Književne novine

KC dy ISA ff

ela M M_L O MU

:· Mia Ga aaa O +

N_BVEF Tu.

|:

iy

| valer igra presudnu

_ kao stanje svojih subjektivnih

i Nastavak sa 5. strane njihovu prvobitnu Yreljefnost i trodi-

| __memzionalnu punoću. Otuda likovni pa-

radoks, postignut majstorski iznenadenim odnosom boja u kome tamno-crmi ulogu, da uprkos linearnoj poređanosti u dvodimemzionalnom prostoru likovna vizija dobija

_ dubinsku strukturu.

Ovo slikarstvo je izraz duboko ličnog stava, zato se lMoristi simbolima, · ne preslikavanjem i imitacijom , stvarnosti. "Slikar izgrađuje i postavlja stvarnost že!ja koje se kupaju u jednom svetu bezaz=

_ lemosti, romantične ushičenosti životnim

f.nomenom iskonske tmurne zaplašenosli njegovim mračnim, disonaninim tonovima, Tako slikar prima dobro i zlo kao ravnopravne polove jedne prirodne nužnosti, on nije ravnodušan pred

prizorima zla i njegove najezde, On im se odupjtve romantičnim i poetizovanim žarom čoveka koji veruje u progres. Za njega je i progres u prvom redu poetska tema.

On je stavio svoj naivni svel želja i nada u plastičnu strukturu čija je svr= ha dvostruka: da izazove u nama poetski odjek i da pokrene i uzbudi našu misao, Njegove slike deluju kao lcteće oaze radosti i bola.

Linearno uprošćene, njegove kosmički lebdeće poljane „pozivaju nas u svoje vriove bezazlenih uživanja i sunčanih radosti. One su kao most opružen iz civilizacije. u prirodu sa željom da ih izmiri.

One nas, neprekidno, podsećaju da je u osnovi naše subjektivne ekspresije i našeg subjektivnog doživljaja jedan sistem simbolike preuzet iz elementarne iskonske strukture prirodne egzistencije, u kojoj tek čovek uspositavlja ravnotežu između sebe i kosmosa ı postiže ravnotežu u samome sebi. Antejski osnažena dodirom sa prirnodnim filom, ljudska svesi se ponovo vraća zebnjama i nadama savremenog čoveka s verom da se neće izgubiti u njegsovim Iminama i labipnintima.

Zoran GLUŠČEVIĆ

VIKTOR ĆAR EMIN e)

DUBOKA, KPSKA STAROST Viktora Cara Emina obeležavala je ne samo jedan dug, istrajan, plodonosan život, već gotovo i samu prisutnost istorije: nacionalno-političke i Kkulturno-

književne. U punoj životnoj i stvaralačkoj snazi oko prvog svetskog rata, Car

\Emin je živeo i radio još decenijama

— živeo ,a ne trajao, tavorio — da bi doživeo i video ono što se u fasvom intenzitetu malo kome dešava da vidi i doživi: rasulo i slom triju ugnjetača njegove Istre — Austro-Ugarske u prvom svetskom ratu, fašističke Italije i nemačkog okupatora na kraju, u dru'gom svetskom ratu — i potom ostVvevenje svojih rodoljubivih, slobodarsicih ideala u novoj, socijalističkoj Jugosha= viji,

Ne odvajajući se nikad od svog za-

vičaja, postao je jedan od simbola Isire

i Hrvatskog primorja i svojim životom

i khnjiževnim delom.

Rođen u Kraju, u blizini Lovrana, Viktor Car Emin je počeo kao “čitelj, da bi se uskoro, iz političkih razloga, povukao iz službe, preselio u Opatiju i posvetio publicističkoj i patriotskoj 'aktivnosti. Uređivao je „Narodni list“ i „Miadi Hrvat“ i bio sekretar Družbe sy. Ćirila i Metoda. Učestovao je u prvom

PAPIR

ednom sam imao priliku da se Jisiasni, Volim Tadijanovićevu

poeziju, njegov svijei, njegov osebujan način izražavanja, volim možda i zato što je sve tako jasno, pregledno, čitko, opipljivo, na domaku ruke, a opet ti se čini to je samo privid, ima jedna druga realnost, jedna druga istina koja je skrivena iza ovih stihova. Kao da svaka riječ znači još nešto nedorečeno. kao da si dužan upravo io neslućeno zaspoznati. Rastušje prestaje da bude daleko selo, posve raynodušno tvojoj uobrazilji i postaje neka mil-

Ljubiša JOVIĆ

RUŽA MAJSKA

ahiki put je bio do ovog prvog maja, koliko pustinja „zima, crnih smegova prošlih, koliko krvavih, ruža

za našim, stopama, koliko ruža Kkrvi ma uwS3nmama mašim, usnule ruže sma, ruže krvi mikle bod košuljom iz srca, mmoge su. kiše pale. mmoge su isprame rame,

ruža u uži, sloboda u slobodi.

Ruža za mas, koju sve moći i zime i sumca me ispiše, jer koren joj je uvek u proleću čoveka, ruža života

krila u vazduhu, prah u plaveti,

što sam, pred sobom korača,

Rumemnma ružo rada,

U ovoj ruži ovog jutra.

sap maš život, sva ljubav,

iz

iz odvaljene Yaspale cokule

i iz rame Tita.

voda si i vatra, voqtrena Yuža

vidljijog, i

KONJ VES ay aaa a ya ar:PONI O ar ia oi ay Ć— rain = Na = a a S a aa a ia a Jo LN VV VV VA AV AV UI NV AN NI NI NU

Tuža 1, Tuži, koji udišeš i koji te udiše, u zemlju može da se uđe i iz nje izađe, a u vazduh majskom, si vazda vazduh i vetar majski, lakše je bilo ostati samo sam, a teže postati ova prozirma stvarnost, ovaj maj što neprekidno iz sebe opet izuire, | što se sam sebi predstavlja. ljudi što sami sebi postadoše put. ?

uspravna koju su htel, da obore, Yuža crma tammnmica razastire se nad mama prozirnija i pitkija od vazduha, i zvučni zid mjehih latica probijaju leptiri aviomi,

u. magloj pozi poziraju oblacima,

za mjima srebrni prah vazduh u vazduhu,

! svilena Yuža maslonjača salonskih,

i ona nohabana dotrajalih tapeta, ruža porcelamska

s otmenošću iz Sevra, i ona s melanholijom, od fajamsa, rumena ružo u crmoj devojačkoj kosi ili međ nedrima, nevidena kristalna Yružo u tami pećine skvivema,

žmirava ruža u moći iz fenjera umornih. konduktera

na nekoj teretnoj postaji, + ona Yuža signala mad kojima se nagimju budne pažljive oči radnika, i ruže razbultalih kotlova, i one Tuže svetiljka spušteme i ruže maših biuća hroz koje lekar usredsređemo zagleda, sa cvetovima u svemiru, buktite sve ruže u jedmoj ovoj Yuži.

i ruže teleskopa

Prolazi povorka, prolazi nmeprolazna, pratimo je sa poverenjem, dolazi izdaleka, iz mraka, iz nemogućeg, dolazi ova Tuža,

' qgromničayog korenja što mladim damarYima ključa, u wzavreloj zemlji, metkom, iz patnje, iz gruđi proniklih, travom, iz gladnog trbuha Sutjeske što se no kamenju vuče,

i> mesa probijenog

iz bumcanja tifusaYa,

i što trune ma dnu UiTda,

iz svega dolazi, ništavila, mladih prolećnih žila, ! ruža krvi nikla pod košuljom, iz srca, .

ova majska ruža nikla iz krvi mayroda

Voda si što tečeš i miješ sve strame sveta odjedmom,

srce u galopu izmelo me je ma tivoju svetlost i uvisime, samo pijani štakori u smećima se dave,

- slobode, ružičnjak, maše vate, moje more od pepela i vatre. što samo sebe razara i zida, lemiks što sam sebe goropadno rada, da Hirošima svoje zalepljene senke za asfalt više nigde me plakatira,

a ko bi shvatio beskraj kad se om me može mastamiti,

vetar taj Koji poznaju selice u namagnetisanim prostorima što vode u zavičaj, i ove reči u ćutamju koje su izmad

iz opustelih domova svetlost je izašla

iz svih O i opružila se maga u odmoru,

vatro u vetru Što ovu TuŽU majsku, u svim, očima vascbetavaš, tvoja boja je lepota tišine ma ivici prve reči,

ruže su Wu vetu, i majskoj uatri ovog dama, dobro znam,

da postoje ruže, spletovi ljudskih ruku koje i vazduh i Yuže pretvaraju, dobro 2znmam, da, postoje Tuže

koje se matpevaju sa, zoyama.

ska vaza, neko odabrano sklonište od nevremena, neko obećanje da nema takvih godina i nema takvih gradova koji bi ti mogli uskratiti — proljeće. Ovaj život možda je okrutna uftakmi= ca, ovi zidovi možda ne zakljanjaju nikoga, ove knjige možda su te naučile sumnjati, zbog njih se prije: vremena osjećaš star, ali nema takva nevremena i nema nedoumice koja bi ti mogla oteti — Rastušje.

Kad bih — kao što to žihe ·'učeni Prancuzi, literarni historičari i ljudi koji vole čar preciznosti — imao pred sobom mapu i na njoj trebalo da Bovlačim putanju pjesnika, kad bi neko prišapnuo cijeniš Tadijanovića, pa oDilježi, pokaži gdje je putovao, možda bih nešto preskočio, nešto izostavio, nešto zaboravio "i prvoj hitnji — ali neke postaje ne bih smio zaobići, neka imena bilježim da se upamte: Rastušje, Brod. Zagreb, Krk, Dubrovnik, Firenca, PaTiz. Postoji geografija i postoji intimna geografija. Za pryu nije važno u kojoj je ulici nastala neka pjesma "li ona druga vodi računa o svemu. Ona druga zna šta se zbilo nu Vlaškoj ulici broj 101, u Petrinjskoj ulici broj 26 i na Savskoj cesti broj 14. I kako to izgleda kad se u Arnu odražava rad svetiljki i glasovi neki „na Dančama, nošeni vjetrom i umiru /Ispred Triptihona Nikole Božidarevića“, Za onu drugu je važno što se dogodilo na Place Dauphine 15. srpnja 1955. uveče i kakvi su to stolovi pred restoranom „La rose de France“. Nema takvih daljina o kojima ona ne svjedoči i takvih rastanaka koje joj možeš sakriti. Veliki gradovi sapinju vas ponekad nevidljivim lancima i ljeto je čas da se vinemo do idealnih predjela slobode. Pjesnik stoji suočen s magijom mora i slijedi prijatelja koji će učiniti isto što i on sam. Doslovno:

O čemu, govorim? ZaY samjam? A znam. Na odlazak si spremam, prijatelju moj, Kao obično, ljeti, ma more. Na KHRrk, "voj dragi otok.

Svc ovo što pišem samo je preludij, neka vrsta uvoda, mali dug zbog jedne jedine pjesme objavljene u prvom broju „Kola“ pod naslovom Stihovi o DSM, wa grobljanskim, wYatima i o drugome. Ispod pjesme podatak' pjesma je napisana u Dubrovniku, Zalastoj ulici broj % 18 kolovoza ljet 1962, u ponedeljak. Što kaže ova pjesms ako je dozvoljeno da se prepriča? Govori o pjesniku koji je nešto tražio u

bolnici a isprečio se vrata, „pokazav»* al

svoje zube“, i nije pustio nikoga“ s OVC strane vrafia. Zato krenuh dalje“.

Gdje je bilo to dalje? Vrata groblja na Boninovu. Kad ne puštaju u bolnicu, hajde da obiđemo Kosora. Tko ga ne pozna, Kosora pisca i velikogs putnika, što je puno mogao dok je bio mlad, i svoj, i zdrav. i prkosan, što je vječno nekud uiao i nikako nije mo= gao da se skrasi, a sađ „lutalačka njegova sjena /Smirila se pod grudom

zemlje“

svetskom ratu, (2084 dva rata nastavlja da živo deluje dyuštveno-politički i književno, Posle oslobođenja, 1945, bio je među prvima koji su se aktivirali u novoj duhovnoj i društvenoj stvarnosti zemlje,

Smisao rodoljubive delatnosti Cara Emina bio je u buđenju i održavanju nacionalne svesti hrvatskog naroda u Istri pod Austro-Mađarima i Italijanima; njegovo književno delo je patriotski, ekonomsko-socijalni komentar o

Biografsko-kritičke studije O životu i književnom delu Viktora Cara Emina tek treba da budu, napisane.

Dotle, njegovo ime će samim svojim

zvukom podsećati na burne godine ne-

davne i davne naše prošlosti i na io kako sc odolevalo i odolelo stihiji i sili tuđinskog uticaja i osvajanja, stihiji vremena, nevolja i oskudnog. života. Pred njima Viktor Car Emin ostao je

uvek ponosno uspravan i svoj. Prijatelj

jednici“, objavio je Viktor Car Bmin godine 1888, u „Našoj slozi“. štampao nekoliko knjiga pripovedaka, drama i publicističkih tekstova, Napisao je osam romana:

uze Ime Sara al ae ini ir

Prvi svoj književni rad, crticu „Bi-

Otada je

„Pusto ognjište“ (njegova prva knjiga, objavljena u Zagrebu 1900), „Usahlo vrelo“, „Iza plime“, „Pod sumnjom“, „Nove borbe“, aaa dva ognjišta*, „Presječeni puVitez mor a“ (1939) i hroniku „Da(1946). PI.

RON ave

Očekujemo — sad će biti riječ o nekim sjećanjima — pesnik će iživjeti iz Kosorova života, neki intimni podatak, zastat će tu i započeti neki neobičan monolog, ali to je samo pretpostavka jer nastaje nešto drugo, tu je pas koji reži, pokazuje zube, pa 5c ne može tamo gdje smo namjeravali i zato „Prokleto pseto, i neka je proklet /Glupi gospodin tvoj koji te OStavio tu“,

Situacija se dramatizira dolaskom starice, kojoj pas ne priječi put, što je možda začudilo a možda i ozlojedilo pjesnika. Dolazi do teških riječi i kajanja, pa do obilaska bolnice, vrata su sad širom otvorena i, napokon, do spoznaje da živimo u neobičnom vremenu: sad našu muajčicu zemlju oblijeće SOVjetski kozmonaut Andrijan Nikolajev. TI šta dalje? Neko će reći — pa ništa, pjesnik je bio najprije u bolnici. Jednom ga nisu pustili a drugi put je pristup bio dozvoljen, Na groblju se Sporiječkao sa staricom u prolazu, mučile su ga neke sumnje i dok je riješavao svoje intimne nelagode jedan je kozmonaut oblijetao oko zemlje.

Kad bih slušao đaka kako ovako prepričava pjesmu, kako iraži u njoj fabulu, kako je svodi na naraciju, ne bih se suzdržao. morao bih intervenirati. Dobro, a poezija, a ono što se ne da ovako raspredati, ono šlo se tek sluti iza ovog narativnog uvoda? Mislim da se ova pjesma može interpretirati na više načina. Meni je najbliži ovaj:

U životu ne možemo vrlo često da učinimo ono što bismo željeli. Idemo otvorena srca, laka koraka, čistih namjera — a vrata ponekad zatvorena, Na vratima onaj čuvar bolnički („neumoNjivi vratar pokazivaše W&voje zube“) na vratima je često po neka zabranj3, upozorenje, obavijest: od-do, samo do. nikada poslije, zaključno do toga i toga, nakon toga sata, nakon te minute, pada zavjesa.

Ovaj čuvar i njegov grobljanski pandan postaju slični mitološkim bi-

Š ćima, neumoljivi cerberi sa oštrim, preoštrim zubima. Slučajnost? Jedan novi

istapskim ljudima i prilikama, delo poO- naroda, prijatelj ljudi. Kroz njegov zitivno | tendencioznog, angažOVanOB dom u Opatiji prošli su mnogi hrvatski BUVRUODUGi pisci. O mnogima je napisao reč sim-

patije i sećanja, kao o Vladimiru Na-' zoru, s kojim je imao dosta zajedničkog, pre svega u težnji da svoje delo stavi u službu naroda i njegovog opstanka, i u okolnosti da, zajedno 5 Nazorom, vidi kako narod posle toliko neizvesnih dccenija uzima svoju sudbinu u svoje vlastite: ruke. Iako stariji, nadživeo je potom pesnika- -partizana dvađeset godina.

za čitavih

S)

PJESNIK i VRIJEME:

Orfej nosi svoju poruku podzemlja ali njega ne puštaju mrtvima. On bi moreo da pjeva, da umijećem razoruža zle sile, ali on vidi samo one strašne zube, toliko strašne da ostaje gdje je, A Mosor je simbol — Odisej., lutalac koji je došao do svoje poslednje luke, iza nepogoda, iza tolikih plovidbi, napokon onaj jedini, nedjeljivi — mir.

Možda i Ako je moguće da danas, tog i tog kolovoza ljeta 1962, kozmonaut Andrijan oblijeće oko zemlje, zar nije moguće da ukrotimo đemona u nama i oko nas, zar nije Orfej vječan sa svojim zlat-

jedna poraka hrabrosti,

nim nitima?

Tadijanovićeva pjesma donosi do moje bolesničke postelje malo medite- . ranskog sunca i iživljava neke odabrane časove prošlosti. Vidim starog Kosora kako stoji pred kućnim pragom, kako sa ushitom ostarjela djeteta priča o 'londonskoj botaničkoj bašti, kako me pita jesam li doživeo buru i hoću li dovjeka ostati „u Panoniji“! „Putujte — kaže — samo putujte, ništa ne sa- , kupljajte i ne robujte stvarima. Ja sam bio mnajsretniji, najslobodniji, najviše svoj kad sam imao jedan jedini kofer, Osjećčao sam tada da mogu krenuti gdje zaželim i da nema takvih carina koje bi se sa mnom pomučile. Postoji gordost siromaštva. sloboda ponoshe boheme, i kad sam bio mlad ta je sloboda otvarala svaka vrata. Kad bih se mogao riješiti ovih godina, kad bih bio bar dvije decenije mlađi, pošao bih u Afriku, u Aziju, sve do Bornea, Filipina, Hongkonga“.

Stari Kosor teško korača, on se ljuti zbog atomskih proba (ma tko je to s43mo izmislio bogara mu!), on često upotrebljava riječi: dunque, finalmente, maleđetto, allora, on mi daje svoju f{otografiju sa posvelom i kao da je za” boravio na kovanice (svoje, vlastite!) on ih nikad ne spominje: svepožar, sve” silu, sveosvajanja i sveljubavi.,

Boninovo. Poslije tolikih gradova, poslije tolikih plovidbi, put ga je doveo ovamo. O Boninovu govorio mi je i stari Lujo Vojnović a ja sam gledao šlo on to čita (bile su pjesme Desanke Maksimović) i nisam shvatao kakva je magija u ovoj riječi kad se izgovara tako spokojno. A kađ su me jednom. na terasi hotela „Argentina“, dva stranca pitala što je to Boninovo (bili SU, ako se ne varam, Belgijanci, poslovni, 'jako daleki začaranim gradovima Frandrije!), osjetio sam kako ova riječ u njihovoj nedoumici, naglasku, Rkolebanju dobija neke nepoznate konture, kako to zapravo i nije ono staro Boninovo već neka nova lokacija koju bi tek trebalo odrediti,

Još jednom “ću pročitati Tadijinu pjesmu o psu na grobljanskim vratima, i još jednom, i tko zna koliko još puta. Andrijan Nikolajev smješi se ny {otografiji koja je stigla iz Moske, mjeseć se prikzada „na zlatnim prstima“ i prostranstva postaju večeras samo privid. Jednom ću svakako stići i do Rastušja. Sa pjesnikom ili bez njega. SVE” jedno.

Saša VERBEŠ

KNJIŽEVNE NOVINE,