Književne novine

aktuelnosti - i i yŽ i o

f !

|U DANA

Nastavak sa 1, strane

ževne novine“, književnik Beno Zumančić potpredsednik Izvršnog veća Slovenije, u članku Društvena kulturna politika, objavijenom u „Odjeku“ od 1. januara 1964. godine, dao je svoj prilog ovoj zajedničkoj akciji. Prenosimo, u izvodima, tekst Bena Zupančića:

„Decemtralizacija finansiranja kulturnih djelatnosti za mene prije svega znači demokratizaciju «(društveno samoupravljanje), ostvarivoe' e ravnopravnosti svih ljudskih djelatnosli, upotpunjavanje komunalnog sistema, jedini put kojim možemo da dođemo do znatno većih matenijalnih sredstava za te dielatnosti, jedini uspješan put, ako našeg radmog čovjeka želimo ne samo da obrazujemo već i (društveno) vaspitamo u kompletnu, Kkulturmu ličnost. Za mene to, u stvari, znači uraštanje tih djelatnosti (koje su prije bile samo briga nekih) u čitav društveni Život, prerastanje mehanizma u organi-– zam.

Praktično iskustvo nam kazuje đa se za sve te djelatnosti daje znafno više sredstava nego prije (mađa to ne važi za svaku komumu), da su investiciie znaino racionalnjije i fumkciomalnije, znatno manje reprezentativne, da se problemima „kulturne „djelatnosti bavi mnogo više ljudi nego bilo kada ramije, a da ne čekaju na „blagoslov“ sa druge strane; da kulturne imstitucije ili društva, na osnovu ugovorenih odnosa, oblikuju svoje razvojne Noncepciie i radne pročrame na stvarnim potrebama, a ne na nekakvim vještačkim Konstrukcijama; ukratko: mogučnosti stvaralačkog djelovanja su neuporedivo veće, administrativno organizovanje (često samo ma #žoko) „kulture“ postaje prošlost.

Dovde ie sve u redu, mađa na mnogim mjestima i „zaškripi“, kao što kažemo, ali to „škripanje“ je, prije svega, znak da se nešto kreće, mijenja se, da popuštaju stare spone.

Sve to što sam umravo rekao, prije kratkog vremena zabilježio sam ovako. „Kultume organizacije i djelalmosti moramo posmatrati uvijek i svugdje sa” stanovišta cielokupne ·liudske ličnosti, kao moralnu i materijalnu snagu, kao integralni dio čitavog društvenog života, bez kojeg ne možemo postići harmoničan razvoj, bez kojeg ne može doći ni do značajnog napredovanja u muaterijalmoj proizvodnji.“

Kako to usklađiti sa načelon» da je za svaku kultumu (vaspitnu, istraži~, vačku) djelatnost moguće naći inte= resenta (to jest i finansijera)?

Kad god smo govorili o neposrednim inferesemtima, o integraciji kulturnih djelatnosti u društvenom životu, o tome da mora svaka radna orgamizacija, svaka komuna da se brine, na primjer, o stručnom naraštaju (stipendiranje!), nikada nije bilo riječi o tome da za određene djelatnosti ne može da istupi kao neposredni interesent šira društvena zajednica (republika, ili čak federacija). Jer, tako i jeste u praksi, mada tu i tamo cjelokupna zamisao jož nije definitivno oblikovana, dograđena. Prije svega, tako mora i da bude. Kulturne dje atnosti možemo da podijelimo na radme organizacije, komune, srezove, Yepublike, ali ne možemo da podijeliko kulturu, ne možemo da podijelimo društvemu brigu za kulturni nivo ljudi. dakle, društvenu kulturnu politiku.

· Visoki kulturni nivo nekog društva može da buđe samo plod zalaganja svih ljudi. svih institucija, svih društvemih zajednica, ukratko, visoki kulturni nivo je plod dručtvenogž dogovora [...].

Primjeri dokazuju kako je djelotvorno načelo da osnovne društvene zajednice-komune, prije svega, same treba da se brinu o svom svestranom razvitku, o svim stranama društvenog života svojih građana — bez oslanjanja na druge. i u pogledu ljudi i u pogledu sredstaval...l. i

Ako nam često šta „zaškripi“, ako se bakćemo sna mraktieizmom. sa vulgarizacijom i primitivizmom, što, razumije se, nije prijatno, mi zbog toga ne smijemo da izgubimo smjer. Mnoge od tih pojava su posljedica različite razvijenosti komuna, a mnoge takođe neposredna ili „posredna posliedica prijašnjeg. na primjer, posljedica prevelikih razlika između većih centara i njihovih zaleđa, dakle ono što se tek sada pokazalo u neuljepšanom obliku. Da li zaista treba da se uplašimo? Ili treba da se upustimo u borbu na mnogo širem frontu nego do sada? Ovaj drugi put |e teži, dugotrajniji, ali zato plodotvorniji!, ier samo na taj način možemo da postignemo make ayalni rast inicijative i stvaralaštva. A to nas, razumi e se, istovremeno obavezuje da u većim centrima, ili čak u cjelokupnom društvu, ne zanemarimo mogućnosti cjielokupnog društvenog organizma“,

2

\

i

Smrt Paula Hindemita

PAUL HINDEMIT, jedam od mnmajistakmutijih kompozitora današnjice, · umro je 28. decembra u Frankfurtu u šezdeset osmoj godini života. Rođen je 16. XI 1895. gođine u Hanau, u blizini BPrankfurta, Hindemit je u dvadesetoj godini postao keomcertmajstor frankfurtske opere, a makon završefka prvog svetskog rata javio se u nemačkoj muzici kao izraziti antiromantičar, Kad su 1934. godine nacisti zabranili izvođenje njegovih dela u Nemačkoj on je bio dobro poznat onima koje je zanimala modema muzika i smatram za jednog od &najdarovitijih nemačkih kompozitora. Naikon odlaska iz Nemačke nasitanio se u Turskoj i muzički život u toj zemlji postavio na evropsike osnove. Nakon nekoliko godina pnrovedenih u Svajcarskoj, proveo je 14 godina u SAD, i posle, toga Švajcarska je pomovo postala njegovo stalno boravište. Hindemit nije bio samo komiozitor. Bio je izvanmneđan violinist i violist, dobar dirigent i pijanista. Kao jedan od vodećih svetskih muzičkih teoretičara napisao je nekoliko knjiga o harmoniji i kommponovanju. · Kao kompozitor on se oslanja na nemački barok i u jgtomiji muzike će ostati kao stvaralac čije delo u XX =·{veku predstavlja vrhunac glavnog toka nemačke mu-– zike od Baha do danas. Mođernista u barmoniji i stim i Rklesicista u formi, Hindemit je Rkommozitor Koji daleko snažniji ut"sek čimi na profesionalce nego ma obične slušaoce. Kao veliki tehničar om i od slušalaca zahteva veliko znamje.

Hindemita, koji je u mladosti smatran za jednog od kompozitora revolucionara, novi revolucionari počeli su da” smatraju ponešto „anahroničnim, nazivaju ga 'Onkademskim Kkomnpozitorom. „Ali sigurno je“, pisao je T<VO~

mjegove smrti muzički kritičar njujorškog „Tajmsa“, „da će veliki deo njegove muzike preživeti „današnie tremuftne mode i da će joj se uvek diviti slušaoci osetljivi za formu, logiku i umefnosit“.

Simpozijum „Marks ı savremenost“

POVODOM 145-–godišnjice rođenja i 80-godišnjice smrfi Karla Mamksa održan je naučni skup „Marks i savremenost“, na kojem su filozofi, sociolozi, ekonomisti i javni rađmici iz naše zemlje šest dama (17. XII u Beosrađu, a od 18. do 22. KII u Aranđelovcu) raspravliali o mnogim alttuelnim „pitanjima filozofije, sociologije, političke ekonomije, političkih nauka itd. Pošto je odlučeno da se u buđuće, prilikom svake pete, godišnjice, rođenja, i smrti Maksa, · održavaju slični naučni SkMupovi i da skup, „Marks i savrememost“ postane. tradicionalan, „Borba“ je zamolila članove pripremnog odbora prvog skupa „da. ocene u kolikoj meri taj prvi skup opravdava održavanje budućih takvih ili sličnih skupova.“ U razgovoru u ređakciji „Borbe“ P. Damjanović, D. Leković, M. Manković, Z, Pjanić, R. Ratković i Lj. Tadić su to učinili.

U razgovoru je podvučeno da je

skup u potpumosti poftvrđio svoju Oopravdanost ne samo time što njime počinje „tradicija organizovano sistemaf= skog i integralnog proučavanja mearksizma“, nego i postignutim rezultatima. Smelost postavljanja pojedinih ideja i živost same debate ocenjeni su kao osnovne karakteristike skupa, a nemarne pripreme nekih učesnika glav-

„ na smetnja što skup nije dao još više

rezultate. Učesnici u ovom razgovoru podvukli su da će u buduće biti nužno „znalino više indicirati tematiku i usmeravafti njenu obradđu“ i „orijentisati se na manji broj najbitnijih problema pojedinih naučnih oblasti“. Oni su se složili da i dalje treba primenjivafi demokratski princip da se svi koji žele mogu pojaviti na skupu, ukoliko žiri nađe da se nalaze na zadovoljavajućem „stručnom i teorijskom nivou, i da je neophodno obezbediti prisustvo svih naših „najistaknutijih naučnika marksista. Takođe je istaknuto uverenje da će na sledećim slkupovima „diskutanti manje služiti c'tatima i da će prilikom rešavania i najapstrakktnijih problema više gledati u

sadašnjost i budućnost, a manje u pro-

šlost.“

Ne voli Meštrovića

| „U BROGRADSKOM „Narodnom muzeju izbio je spor oko Meštrovića. Naime, neki članovi saveta pobunili su se protiv odluke sadašnjeg upravmika Narodnog muzeja i nekadašnjes likovnog kritičara Lazara Trifunovića o uklanjanju dela Ivana Mueštrovića iz OVOg reprezentativnog muzeja. Poznato je od ranije da Trifunović nije mno= go voleo dela ovoga vajara, pa je u

tom smislu i objavio jedan veći pole-

mički napis o Meštroviću u reviji „Danas“, obračajući se na knjigu profesora Vidovića, a za koju je ovaj poslednji tvrdio da je Trifunović nije ni pročitao, jer je u napisu dokazivao suprotno od onoga za šta se ta knjiga zalagala. Ali to je ovde sporedno. Postavlja se pitanje da li je moguće i dopustivo da sudbina dela jednog umetnika od većeg i šireg nacionalnog značaja zavisi od simpatija ili nesimpatija jednog upravnika. Da li je to samo stvar Lazara Trifunovića?

(„Vidici“, novembar — decembar 1963)

„vativni londonski „Tajms“ imaće na svojoj prvoj strani uvek samo

oglase, Bulevarski „Dejli miror“, opet, sprovodi već decenijama pravilo da na prvoj strani ima sliku kakve polugolišave lepotice, dok je za spoljnu politiku rezervisama poslednja strama. Kad ,je ummo Staljin, ni „Tajms“ ni „Miror“ nisu o tome imali vest na naslovnoj strani. Doajen britanskih listova držao se tradicije i objavio vest na glavnoj unutrašnjoj strani, tačno preko puta strane s uvodnicima — a za dežurnog urednika „Dejli mirora“ vele da se počešao iza uveta i odlučio: „Staljin? To je spoljna politika... Stavite ga u vrh poslednje strane“.)

Svaki list ima svoju fizionomiju i svoja pravila, kojih se striktno ili labavo pridržava, Što še tiče prve strane, u većini dnevnih listova širom sveta (pa i kod nas) važi pravilo da najistaknutije mesto dobija ono što je najvažnije ili najzanimljivije. Drugim rečima: ono što je od opšteg ili najšireg interesa. Ali alto fizionomiju jednog lista· određuje ono što mu se nalazi na prvoj strami, isto je toliko određuje i oho što je sa prve stmane odsutno. i

Tako u subotu, 4, januara, nijedan beograđski dnevni list nije na prvoj strani domeo vest da je u Beograd doputovao slavni kompozitor Dimitrij Šostakovič, “Bkspres“ i „Večernje novosti“ imali su za to više no opravdan razlog: železnička nesreća kod Jajinaca sasvim je legitimno zauzela čitave prve strane, pored mnogo prostora na unutrašnjim stranama. „Borba” i „Politika“, međutim, štampane su u ranim jutarnjim časovima, te nisu imale — niti mogle imati — ništa o nesreći,

| Toga jutra oba lista nosila su na prvim stranama uglavnom spolinopolitički materijal — natprosečno značajan, sadržajan i zanimljiv — uz elativno malo protokolarija.

Tu je bio telegram predsednika 'Pita predsedniku Nkrumahu povodom neu-

\ |: šta se na svebu zbilo, komzer~

*) Kažu da je dežurni urednik zbog toga bio žestoko ukoren, jer je po mišljenju glavnog urednika trebalo da u tom slučaju odstupi od pravila. Kasnije je „Dejli miror“, poučen iskustvom, češće odstupao od svoje „dogme.,

Ljubiša MANOJLOPFIC

ONAKO. UZGRED

ČOVEKOVO IME

edavno je u javnosti — s izvesnim N odjekom u ovoj rubrici — bilo reči o imenu jednog pesnika. Uzbuđivali smo se i protestovali što je nečijim svesnim „rađom“ ili samo lUusled nečije nebrige — autorova pesma objavljivana i vršena od nje #velika narodna upotreba, ali uz sistematsko izostavljanje autorovog imena,

Radosno proslavlianje Nove godine pružilo je, na žalost, nov povod da se, još jednom, porazgovaramo o čovekovom imenu.

Sada više nije u pitanju pesnik neso Čovek koji se, čak celim svojim bićem i poslom, uklapa u svakodnevnu prozu našeg gradskog života. Čovek koji već tridesetak godina, bilo da peče julska žega ii da steže januarnski mraz, stoji na jednoj beogradskoj raskrsnici i pokazuje rukama čas pravo, čas desno ili levo. Čovek koji veoma savesno, čak — prema oceni njegovih drugova i starešina — najsavesnije i najpožrtvovanije u Beogradu, bdi da, u ovoj eri sve većeg fufnjanmja motorizacije, bez „karambola“ prođu fiće i mercedesi i čitavu glavu iznesu naši pešaci.

U novogodišnjoj noći, po jednoj lepoj tradiciji, najboljem „ beogradskom saobraćajnom milicionaru predat je gradski poklon. Predaju tog gradskog poklona, opet po firadiciji, izvršio je predsednik Gradske. skupštine Beograda. Fotografije koje prikazuju irenutak ovako velike radosti valjanog. radnika, najboljeg saobraćajca, objavile su sve beogradske dnevne novine.

Čitao sam potpise ispod fotografija.

Potpis u „Politici“: Milijan Neoričić predaje televizor „majboljem saobraćajcu. Potpis u „Borbi“: Predsednik Gradske skupštine Beograda Milijan Neoriić + ovog puta je tačno u tremutku smene godina čestitao prazmik dežurnom (otkad to dežurni znači i najbolji? — Lj. M.) saobraćajnom milicionaru i davovao mu kao poklom teletizOT. Fotografija u novinama je neka vrsta dopune teksta. Pošto je i u „Politici? i u „Borbi” u izveštajima sa

.pa marginama štampe

Kosta TIMOTIJE PIG

Prva strana

spelog „atentata; pa vesti o samom atentatu; pa poruka premijera Hruš-

čova šefovima država i vlada o miro-

ljubivom Tešavanju teritorijalnih spOrova; pa razne vesti o kiparskoj kmizi 'itd, itd.

Vest o dolasku Dimitrija Šostakoviča „Borba“ je objavila na sedmoj, „Politika“ na desetoj strani. ;

Oba lista objavila su i slike sa dočeka i prigodne beleške o značaju posete čoveka za koga „Borba“ veli da je „jedan od najvećih savremenih muzičkih umofnika“, a „Politika“ da je „jedan od najvećih kompozitora damašnjice“. Ali ni jeđan ni drugi list nije smatrao za umemo da išta od toga stavi na prvu stranu,

I u jednom i u drugom listu bilo je manevarskog prostora na naslovnoj strani. Nešto se od objavljenih materijala moglo izostaviti, ili skratiti, ili prebaciti na neku unutrašnju stranu, Primera adi: atentat na bivšeg ademskog ministra rada (koga, uzgred budi rečeno, kuršumi nisu ni okrznuli) ili protokolarni spisak poljskih rulkovodilaca koji su dočekali sovjetskog

dočeka Nove godine, najbolji saobra= ćajac pomenut uz navođenje imena: i prezimena (Božidar Prcović), ne bi po+ stojala stroga obaveza da mu se kaže ime i u polpisu ispod fotografije. Da ne uzmemo u obzir čak ni to što savremeni čitalac obično pročita potpise ispod fotografija, dok za duge izveštaje ko zna da li ima vremena.

Međutim. ako smo već pronašli da nije obavezno staviti ispod fotografije kako se zove nagrađeni čovek, zašto stavljati kako se zove predsednik Gradske skupštine Beograda? Da li zato što fotografija predsedmika BeoBrada izlazi prvi put pa čitaoci ne znaju ko je to, dok milicionara Božidara Prcovića mogu poznati odmah, jer mu fotografija u novinama izlazi svaki dam? Ili je obrnuto. A ako je cornuto, ređ bi bio — ne samo red, velika ljudska obaveza — da se obrnuto i postupa, Znači, ne tako: Predsednik Gradske skupštine Beograda Milijam Neoričić predaje poklom majboljem, saobraćajcu.

Nego ovako: Predsednik Gradske skupštine Beograda “redaje poklon maiboljem saobraćajou Božidaru Prcoviću. – Ili, baš ako nam se čini da predsednika Gradske skupštine Beograda nismo kroz fotografiju dovoljno afirmisali, stavimo njegovo ime ispod njegove fotografije i stoti, i hiliaditi put, ali ne propustmo da ime starog, zaslužnog radnika „Božidara Prcovića spomenemo prvi, što će mu — kakvi smo — možda biti i poslednji put.

ROGOVIMA, PA U — BIBLIOTEKU

ve se plaća, pa treba platiti i što

sediš u biblioteci i čiraš, pogotovo

ako kn igu još pozajmljuješ i nosiš kući. Knjiga se i haba, mora se povezivati i prepovezivali, a i to staje novaca. Dakle, ako hoćeš da se koristiš uslugama biblioteke, plati, gospodine čitaoče! I gospodin čitalac u buržoaskoj Jugoslaviji je plaćao. Doduše ne mnogo, više simbolično, ali je. plaćao što ulazi u biblioteku i čita, Narodna biblioteka bila je jedina beogradska čitagnica u kojoj se, koliko se sećam, moglo čitati bez materijalne naknade.

U novoj Jugoslaviji broj biblioteka se ozbiljno povećao, i u njima su narasli takozvani fondovi knjiga. Drug čitalac je mnogo više mažen, prizivan da čita knžigu u biblioteci ili da je nosi kući i tamo čita, ali opet, po pravilu, za sve to plaćao je neku sasvim majušnu članarinu ili naknadicu. Narodna biblioteka u Beogradu i dalje je ostala hram u koji se ulazilo bez paljenja sveće za zdravlje biblicteke,

Sada je, čujem, odjednom dožlo do povećanja naknađe za čitanje Winjiga, i io nas širokom frontu kroz koji, natežući oko svog budžeta, nije uspela da se

premijera Hruščova na granici i sa njim nastavili but bo -Poljeltoj.. Takve se stvari u redovnoj praksi izostavljaju, skraćuju ili prebacuju na neko manje istaknuto. mesto kad god na prvoj strami treba da se načini mesto za neku važniju vest — neku vest od opšteg ili šireg interesa.

Vest o Šostakoviču, kako vidimo, nije ni od opšteg ni od šireg interesa. Ona nije bagatelisana — čak je prostorno dobila povlašćen tretman — ali „tamo gde joj je mesto“. Posmatrana kao štivo od užeg, specijalizovanog interesa, ta je vest čak dobila udarno mesto na kulturnim stranama, Kultura (a posebno muzika) nije, međutim, stvar od opšteg ili šireg interesa, čak ni kad je reč o maj-predstavniku kulturno-muzičke struke. | ?

To, naravno, ne znači da naša dnevna štampa gleda na kulturu kao na neko nužno zlo. Naprotiv, svi se naši listovi o kulturi najpohvalnije izražavaju, I o muzici. 7

Nigde u našim novinama mećete, na primer, naći da neko pledira protib muzičkog vaspitanja omladine (ili uopšte širenja muzičke kulture u narođu). Moglo bi se, doduše, smatrati da. „Porodica Tarana“ ismeva muziku i mu ziciranje kao snobovsku damgubu, a da propagira „kis'o kupus sa svinjarijama“ kao blaženstvo nasuprot torturama koncerta i opere — ali, prvo, „Porodica Tarana“ nije direktivni članak nego samo bezazlen komični sbrip, a drugo, ni gospodin Tarana nema ništa protiv pesme uz kriglu piva. Nemamo ni mi, je da. i

Prema tome, to što vest o Šostakovičevom prispeću u Beograd nije objavljena na prvim stranama ne freba pripisivati nečijem · načelnom “stavu protiv kulture i muzike, nego · samo shvatanju da sve ima svoje mesto i da dnevna štampa nema prava da natura širokim čitalačkim masama nešto što ni na koji način ne može da ih interesuje, jer je od najužeg, takoreći esnafskog, interesa. Toliko o. Šostakoviču, U _ Druga je stvar kađ doputuje po moćnik državnog podsekretara u beludžistanskom ministarstvu za navodnja= vanje... eFaatie

probije čak ni beogradska: Naradna:bi+ blioteka” f'tamo·se uvođi anpisnimam izTU odđ“500*diriiraypretiv koje.je:žasad digao glas samo jeđah čitalac iz unutrašmjosti. Mnogo čoveku da plati 500 dinara da bi u toku godine možda“samo nekoliko puta svratio da: prelista kmjigu. Njega je. dakle, to muznemirile.. A mene nešto drugo: pitam se, zar u našim razn.m računanjima i preračunavanjima nema nekog kamena, nekog: bedema do koga se može stupiti i pred kožim s poštom treba zastati? U ovom slučaju, to bi, na primer, morala dđa..bude Narodmn bibinteka u Peograu.

TI, uopšte, izgleda mi vrlo problema= tično branit! poskuplienie us u Čiftaonicama „kako su već pokušali neki moji drugovi novinari. Ako se gleda iz stanja u kome žive ili, tačnije, tavore narodne biblioteke, iz siromaštva koje se još povećava krađom ili uprompašći= vaniem poneke kmn'ige od srrane-čitsla= ca, poskupljenje bi i moglo da se pravda. Ali znašto· da g edmn' n. jz to ugla? Zar naše društvo u razvitku, uz koji uvek stavljamo epitet buran, razvitku praćenom mnogim dobicima ali i štetama, ne bi baš nikako moglo da. nađe materijalne snage da i naše biblioteke počnu nešto burniji život? Makar se u buri ukrala ili upropastila i koja knjiga, što, uostalom, prati buran razvitak i na drugim odsecima života. ·

Na kraju: u tramvaj i voz će ljudi ulaziti pošto je da je, Jer shvataju da je nužda uči u tramvaj i voz. Šta mislite, da li će shvatiti da ie nužno ući i:u čitaonicu pošto je dx je?

„ALI“ I „MEĐUTIM“ ·

S

Brkić. Sednica „je počela iznošenjem podataka o povećanju ukupnog prihoda za 95,5 odsto u poslednjih dever mueseci, što je isteknuto kao ve'iki uspeha privrednih organizacija u Novom Sarajevu, Jovanka Brkić se nije zadovol ila tim golim podatkom nego je pokazala finog sluha i za garnirung koji se sastaiao od mnogo nekih „ali“ i „međutim“. Posle svega toga balon uspeha bio je. razume se, znatno manji nego što je najpre izgleđalo ; Jr M Kako bi bilo da, u korisnoj protiv samozeadovoljstva, odmah počnemo sa „ali“ i

video mi se izveštaj koji je sa sed nice Opštinske skupštine Novog Sarajeva uputila „Borbi“ Jovanka

akciji neke govore „međutim“?

ONAKO UZGRED ..

TZ A,SAM SVE TO UČIO. u škOB — reče jedan čovek, — Ali delo sam Gay ba se zaboravilo

zmeđu ostalog, zaboravio ie: šta i boštenje, šta hrabxzost, ŠKSI iS O 318 „Je šta nesebičnost... sa OZ BDV OMA 3 Oj

KNJIŽBVNE NOVINE