Književne novine

· Ljubav za sve

što je živo

VELJKO PETROVIĆ

· Veliko Petrović: „DAH ŽIVOTA“; „Prosveta“, Beograd 1964.

u VREME izvesnog opadanja ugleda kraće pripovetke Veljko Petrović se javlja baš kao neka vrsta njenog obnovitelja, „jer ta žica Roja je onako savršeno blesnula već kod |. Lazarevića, Sime Matavulja, Sremca, J. Turića, razvijajući se do najnovijih dana, nesumnjivo krije u sebi, u našem, narodu i jeziku, sve uslove da se i u ovim savremenim odnosima dalje razvije i iskazuje“,

|B) najnovijoj zbirci · pripovedaka „Dah života“ Veljko Petrović se USDpo-

ljava kao smireni amalitik, dubok psiholog, · pesnik moralne lepote ljudskog „bića i «„ČWBkorisme lepote predmeta koji ga okružuju,

a koji u njegovoj prozi primaju i značenje simbola. Posmatrački usmeren prema zavičajnoj sredini, klimi i atmosferi na prelomu veka, Petrović se ispoljava i kao evokator prošlosti. U „Dahu života”, pripoveci po kojoj je cela zbirka dobila naziv, Petrović je dao osnovicu sa koje treba poći u tumačenju njegove poetske filozofije o jedinstvu sveta u njegovoj #diišestrukoj, prividnoj, fragmentarnosti. Tako u završetku priče piše: „Zahvalan sam precima, učiteljima, pa i savremenicima koji mi nisu gasili ni ugasili, čak ni ohladili ljubav za sve što je Živo — a za mene i kamenje živi i diše! što mi nisu zamorili duh i volju da tražim, bez prestanka, uokolo, svuda 'znake istovetnosti svega što živi, te neoborive manifestacije, svedočamstva i našeg postojanja, trajanja i besmrtnosti“. Samopregorna igra uvežbanih zanatskih muka inspiriše pesnika. Taj srodni dah života zazidan u padinama stoleća pomaže ispovesti dela 'stvaralačkih ruku, jer je on „zajemčen kontinuitet i uspon čovekove povesti“, on razvija ljubav među ljudima, „a ljubav, simpatija čoveka prema čoveku ne · kreće samo nebo i zvezde, već otvara ljudska čula, mašte i Dpoimanja“. Ofkrivajući lepotu predmeta, pisac utvrđuje „lični dodir, lični potez tehničkog izvođenja, i na nadahnutoj, artistički smišljenoj tvorevini“, jer u pesniku om pobuđuje odvojeno zadovoljstvo, nezavisno od estetskog i idejnog. Tako je pesnika nadahnuoc, kao dah života drevnog doba, sveži otisak stopala Egipćanina koji je poslednji napustio lagum „piramide pred zaziđivanjem, i — borova greda sa četvrtastim ekserom u oštećenom dekorisanim zidu manastira Amdreaša, kao svedočanstvo zajedničkog pregnuća i uspeha neimara i slikara; uzbudili su ga mladi kosturi koje su zagrljene otkopali arheolozi, „čije Oogolele lobanje uprkos razaranju vekova čuvaju „nešto od večno obnavljane nežnosti i zanosa mladosti“. Petrović poetski opisuje teško uočljive detalje u predmetima i događajima, a koji svojom simbolikom izrastaju do fundamentalnih odredaba lepote, ljudskog karaktera i ljudske egzistencije. Lirski piše o zalečenim ožiljcima u kori jabukinog stabla koje smolom pokriva ozlede koje su obesni nezahvalni ljudi naneli; „zabrinut je što lakoummi raskalašni svet ne zapaža lepotu korisnih biljki; suptilmo opservira dvojicu guslara od kojih slepi otvara a okati sklapa oči kada nešto značajno bugare i klikću, itd.

Veljko Petrović ni ovoga puta nije izneverio čitaoce dajući im _nekoliko pripovedaka o deci i životinjicama, pticama i rastinju, DPDOOOIRNO: koje se uvčršćuju u red najbolji proznih tekstova u nas. Živom plastikom Petrović opisuje kako pas 1Z roda ovčarskoga, panonske pasmine —d DC lina, sticajem okolnosti postaje predmet obesme zabave svoje O NEO („Pully von Jefimitsch“). Sa BOD jom.prati napore „mrgodnog paš 7 koji pokušava da pulina vrati „SVOJI pravima i obavezama“ ovčarskog psa, raduje se uspešnom „pulinovom pOvratku seoskom džakanju i livadama. U priči „Dijana i Šarov“ minuciozno opisuje ljubavnu igru ] ro četa o Začoipfeduh i tipičnog psa iz O ; šeg predgrađa, bezrasne sorte. VO. zadini „priče je i socijalni problain: gazda ubija Dijanu kada GOO a su. Pripovetka „Veverica, detlić, o ca i hrast“ neka je vrsta „mođerne ajke. Pisac antropomorfizira; zašao ja u šumu i čuo govor njenih stanovni :: Transponujući taj izmišljeni Pov a priču je uneo simboliku: hrastu je i funkcionalno značenje ljudske poš ” janosti. Po toplini pripovedanja 1 Pe noći likova uz ove priče idu 0 : o deci „Trotineta i Žuća“ i „Boba aa Dikan“, U prvoj priči Petrović P :w poveda o siromašnom detetu koje je iskoristilo poseđovanje TEO a 3 se izbori za svoje mesto u druš vu des čaka iz svoje ulice, u drugoj — O Te premostivom jazu među Voj yođaheial staležima pre prvog svetskog rata, 5 uništava tek začetu zaljubljenost :: 90 mašnog dečaka u devojku iz imu

kuće.

KNJIŽEVNE NOVINE

plemenitog ku-

Nakoliko je pripovedaka u #žzbirci „Dah života“ sa ratnim motivima. PiSca ne zanima front, nego pozadina, pre svega teskoba i strava u okujpiranom glavnom gradu. Pisac se raduje kada nađe u malom čoveku, običnom građaninu, u elemenftarnosti njegova ljudskog bića izvore stamenosti i hu-

manizma. Punoćom i doživljenošću iz- ! njeničkim iskustvom kome pesnik do- ·

dvajaju se likovi starog Prudona i nejakog Šestaka. Njihova duševna jačina i moralna čistota otimaju se njihovim slabašnim fizičkim osobinama. Pesniku'·godi kada deca beogradskog apotekara napuštaju roditelje i beže ma slobodnu teritoriju; razume prijatelja glumca koji u zanosu za opštim ciljevima zapostavlja svoju ljubav; tužan je zbog cvrkuta ptica-izdajica u okupiranom gradu, itd. U pripovetki „Osveta dr Perišića“ Petrović propoveda altruizam: lekar Perišić pomaže neprijateljskim zarobljenicima i ranjenicima. U priči su odsevi Petrovićevih stavova iz pripovedaka pisanih odmah posle prvog svetskog rata na čelu kojih stoje pripovetke „Ni imena

mu ne znam“ i „Neprijateljevo Sv. Pismo“, Petrović pokušava da i u ljudima

koje je društvo odbacilo, u prekršiteljima zakona, ubicama, otkrije nešto specifično moralno koje im daje pravo da drže glavu uzdignutu („Posle robije“, „Bike Nađ Andraš). Uverljivo je naslikao i nekoliko likova iz malograđanske sredine, zahvatio je sa izvora neposrednos svakodnevnog života („Onaj sladokusac Miloje“, „Drago moje ludilo“, „Joži kemenj, naš Kalvin“ i T;)

Petrović je među korice ove Kknjige stavio i nekoliko pripovedaka iz porodičnog albuma. To su foplo pisane uspomene, ili, bolje, kako sam pisac kaže, sačuvane vizije iz detinjstva kada „u dečjoj mašti, u fek nastaloj osetljivosti, probuđenoj prijemčivosti, svaka zapažena pojava, svaki dodir sa spoljnim svetom, svaki su-

dar s njim, i prijatan i meprijatam, naročito je madražljiv, dobija · oreol mita i simbola“. Uspeo je da u ovim

pričama oživi svoja lična vaspolože-

nja, uliske i društvenu klimu sa kra-. Pre- -

ja prošlog i početka ovoga veka, neo je u svoje pisane uspomene „i Ono sitno tkanje svakodnevice kao pofku iz koje se izdvajaju figure i lica“. Nije gledao okom niti pisao rukom faktografa; od duboko doživljenih uspomena nije načinio anale i letopise. Sačuvao je u svojim čulima „autenfične emocije doživljaja, atmosferu i štimung minula vremena, nije pao pod dejstvo „treće ličnosti“. Oseća se u redovima ove proze da se pisac trudi da zaštiti od zuba zaborava sve ono vredno što je otkrio u svome zavičaju. Pripovedanje mu je naročito toplo ka-

da opisuje moralne vrednosti „predaka. i

Ovu vmstu priča-uspomena „počeo je Petrović da piše još ma početku

svoga stvaralačkog puta. U njima je opservirao lica i događaje kojih se dobro sećao. A ponekad je stavljao ma harfiju i svoju dugo hranjenu nedoumicu o nekoj tajni, neotkrivenoj, nepoznatoj. Najčešće je slučaj da je u ovim pripovetkama data ona svetlost koja se javlja kada dete skida zastore sa tajni predmeta i događaja, i kada su te rešene zagonetke i vedrine ostavljale dubokog i trajnog traga u dečjoj psihi. :

Po sposobnosti da viđi gotovo i nevidljivo, i na njemu da izgradi Tetku i duboku refleksiju, po značajnoj opservaćiji lepote i moralnih „vrednosti nađenih u elementarnosti naših „običnih ljudi, po upečatljivom, verističkom i minucioznom načinu pripovedanja, kmjiga „Dah života“ svakako je u najvišem usponu domaće kratke priče. Analitičko pripovedanje događaja i nijansirano opisivanje „predmeta i lica, i značajne sinteze koje iz njih proističu, u” kmjizi „Dah života“ još jednom potvrđuju i muoralističku, humanističku, altyuističku i kosmopolitsku opredeljenost svoga pisca.

Dr Aleksandar PEJOVIĆ

POMERENI SKLAD

Aleksandar Ristović: „DRVEĆE I SVETI OST UNAOKOLO“ :

ČITAMLAC kojije pratio faze razvijanja Ristovićevog linskog talenta mogao je da uoči dasu njegovi stihovi oduvek odražavali jedam unutrašnji konflikt pesnikov, jedan problem. Koji je stihovima dobijao razrešenje, a ako ne razrešenje ono bar oslobođenje, Pesnička energija godinama se oslobađa. iz sudara pesnikove potrebe za emocionalnim doživljavanjem sveta, za uočava-– njem tajanstva i magije koje priroda u sebi nosi, iz potrebe, konačno, da se istakne međusobna osećajnost i bliskost bića koja nastanjuju prirodu — i onih tamnih mrlja konkretnog života koje zamračuju pesnikovu ružičastu viziju. Ako poeziju možemo da shvaktimo kao oblikovan život, Ristovićevu po= eziju shvatićemo kao život snagom fantazije ublažen, otrgnut od veza sa či-

pušta samo da se nazre. Sasvim je, o=

tud, razumljivo što sve tri Ristovićeve ·

knjige stihova („Sunce jedne sezone“, „Ime prirode“, „Drveće i svetlost una= okolo“) svojim naslovom već sugerišu eksterijer u kome će se „događati“ mnoge njegove pesme, čiji naslovi, takođe, veoma često sadrže oblike reči san i priroda. Eksterijer je ono što se nizom godina u Ristovićevim pesmama suštinski nije· izmenilo:

Ja odlazim, dalje meverovatno

spokojan potpuno odgovoram pred svim, ~

elementima Prirode O, Prirodo, ti si mi dala srce + um

i osećaje za svetlost i toplinu i mrak. i vlagu i mogućnost shvatanja i moć prepiramja i moć meosetljipe životinje i njem savršen, instinkt

rekao je pesnik još u knjizi „Ime prirode“, Nije se izmenila njegova potreba za sanjarenjem kojoj je izuzetna pesnička fantazija omogućavala da formira jedan lični kosmos, poredak stvari u kome su tamne strane života bile implicitno prisutne. Izmenilo se nešto dru> go. I to iz korena. Onaj deo pesnikove senzibilnosti predodređen za primanje utisaka iz konkretnog sveta, njegovih večito aktuelnih tragičnih činjenica, po= stao je daleko osetljiviji no pre. Toliko osetljiv da je jedna harmonična vizija sveta postala razorena. Nestalo je ravnoteže koju je pesnikov duh održavao balansirajući između jednog fantastičnog i jednog konkretnog sveta. · Konflikt je bio isuviše jak i dramatičan. Otali su fragmenti koji su pretegli. U trećoj Ristovićevoj knjizi nema, ili ih ima znatno manje nego ranije, „stalo Žženih i završenih, logički razvijenih,

'za ovog pesnika toliko karakterističnih

pesama kao što ih je bilo u drugoj, ili čak u prvoj knjizi „Sunce jedne sezone“: O moj živote, o dami

vi kojima ostavljam, deo sebe

sa strahom, i čuđemnjem, dok prolazim između visokih šuma, drugih predela.

Vi ste moj ktaj W, vismama, moj skladni završetak, konačna lepota.

Vi moje jadmo srce obuhvatate pepelom, senkama večito jedmakim

Moj dečak drhti pred, zlatnim, voćem

kao pred čudesnim, pejzažima. Ali gle, osmehujem, mu se wvlažnih, očiju bez misli ma povratak gubeći se u plamenu. (Spavač)

Mi sad gledamo kroz okance pomerenog kaleidoskopa. Svi, ili gotovo svi, delovi, u ovom ili onom vidu upotrebljeni, tu su. Tu su „visoke šume“ i „drugi predeli“, tu je „konačna lepota“ i „zlatno voće“, tu su i „čudesni pejzaži“ — ali je njihov sklad pomeren, oni su u drugom kontekstu, podređeni drugoj funkciji.

Unutrašnje promene pesnikove projektovale su se veoma izrazito na njegSovu ekspresiju. Knjiga „Drveće i svetlost unaokolo“, sa izuzetkom nekolikih pesama, predstavlja nam novog pesnika. koji samo po nekim sporednim osobenostima podseća na onoga o kome smo imali čvrsto formiranu predstavu. Komunikativnost njegovih stihova svedena je na malu meru, tako da je čitalac primoran da, u pokušaju upostavlja= nja kontakta sa njima, ide obrnutim putem: pristaje da d& prvenstvo pitanju „Kako ova pesma znači“? nad pitanjem „Šta ona znači?“ Nije fu, naravno, reč o insistiranju na jednom, definisanom i ograničenom značenju, već prosto na mogućnosti da pesma nametne jedno od značenja koje se svim njenim elementima može opravdati. Kako, dakle, špolja posmatrane izgledaju Ristovićeve nove pesme? To, pre svega, nisu pesme koje postupno razvijaju jedno osećanje ili misao, koje imaju svoj kontinuitet, početak i kraj, ne uklapaju se, dakle, u tradicionalnu koncepciju pesme u kojoj je sve dovršeno. To su pesme koje svojim sastavnim delovima simultano kvalifikuju ono što je pesniku na umu: jedno osećanje, atmosfe?u, pogled na svet. Sam po sebi, Ristovićev stilski postupak je jedna vrsta naracije sa elementima retorike, bez mnogo metafora, tako da u prvi mah pomislimo da je pesnik, koji nikađ nije bio pod opsesijom metaforističnosti, primenio još veću jednostavnost. Kvalifikacije su, međutim, u većini slučajeva jaz između pesme i čitaoca. Budući koncipirane kao fragmenti, posebno i oštro izdiferencirani, koji treba da đogTYra– de (a ne izgrade) u pesnikovoj svesti formiranu i formulisanu ideju one se ne uklapaju u jednu jedinstvenu veziju sveta. One, same za sebe, nose različito izražene i gotovo do paradoksizma dovedene tragove Ristovićeve od Tanije poznate sklonosti za čudesno. Nama se, dakle, u Ristovićevim novim stihovima ne postavlja pitanje održivosti i opravdanosti poetske materije u uslovnostima imaginacije — koje nam se ranije postavljalo i na koje smo imali afirmativan odgovor — već nam se postavlja pitanje jedinstvenosti pesnikove imaginacije.

Ne uspevši da se saživimo sa ovim stihovima, da otkrijemo njihovo značenje za nas, mi se i tad upućujemo obrnutim pufem: svesni da u pesnikovom delu postoje elementi koji za njega mo-

„Prosveta“, Beograd 1964.

gu značiti ono što za nas ni u kom.slu«s čaju ne znače, pokušavamo da otkrijemo šta pesma znači za pesnika, ne bis smo li otkrili potreban broj generalizacija koje su za svakog od značaja. S njima na umu imali bismo ključeve za „analiziranje određene vrste značajnosti koju pesma sadrži, a analizirajući je došli bismo do osnovnih otkrića o stru= kturi dela. Citirajmo, na primer, pesmu „Naslonjeni jedni na druge“:

Podrhtavanje dece koja se uče sa' njareći hiljade prostreljanih jarebice || pod drvećem, tako opširnim, njegova odeća uprljana letnjom,. *rabom,, . pulsiranue srca mad kojim, bejahu, nagnuti mekoliko časova.

Istočni majstori zatečeni na drugom, poslu, crkveno lišće ucrtamo na držačima instyumenata; plamen istih zadovoljstavn, STABLA NA KOJIMA JE ČOVEK ČINIO SVOJE U VREME NEPOGODMB. Boja ruže postaje boja zemlje a cvelno srce sadyžava oboje. · (Oni koji su uzeli Metođu kao stva” završemui, oni koji su se izlagali opasnosti da, budu primećemi.)

Svaki od ovih stihova, svaka slika, upotrebljeni u cilju jedne vrste ekspozicije za atmosferu, „temu“ ili „događaj“ ili kao poseban elemenat pesme, mogu da emituju i emituju niz značenja, pro= izvode asocijacije, nameću smisao. Njihova međusobna uzročnost ostaje nepoznata. Pragmenti i simboli u njima za pesnika su svakako značili nešto, za čitaoca ono što ih drži udružene ostaje udaljeno, u sferi naslućivanja i nepotpunog domišljanja,

Nepravedno i jednostrano bi bilo u donošenju suda o ovoj knjizi zadržati se, kad je reč o ovom pesniku, samo na spomenutim osobenostima. O njima je bilo govora, one su oštrije izvučene, is= ključivo zato što su karakteristične za jednu tendenciju koja najizrazitiji valjda lirski talenat mlađe posleratne pesničke generacije može da usmeri putevima nepotrebnog eksperimentisanja. Knji ga „Drveće i svetlost unaokolo“ ljubiteljima i poštovaocima Ristovićevog pes= ništva ipak donosi niz pesama, kao što su „Kiša pada na moj platneni sto“, „Ljudi, prolećne tamnice i pažljivi posmatrači“, „Drveće· i svetlost unaokolo“, „Da bih video zemlju“, „Bezazleno putovanje“, i druge, koje, obnavljajući stečene utiske o ovom pesniku, donose jedan mišaono pročišćen i šloženiji od= nos prema predmetima Kkarakterističnim za njegovo pesništvo. Konflikt između sveta kao pesničke vizije i stvar nosti postao je još dramatičniji u njima ali je zadržana spoljašnja karmonija, artikulisanost vizije. Ove i druge pesme nisu samo niz (možda) dobro odabranih reči dinamički raspoređenih, već niz reči dinamički i Titmički raspo= ređenih u jednoj „orkestriranoj celini Kada ne bi bila karakteristična po ekstremima ova bi knjiga, na svaki način, bila svedočanstvo pesnikovog višestrukog uspona.

Bogdan, A. POPOVIĆ

< az IIANIARIRRRII I y IĆ—IĆCAA ui»

NA KRAJU ETAPE

Husein Tahmiščić: „SVE NAŠE JAVE“; „Svjetlost“; Sarajevo 1964.

HUSEIN TAHMIŠČIĆ je sušta suprot nost onim pesnicima za koje se kaže da se neprekidno vraćaju samima sebi, koji iz knjige u knjigu zatvaraju isti i već više puta zatvoreni „krug. Kao što je krug negativna kategorija ma simboličkom i filosofskom planu ove poezije, tako i u svom razvitku, koji je jasno predstavljen u Knjizi poezije „Sve naše jave“, poezija Huseina Tahmiščića ne zatvara Krug, ne odlikuje se postojanošću ni celovitošću, ni u motivima, ni u izrazu, ni u pogledu vrednosti, već je sva u razvitku, u dinamičnom toku.

Knjiga izabrane poezije Huseina

Tahmiščića je svedočamstvo o poeziji

koja je ponikla i angažovala se u stvaranju TiOVoOg Doetskog izraza, u pronalaženju novog poetskog jezika, koja je drhtala poetskim nemirima dana i upravljala se prema temama, moklivima,, pitanjima, preokupacijama koje su u određenom frenutku, izgledale neprolazne i suštinske. Zato bih rekao da se jedna reč, u određenom svom smislu, pogrešno pripisuje kao odlika jednog vida, ili celokupne poezije ovog pesmika: hermetizam. Poezija Huseina Tahmiščića je, naprotiv, otvorena prema vremenu i prostoru u kojem postoji, podložna je uticajima i delotvorna, angažovana je na veoma širokom planu, opređeljuje se u estetičkim stremljenjima, bije ponekad umapred izgubljene bitke, ali ih bije, upućena je prema drugima, pledirajući za određena moralna načela, prihvatajući iskušenja.

Ako u odnosu prema ostvarenjima poezije taj pojam nešto može da znači, a upotrebljavam ga u onom značenju, koje on ima u izvesnim poetika-

. melodiozosti i

ma, gde taj pojam nije i negativna kategorija, omda bi se moglo raspravljati o hermetičnosti poetskog izraza Tahmiščićeve poezije. Ali bih pre svega rekao da je dinamičnost toka ove poezije naročito uočljiva na planu pĐoetskog izraza, U celom svom toku po= etska reč Huseina Tahmiščića odudara od mnogih kod nas usvojemih normi, tako da se dobija utisak da je ona donekle i muoltivisana megacijom određenog tipa poetskog „govora. I onako po svojoj dubokoj aumutrašnjoj određenosti poetskog daha, diskurzivna i retorična, slobodna i nepodložna vezamnom stihu, s izvesnim tendencijama ka ritmičkoj dikciji heksametra, Dpogotovo kad je u simboličkim zonama mita, poetska reč Huseina Tahmiščića u prvom periodu njegovog stvaralaštva je izrazito nelirična, opora, tvrda, glasna, izazovna. Mađa asimilira mnogo reči koje su tuđe klasičnom poetskom govoru, kako iz žargona tako i sasvim apstraktne, Tahmiščićeva poetska dikcija oštro se razlikuje od govornog standarda komunikativnog jezika. Ne u pravcu klasičnih normi poetskog jezika, u pravcu harmonične ritmičmosti, · stilističke precioznosfti i lako shvatljive slikovitosti „,Tahmiščićeva poetska dikcija uđaljuje se od govornog jezika, u ranijim pesmama, izrazitom ritmičkom zvučnošću, kolebljivošću semamtičkih značenja, metaforičnošću. U pogledu zvučnostfi jezika, ritmičkih ponavljanja pojedinih glasova, aliteracijom suglasnika (naročito: r, b, g, d, ž), a i variranjem pojedinih delova reči, u stvaranju disonanine zvučnosti, kojoj su u negiramju klasičnih normi ~” težili mnogi' pesnici, Tahmiščić se približio

HUSEIN TAHMIŠĆČIĆ

zavidnim dometima, Opterećenje poetske dikcije osetilo se u vreme ranijih Tahmiščićevih pesama, „mada možda ne svesno, kao nova poetska norma, i to opterećenje Tahmiščić ostvaruje i čestom metaforičnošću. Njegova metaforizacija je veoma čcsto u slikovitoj Rkonkretizaciji apstrakinih pojmova (tip metafore: kap verovanja, slepoočnice buđenja, obale oduzimanja). Ali time se ne postiže ni slika ni konikkretizacija, ali se ostvaruje 1zvesna emotivna obojenost izraza. A izvesne. Tahmiščićeve pesme, a naročito iz ciklusa „Belo nije greh“, kao i pojedine kasnije, uprkos diskurzivnom tonu i vidnom „udelu racionalnog, odlikuju se emocionalnom napregnutošću. Tahmiščić je pesnik u čijim stihovima postoji intelektualna distanca, ali je on pesnik koji se, ponekad i u znatnom stepenu, emotivno islažuje. Ta emotivna iskazivanja ne odlikuju se lirskim raspoloženjima i supNastavak na 4. strani

Aleksandar PETROV

3