Književne novine

*

VASILIJE KUKIĆ

Avlija

Podatak đa je Kukić bio jeđan od mnogih koje je stvarnost ubijala i ubila, može da posluži kao činjenica više ako se , objašnjava zbog čega je on tako snažno akcentovao socijalnu problematiku. Jer slika njegove „Avlije“, čiji su stanovnici odbačeni od života, koji za smrad i vlagu zapuštenih šupa moraju đa daju i poslednju svoju crkavicu, vapaj jei protest protiv postojećeg stanja stvari snažan kako samo može da buđe. Tačnije rečeno, to je duboka negacija same suštine društva u Kkojem je on živeo. I ukoliko je njegova smrt posleđica te negacije, njome se ona (negaciila) potpuno potvrđila i približila se sranicama apsoluinoga, Tvorac „Avlije“ i njeni šitelji su se poistovetili,.

Ali ako bi se takva jedna pretpostavka i pokazala netačnom, po obimu mali opus Vasilija MWWukića ne bi mnogo izgubio ođ svoje literarne ganimljivosti. Potvrđa za to možđa nije toliko ni njegov „Dnevnik“, ni „Pogrebi“, ni, razumljivo, nezavršeni i nesačuvani roman koji je on posle „Avlije“ (do smrti) pisao. Da se to đoMaže dovolina, je sama „Avlija“ kola se, evo, triđeset gođinma posle svoga nastajanja, pojavljuje pređ čitaoca.

Prva njena verzija napisana je za gođinu đama (1931), druga sa neznate jim izmenama, uglavnom 5Stilskog karaktera, za dve (1933). Sve u svemu, dakle, prvi svoj roman pesnik je napisao za svega tri gođine, Ne može se pouzđaneo ftvrđiti đa je tu grozničavost pothramjivalo intuitivno saznanje skore smrti (Kukić je već bio i ozbiljno oboleo) ali je ona jasan „izraz njegovog stvaralačkog napona. .

der „Avlija“, mađa je prevashodno socijalna literatura, ima mnoga svoj stva značajnog umetničkog ostvarež nja. Tamni tonovi ove proze recimo, vrlo često su takvi zato što đolaze iz nekih đubina. Ako bi „Avlija“ bila samo sijika sirotovkhmja na neokoj periferiji, to još ne bi bila ni optužba bez odbrane, ni đelo od

.

ESEJ

„ROSMOS“, BEOGRAD 100.

trajnog „umetničkog Intereša, Na Svakoj periferiji ima sirotinje, Ali ona je mnogo širi i mnogo dublji zahvat u ljuđsku masu nego što je naturalistički opis „sirovih detalja,

Iako je umetnički uobličena odđređena društvena stvarnost, ona daleko prelazi okvire socijalnog dokumenta. Kukiću su koreni pojava, ako ne važniji a ono isto toliko važni koliko i same pojave, Među „posrnulima“ koji žive na stranicama ovog romana može se utvrditi čitava skala ljudskog pađanja. Ali ma hioliko đa su oni podatak uzet iz svakođnevice, u literarnom smislu takve ličnosti su — iđeja „dobrog, Kkrhka ali neuništiva, Iz ovog primeTa bi moglo đa se zaključi da socijalni problem, i pored sve svoje težine i važnosti, nije za Kukića primaran čovekov problem, mađa nije pošye sigurno da li on „d“duzrokuje

druge njegove probleme ili Je njihova posledica, Između „ostalog, i fakav šjeđam spreg mogućnosti, koji se može sresti u mnogim značajnim umetničkim «ostvarenjima, sugerira pretpostavku đa se Kukić ne bi zmaustavio na socilalnoj „problematici, Već u „Avliji“ ona mu služi ·kao polazno tlo za dalja umetnička istra živanja. Recimo, on voli da naglasi da mgazđa Rista u avliiu dolazi iz svoje vile, đa njegova raspoloženja tumači kvalitetom i obilatošću đoručha koji je ovaj toga jutra progButao polazeći među gladne. No, u klikanju gladnih i same glađi on se

VN NT NNV NT O.

Preveo Dušan PUVAČIĆ

ne zadržava na površini i na Kkonstataciji realističkih momenata, On najpre stvarima daje uvećane razmere a onđa traga za njihovim sušta stvenijim elementima.

Njegov stil se može smatrati čak kao neosporna potvrđa za to, Smirenim fonom pripoveđanja, bez teških reči i upađdljivih stilskih figura,

on uspeva da ukroti i najekspanzivnije situacije i đa di potrebnu ener-

giju 1 značaj i, naizgleđ, najbanalnijim pojavama. Izvesna linearnost likova, koja se tu i tamo pojavljuje, pre je plod piščevog neiskustva negoli njegove tenđencioznosti. Jer on i za najsurovije postupke svojih junaka ima određenu dozu razumevanja i sažaljenja. Njegova blaga iro» nija, kojom je protkana cela „Av'ija“, retso kad prejlazi u sarkazam, Takav stil omogućava, piscu da poYeđ simpatija izrazi i kritiku svojih junaka, rečiu, da izbegne crno-beli stav prema njima i, što je još važnije, đa ih ne pokaže samo u jednoj boji, statične, zauvek date. Da sugerira mogućnošt promene u njihovom sklopu, ~

Te promene bi se, verovatno hnotpbunije pokazale u romanu koji je Kukić posle „Avlije“ pišao i koji je trebalo đa buđe njen prirođni produžetak, đa ga nisu nasilno, najbrufalnije prekinuli u poslu. Ovako 0ostaje đa se naslućuje... (BS. B.)

PIŠU: STANOJLO BOGDANOVIĆ,

ALDKSANDAR A. MILJKOVIĆ, MA-

RIO SUŠKO I ALEKSANDAR A, STEFANOVIĆ

TRAJNOST KAO MERILO

ranije bio slučaj, I pesnik, ukoliko je „dorastao svojim prilikama. ćini isto. Teško je i u stvari nemogućno poreći mu njegova prirodna i nu žna. sredstva"na osnovu toga što ga velika, ve-

ia, njegovih čitalaca neće razumeti. Ovo nije. njegova, greška, nego greška drušivene sfruke.

ture. Pcd sadašnjim uslovima i ako sc stvari u buđućnosti budu razvijale u smeru na koji ukazujim promene za poslednjih dvesta godina, krajnje je verovatno da će pesnici postati ne manje nego više aluzivni, đa'će njiheso delo sve više i više zavisiti ne samo od druge poesije. nego i cd svakojakih specijalnih · oblasti koje će podrobno poznavafi?. Mnoga najfinija i najšira, zmačenja iskustva, pa prema tome ona najprikladnija za poezijv stiču se danas, na primer, čitanjem dela o poodmaklim naučnim

istraživanjima. U ovome, razume se, nema ni-

čeg novog, ničeg Što se mije dešavalo kad „je pisao Don (Donmne). Teškoće nastaju usled činjenice što je nauka odmakla mnogo dalje nego nekađa,

' Trajnost poezije je predmet tesno povezan sa pre{(hodnim. Kao što postoji pređrasuđa U korist dela, koje mailazi na široko popularno dopremnje, tako postoji i druga u korist đela, koje traje, koje „izdržava suđ vekova”, ili se smatra, verovalnim da, će a izdržati, Obe' ove pređrasuđe nastaju delimično usled kritičke snebivljivosti; alo sami ne možemo da, odlučimo, onda bar prebrojmo glasove i pođimo 54 većinom, :

Ali ponehad trajanje dela ođređuju ORO nosti koje nemaju ništa, 8 „vrednošću, a đe Č koje je od velike vrednosti često mora _propa sti iz istog razloga. Ono se nikad ne Ap niko ga neće viđeti ili čufi. Besmrtnost ei :: vezuje za, rđavo isto tako čvrsto kao za do FD. Ima malo šta gore od „MHijavate“ ili „Orne MB čke“, „Lorhe Mun“ ili. „Zločina, Bilvestra, 1: nara“, i neke pesme,. najveće miljenice : i : logija, javljaju se u njima, zbog svoje „Tr o :: slave“, Ipak postoje razlozi.za povezivanje e nosti dopadanja 5D igvesnom vrstom Biru va re i, što je sanimljivije, tremutne slave 5 Ze i: mogućnošću dopadania pokonjim generac VA Đelo koje se oslanja na gotove stavove, - O može da, uspostavi slične stavove kad oni V ne postoje, često će se (/P : ciji, šio je zagonetno ra generaolju sB VENE jim stavovima hoja dolazi posle. nie, NA „peda 3 ke Slede thom hodak ci ovlači mužno s aaa Oe one kojima 8MU iskustva, GRA ptiV Veoma, često, razume 86, Ona će pratiti nis vrednost; ali me mora (m, bude Pa Ua

Trajnost meke umetnosti čosto je Tovar za fantastične hipotege, BSmaira, se da, i? umetnosti otclotvoruje b kriva, bosebne Tad „Ve ip i jujuće, razmišljanja O ua ie deo i na svakom drugom Oe aju Ona nisu termini kojima se o toj stvari naj : može raspravljati, Uniformnost poriva OSa jih umetničko delo polazi dovolino je objaš

nje sa njegovu trajnost, Tamo gde su WJJač0"

čnih istina“. Ali takva, treba izbegavati

ni porivi koji su se slučajno izlihi #00 #890BdHi*

privremeno u pojačanom slanju nadđražl možemo sa raslogom očekivati đa

KNJIŽEVNE NOVINHF

padati jednoj gene!”

esmrtne sušiine, da ot” .

će trajnost

biti mala, Kao što će „lozinka“ gođinu «dana delovati kao čarolija, pošto su izvesni stavovi iz sogielnih raflogy sppemyao „postaveni 38 veppajk osaiNiv „repilator JN. jeđeće. godine bih neđe., Nesoa NEBA a e čika: na široj skali i u manje upadljivom stepenu, posebne društvene okolnosti koje su u drugim vremenima, sasvim neodgovarajući nadražaji često pružaju priliku za umetnička dela. Mođa postoji u najvažnijim kao i u najbeznačajnijim stvarima, ali đa bi umetnik mogao od nje da ima koristi obično mora da se okrene ođ irajnosti, Bto je veća lakoća komuniksoije pod flakvim uslovima veća je opasnost zastarevanja, . Mnogo je više velike umetnosti pročlosti stvarno mastarelo nego što pretenđuju izvesni kritičari. koji zaboravljaju kakav posebni eruđitski aparat uvođe u svoju kritiku. „Božanstvena komedija“ „pmreprezentativan je primer. Istina je da zastarevanje ne postoji za, odgovarajuće opremljene čitaoce koji imaginativno mogu reprodukovati pogled na svet Tome Akvinskog | izvesne stavove prema ženama i prema čednosti koji su čak „još Pepristupačniji, . Ali ovo važi za većinu zaboravljenih pesama. Stvamo zastarevanje nije opšti znak . niske vrednosti već samo primene. specijalnih okolnos{i za komunikaciju. Da jedno delo odražava, svoje doba i razdoblje, đa ih sažima i da je njima prožefo ne predstavlja osnovu da mu se pripiše niska vrednost, a ipak ova zasičćenost više od bilo čega drugog ograničava, trajnost njegovog đopađahja, Samo ukoliko đelo u svom metođu izbegava fip „lozinke“ i oslanja se na elemente za koje ie verovatno đa će ostati čvrsti, formalne elemente na primer, može da umakne zubu vremena, Što je Dante zapostavljen treba zahvaliti samo inđirekino njegovoj današnjoj mejasnosti; on je i danas kroz svoju formalnu stranu dostupam kao uvek. Trud koji se traži od čitalaca, koji se ne zađovoljavaju dđelimičnim pristupom objašnjava za” što ga čak i obrazovani čitaju tako malo, Ono što se kođ njega može prevesli, sadržaj, upravo je ono što je od najmanjeg sadašnjeg i buđućeg interesa i Što je istovremeno najteže ra-

zumeti.

II —— _ ——

4) Upor, „Oslobođeni Primotejć« čin I: „vazđuh oko njih izgleda zračan kao vazđuh oko zvezde“; taWođe „Trijumf života“; „kao veo po veo nemi sjaj

e 5 kap}lj Lucifera“,

g) Izguljeni raj“, knj, II, stih 612. (3) Veoma zanimljiv savremeni primer u Vezi 5 kojim se ovaj problem javlja možda stvarnije meso ikađ ranije je već pomenuta „Pusta zemlja“ E. Eliota.

Nostrpljenje tolikih Mhritičara i činjenica da su se :

čalili na prisustvo 1 nužnost primeđbi lepD ilu• struju zbrku hoja vlađa u ovom pitanju. Za'ljenje bi bilo opravđanije đa Bg, Eliot nije spremio bovefđi aparat objašnjenja, !

OBELHBKA"

TEKST KOJI OBJAVLJUJEMO uzet ie iz knjiga IT. A. Ričardsa (I, A. Richards) „Načela Wnjiževme Kritike“ („Principles of Literary

\ Criticism“). To su, u stvari, dva poglavlja,

XXVIII i XXIX, koja se zovu „Aluzivnost mo». derne poezije“ i „Trajnost kao mezilo,

vt· ERIH FROM,

Beksivo od slobode ~

SLOBODAN ĐORDEVIĆ I ALEK-

„NOLIT“, BEOGRAD, 194; PREVELI SANDAR 1. SPASIĆ

ERIM FROM, pisac knjige koja se ovđe prikazuje, tek je' od pre dvetri godine postao poznat našoj široj čitalačkoj publici, tačnije rečeno od kađa se pojavio prevođ njegovog čuvenog đela „Zdravo društvo“, U društvenim naukama, međutim, on već decenijama zauzima jedno od vođećih mesta. Polazeći od PFrojđovih otkrića, on je izvršio njihovu modifikaciju na taj način što ih je usklađio sa Jednim „shvatanjem o razvitku društva koje se, u Oosnovnim crtama, ne razlikuju mnogo od Marksovoš., Po tome on svakako spada u one autore koje kod nas danas treba više prevođiti i o kojima treba pisati.

Svoju knjigu „Bekstvo od slobo» đe“ From je napisao 19%1. gođine. Namera mu Je bila đa objasni pojave koje su baš u to vreme tragičmo pofresle svet, naime „pojavu fašizma u Italiji i, još više, mnacionalsocijalizma u Nemačkoj. Evo kako je on sim definisao zađatak OVOg SsVoOg rađa: „Sem ekonomskih i društvenih problema iz kojih je fašizam potekao, postoji i ljuđski problem koji treba shvatiti. Svrha ove Hinjige jeste ispitiyanje onih dinamičnih činilaca u karakternoj struk turi mođernog čoveka koji su u fašističkim zemljama probuđili u nje sa želju đa ođustame ođ slobođe i kojih uveliko ima u milionima naših ljuđi“, Kađa se jeđan rad ođYveđi na ovaj način, dobija se twt» sak da Knjiga ima isključivo ak tuelnu, što će reći prolaznu Vređmost. No svako ko bi to pomislio prevario bi se. Ona je ođ funđamentalnog značaja za razumevanje ne samo“ onog prelomnog razdoblja u ljuđskoj istoriji čiji je From bio sveđok đok je pisao ovu Hnjigu (što bi, uzgred rečeno, već bilo đovoljno đa joj osigura trajnu vređmost), već i svih ranijih koja su u stvari stvorila mođernog čoveka onakvim kakav je on đanas, On je, ma primer, majstorskim „potezima objasnio složem proces „raspađanja sređnjovekovnog društva i tajnu us peha Luterovih i Malvinovih reformatorskih ideja na početku novog weka. Veliki „društveno-ekonomski preokreti koji su se od tađa ođigravali unosili su sve više psihičku ne sigurnost i neizvesnost naročito me; đu pripadnika sređnjih ndruštvenihklasa, čineći ih u isti mah slobodnim Ti ljudi su, dođuše, posle toa stalmo ispoljavali jaku težnju da svoju slobođu, koja im je padala vrlo teško, zamene za sigurnost i bezbednost, koje, kađa su jeđnom bile izgubljeme, niltada se više nisu mogle povratiti, From je taj proces, koji naziva procesom individuacije, · vrlo slikovito objasnio uporedivši ga 5a razvojem deteta, B jedne strane, sve veći proces inđividuacije znači u

rarvitku đeteta „porast snage ličnog đok,

ja“, s druge, odvajanjem od

sveta koji ga okružuje u roditeljskoj kući — a Moji je, istina, u poređe-

nju „sa vlastitim postojanjem po- ·

jeđinca neodđvoljivo Snažan i moćan“, ali koji mu pruža ne samo bez bednost već ga i bitno sjeđinjuje sa spoljašnjim svetom — „Stvara se O sećanje nemoći i nešspokojstva“. „Kađ poštane pojeđinac, on je sam i suo“

DŽEMS FAREL

čava se sa 5vim što Je u svetu opasno i nadmoćno“,

Daleko bi nas ođvelo kađa bismo · se upustili u to da iznosimo sva ona mesta koja bi vređelo prikazati. Čitava Knjiga je jedno malo remekđe'oisvojom sađržinom ne samo da buđi interesovanje, nego njeno čitanje predstavlja i pravo zadovoljstvo. Zasluga je prevodioci što su dobrim prevođom olakšali našem Č'taocu razumevanje ove inače vrlo složenm prob'ematike. U svojoi uvodnoj stuđiji „Bekstvo od slobođe — kuđa?“ Ljuba Btojić nas upoznaje sa Fromovim idejama i stvaralaštvom.

(A. A, M.

Subotom moću

„SVJETLOST“, SARAJEVO, 1964.

FAREL PRIBEGAVA ponekađ izrazito Drajzerovskom nmačinu pisanja on nam, naime, kazuje sve,svaku misao, &vaki pok{ret misli, svako osećanje, dakle niz elemenata đatih u smišljenoj, fotografiji, a takav me-

tođ nije najbolji put ka velikoj kre~-

aciji (primjer: priča „Velečasni Džil huli“), Dok su romani o BStads Koniganu izrazito naturalistički, u pričama, međufim, Farel konstantno lebđi na BHianici realističkog i naturalističkog a ono što Marakteriše njegove pripovetke jest specifična skica opore i grube, a ipak izvajane slike činjenica. Slično MHemingveju 1 Farel se služi faktima. Nje“ govi dijalozi su duži i razvijeniji i đok Hemingvej nastoji da u dijalozima stvori misao o atmosferi, Fa= rel se Kreće na nešto izmenjenom planu — on ne đaje toliko đirektnu dramatsku „objektivnost Koliko re ılmost svesnog uvođenja efekta unu tar dijaloga koji služe za eksplika• ciju piščeve zamisli. Kazin isto tako uočava đa bi bilo veoma nespretno nazvati Hemingveja ili Foknera naturalistima jer je njihov senzibilitet mnogo složeniji. Farel, isto tako, kađa smo već kođ Hemingveja, nema njegovu, već upravo Drajzerovu snagu đetalja, mađa je om precizniji i umetnički jači, srčaniji, da tako khažemo. On je pisao pođ „pritiskom izvesnih moralnih prinuđa koje su bile đeo zamisli njegovog rađa, haže Karin, i koje su mu dale izvesnu turobnu veličinu“.

Vreme koje nam Farel prikazuje jesk: đoba mprohibicije; prostor: Cikago, možđa najbolić mesto za dela ovakve vrste. Farelovi likovi su lju» đi koji poseduju svoju „naročitu filozofiju“, a koji, u stvari, ne znaju ni Wud idu ni zašto. Dopi, lik iz pripovetke „Subotom noću“, negđe na početku, kađa ga ujak Majk pre koreva zbog njegovog apatičnom sta va prema poslu i samom nastojanju da do njega đođe, kaže; „Želeo bih da ođem ma more ili đa buđem na kladionici“, ta rečenica ođaje celo» Rkhupan njegov stav prema Životu, Dopi ima opravđanje — posao Koji mu je đat nametnut je 1 predstavlja

NATHALIE BARRAUTE,

PRVI ROMAN spišatellice Matali Sarot „Tropizmi” (Tropismes) pojavilo se 1957, godine, Njena druga knjiga „Fortret nepoznatoga“ (Portrait d'un inconnu“) uz propratni tekst ŽanaPola Sartra, u kome je ovaj pisac lansirao ođ tog trenutka toliko diskutovani termin „novi roman“, Ppriključila je Sarotovu grupi talentovanih francuskih pisaca koja obuhyva, ta Mišela Bitora, Alena Rob-Grijea 1 KMlođa Bimona, Ako bi se uopšteno i uwajikraće želelo reći zašta se ova grupa zalaže, onda, bi se moglo reći da je posredi izražavanje jednog oxbiljnog podstrekm, današnje francuske Književnošti — samoodricanja. Ovai podstrek, međutim, „nije nimalo jalov, jer Sarotova je nakon drugog SVOg romana dala još četiri zapažena dela; „Marteroa“ (Martereau), „Razđoblje sumnje“ (L'Ere de soupcon), „Planetarijum“ (Le Planetorium) i sađa „Zlatno voće" (Les Fruits đ'Or), Književnička plodnost, je ništa manje odlika i njenih dru-

gova po peru iz već pomenute gru-

pe. ;

Najnoviji roman Sarotove. „Zlatno voće“ sadrži u svom antisadržaju usuđujemo se da ovako kažemo, jer zapleta i uobičajenog rekvizitorijuma romana u ovoj knjizi tako reći | nema — nekoliko opomena prikazivačima | KMritičarima, U ovoj Wnjizl govori se o jednoj drugoj knjizi romanu koji se zove „Zlatno voće“ — i o reakcijama na nju od strane nekolicine neidentifikovanih kritičara i čitalaca, Odmah treba reći da roman koji su ove ličnosti proBitale mije isti, odnosno milje onaj koji smo mi pročitali, tako da smo srećno lišeni meta{izičkih komplika-

Les Fruits d0r

cija od suočavamnjla 58, jeđmim savr• šeno zamišljenim „Kkrugom. Čitaoci« ma van romana, to jest mama, ispričano je dosta o originalnom „Zlat. nom voću“, jer BSarotova, je izvanređan „RKkartograf „Književne sređine, Ona nam daje veći broj „ličnosti“; čoveka čije je lično poznanstvo sa piscem ljučni faktor za «njegovo prosuđivanje đela, zatim čoveka koji kao MNnjiževni suparnik, ima istovetne odlike kao i pisac samo što iz njih izvlači suprofme zaključke, onda čoveka koji stalmo teži đa pisca klasifikuje u jednu određenu školu, i tako dalje. Portreti svih ovih ličnosti su vrlo tačni i krajnje ekonomično dati, Međutim, ovo su samo javna lica njihovih Kkaraktera i Barotova, kao što se od nje i očekuje, pomno nastoji da njihovu punu meru određi određujući im perspektivne tačke u međama njibovih privatnih, ličnih svetova, Pišući ovaj svoj roman o romanu, RBpisateljica je u njegove stranice i u razgovore „ličnosti“ ubacila i ispreplela beleške o mentalnim procesima koji i pre fhode samom razgovoru i teku nje govim tokom. Na ovaj način „Zlatno voće“ dobija očite karakteristike teorijskog traktafa o, pisanju romana, jer pravih granica između dvoj-

no vođenih „radnji“ zapravo i ima i nema.

Za nas, čitaoce, za sramsliku od njih čitalaca, roman „Zlatno voće“

Zbog toga i nema sađržaja (U smis-

lu zapleta), nema pravih ličnosti i nema rzvoja. Ovo je knjiga u MWojoi je roman uzeo na sebe zadatak da vivisekcira samog sebe. Cilj #arotove izgleda da je bio đa nar ubedljivo prikaže hako su Književni

PREVBLA DESANKA MILEMIĆ > ,

đegrađaciju čoveka na formular, ill arhivnog slagača svog života. Ali,to veliko ali, sama pobuna je rat bez cilja, klađionica koja prima uloge ali me organizuje trke, to je rat bez početka i bez Mraja. Farel, međutim, pokazuje jeđan kral, onaj najverovatniji: smrt, ili, pak, nešto gore od same smrti — smrt. života, 1 nije nimalo sentimentalan „vođeći svoje "likove k njemu. On postiže svoj pre» zir, kako to primećuje Alfređ Kazin, Wvantitativnom „grupacijom · „đetalja, (to se može majbolje osetiti u pripovetkama „Subotom „moću“ | „Clpele“) koji nose fai pečat. Rađi se u većoj meri, o izvesnoj žestini samog pisca, a manje o stvaralačkoj imaginaciji. „Sirovi u svom 'planu, njegovi prizori izazivaju maksimum intenziteta odbojinosti pomoću pritisMa, njihovog akumulativnog tere» ta“ i vređnosti.

Farelovi likovi ne žive život. Barem ne svoj, iako očajnički uveravaju sebe da je to pravi način Živ“ ljienia, To je više onaj Pazolinljev „una vita violenta“. Sam pisac ne pruža nijednu slamku spasenja. Opseđnuti seMsua!nim perverznostima 1 nakarađnošću moralnog ukusa i praž njenjem svoje ličnosti, koja je za njih ođavno' mrtva ili reducirana, na tupo ponavljanje jedne jeđine fraze (kao što se može viđeti u priči „Stra šilo“: „Mjegove moge su tako hlađne u krevetu“) Fare'ovi likovi pređstavljaju svesno izgubljenu generaciju. Farel se ne truđi đa tim poSsleđima „koji od oblakođera ne viđe nebo“ pronađe put Ma izlazu, On dje crtač situacije i ništa više, Pogrešno bi bilo fvrđiti đa je to proizišlo iz piščeve ncsposobnosti — Farel nemarno iđe za tim. On ne postavlja svoje likove u život već ih pronalazii,kada ih preslika na svoje platno, O» stavlja, Kođ. njega možemo naći dđuboke socijalne, mora!ne, psihičke 1 fizičke krize društva i samog čoveka u tom đobu izložene na poslušavniku, a Farel kao đa ukazuje 1 na još jednu činjenicu: pogleđajte i sam poslužavnik! On ne dopušta đa je nešto trulo; on voruje đa je u zemlji sve trulo,., (M. 5.).

GALLIMARD, PARIS, 1063

suđovi u stvari jedha santa leđa, poto samo jedan mapji njihov đeo pilva iznađ površine izraženog. Weći deo implikacija, kao i Mhoreni ljudskih misli | razmišljanja — dole je i nevidljiv, Na MWwraju same Knjige, mi čitaoci vidimo Wako MBerije, au» tor hMnjige u okviru Knjige, Iščezava u anonimnosti, dok njegovo deio biva tako reći zaboravljeno, a sama njegova umetnost postaje zamaglje»

no sećanje ili sap, Tako mi čitaoci”

postajemo sveđooci procesa nmastajanja, činjenja, pro» cenjivanja i raščinjavanjsa. Kkmjige Moja nestaje onog frenutka Kkađa saklopimo njene stranice, Roman je ubio roman,

Neko će se zapithafi, pa dobro gde Smo sada? Šta, od svega loga ostaje, kađa roman rašćin=nle sebe? Da li odraz autentične odliWe stvarnosti u našem vremenu, kako to tvrđi Sartr? Da Ji jedna maštovita teorija o antiliteraturi, koju sam roman daje? ii, konačno, Jedno tansno i komično |{s« kustvo, isuviše rafinovano da bi o-

čitavog jednog

stavilo bilo kakav trajniji utisak? Ne

ko je, u vezi sa ovim romanom, vispreno primetio: vrlo dje mogućno da bi iđealna publika za posleđnji Yoman Sarotove bila ona koja bi od-" bila da ga pročita, poštujući time šamu teoriiu koja je u njemu bila izložena.

Dakle, još jeđan prilog fom velikom samoodricanju novog romana Reći ćemo Još i to: retko jie koja umetnost tako umetničkim sredstvi» ma raščinjavala sebe. Zaista će biti zanimljivo prafiti Kojim . putevima može da odveđe svoje pr ”.noniste taj „novi roman“, Pad jo voć Wađa ie „Vezdob'la supmipjot" prešao u raz» dobije khnjiževaog khaulLalmia (A, 8