Književne novine

Godina XV,

Nova serija Broj 198 Beograd

31. V 1963.

Cena 30 din.

Pavle STEFA4NOPVIĆ

SAVREMENE PROTIVRBČNOSTI ·

u muzici Zagrebačkog biienala

slikaYystpo me izaziva osećanja, tako i su-

Kao što apstraktno

permodeYna „avamgaYdna“ muzika me može da izazove meke emocije.

(Iz intervjua Kirila Kondrašina, datog „NIN“-u 19. V 1963.)

More, vetar, lišće, ode, krave što muču, govedđarnica, petlov»i, kokoške koje ne kukuriču, zmije ssssikću. Muzika svugde. . grmljavina,

(Iz Džems Džojsovog romana Uliks, objavljenog 1922. god.)

kog Muzičkog bijenala, devetodnevnog međunarodnog festivala savremene muzike, odlučih da čitaocima ovih novina ne iznosim svoje lične utiske i doživljaje, još manje da im rekapituliram, ma i u sažetom izvodu, tipizirane i šalbblonizimene opaske muzičkog Kritičara, već da im verbalno (po mogućstvu, estetsko amalitički) prikažem. suštinu i smisao bar nekih, po mom shvatanju bitnih, dubolcdh unutrašnjih protivrečnosti koje prožimaju i raspinju spontkame i forsirame, prirodne i amvtificijeme tokove muzičkog stvaralaštva, danas, u svetbt civilizacije kojoj pripadamo, dugujući joj i omo što . stvarno znamo i ono što nam se samo čini da znamo, shvatamo, „razumemo. „Nema, međutim, i ne može biti nikakve neizvesnosti i zabune u odmosu na omo što u toj civilizaciji, iuslovljemi njome do grla, osećamo, pa je i izbor dva oitata na vrhu ovog eseja, dva iskaza data u vremenskom razmakmn od četiri decenije, učinjen u ime jedne muzičko-estetičke koncepcije koja emocionalnom doživljavanju muzike ovog ili onog tipa, stila, pravca i jezičkog sistema daje odlučujući prioritet. | Neću, dakle, zbog ovde deklariranog stava i izabramog problema, govoniti o muzičko-istorijski značajnim dvema operama Albama Berga (Vocek iz 1921. god. i nedovršene Lulu iz 1935. god.), u izvrsnom izvođeniju i fumkkcionalno celishodnoj režiji Hamburške državne opere, koja je sa kompletnim svojim ansamblom i materijalnim arsenalom gostovala na zagrebačkom MBijenalu, neću pominjati čak ni neka savremenija (današnjici vremenski bliža) značajna dela, prikazana na ovoj velikoj međunarodnoj muzičkoj smotri, ali ću, na putanji odabrane teme i po društveno-moralnoj obavezi estetičara, psihologa i sociologa muzičke umetnosti, istaći paralelizam i istovremenost najrazličitijih pravaca i stilova, pa čak i totalno različitih sistcma muzičkog jezika u našem vremenu, jedam kulturno istorijski fenomen koji se u svima granama umetnosti danas oštro ocrtava i odigrava a koji se, u tako eklatanitnim i kontradiktornim Vvidovima nikada ranije nije pojavljivao. Ako sad ovom podatku pridodam činjenicu da je upravo stari svet (uključujući u nj i muzički život Sjedinjenih američkih država) ispoljio užasno jaku glad za novim muzičkim formama, načinima iskazivanja muzičkih „misli“ i novim elementima umetnosti zasnovane na dejstvu zvučnih entiteta, a da je Sovjetski Savez, svet koji od 1917. godine na ova– mo ostvaruje i jedan novi društveni red stvari i jednu novu kulturu (filozofiju, nauku, umetnost), pokazao izvan= rednu konzervatorsku stabilnost muzičkog jezika tonalnog sistema, starog nekih tri stotine godina otprilike — ODda istorijski parađoks razvojnih linija

P o povratku sa drugog zagrebač-

i tokova savremene muzike na područjima naše stare evropske civilizacije postaje još eklatamtniji, teško objašnjiv, svakako specifičan i, kao takav, svojstven umutarnjim protivrečnostima našeg današnjeg sveta.

Zacelo, tonalni muzički sistem — od vremena baroka, preko klasicizma i romamntizma, sve do njegovih impresiorii-

stičkih i ekspresionističkih izđamaka i

razvojnih, transformacionih konzekvenca — pokazuje i danas veliku otpornost, žilavu perzistenciju pred višestrukim najezdama novih izražajnih ·obrazaca muzike, novih tehničkih postupaka, novih elemenata muzičkog jezika, među kojima se upadljivo ističu neartikulisa– ni tonovi, to jest zvuci, šumovi, udari, klokoti, topoti i niz drugih auditivno opazivih fenomena prirode i ljudskom radđinošću proizvednih zvučnih pojava. Vitalna snaga tomnalne muzike, osim toga, ne počiva jedino na muzičko-vaspitnim ftemdemcijama prosvetnih rukovodilaca, odgovornih ličnosti i foruma, tamo gde je masovnost kulture, pristupačnostt umetnosti najširim slojevima društva prvi, tako reći sveti cilj svakog umetničkog stvaranja; još uvek očuvana i upotrebljiva dejstvena snaga tra dicionalne muzike ionalnog Jeaićko8 Si stema može se objasniti i Činjemicom da se unutarnja duševna stamja, raspoloženja i stremljenja baš ovog današnjeg, savremenog čoveka, u punoj njegovoj uslovljenosti iskustvima i saznanjima našeg doba, mogu iskazati (i naročito: saopštiti) još mneiscrpljenim fondom kombinstoričkih odnosa među tonovima dijatonskih lestvica. Kao primer rečenom navešću samo Petu simfomijiu sovjetskog kompozitora Mojseja Samuiloviča Vajmberga (komponovanu prošle godine), delo zasnovano na neoklasicističkim formulama specifično simfonijske dramaturgije Prokofjeva i njegovog sledbenika Šostakoviča, no koje nikako ne tapka za autorovim uzorima, naprotiv, nadmašuje ih i prevazilazi, upravo jednom misaonom klimom, punom opore ozbiljnosti i uzdržamosti, jednim antisenitimenialnim askketizmom toma, u trećem stavu — skercu — izvrsno dozinanom komiponemtom tamnog

{Ban

O idejnim promašajima u filmu

U DISKUSIJI o referatu generalnog sekretara SKJ Josipa Broza Tita, podnesenom na Petom plenumu CK SKJ, Lazar Mojsov je, između ostalog, rekao: „Naša štampa, ostala sredstva” informacija, izđavačka delatnost, prešle su značajni razvojni put i one ima–

i ju snagu da od deklarativnih zahteva

pređu i na konkretne mere koje će dovesti do daljeg jačanja i podizanja njihove društveno-političke uloge. Na sličan: način potrebno. je prići sprovođenju konkretnih mera Za poboljšanje idejne sadržine i na ostalim sektorima masovnog idejno-vaspitnog delovanja, na kulturno-umetničkom frontu. u društvenim naukama Izvesna idejna lutanja i težnje za prolaz=

humora i prigušene diromije, a u četvrtom, završnom stavu jednim tfobož bezazleno intoniranim valcerskim ritmom, koji, tokom moćne gradacije, izrašćuje u sfravični ples čeličmih džimova, metalnih ploha i gromađa epohe teške industrije. No kada, na kraju, taj razorni puls motorizovamog valcera uvene i iščili, reduciran na kamemi ton gudača, slušalac ne biva prepuštem idilič-

Nastavak na 10. strani

O I--| TSH

; UMETNOST ı

:VNE NOVIN

' Draško REĐEP

DDRUŠTVENA

PIT A-N JA;

DNEVNIK O STERIJINOM

POZORJU

4. MAJ

novosadskim majskim „danima

„Sterijino pozorje“ traje kao već

tradicionalna svečanost jugoslovenskog savremenog teatra. Smofra savremene domaće dramske produkcije, ono je, u isti mah, postalo institucija koja s pažnjom i kritičkim merilima3 prati valorizaciju svega onoga što je Kod nas, u vertikali od nekoliko stoleća, postignuto u teatru i teatrom. Nedavno sam, negde, pročitao da ovogodišnje „Sterijino pozorje“ u sebi srećno miri dve svoje, inače jasno razdeljene i naoko nespojive, komponente: interes za domaću savremenu dramu, interes pasioniran i plodotvoran, i pažljivu memoriju za jubileje krupnih ličnosti jugoslovenske dramske literature. Vrlo

uB<e”A

BB — JI OS ia

8 a 0

istinito, uostalom. Miroslav Krleža koji.

je, koliko juče, dobio Sterijinu nagradu za Areteja, postavljen je ovog maja u fokus jednog jubileja koji je, pre svega, Jubilej najdinamičnijeg i najaktuelnijeg našeg pisca. Znam, svi znamo, da Krleža ne voli paradne, uštogljene, jubilarske reči, i ne podnosi nekritički natamjanisane zdravice koje svagda liče jedna na drugu. Znam, Krleža 'je pisac kome jubilarne retrospektive = rasveti poltronskih, snobovskih, lakiranih predgovora zacelo nisu potrebne. On ih se duboko gnuša i on ih, vitalan i mlad, s prezirom odbacuje, kao što ih je, u toliko navrata, odbacivao u toku svoje genijalne geneze. Sav od refleksa, poslovično već vibrantan i poletan, on to u svojoj borbi za instinitost ljudske reči, sada i svagda, dobro zna da nikome isprazne reči hvale nisu potrebne. n Ali, isto tako, znam da je baš jubilej prilika da pogledamo u oči jubilarcu,

'da ga prepoznamo i vidimo nanovo, već

neopozivo drugi i drukčiji. Možda baš danas i treba razgovarati o onim samo slutljivim mogućnostima dramatizacije

'Kıležinih ostvarenja na relacijama od

Balada Petrice Kerempuha i Tri kavalira gospođice Melamije, do Zastava i Banketa u Blitvi. Naš savremeni teatar nije se još ni približno odužio svom najvećem ':i9utoru. Gde su kamerna izvođenja njegovih Pesama iz tmime, gde su koncertna čitanja novela iz Hrvatskog boga Marsa, gde su scenske interpretacije njegovih Davmih dama i kamo je

to u nedođin zaborava otišla dramatič-

na moć koja se nadnela nađ Evropom

| danas — ostaju bez prekida pitanja na | koja tek treba da stignu odgovori jugo: slovenskih teatarskih poslenika. Na te:mu pišama koja se pišu na poznate i anonimne adrese, a odgovora nema ni"kako i ni sa koje strane, Krleža je na-

" pisao desetine stranica i oko te tragične '!ideje uzaludnog korespondiranja moglo ,bi se formirati čitav niz dramskih slika. Križanić u Tobolsku, Krleža u Agramu, :u Galiciji, u blatnoj Panoniji sa sve|. čom u ruci, sam i opet sam, Kraus u ' Beču, Dobrović u burnusu svojih pla-

nim pomodarstvom mogu biti brzo savladani svesnom „akcijom komunista koji rađe na ovom tako osetljivom području političkog i iđeinog delovanja. ;

_ Pri ovome bi posebno Baba nešto reći o stanju u našem filmu. Tu, svakako, ima mnogo problema, koji su se još više alktuelizirali nekim idejnim promašajima koji su se na ovom sektoru dogodili u poslednje vreme.

Nije stvar u tome što ima loših filmova. U filmskoj proizvodnji nemoguče je imafti,samo dobre filmove. Ali, ako već moramo da imamo i slabe filmove, ne smemo · frpeti. da imamo i idejno sasvim promašene i. socijalisti-. čkim shvatanjima tuđe, artisocijalističke filmove, snimljene pritom . obilnim finansijskim sredstvima socijalističke zajednice.

A upravo ovakvi iđejno slabi i idejno tuđi filmovi —.'sa hipertrofiranjem nekih netipičnih pojava iz naše stvar nosti ili potpunim bekstvom iz nje, i

zaboravljanjem onog sveukupnog de-

la socijalističke izgradnje koje je dovelo do fakvih velikih materijalnih

dostignuća u ovoj nekad toliko zaosts- ·

loj i razaranoj zemlji — prave veoma lošu uslugu onom prezeniiranju slike naše stvarnosti i „našoj i inostranoj javnosti. koje . dovodimo u zabludu Oko osnovnih idejnih stavova naše

"kih i komercijalmih radnika.

kulturne politike i mašeg filma sebno.

Na špicama svih filmova navode se mnogobrojna imena ne samo svih au-

po-

saradnika, tehničTo je dobro, Ali' zar ne bismo počeli sa objavljivanjem, na tom mestu, najpre i imena članova filmskih saveta preduzeća koje je snimalo film, pa da barem znamo ko je odgovoran (a u tim savetima su i mnogi komunisti) za odobre-

tora i dUmetničkih

nje da se izabere takva tema i takav .

film koji nam se prikazuje. Mislim da bi ova, naizgled sitna, mera doprinela da se poveća odgovornost „komunista koji rade u filmskim preduzećima, odgovrnost kako se troše društvena sred stva, vreme i napori za snimanje fil-

mova“.

%

Poezija bez podrške CENTAR za kulturu i umelnost Doma kulture Zapadni Vračar, organizovao je, 20. i 21. maja ove godine, „Majski susret pesnika“, svojevrsnu.

književnu manifestaciju koja bi tre- .

balo da postane tradicionalna.

:

· tana, Račić u svojoj tragičnoj pariskoj ' epizodi, sve su to motivi koji stoje otvoreni pred nam i koji zahtevaju scen: sko rešenje. Čitav niz Krležinih esejističkih tekstova intoniran je polemički, svi su, na kraju krajeva, intonirani po·lemički, i traju u dijalogu pred nama decenijama, a naše kamerne scene, naša i satirična,

neprekidno, u lagodnom i nekulturnom „zaboravu. Kako bih ja, kako bismo svi ! radosno videli na sceni Krležine „dra;molete“ iz Izleta wu Rusiju 1925, koji 'prodorno postavljaju toliko upitnika i

i koji se čitaju u besanim noćima, u je-

„dnom dahu. Kako bih pažljivo saslušao Nastavak na 5. strani

Tehmički podaci, Učestvovalo je dvadeset pesnika sa po dve pesme. Anketnim glasanjem publika je za najbolje pesme susreta proglasila „ovim redom: Prorokovu pesmu Zorana Mirkovića, Severnu elegiju Slobodana Rakitića, Nemir marcisa Dragana Žigića i Bimbaju zvona Vlade Jankovića.

Jedno priznasnje. I ovog. Duta, kao i ranije, Dom. kulture Zapadni Vračar (tačnije — ljudi koji u njemu rade) preduzeo je. lepu inicijativu šireg negovanja poezije i time se, jednom, predstavio kao dom kulture kakav on treba da bude u našim uslovima. }

TI, nažalost, | stacije. Slab odziv publike (obe večeri sala je bila tako reći prazna) i ne-

dopustivo loš kvalitet poezije. Jedno S

tesnoj vezi. nije biti

drugim je verovatno u Svakako, međutim, da publika mogla pretpostaviti da će večeri nesadržaijne, i da pesnici

prodatih karata, pa ipak je došlo do

porazne i simptomatične situacije! slušalaca jedva pedesetak, a pred njima — naracija i šaputanje; plitke

lamentacije, ·

me&itacije 1 već otužne

sve — samo ne poezija. Pojava, dakle, ~

šireg društveno-kulturnog nesporazu-

ma, Ostavljamo. ovoga pula, po strani

Nastavak na 2. strani

eksperimentalna, studentska,“ i li omladinska pozorišta ćute pred njima

još .

dve nevesele kon-"

nisu bili upoznati s činjenicom o malom broju

tak