Književne novine

ya književnost umetnost društvena pitanja književnost

Aktualno

Ksenija MARIČKI GAĐANSKI

umetnost društvena

i zanimljivo filosofsko

štivo

Još polovina Platonovih dijaloga čeka da prvi put bude prevedena na naš jezik

'OD DVADESET PET dijaloga koje stručnjaci u novije vreme drže za autentične Platonove filosofske spise, pored pnedijaloških tekstova . „Odbrane Sokratove“ i „Sedmog pisma“, kod nas je prevedena glavnina — najbolja, najznačajnija ostvarenja velikog helenskog misliocaumetnika. Zahvaljujući trudu novijih prevodilaca danas možemo čitati srpskohrvatske prevođe ovih Platonovih dela: „Ijon“, Odbrana Sokratova“, „Kriton“, „Gozba“, „Fajdon“, „Država“, „Fajdar“, „Parmenid“, „Zakoni“. Prevodi nekih ostalih dijaloga, štampani u prošlom veku, prvim decenijama ovoga veka ili za vreme

· poslednjeg rata, već su teško dostupni današ-

„njem čitaocu. A na prvo prevođenje čeka upravo polovina književne zaostavštine Platonove: „Hipija Manji“, „„Harmid“, „Eutifron“, „Eutidem“, „Kratil“, „Meneksen“, „Gorgija“, „Menon“, „Teajtet“, „Sofist“, „PFileb“, „Timaj“ i H„KHritija“,

· Među tim neprevedenim dijalozima nalazi se 1 Kratil, spis veoma aktualne sadržine i zanimljivih anticipacija wwodernih semantičkih problema, koji u svojim studijama spominju gotovo svi današnji filosofi — semantičari i mnogi lingvisti. Već iz samog naslova dela „Kratil ili o adekvatnosti imena“ saznajemo da je predmet Platonovih interesovanja ljudski govor, jezik, značenje jezičkog izraza i njegov predmetni korelat. Pisan po svoj prilici oko 384. godine pre nove ere, ovaj dijalog je plod prelaznog perioda Platonova stvaranja, kada je filosofu bilo oko četrdeset godina i kada je, po helenskim shvatanjima, čovek na svome vrhun= cu. Platon u njemu uzima srednji put i daje neku vrstu sinteze između dijametralno suprot-= nib shvatanja helenskih mislilaca o problemima jezika i govora, od kojih su jedni zastupali tezu o strogoj deferminisanosti značenja jezičkog izraza i o njegovoj apsolutnoj korelaciji sa objektima koje označava, dok je, po drugima, ljudski jezik proizvoljna, konvencionalna ivorevina. U toj davno započetoj raspri, čija aktu. alnost..danas nije ništa manja, helenski mislioci su morali zauzeti svoje mesto sa dva glavna raz> loga. Prvi je teorijske prirođe — potreba da se i jezik izučava kao filosofski problem, a "drugi, praktičniji, iako možda još važniji “'potreba da se uoči kako i koliko u sopstvenim filosofemima uspeva da se jezikom saopšti mi-sao i istina. To je bio veoma ozbiljan mome= nat, jer, više nego ijedna filosofija posle nje, "'helenska se filosofija morala sama mučiti oko 'svoje terminologije, koju je stvarala ug!avnom iz. običnog svakodnevnog rečnika, bez pomoći nekog drugog, jezika, bez korišćenja stranih ter= mina. | .

SADRŽAJ DIJALOGA KRA'TIL

DA JE i Platonu proučavanje jezika bilo važno pokazuje jedna, naizgled literarna, komponenta ovoga dijaloga: u njemu se kao sagovornici sreću, jeđini put u svim Platonovim spisima, oba njegova učitelja filosofije, heraklitovac Kratil i Sokrat. Oni predstavljaju dve različite epohe, „dva različita načina mišljenja, dve faze Platonovog duhovnog razvoja; ne treba naglašavafi na čijoj Su strani Platonove simpatije.

Pored Sokrata i Kratila, treća ličnost u dijalogu je Hermogen, jednostavan čovek iz naroda, zdrave pameti. Razgovor počinje neposredno, bez nekog većeg uvoda: Hermogen poziva Sokrata da presudi da li je u pravu Kratil kada tvrdi da su sva imena „po prirodi“, tj. da za svaku reč postoji prirodna adekvatnost označenom predmetu, ili je ispravnije njegovo, Hermogenovo, shvatanje da su reči nastale „dogo-

. vorom i iz navike“. U daljem razgovoru. Sokrat i Hermogen dolaze do ovih zaključaka. Reč je deo govora; kako postoji istinit i lažan govor, reč takođe može biti istinita ili lažna. Govor je u stvari jedna radnja, kao i sečenje,

_ paljenje, tkanje, bušenje ili tesanje. Za vršenje

· svake ove radnje neophodno je neko oruđe. To isto važi i za govor; instrument kojim se u ovom slučaju služimo jeste — reč. „Reč je dakle ' nekakav instrument za poučavanje i za raz„Jučivanje suštine“ — kaže Sokrat (888c). To je prva definicija jezika koja se daje u ovom dijalogu. Kao i svaki drugi instrument, i reč . stvara kakav vešt stručnjak čiji je posao uspešniji ako se ugleda na „instrument sam po sebi“. Pri tom oblik prauzorka imenođavac predstavlja · pomoću slova, tačnije pomoću glasova, i slogova. Ispravnost imena proverava dijalektičar, koji može sa imenođavcem biti ujedinjen u istoj · osobi.

'U đaljem razgovoru ovakvo shvatanje jezika ne zadovoljava ni Sokrata ni Hermogena. ·(Kratil se u razgovor upliće tek u poslednjoj : trećčini dijaloga). Iz brojnih etimologiia koje do· laze posle ove. definicije Sokrat određuje pogodniji metođ za analizu jezika. Ne nalaze se sve reči „na istom nivou. Neke su primarne, proste, prvo-

Adekvatnost, sekundamih zeči može se lako objasniti pomoću primarnih. Što se tiče primar= nih reči, za njih Sokrat kaže da su „mimetičke“ po svojoj prirodi, tj. da predstavijaju predmet, Tako se dolazi do druge definicije reči: „Reč je dakle, kako se čini, glasovni izraz onoga što se izražava u čemu onaj u trenutku kad izražava daje naziv glasovnim sredstvima“. (423 b). Tako imenodavac stvara „znak i naziv za svaku stvar“. Počinjući razgovor sa Kratilom Sokrat zaključuje đa, kako reč i njome označena stvar nisu identične, jer bi „u tom slučaju sve bilo dvostruko“, kao nova definicija reči može se uzeti da je ona „predstava stvari“ (4933 d). Glasovi imaju svoju specifičnu prirodu i značenje — zahvaljujući tome nastaju onomatopejske, primarne reči. Ali to nije jedini uslov koji omogućuje da razumemo na šta se jedna reč odnosi. „Nužno je da se unekoliko i dogovor i navika uzimaju u obzir kađa govorimo o načinu kojim ispoljavamo svoje misli“ — naglašava Sokrat (485 b).

U ovakvo grubo skiciranom toku razgovora u dijalogu Kratil nije mogućno istaći sve Platonove suptilne zamerke i prigovore izlože= nim stavovima. Kako Platona zanima. problem jezika povezan sa mogućnostima saznanja, jasno je da nije mogao ostati kod prve definicije reči kao sredstva za „poučavanje“ o stvarnosti. Iz ubeđenja o relativnoj kognitivnoj vrednosti jezika, Platon već u ovom dijalogu zasniva svoju kasniju teoriju ljudskog znanja i anamnese,

Neka Platonova zapažanja u „Kratilu“ zanimljiva su ne samo sa filosofske nego i sa lingvistižke strane. Tako on, na primer, uočava da je u nastanku jezika prvobitan kinetički govor, da kao druga faza dolazi prirodan po stanak onomatopeja i, kao završni stupanj, dogovorno ukvrđivanje značenja kasnije nastalih reči, Platon, u stvari govori o „motivisanim“ i „nemolfivisanim“ rečima. Naročito značajno, i neobično za jednog Helena, jeste dopuštanje. da

· grčki jezik nije homogen, nego da sadrži i pri-

ličan broj stranih, „barbarskih“ reči, Pored toga Plaion zna za neke pojave grčke jonetike

KOMENTAR

ZA NOVI IZBOT PTtOZE BEINKA Š MUNOVIĆA

Nastavak sa 5. strane

znatim i priznatim Šimunovićevim delima. Činjenica je da su baš ova dela bila prenebregnu= ta, lošije ocenjivana i u senci drugih. To je plod ukusa i stava kritike' pre pola veka, i izraz zavisnosti književnih merila od pogleda, određenih ideja i situacija jednog vremena. Istina, Dinko Šimunović se javio svojim pripovestima u vreme kađa je, na početku veka, u Hrvatskoj vođena borba između takozvanih. tradicionalista i mođernista, kad je istaknuti ideolog hrvatske Moderne, Milivoj Dežman Ivanov, pokušavao da utiče na tokove literature i opređeljenma „stvaralaca „svojim formulacijama novih ideja, i nekim novim koncepcijama. „U švakom od nas pisao je on,i u dubini duše celog ljudstva, jest neka težnia da sanjarenjiem zaboravimo bri ge i boli. Nagomilano je znanje, đuh ljudski visoko se krili, no u srcu je nezadovolistvo. Kruti realizam, umjesto da nas je izbavio dvojbe, još nas je više ogorčio i još smo više zamrzli svijet“. :

Dinko Šimunović je bio po strani ođ književnih okršaja, ali je, izgrađujući vlastite poglede na Književnost, usvajao neke zahteve modernijeg književnog govora.

Kad je bio štampan „Tuđinac“, jedno od prvih njegovih dela, književna kritika mu nije došla u susret sa laskavim ocenama. Naprotiv, ravnodušnost khojom je ovaj roman bio dočekan, uticala jie na Šimunovića. da se vrati drugim „temama, onim što su u priči „Mrkođol“ stale na čelo ciklusa novela o ljudima Dalmatinskog Zagorja. Može se sa žaljenjem pretpostaviti da je time bio prekinut put kojim bi Šimunović u oblasti romana došao do rezultata trainije vrednosti. Za ovu pretpostavku pruža dosta elemenata njegova autobiografska proza, čedo jednog novog, modernijeg senzibiliteta, moder> nijeg osećanja sveta. Jer, teme usamljenosti, tuđinstva u svetu i vremenu u kojem je živeo, teme neizvesnosti jedinke, nesigurnosti egzistencije, đeformacija, ugroženosti. straha i poražavajućeg dejstva novca — feku kao podvodne struje u ovim knijigama autobiografskog smera,

i akcentuacije, morfologije, sintakse i dijalekatskih osobenosti. To je istina još sve u začetku, ali je baš stoga zanimljivo.

Platona ne zanima sam postanak jezika, nego njegov odnos prema stvarnosti. Stoga i ne obraća pažnju na psihološku stranu jezika, jako je mest:mično uzima u obzir u objašnjavanju jezičke simbolike. Platon u stvari ne uzima go= vor kao psihofiziološki fenomen, a strana mu Je i sociološka priroda jezika. Za njega jezik ui je, prvenstveno, sredstvo sporazumevanja među ljudima, nego radnja pomoću koje se između ljudi i stvari uspostavlja izvestan odnos. Jezik za Platona nije ni rezuitat potrebe koja nagoni čoveka da proizvodi nekakve zvuke, kako iumači Demokrit i, sledeći njega, Lukretije. Platon čak sasvim mehan:čki izjednačava govor sa ostalim radnjama. Pri tom pravi grešku, tipičnu za ispitivače jezika u antici: on polazi od reči, zapravo od imena, a ne od rečenice i značenje shvata uglavnom sltatički.

Platon je, međutim, već stvorio osnovu za kasnija semantička izućavanja Aristotela, čiji je zaključak da je jezički izraz „simbol psihičkih doživljaja, a ono što je napisano jeste simbol izgovorenog izraza“.

ZABORAVLJENI PLATON

UZIMAJUĆI za primer jedno Platonovo nebteveđeno delo, njegov najdiskutabilniji i najdiskutovaniji dijalog „Kratil“, pokušala sam da podsetim da i takvi tekstovi mogu još uvck predstavljati aktualno i zanimljivo filosofsko štivo, i to. ne samo za istoričara filosofije nego i za sve čitaoce koje zanima razvoj ljudske teotijske misli. Iako je veliki deo posla u prevođenju Platona kod nas već obavljen, krupnua Platonova filosofska i umetnička ličnost zaslužuje da joj do kraja poklon:mo svoju pažnju i svoj trud i da je upoznamo na jedini načia na koji se ona u stvari i može upoznati — kroz sve dijaloge, u misaonom i književnom razvoju i zrenju. 500

i u novelama „Poslednji lađar“, „Pojila“, „Zagonetna ljubav“ i dr. Onaj elegični vapaj za uzvišenijim normama morala, za hrabrošću, čistotom odnosa, ljudskih i društvenih, za etikom. i poetikom njihovom, koje je gle-gde nalazio, u sređini opisanoj u njegovoj prozi, samo je potencirani izraz nezadovoljstva, i protesta protiv novih stanja i situacija u kojima se našao pi= sac, i čovek uopšte.

U tim delima nalazimo nešto — u raspoloženjima, ili u opisu moći nedefinisanih sila nešto što je osobeno u prozi Šimunovićevog doba, u granicama jezika kojim je pisao. Nalazimo začetke stanja i situacija koje će literatura sve više prihvatati kao primarne teme vremena.

Danilo Nikolić

Vinjeta Vojislava Pecarskog

književnost ume{nost društvena pitanja

Poznavanie ili nabrajanje

Povodom članka Zvonimira . Kulundžića „Indijska filozofija je naš stari poznanik“

U PROŠLOM broju „Književnih novina“ objavljen je članak Zvonimira Kulundžića' pod naslovom „Indijska filozofija je naš stari poznanik“, koji je, u stvari, kritika moga prikaza prevoda knjige Sarvepalija Radakrišnana „Indijska filozofija“ (koji je objavljen u istom listu od 23. januara 1965. godine). Po Kulundžićevom mišljenju, „1Z OSnova ne stoji“ moja konstatacija, koju sam izneo u pomenutom prikazu, da je indijska filozofija kod nas poznata jedino iz nekoliko članaka objavljenih još pre drugog svetskog rata i iz, predavanja profesora Dušana Neđeljkovića. Pri tom on je ovu „netačnu“ tvrdnju pripisao mojoj nedovoljnoj obaveštenosti o tome šta je iz indijske filozofije prevođeno do sada na naš jezik i šta se o njoj pisalo. Bez namere da polemišem, želeo bih da čitaocima „Književnih novina“ i autoru članka „Indijska filozofija je naš stari poznanik“ pružim neka objašnjenja, kako bi čitav ovaj. „slučaj“ bio jasniji.

1. Zvonimir Kulundžić je u pravu kađa tvrđi da u svom prikazu nisam naveo sve one autore koji su kod nas pisali o indijskoj filozofiji niti sve ono što je iz indijske flozofije prevođeno na naš jezik. Međutim, Kulundžić greši kada misli da je moja neobaveštenost tolika da ne znam da su o indijskoj filozofiji pisali Albert Bazala (čiju sam „Povijest fiitozofije“ prvi put čitao još kao gimnazijalac i koju smatram još uvek najboljim pregledom istorije filozofije koji je izašao ispod pera jednog našeg autora), Čedomil Veljačić (o čijoj sam knjizi „Filozofija istočnih naroda“, koja je posvećena indijskoj filozofiji, a takođe i o njegovoj doktorskoj disertaciji „Komparativno proukžavanje indijske i evropske filozofije“ mogso da se obavestim — čak da pre toga nisam uopšte ni znao za njihovo postojanje — iz njegove uvodne studije prevođu ovog Radakrišnanovog dela) ili Vladimir Dvorniković (koga visoko cenim i„pored njegovih mnogih ideoloških i naučnih zabluđa“). U svom prikazu ograničio sam se samo na ono što je o indijskoj filozofiji i iz inđijske filozofije objavljivano na srpskom kulturnom području, i to samo iz onog razdoblja njenog razvoja koji je obuhvaćen u prevedenoj Radakrišnanovoj knjizi.

Međutim, priznajem da se, i pored ovog objašnjenja, za ovu primedbu Zvonimira Kulundžića može reći da „stoji“.

2. Ne bih se složio s Kulundžićem u tome da je za naše čitaoce — a specijalno kada je u pitanju široka čitalačka publika — upoznavanje s pojedinim delima iz indijske literature moglo istovremeno značiti i uvođenje u indijsku filozofiju. Po mom mišljenju, i ako je tačno da jedni isti stari sanskrtski tekstovi predstavljaju materijal za proučavanje i indijske literature i indijske filozofije ( a takođe i religije, nauke, jezika itdJ, činjenica je da se, ako se želi da ih čitaoci shvate kao filozofske, mora prethodno dati — po rečima poznatog francuskog filozofa Emila Butrua — njihova „racionalna interpretacija“ („interpretation ratfionnelle“). Inače, ubeđen sam da čak ni većina onih kojima je filozofija struka, nisu u stanju đa, na primer, iz „Pesme o kralju Nalu“ izvuku njeno filozofsko značenje.

3. Najzad, jedno objašnjenje i o tome zašto sam upotrebio reč „otkriće“ u prikazu prevođa Radakrišnanove „Indijske filozofije“. Iz pregled& stare inđijske filozofije koji su do sada pravljeni u Srbiji teško da je neko mogao da na nju ne gleda kao na tvorevinu ljudske misli koja je izgubila svoj raison d'čtre kada je na horizontu sinulo sjajno sunce grčke filozofije. Moj je utisak, a verujem da u tome nisam usamljen, da Radakrišnan otkriva one skrivene vrednosti stare indijske filozofije koje obećavaju da je učine me samo savremenom nego i aktuelnom u punom smislu te reči, To je, U ostalom, evidentno iz onog dela mog prikaza gde sam napisao da bi pogrešio svako ko bi za ovo Radakrišnanovo delo upotrebio reč „pregled“,

Nađam se da je ovih nekoliko ređaka dovoljno kao objašnjenje čitaocima „Književnih novina“ i Zvonimiru Kulundžiću.

Aleksandar A. Miljković

. bitne, a druge su složene od njih, sekundarne.

era

Tanasije Mlađenović. Urečđnik Predrag Palavestra Sekretar ređakcije: Bogdan A. Popović Tehničko umetnička oprema.Dragomir Dimitrijević Redđakcioni odbor Božidar Božović. Dragoljub 5. Ignjatović, Momo Kapor. Dragan Kolundžija. Velimir Lukić, Slavko Mihalić Aleksanmar Petrov. Predrag Protić, Dušan Puvačić Izet Sarajlić. Pavle Stefanović. Dragoslav Stojanović Sip. Kosta Timotijević t Petar Voik. List izlazi svake druge subote Pojeđini primerak 30 dinara. Godišnja pretplata Oh dinara, polugođišnja 300 dinara. Za inostranstvo dvostruko. List Izdaje Novinsko-·izdavačko pređuzeće „Književne novine“ Beograd Francu*

{ 1 ska 7. Ređakcija Prancuska 7, Telefoni: 627-286 (redakcija) i 626-020 (komercijalno odeljenje 4 administracija). Rukopist se ne vraćaju. Tekući raćun broj 101-112-1-908, Štampa „Glas“, Beograd Vlajkovićeva 8, .

Glavni i odgovorni urednik:

M, 3