Književne novine

-

MRITIKA,

PRDESETOGOIDIŠNJI PREVODILAČKI RAD Miloša Đurića uistinu je krunisan poduhvatom. prevođenja „Ilijade“ i „Odiseje“, najšamašnijim od svih njegovih dosadašnjih, No on ne dolazi slučajno. Đurić se Homerovom poezijom bavi trostruko: proučava, je teorijski kao umethički fenomen, komparativno, u vezi sa našom ha rodnom poezijom, i prevodi je. ' Oe Homer je u našem Đuriću dobio još jednog tumača koji u njega nikad nije posumnjao. On ga. je, za razliku od drugih, pronašao u lirski nadahnutim medđaljcnima iu onim pyrelepim po ređenjima u kojima. je. „premudri Homer peVao o svim ljudskim stvarima“, s velikim umetničkim zamahom i naročitim stilom. |

•«“ Homerove epove je Đurić pretražio svestra= no: pisao je o društvenom, privrednom i političkom. sistemu u Homerovim · epopejama, dao je dragocene podatke o životu Homerova čove- ka koji je „sav od ovoga sveta“:i uživa u sunčevoj svetlosti, vedrini i živolnoj radosti, jer smrću prestaje sve; opisivao slavu ·rodovske vlastele i moralnu vgednost karaktera ističući :mjen unutrašnji i spoljašnji etički zakom:, nanizao mueditacije 'o Homerovim bogovima. „bezbrižnim i blaženim svetlosnim bićima“ s ljudskim osobinama; razmišljao o lepoti kojom. se opijao helenski. čovek. Blizak heroi= skom Homerovu duhu kao i đuhu naše narod ne poezije, oh je istraživao veze i zajedničke motive dve pcezije, u naučnoj i estetskoj inter pretaciji. Njegove smele sinteze omogućivale su: izvođenje zaključaka o samoniklosti naše narodne poezije. Na taj način je on umnogome unapredio oblast komparativnih stuđija. u Homerovu pitanju. :

U SAVREMENOJ književnosti starci često dolaze u prvi plan interesovanja književnih stvaralaca'i tu pojavu svakako usšlovljavaju razni razlozi. U- životu starih ljudi, na · primer, ima onog spoja surovosti i nežnosti koji tako često karakteriše osnovni emotivni ton savremene književnosti (i filma, takođe). A pqred OVOg emotivnog poštoji.i jedam intelektualni: razlog: u poznim godinama života čovek stoji neposrednije pred smrću i najvažnijim egzistenćijalnim problemima, te zato piscu pruža više mo.gučnosti da se približi ovim problemima. Otuda, možda, toliko staraca, koji ne predstavljaju · samo glavne ličnosti nego čak i nosioce značajnih poruka. o životu, u delima MonterIDE: Hemingveja, Vitorinija, Joneska,. Direnmata. ı

Svojim drugim romanom „Deca i ribe“ pesnik ·

i romanopisac Dušan Anđelković ne kopira i ne imitira velike strane pisce nego im se priključuje pričom o jednom našem starcu, Taj starac zanimljiv je, pre svega, kao jedan .živ psihološki portret: on je u jsti mah detinjast.i senilan, dobar i jogunast, ciničan.i pum ljubavi, oštrouman i izgubljen, Njegov lik osvaja svojom. opipljivošću, odnosno spojem raznovrsnih.i čak protivrečnih karakternih crta, u čiju nas "je mogućnost pisac uspeo da ubedi. U okviru jedme. priližno jedmostavne #fabule,stari\L/uka Bu~

garski putuje od Beograda do Rijeke, i, prateći

na tom putu svog unuka, otkriva jednu po jednu stranu svoje ličnosti i postepeno izrasta do dikemsovski pitoreskne i reljefne figure.

Iz lika te živopisne figure starca nenametšljivo proizlazi i njegovo ·specifično gledanje na živok. Suočen sa ljubavlju i ljubomorom unuka prema ženi i sa njegovim osećanjem. krivice. i odgovornosti za jedan automobilski sudar, starcu, koji se nalazi na kraju života i stalno se bori sa smrću, svi, ti problemi izgledaju bezazleni i maleni upoređeni sa onim najvećim problemom: kako se održati u životu? Žeđ koju drugi, mlađi ljudi osećaju prema nečemu u životu i njihova žurba da to postignu, starcu, koji oseća žeđ za samim životom, izgleda simičava, sićušna, pa čak i smešna. U +oj situaciji biološka egzistencija postaje čoveku naj-

O: SPOSOBNOSTIMA OVOG PESNIKA da ne=·

prestanim ftransformacijama, novim i plodnim ispitivanjem različitih đuhovnih i emocionalnih sfera i aktivizacijom spektra svojih izražajnih moći, izaziva intetesovanje čitalaca za:svoj uvek sveži pesnički lik, imao sam' priliku: da pišem pre iri godine, povođom zbirke „Aniene riječi“, Opasnim virovima, hučnim slapovima i veličanstvenim vodopadima reči dokazivao je Miađer fada efikasnost govora. kao. najvišeg sredstva ljudske komunikacije, dokazivao je da reč kao najplastičnija materija kojom se ·umetnost: može služiti ima neiscrpnu snagu i neslučene domete, Bila je to pesnićka igra: koja 'je, i pored opasnosti od gubljenja mere koju svaka igra sa Mreobiljem nosi, imala i svoje besničko opravdanje. Bila je neoborivi podatak o snazi ji dostojanstvu pesničke umetnosti i

pesničkog poziva.

Ni najnovijom svojom zbirkom „Lenije Ze-

lene lenije“, Mađer nije sebe porekao:. opet je io pesnik koji pokušava da se uhvati u koštac sa problemima ljudske „egzistencije, opet nastoji da nađe rešenje za' problem srazme-

re sopstvenog postojanja u "univerzalnoj egzi-.,

Kako je. on pesnik o čijim ,je tehosobenostima, o' jednom .izvanrednom osećanju unutrašnjeg, funkcionalnog, ritma”i muzike ·reči, o verbalnim. spojevima. koji: negiraju: svaku opsesivnost formalnim preokupa– cijama bez dublje svrhe. 1 potvrđuju autentičnost. pesničke inspiracije, O izvesnoj čistoti i zvučnosti sliha u kome i „najobičnije“ _reči imaju visoku vrednost, već bilo govora „neka ovom prilikom bude reči o prirodi i. vrednosti njegovog rešenja. · hrad PaOea 'Mađer je, naime, još. u zbirci , 5 (1961), koja je prethodila dvema spomenutim, pesmom „Gradovi među poljima“ igrazio kredo koji bi mofao da važi za svakog modđerhog :pesnika svesnog promena što ih je naše vreme donelo, pesnika Koji „osjećati pralirski“. može i mora i u novoj konstelaciji: fj-, M.OMA

stenciji. ničkim“

|) KNJIŽBVNE. NOVINE

257 čovjeka“

Homerova

„Ilijada“

Prevod, uvod i registar ___Miloša N. Đurića,

Matica srpska, Novi Sad 1965.

Nije teško posle ovakvih iskustava, naravmo, pogoditi kakav je prevod „Ilijade“ Miloša Đurića. Ali je oh, ipak, imao da obavi veoma,'

· veoma: osetljiv posao, utoliko osetljiviji što nje

gov prevod ireba\da zameni znameniti prevod "Toma Marctetića. Ako-je želeo da uspe, novi pre vođilac je „morao da nadmaši svojeg šlavnog prethodnika.SValja odmah reći da je Đurić isko- , ristlo :sve svoje prevodilačke mogućnosti.

Mi smo poredili Maretićev i Đutićev prevod s origmalom u celini i osobito na prvom i šestom pevanju „Ilijade“. Maretić je Svoj Dposao u izvesnom pogledu izveo izvrsno. Njegov prevod je jezički tačan; prevodio je reč po reč

s velikim poznavanjem originala. Strpljivo je

gradio neku vrstu heksametra (koji jie delom kasnije. doterao Stj.Ivšić od dvosložnih i troslož nih stopa s akcentom na prvom slogu (na kraju je uvek dvosložna stopa). Ali niegov prevod na žalost, ipak zadaje čitaocu dosta teškoća, i-

Balada” o starcu

Dušan Anđelković: „DECA I RIBE“,

„Otokar Keršovani“, Rijeka 1965.

važnija i ništa ne može uzdrmati ni potisnuti njegovu islconsku težnju da živi.

Starac, taj „četvorostruko punoletanm Movek“ od 84 -godine, seća se kako je i sam nekada osećao i mislio kao što misle i osećaju mladi ljudi. koje vidi oko sebe. Ali sada, na MKraju života, om je iz ošsnova izmenio svoje gledanje na život: za njega život postaje najviša vrednost, viša od·' društvenih i kulturnih vrednosti, Bio-

' loško je jače od svega u čoveku i mikakvo ra=-

suđivanje ne može da potisne njegovu strasnu žudnju za održanjem u životu. U poređenju sh velikim ljudima prošlosti koji su mrtvi, živi čovek, ma koliko bio beznačajan, oseća jednu animalnu ali prirodnu nadmoć:

„Evo osećam na licu vetrić, dah bliske večeri, milovanje života. Živ sam! Živ!

Ne Treba tražiti mnogo. Samo suvog hleba i pečenja i malo crnog vina, govorio je omaj vojnik; naravno, i nekoliko žena; ali sve je to za mlade, imao sam sve to. Sada mi je dosta ovaj vetrić. Ne osećaju ga ni Cezar, ni Rafael, ni Lenjin, a ja ga osećam“, ira

Preko šlikahja života ı osečanja jednog. starca Anđelković je, čini se, dao zanimljivu i talžnu psihologiju staraca uopšte. Osećanje starosti je, naravno, relativno.u odnosu na godine, ali prava starost ima svoje specifične oznake: nepo=Rkretnost, usamljenost, nepotrebnost, napuštemost. I nema nikakve filozofije koja čoveka može da pomiri sa starošću i da nađe lek za nju, niti ga.

!

Pojednostavlj pesnička istina

...pridružujem svoj put stmasnom druženju cc o civilizacije

ispurii dušo svoje sjenište svoju pjesmu

smjelim bašom svijeta

koji gradove veže poljima kruha i vina.

„Lenijama“ Mađer nije porekao svoje promene, ali je, posvećujući čitavu svoju zbirku vraćanju majci prirodi, prvobitnoj čistoti i osećajnosti, zbog nesnalaženja u mođernom svetu tehnokratske civilizacije, u potpunosti porekao ovo. svoje vjeruju. Pridružio je svoje koncepcije pre svega romantičarskim, a zatim i idejama onih evropskih pesnika koji su se, dvadesetih i tridesetih godina našeg Veka, tvrdeći da je poezija vođena iz magije, suprotstavljali njenom neprijatelju' — nauci. Magija je po njima lična interpretacija univerzuma, a nauka impersonalna racionalizacija, tako da u „naučno“ vreme cvet poezije mora da uvene! Spas je, otud, suprotstavljanje takvom svetu... A ·u Mađerovom slučaju: povratak prirodi, zavičaju, detinjstvu.

' 'Pesnikova identifikacija sa prirodom ne moray razume se, imati smisao pojednostavljenja problema 5 kojima se čovek suočava. U većine dobrih 'mođernih pesnika jedinstvom sa prirodnom izražena je i podložnost njenim osnovnim. zakonima, pri čemu se vidi da priroda nije duh čijom kontemplacijom čovek može da se uzdigne nad

e: 4 hag : : zemaljskim ograničenjima, već je snaga, proces,

u čije neumoljive zakone je uhvaćen i koji mu donose mnogo više straha nego lepote, 5 dru-

ako je jezik u. Maretića po pravilu cist, u narodnom duhu i književno dat. Jedan od elemenata koji vređa naše jezičko ošećanje su mnogobrojni epiteti koje je Maretić kovao prema originalu (jer je i Homerov jezik ne samo umet nička nego i veštačka tvorevina), koliko da zadovolji svoj heksametar (pozemljari, medokovan, medđenhalja, ljud guban, kopljometnik, cr nocblačan idr). Drugi element su nerzazumljive reči (popilica, nestrta nikim, nazuvčar, pred vraće, vidikovac itd). Na treće mesto bi došle reči koje se malo upotrebljavaju u pojedinim pokrajinama ili su uzete „iz starih rečnika (pašnjača, znojak, gradovit, štepac, hrabročća, zvekac i dr.,, Ali je Maretić češće namerno arhaizovao jezik svoga prevoda da ui še i,u

bilo šta može da izmiri sa bliskim prisustvom smrti. U jednom trenutku, usred dugog monologa u kome je napisan čitav ovaj kratki roman, starac se pita: „Gde je ta duboka mudrost koja miri sa smrću?“. Pitanje ostaje bez. odgovora, jer takve mudrosti nema. Pa ipak, rešenja ima. Dok ima života. Nakon putovanja do Rijeke i snažnih doživljaja na putu, koji je mogao da se završi čak i njegovom smiću, starac misli: „Nije za mene ovo putovanje, nije za mene nespavanje, nije za mene da nekog volim.. A kako bih onda živeo, bez svega toga? osmehujem se u sebi, gorko ali pomalo lukavo“. Živeti, dakle, znači biti budan, kretati se van Svog uskog životnog kruga, voleti nekoga, unuka, decu i ribe, kao što ih voli starac koga je Amđelković naslikao tako živim bojama. U svetlosti svojih poslednjih doživljaja, starčevo životno iskustvo, bez isforsirane filozofije i etike, ipak nudi jedan zaključak, koji jednovyemeno predstavlja i misaonu strukturu ovog kratkog romana. I to, je, pored živo ocrtanog starčevog lika, osnovna vrednost ove proze koja nema uzbudljivu fabulu i ne parađira neobičnim književnim postupkom. Na kraju, međutim, ne

A

ena

Miroslav Slavko Mađer: „LENIJE ZELENE LENIJE“, „Naprijed“, Zagreb 1965.

ge strane, mođerni pesnik dokazuje da u jedimstvu čoveka sa prirodom duh može da se oikrije u svoj svojoj „punoći i disciplinovanom miru, izbegavajući dinamičnost svetskih puteva. Jednostavno „bekstvo u prirodu“ zbog „pritiska civilizacije“, najsimplifikovaniji je oblik veze s prirodom. Mađer upravo taj put bira: ponikao je u idili, otisnuo se, potom, u svet, u nepoznato, došao ubrzo do zaključka da „praznina dolazi kao jedina tajna“ i uputio se natrag u zavičaj, u prirodnost, u osećajnost. Čak i vrlo pažljivo čitanje. Mađerevih novih stihova pokazuje da oni imaju mmogo što šta zajedničko: to su zavičaj, šuma, mesec, svitanje, vode i, ukratko rečeno, idilično naslikani agrikulturni. miljei i' u njima figura pesnika — Ssanjara. Pesnikovo vraćanje sopstvenom raju, spolja gledano, nosi smisao vraćanja vremenu i prostoru u kojima je bio sposoban da do maksimuma efikasnosti iskoristi svoje snage. On se, navodno, vraća: u vreme koje je prethodilo procesu diferencijaci-~

je različitih aspekata ličnosti, kada je deo bio ·

neodvojiv od celine, posebno' od univerzalnog,

"subjekt od objekta. Vremenu, dakle, koje je

prethodilo opštem čovekovom padu. S naličja: to je povratak svetu dečjeg iskustva i predmeta koji tad uzbuđuju duh, vraćanje vremenu neobavezne i neobavezujuće duhovne 'egzistehcije. T što je najvažnije: njegovo rešenje na. bezbroj načina varirano (od kojih su neki pesnički veoma uverljivi) negira sposobnosti. koje :.je on ranije umeo obilno da ispoljava. Njegova

auuu asnrkesmpupaslernrpnniprananmeeSnaiiensm enes eaenanOazumeeememu rei enenaiue

: Pr Vi ? tome: poveo za originalom. Uopšte uzevši, u njegovim ·. prevodima . jehsikograf ifilolog otimaju maha nad književnikom i estetom. Neki njegovi stihovi zvuče kao da 5u na · sklranom jeziku, ba je čak morao da načini komentar šVO jih” neologizama.

A kakav je, Đurićev prevod? On, pre Vega, rasteruje maglu koja se vukla preko starog prevoda Homerovih epopeja. Njegov ie prevod kuđikamo jashiji nego Maretićev, oslobođen cne starimske tromosti' i glomaznosti. On, kao i Maretić, odlično poznaje Homerov jezik, ali oseća i intenzivnije doživljuje Homerove stihove, hjegovo pesničko čulo je uvek' udno, što mu obezbeđuje pouzdanost u izboru reči i najčešće virtouznu spretnost u njihovoj upotrebi. Đurićev prevod je u mnogim stihovima bliži originalu (IL I 317, 344, 567; VI 853, 862, 368) i umetnički jednostavniji. On je kadar da s lakoćom prevede Homeroyv lični glagolski oblik--(I1. „VL 262, 297), mesto Maretičeva participa“ koji u prevcdu daje ukočenost i neprirodnost; da dva glagcla zemeni jednim bremenitijim. (IL. VI 311); da jezgrovito sažme . stih (TV 233) ili da opiše reč (IL. VI 452); da Homerov particip prevede rečenicom (IL VI 183); da: alkktiv izrazi pasivom gde to odgovara duhu našeg jezika (Il. VI 500). Mnogobrojni obrli u ovom smislu daju njegovu jeziku jednostavHost i prisnost koje su bliske originalu,

Leksički izbor je u Đurića bolji ne samo u cdnosu na smišao; uzimane .su poetske reči me sto svakidašnjih prozaičnih: moma (djevojka), ljuba (žena), babo (otac), ubojni poklič (cika,

- . Nastavak na 4. strani ~

Darinka. Nevenić Grabovac

e —T——

x

trijumfuje nikakav zaključak nego priroda stvari, jer u perspektivi života ovog starca nazire se ·neumitna · pobeda smrti. :

U okviru: ovog Sstatačkog životnog iskustva Anđelković je dao niz medaljona o savremenom životu u našoj zemlji. Ima, u ovom kraikom romanu mnogo uzgrednih autentičnih detalja, iz našeg života i mešio lbd boje našeg vremena: u ogvetljavanju naravi između tankih zidova naših kuća, ponašanju mlađe generacije, obožavanju tehnike, životu po motelima, susretima sa strancima itd. I sve je to dato sa izvesnom ironijom prema neskladnostima koje u naš život uglavnom UhOsi brz napređak. A taj ironičan ton u skladu je sa opštim tonom kojim je napisan ovaj kratki roman, pa čak i sa rezonovanjem starca.i ostalih ličnosti romana.

U taj ironičan stil upliću se šale i pošalice koje nisu toliko plod piščeve duhovnosti koliko se mogu čuti za kafanskim stolom. One doprinose otkrivanju duha naše sredine, ali se, čini se, ne mogu upisati u zaslugu pisca, jer svojom grubošću odudaraju od tankog ali vešto ispletenog tkiva romana. Opravdava ih ipak, možda, činjenica da svedoče o prosečnom duhu našeg čoveka, o njegovom načinu smejanja i bodsmevanja, pa i o njegovoj sklonosti da svemu da jednu komišžnu dimenziju, kao Što, na prime, pokazuje ono njegovo krštavanje šolitera na Nor vom Beogradu. | e

'Pisan lakim konverzacionim stilom koji odgovara načinu mišljenja i govora starca, ovaj romam, ozvučen savremenim zvukovima, vredi pre svega time što daje jedan složen i neobično živ lik starca i amalizira jedno od tipičnih osećanja i rezonovahja o životu i njegovoj vrednosti. Ako se po svojoj životnoj poruci ne može upoređivati sa „Starcem i morem“ Ernesta Hemingveja, a po tragičnim akcentima sa kratkim romancm „Simplon namiguje Frežisu“ Elija VItorinija, on ipak, u modernoj struji opisivanja staraca kao tipičnih heroja, u našoj savremenoj književnosti znači jedam nesvakidašnji pothvat. Taj pothvat je uglavnom uspeo i pred nama se nalazi jedno natprosečno delo. if

Dragan M. Jeremić

ec zez

evokacija vremena idilične i čiste prošlosti u zavičaju nije podignuta do stepena opšte preokupacije čovekovim postojanjem, već ima karakter subjektivnog, bolećivosentimentalnog sećanja na trenutke u kojima je bio mlad, snažan, srećan. 1

Obilnost i nedostatak mere, koji su u prethodnoj „Mađerovoj zbirci služili kao svesno upotrebljen elemenat za dokazivanje neograničenosti snage pesničke reči, u ovoj zbirci idu na uštrb kvaliteta. Štaviše, zakriljuju ga i zamračuju. Jer, kada bi trebalo govoriti samo o desetak pesama ove zbirke, a ne o njenom opštem

· značenju, zaključci bi bili sasvim drukčiji. O

pesmama „Čekaonica za jednostavno sunce“, „Kako sam voleo divnu stvarnost“, „Pustođušje“, „Retrospektiva“, „Iskušenje smisla“, „Zamimanje za dan koji je okovratnik zbivanja“, koje poput pesme „Jesen, lopovi duša drveća“ T.išće ima ime i nema. Nema ime padanje. Lišće je između svega dah nečega i bježanje od drveća. Duše, koje dječaci trpaju u vreće i guše posljednje disanje ·pod noć malim, živim rukama umrijet će u smeće. .Dječaci lopovi duša drveća odnijet će i veče... govore o.opštem ftoku vremena i prolaznosti i čovekovom uključivanju u {aj tok, na jedan suptilan i lirski prefinjen način, trebalo bi zaista govoriti na način dostojan Mađarevih kvaliteta. Tada bi moglo i trebalo da bude reči o raz– lici između „naučnog“ načina mišljenja, koga se ovaj pesnik plaši, i poefskog, o razlici koja vodi čoveka u fundamenfalni problem: u činjenicu da je poetska vizija univerzuma kompletnija od

naučne a da je poetska istina obuhvatnija :od

naučne. Ovako, imajući na umu celinu, prisi-

·ljeni smo da konstatujemo simplifikaciju.že·is-

tine.

Bogdan A. Popović | 3