kad govori o njima i gorka kada treba to da bude.

Onaj koji u ovoj poeziji bude tražio čar spoljne novine il. nekakvu efektnu meditaciju ili, pak, blještave stihove, biće duboko razočaran. Ovoga puta pesnik je toliko zagledan u suštine da nije ostalo ni vremena ni mesta za dopadanje. Ako je sa 87 pesama Pav.ović označio izvesne nove puteve i u pogledu poetske forme,sa Mlekom iskomi on pokreće pitanje svrhe i smisla poezije. Stvorivši jednostavnu i mudru knjigu stihova, on je ukazao na mogućnosti poezije u smislu njenog mišljenja, osmišljavanja i stvaranja sopstvene katarse, zapravo kreiranja

u cilju kakvog otkrića nego da bi se videla bezorojna, uzastopno ponovljiva, dosaana u nemenjanyu, nješova pro:aženja kroz Život, Kroz psine (i kroz samo deto). Neuroticno=animaina njegova želja da bude drugi, nov, preobrazen, i to spavanjem s aevojkom koju Je Slučajno video, nekoliko časova posto mu se Kaja dala — de.uje nemoLivisaho, gotovo Rkomaucno. „Ova aru8a bia Je pozav na zivotinjan)e bez sutrašnjace, Raja je"več bil ta suirašnjica. Lo Znači j Jicsigurnost i koješti drugo mdnje lepo“.

AkO'Se Zna da je ovaJ momehat Veljine uıčne nestabimosti, Veljine zaplašenosti, pred onim što se desio (pred ostvarenom ljubav.ju koJa opavezuje) presudan za dalji tok romana — čak za imaneninu poruku romana — onda Je ULOIRO UOCIJiViJi kapric samog pasca: Velja: ne poseauje SVOJu DposepDnost, on se ponaša kako to naiaže MDavico, raspoiozen da na temeuijima banainog, izgradi sublimno. Zbog toga Veijjino ntenje da živi van ka.upa, van normi, izgleda kao nategnuto pretvaranje 1judskosti u hir, a morala u egoizam; ZDOB toga njegovo grcanje: „Vazduhal... Vazduha!”, dok se naiaži telom uz jednu, a „Strašcu“ uz drugu ženu, izgleda besmisleno i proizvoljno, Svakako, podvlačimo, ne zato što to.nije mogucno u životu, već zato što je (ta pobunjenost, to grcanje samo po sebi) nepodopno' da se na njemu zasnuje celokupno masiv-

'no zdanje romana. Veljine dieme, na

uskom prostoru, u vremenu neproteklom, ne:zdiferenciranom, neubedijive su već i zato što ne prolaze ni kroz svest, ni kroz volju, već kroz instinkt, natopljen neurastenijom, 1 ostaie miade 1Jude (Crpu,:Radeta, Svetu), trebalo bi, sugerira pisac, posmatrati kao društveni fenomen, kao mogucnost akcije i vitai= nosti, kao samu dinamičnost. Ali evo na šta se, konkretno, svodi ta dinamičnost: „— Tako sam umorna. Sutra snimam zoru. U koloru... — Idi, Mimi! Laku noć. Na žalost, ja sanjam samo crno-belo. Ako sanjam. Vrlo retko sanjam. Sve ređe. Zašto? Čudno. Hm... — Šta misliš, mala? Xoćemo li i mi da viknemo jedan spavanjac udvoje?“ — itd.

Pojava Gosta doktora, GeneralbDasa, nevidljivih šefova apriorna i automatska, preobraću smesta stvarnost u nadstvarnost. Otpočinje-kretanje među specifična stanja ratova, robovanja, izdaja, shizofrenija i neurastenija, špijunaža i agenture — kosmičkih razmera, teških kao kakav apsolutni fluid; otpočinje kretanje među simbole: ogledalo; okviri (razbijenih ogleda:a) u kojima se (dok se okreću) bore životni stavovi i strasti, kao na ringišpilu (uz staru ariju: ko bi

Patvtović:

ISKONI; „Prosveta“, Beograd 1962.

bitnih intelektualnih i etičkih savremenih problema. Nije ni čudo što oko ove knjige već postoje usmeni i pismeni nesporazumi. Ja ne želim da komentarišem taj nesporazum, sem što moram da napomenem da su ovoga puta to nesporazumi ne samo s jednom knjigom i sa jednim pesnikom već, uopšte uzev, i 8 pitanjem kompetencije pesnika da kroz svo,e stihove konciiza suštine, fragmente, tragove Življenja mođerne i slobodne ijjudske misli i modernog sveta.

Još jedan rezultat donosi Pavlovićeva knjiga poezije, to je njena ujednačenost. Tačnije rečeno, jedinstveni nivo kvaliteta ispod koga ne silazi ni jedan jedini stih zbirke. Ipak, mogla bi se posebna pažnja ukazati na pesme: „Zoor pasa u Knososu“, „Persefona“, „Agamemnon se javlja“, „Odisej govori“ i „Govor Deukaliona i Pire“. Sve navedene pesme zrače jednom u mnom i čistom lepotom, srećom i gorčinom u isti mah. One su antologi)ske ne samo po obradi i smis:u, već i po suštastvenoj humanosti koja provejava iz njih. Podsetimo se na nekoliko stihova iz „Persefone“: ;

Između, dva meba zemlja je opna

Kolo je gore devojačkih, mogu,

Slatkog li podneblja!

Kosturi opet dušama obrastaju

I žetva iz dubine kreće da ih ponese kao vihor.

· Reči. asoeijacčije. apstrakcije ~”

Davičo: GENERALBAS; Nolit, Beograd 1962.

gore, sad je dole); orgrađe; bodljikave žice; alke (koje surovo vezuju za društvo, za svet, za neslobodu), granice (prekoraćaj u vecnost); kuninjski nozževi koji su sredstvo završavanja bračnih idila i okončanja neurotićnog vegeliranja raznih MHratka, Muatka i Mirata. Onog trenutka kad Kaja i Vejja dolaze u dodir s ovim simbouma i inkarnacıjama — prestaju da budu ličnosti i sve postaje- rigura, personitikovana že.ja, simbolizovano” stremijenje. Kaja vaše nije devojka; oha' je sada duša Veljina, duša · uopšte, ljndividualna vreanost koju svi preotima,u, oKiva)u i sarnave., Velja nije ni mladić ni čovek, već svemladić, švečovek, želja da ne bude nesloboda, volja da buae mera svega, pobuna koja nema „ni vrata, ni prozor“, rastegnuto' i beskrajno Ja, ta alta i omega svega i svuda, moćna i razmažena. Njegovi sukobi sa svim i svaćim (5 Kajom, Gostom, Genera.basom), ızmehanizirani i minuciozni beskrvni su, međutim, Jer ne rešavaju ništa, jer nisu ni katarsa, ni kaljenje, jer su, konačno, nekakva vrtoglava okretna igra. Crpa, Rade i Sveta su personifikovana onemogućavanja i zamke; Gost je zlo i haos: doktor s otorinolaringološkim ogledalom — savest. Sam Genera.bas je nekonkretizovana, nesintetizovana nit postojanja u vremenu i prostoru, fetišizacija te niti, božanstvo janusovskog tipa kome je sve žrtvovano: čas je Velja, čas Gost, čas neko Ja. Njegova replika, na primer („Milom. Silom. Mi.om sile. Silom mile. Si mile. Kako naiđe. Kako ustreba da bi se uklonile podvojenosti što su se opirale sebi, njoj, meni, trima, svima nama, vama.“), koja treba da deklariše izvesno jedinstvo u kosmosu, u stvari je kič i dokaz Davičove nemoći da odvoji apstrakcije od njihove nerešive učaurenosti. :

Roman je zasnovan na dva momenat (već dovoljno ekspioatisana): na momentu dvojnika i na momentu identifikovanja jedne ličnosti u svima i svih u jednoj. Na istom prostoru, očigledno, u istom toku — Kafka, Beket i Jonesko, potpomognuti savladanom tehnikom nadrealističkog saopštavanja. I krivice nedokazane a velike, i šefovi koji naređuju a ne vide se, i sukobi koji nemaju ni logike ni cilja, i proganjanja neprisutna a teška — sve to nije Davičo, sve su to, temperamentno kazana, raspoloženja i vizije mnogih avangardista i kvazi-avangardista. Roman je Jedna jedina produžena apstrakcija, apstrakcija do apstrakcije. Pa da je bar ostalo tako.

Ali stalni pokušaji da nesvodive i ne-

prevodive apstrakcije dobiju konkretno v#aho, da budu konkretizovane u svojoj

Mislim da je u ovim stihovima na čudesno precizan način izražena suprotnost i apsurd stalnog prožimanja trajanja i umiranja, uzdizanja i Dadanja. Bezbroj je primera ovakve De dahnute pesničke određenosti i UIGnosti u Mleku iskoni. Ali ne bih želeo ništa više da citiram osim još neko> liko stihova iz pesme „Odisej govori“:

HRažu da sam moreplovac No druga je moja tajna: ja se ovako sa zemlje spasavam.

To nije romantičarsko bekstvo pesnika u nekakvu kulu ili izmišljen svet, to je zapravo razgovor savremenog čoveka sa svetom u kome živi i sa njegovim pretnjama. To je odgovor na mnoga pitanja o lutanju, o prividnom bekstvu i o povratku u srž i srce ovog savremenog sveta. Sagledavajući činjenicu bekstva i iluziju njegove uzaludnosti, pesnik se za uvek i neopozivo vraća u ovaj svet da bi ga sagledao svojim vidovitim očima, da bi ga proslavio i osporio, da bi ga prezreo. i uzdigao do najlepših visina.”

Ta ozbiljna aktuemost, to ozbiljno razmišljanje nad problemima savremenog sveta, onaj je još višak vrednosti koji Pavlovićevoj knjizi poezije Mleko iskoni daje svu snagu jedne žive” i autentične umetnosti. , :

Velimir LUKIĆ

prenaglašenoj sublimnosti -— uslovljavaju potpunu konfuziju, jer konkretnosti, nemajući odgovarajuću stvaratačku podlogu, bivaju takode apstrakcije. Ima dosta primera tog momenta apstrakcija apstrakcije, ali su najkarakterističniji dvojnici, niz introvertovanih savesti i podsvesti, koje se jednače Jedna s drugom, ni za trenutak ne izlazeći iz tog kruga: Velja je Gost, pa. Je gost Velja, pa su i Velja i Gost neko treći, da buau, konačno, jedno: ' Velja-Gost. Onim istim simbolima i apstrakcijama kojima se počelo — i završava se. Nisu ni osmišljene, ni očovečene. To je. bitan nedostatak romana. Ali drukčije da učini Davičo nije mogao: bio Je, izvesno, tokom rada na romanu stvara.ački nespreman i idolentan. Situaciju ne menja ni finale u vidu kreščenda (munje, gromovi, tutnjava, ona ista koja je baciia Kaju u Vel)inu postelju), .Genezalbas: — -zakonita. nužnost. kretanja i Gost, — haos. i-zlo. ubijaju: se;: Rejerre+ duša.i :Velja. — „sveličnost vraćaju se jedno drugom. "Tipično, dakle, davičovsko razrešenje, optimističko: Kaja i Ve» lja, pobedno vraćeni stvarnosti „izlaze na svet.ost. Ali, uza svu svoju održivost i vitalnost, ova poruka je neuverljiva posle artificijelnih i površnih obrađa svega što je poteklo između obala romana, te, najvećma, patetične verbalne bujice.

Podložan je Davičo pisanju radi pisanja, napadnom verbaiizmu, onoj po komičnosti poznatoj sholastičkoj. reto> ričnosti, kad se, kao u ekstazi, nižu a8s0cijacije najnižeg kvaliteta, koje ne.idu dalje od zvuka u reči, od siučajne podudarnosti prostih tonova, glasova i poluglasova. Prisustvujemo čestim pribegavanjima složenoj igri rečima, praskavoj i naivnoj, ali i opasnoj, jer.dovodi u pitanje smisao koji znači, a stvaraoca pretvara u žonglera. Može se, svakako, ovako govoriti i pisati: „Između Velje i Nevelje, Je li? Između mene i Gosta, između zemnog plina i podzemnog sina, između podzemnog sina koji je otac ljubomore i more što nije more bez kore od bokora što bokore?“ Ili: „Ne tu! Ne sad! — viknem još jednom i predbol (koji je počinjao praćen već bolom i pamćenjem bola za bolom, metaboiom, parabolom, patabolom u karbolu), prisutan, iznenada je prestao“. Igra rečjma odvede često u javu snevanja, ali ona je isuviše igra da bi bila dostojno sredstvo duhovnog (tragičnog ili borbenog, svejedno) saopštavanja. Česta proizvoljna improvizovanja, česti, potencirani, prepadi na sluh i jezik ne odbijaju toliko, ne otupljuju to:iko, koliko znač# aeodgovornost prema delu, prema izrazu, prema čitaocu. „O Kaji koja čeka da me razbujipaji?... O Kaji koja ne ringeringeraji?... O Kaji koja vas kuplezaji!“ — zabavlja se Davičo. Ali, zaista, nije teško pogoditi ko, na ovaj način, bila „ubujipajen“. ;

Od integralnog Daviča (onog Koga znamo iz njegovih najboljih ostvarenja) — ostao je samo temperament. Pa i on prigušen čestim svesnim bežanjem od istine. I onda kad joj je blizu, kad saopštenje njenog otkrića treća da bude kvalitet koji bogati i delo i čitaoca on je, kao namerno, zakamufiira, Okuje u slap reči, zvučan ali besmislen, on je odene i — degradira. Kaže Davičo: „Dvostruka je igra nužna i u OVO prolazno vreme što nas prelazi kad nas cokulama ne gazi“. Ali nikakva igra neće dovesti do dostojanstva.i.lepote. I kaže Davičo, još, doslovno: „Odstupi li betonski skelet budućnosti od svog projekta, ugovor predviđa penale ili razvrgavanja“. Suština i jeste u tome. Pisac je — zaloga budućnosti, PJ interesu toga, u interesu stvaralaštva, hoču da verujem da će Davičo prevazići svoje slabosti, oval:c nesrećno ispoljene.

Dragoujub S. IGNJATOVIĆ

KNJIŽBVNE NOVINE.

~