Književne novine

·

"Andre

O Basa ŽISELBRE

i | Nastavak iz prošlog broja

APRIORIZMU, formalnom dogmatizmu, gdegđe · se priđružuje jedan drugi koji ću nazvati moralnim, pošto su njegovi zahtevi više moralni nego estetski. Mi katkad kažemo: realistički pi· sac slika ono što je tipično za epohu. Ali osim, toga što se Tipično ne utvrđuje sredstvima nikakve statistike — kako bismo, do vraga, i mogli da ga ustanovimo? — dešava se poneki*

put da tipično bude neka retka figura i da ona”

nagoveštava budućnost. Da li je patološki slučaj

izvan realizma? Ne, nije. A mi smo posebno skloni da tipično vidimo u nečem što nagoveštava sutrašnjicu, i to svetlu sutrašnjicu, što je i normalno. Ali, na primer, šta je fipičnije:

„Majka hrabrost“, koja se ništa ne razume u ubilačku dijalektiku čija je žrtva, ili „Mati“

preveđeni

ed Gorskog, koja postaje proleterska herojina? UW doba masovnog istrebljivanja, šta je tipičnije: hemoć, čak mazohizam u slučaju Jozefa K. ili, recimo „Poslednjeg od pravednika“, ili heroji iz „Mlađe garde“ od Plađejeva? Nije lako odsecati kad je reč o umetnosti a ne o moralu. . Postoji neosporena saglasnost da meki pisci {maju dar predviđanja, sposobnost da zapaze dofle neprimećene pojedinosti, s neverovatnom snagom, pojedinosti koje će docnije — bila stvarnost svetla ili ružna — postati masovni fenomeni. Kaže se: Kafka je predviđeo svet koncentracionih logora, opredmećivanje ljudskih odnosa. „Zabuna đaka Terlesa“ od Muzila nagoveštava sadizam esesovaca ili padobramaca. A Ajzler je govorio o svom učitelju Šenbergu: „Njegova muzika najavliuje doba u kom se od bombardovanja moralo sklanjati u podrume“. Realizam našeg vremena ne može se zaftvoriti mi u još neposredniji moralni apriorizam. Bez sumnje, oslanjanje na svest glavnog lica u Pudđovkinovom filmu ne škodi veličini „Majke“, kao što ne škodi ni onoj u „Pađu Petrograđa“. Ali sigurno bi škodilo kvalitetu „Majke hrabrosti“ đas e komad srećno završi, kao i „Tihom Donu“ od Šolohova da je Grigorije Melehov „shvatio svoj interes“ (da stane na stranu boljševika). Korisno je, nesumnjivo Mkorisnije, podstaći nas da sami nađemo izlaz u šspletu protivrečnosti nego mam ga jasno ozna-–

""Čiti; korisnije je da Bokažati nam nekog ko je

zaslepljen nego nas preplaviti svetlošću. Ne izgleda mi dopustivo da kažem kako je racionalistički optimizam svojstven Velikoj modernoj umetnosti. Svet očajanja, kakav je Kafkin svet, ne uliva obavezno očajanje. Ali, mislim, da je Rob-Grijeov svet dosade dosadan svef, a to je ono što se teško oprašta. .

U osnovi svih ovih apriorizama posto=

_ ji, čini mi se, deformacija jedne tame ideje:

Umetnost za nas razonoda

vaspitna uloga umetnosti. nije nekoristan luksuz, to nije ni

- „happy few“, nekolicine privilegovanih amatera.

Sve velike racionalištičke estetike postavljale su u načelu da velika umetnost čini čoveka boljim. Mi takođe usvajamo fu fačku gledišta racionalista. Ali princip je na, nekim mestima poprimio školsku formu, a niko ne voli, odras= tavši jednom, da se vraća u školske klupe, što je i normalno.

Socijalistički realizam u očima mnogih važi za umetnost učitelja koji propoveda istinu. Ako je pisac vodič u životu, on sebi, uglavnom, nije prisvojio fu ulogu. Ako umetnost ima vaspitni značaj, to se ostvaruje indirektno, jer za ono što se same pedagogije tiče postoje stručnjaci. Umetnost vaspitava kao umetnost, sredstvima svojstvenim umetnosti, ali je vaspitna umetnost skoro uvek rđava. Nesumnjivo zahvaljujući tome što su umeli da zaobiđu aj podvodni greben, Brehtovo ili O'Kejsijevo pozorište, lirizam Majakovskog, Aragona ili Nazima Hikmeta, postigli su uspehe koji su delimično probili zvučni zid Kklasnih zabrana. .

Sa stanovišta kritičara ne može biti nikakva govora da se stvaraocu odrede dužnosti izvan onih koje sam život nameće. Na primer, nije uloga kritičara da zahteva od umetnika đa ističe u raspadajućem svetu snage opozicije. Umetnik

„može, međutim, ne opažajajući ih, stvoriti delo

koje s velikom emotivnom snagom, đakle i mobilizatorskom, govori o neophodnosti menjanja toga sveta. Mi isto tako ne bismo cenili umetnika koji bi pisao ne osećajući se apsolutno obaveznim da piše ono što piše i na način kako piše, Razumljiva želja da se narodu približi umetničko stvaralaštvo, nova umetnost, može poprimiti sledeći oblik: nek se umetnik najpre postara da buđe razumljiv. Ali on se

o tome ne može starati najpre, pre ostalog,

inače nikad neće stvoriti ništa novo. Realistička umetnost, da li je to ona umetnost koju većina odmah prepoznaje i koja nas „podseća“ na običnu stvarnost? Najčešće, pod dekađemcijom se podrazumeva ono što je „hermetično“; to -u izvesnim prilikama može biti tačno, kađ je to hotimično, kao u slučaju teoretičara TOovVOg TOmana poput Rob-Grijea, Moji svoja dela propraćena mamifestima protivu angažovanja (pogleđati njegovu zadnju zbivku). Ali često se time hoće samo đa kaže kako je delo teško, kako razumevahje nije neposredno. Da se taj kriterijum obori dovolino je postaviti sledeće pitanje: prava dekadđencija, škodljiva i za umetnost i za čovečanstvo, nalazi li se u Džojsu ili u' „Dragoj Karolini“? Predstavlja li je Kafka ili „Centurioni“ od TLatergija ili „Tutro mađioničara“?7 Popularan karakter dela ne predstavlja

8 : \ i j

neku datu veličinu. Nova umetnost postaje popularna, a odmah to ne bi ni mogla biti. Nedostatak ovog stanovišta bio bi u pofcenjivanju mogućnosti asimilacije kod široke publike. Onima koji nisu shvatali njegovu poeziju, Majakovski je govorio: odbacite jednom duh velike vlastele; ali on je to govorio Kkritičarima, ne narođu, prema kojemu su se oni odnosili kao vlastela kulture. U svom eseju „Realizam * popularnost“, Breht — za Koga mislim da je tek na putu da postane popularan — razvija sledeću ideju: ne treba zahtevati popularni senzibilitet, spontano plemenit. Vlađajuče ideje su ideje klase koja vlada, pa su i same doslovno vladajuće, Dakle, u narodu postoji i đobro i rđavo;' narod je protivrečna stvarnosf, narod se menja; treba nam, dakle, umetnost koja će mu pomoći đa se menja u smislu istinski dobrom; umetnost koja ne „odražava“ svest ljudi, o čemu se mogu steći krupne zablude, već koja je preobražava.

Publika nije zajednica čiji su ukusi nepo= kretni. „Umetničko delo, pisao je Marks u „Ru= kopisima 44“, stvara publiku sposobnu za umeftničko uživanje. Umetnost ne proizvodi samo predmet za lice, nego i lice za predmet.“ Uo= stalom, u toj stvari treba imafi u vidu mnacionaine' posebnosti. KRomunistička partija TFrancuske, koja je imala u svojim ređovima više

ili manje „teške“ „umetnike — ko danags-zna i io taja BEODIČH : kle, u to

pi

nalazi u povoljnom položaju. „Gerniku“ nisu takođe odmah shvatili oni kojima se obraćala, a ni Aragonovu „Veliku nedelju“ ne baš lako. Stoga je wu jedmoj rezoluciji još na XII kongresu — a ona je u raznim vidovima obnavljana i docnije — stajalo: „Veliki umetnici su veliki po sadržaju svojih đela, a oni su uvek znali tome sadržaju naći odgovarajuću formu.“ Ta formula s jedne strane predupređuje profivu formalnih istraživanja forme, zasleplienosti novim samo zato što je novo (umetnost budućnosti ne mora biti poslednji krik laboratorijskih nalaza), ali s druge strane uključuje nužnost formalnih traženja, bez čega bi umetnost stagnirala. I zapravo, svi veliki umetfnici koje je nadđahnuo revolucionarni duh naše epohe, bili su odreda novafori forme. Oni su prirodđan deo umetničke avangarde. Revolucionaran dđuh sam po sebi ima u Svojoj aktivi izvestan broj novih izražajRnih sređstava. To je, po meni, ostavljajući po strani poznati primer Aizlerove revolucionarne pesme, vidljivo u meksičkom zidnom slikarstvu Dijega MRivere, Oroska, Sikejrosa, u grafizmu Štainlema, Kćte Kolvic, Fransa Maserela; u pO= zorišnim režijama Piskatora, Maierholda, Tairova; u tehnici fotografske montaže Džona Hartfilđda; u „montaži novosti“ kođ Ajzenštajna, u filmskoj metafori kod Puđovkina, Dovženka itd. itd.

Znatan deo đanašnje umetnosfi, avangardne, zahteva ođ gledaoca samostalno Ona mu ne pruža sliku dovršenog sveta. A to je normalno za vek koji je društvenu nauku razvio do nivoa svima nama poznatog. Jer je zapravo ı tome prava vaspitna funkcija umetnosti — u meri u kojoj se cilj svake dobre

. pedagogije sastoji u paradoksu: naučiti ljude

da shvataju sami. Ali druga je stvar davati svet u komađima, navođeći na misao da je on stvar~

Pilatovci

(Selo sa brazgotmama od, vremena munje)

BOGOM pečeno jezgro tu nema šta da se traži

Na tamnom, grlu krv se lelujala,

Mrska se zemljo, ıı bokovima

I prah te mami. Ranjav pošao si s onu stranu,

esej prevedeni esej prevedeni esej prevedeni esej prevedeni esej prev

rasuđivanie..

no i zanavek u komadima, pošto tada čitaočevo suđenje dolazi u opasnost da se izgubi u jednom lavirintu. Vratiti svetu njegovu meobičnost, ukus za skandale, nema isti smisao ni cilj u „Vidđovnjaku“ Ji „Mučnini“, zatim w Kafkinom

„Zamia“ ili Brehtovu „Izuzetku i pravilu“. Stoga . se· treba držati na oprezu da se me padne u.

jeđan drugi dogmafizam. Dovoljno smo se zadr= žali na marksističkom. formalizmu, a sad ćemo se osvrnuti s nekoliko reči na dogmatizam iđealista ili formalista, samo na one najnovije oblike,

Danas se može tu i tamo pročitati sledeća odlučna tvrdnja: savremeni roman je ono što je izišlo iz trojstva Džojs — Fokner — Kafka, kojemu se često pridružuju Prust ili Virđžinija Vulf, što znači roman bez lica, bez akcije, noman koji dovodi u pilanje sama sebe, uzima sebe za siže romana itd. Pa divno, to je jedna vrsta terorizma. Dosta bliska onome što zaslugom Malroa. vlada u slikarstvu, kad on kaže a ne govori samo, nego i deluje —: „Velika umeflnost našeg vremena, jedina dostojna toga naziva, jeste mnefigurativna · umetnost“. Nema razloga da se prelazi iz krajnosti u krajnost. Napomenimo, uostalom, odmah, da nije u pi fanju pomenuto frojstvo, nego samo njihovi sledbenici, sa svim razlikama u falenftu, jer su Džojs,. Fokner, Kafka, stvarnog otkrili novo. Napomenimo zatim da je više za diskusiju tvrdnja: „Ne mogu se više pisati romani kao što je pisao Tolstoj“, nego oma druga: „Ne može se "više slikati kao da Sezan:·nije postoiao“, što je zaista neosporivo. Pod izgovorom da je literatura XX. veka „revolucija u romanu“, kanoniraju se autori kojima se samovoljno pr:p:suije literatura XXL veka: posle toga je lako iz nje izbaciti velike ciklične romane ili roman socijalističke inspiracije i sve romane, koji su još veoma brojni, čija bi se faktura mogla smatrati manje ili više „klasičnom“. To sektaštvo dopunjava ovu vrstu revolucionarnog sektaštva za koje literatura XIX veka i njene naidraže forme nose beleg ništavnosti zbog „fradicionalizma“ — i pošto se tradicionalno supbrofstavljia revnlucionarnom. izvesni su išli čak dofile da joj nalepe etiketu „buržoaska“, jer je XIX vek bio zlatni vek buržoazije. Što se nas tiče, mi ne znamo ni „buržoaske“ forme niti one koje bi bile „proleterske“, Mi samo razdvajamo revolucionarne tendencije od onih koje to nisu; one koje stavljaju svet. pod znak pitanja i druge koje mu se prilagođavaju ili ga izbegavaju.

Osim toga, tu je i neodrživo poređenje između progresa u prirodnim naukama — relativiteta vremena i prostora, istraživanja u okviru beskrajno malog, kvantne teorije — i progresa u umetnosti, gde je bojam progresa upadljivo protivurečan. Trenutno, radi se o progresu natraške, jer se upoređuje „revolucija“ u umetnostima s nečim što se zove kriza determinizma u fizici, kao da je indeterminizam bio dokazana stvar: katkad i sa ratom od 1914. Jer je on srušio veru u progres — a odatle. kod tih 'ljudi, neizbežno pogrebno raspoloženje, koje ne može biti i naše; pošto, haposletku, ako je bređuzimljivo lice, nosilac bozitivnih vrednosti, kakvi su bili Rastiniak i Žilijen Sorel, izumrlo u rTeđovima buržoazije, što je tačno, ne vidim razloga da se i mi osfali pozivamo ma njegov pogreb. /

Dijalektički moaterijalizam odbacuje dakle

Trava odzvanmja, vod, očnim, kapcima

Od sećanja sećanju, Prazan, bošao si s omu stramu U dubinu, sveta

NOĆMNMINA } | P LJUSKOVI kose u ogleđalu,

Zgaslo pobrđe, topot niz obalu,

Bura se. valja zemljom, što strepi.

Tu ime je meko plug na zžvezđanom Wugaru,

Noć u jaslama uzapćema,

Zbogom, zgaženo jezgro tu nema šta da se nađe

Noć je odasvud, na žižak padala

Zorom, kad alka rđa, u hrastovini I devojačka dojka Kkvoz' žeravicu blesnć

Oči koje su videle vraćaju se zapuštenim, zakonima,

–-PZDAZERIIL II I IIIIJJKKKKFKFKFASEEE mz: O iOccdjda!Dećtcch dr «+

odbačen, pištao

Ogrtač na prozoru, Stave saksije, bot se cepa, „živote skloni je“, Podlaktica seva i suton, se lepi .

Za usne što se žibom, solju bruse. Izgovaraš veči i potanjaš u, se Kao izpor što se neuk vraća steni.

Još te ljuba» samo u snoplje: upređa, · Ženo blizine, ženo medđogleda — · Život i pad su u, tebi združeni.

/

svaki dogmatizam tipa „ovo će ubiti onov. Isti» ma, napređak fotografije, novinarstva, reportaže,

· filma, sredstava mehaničkog izvođenja, magneo

tofoni i drugo, prisiljavaju da se način izražavanja preudesi. Ali pripovedačka umetnost da pomenemo samo nju, ne mora pred njima da. se povuče, Mi nismo fataljsti Mi na primer, ne mislimo kao Laikač u svojoj knjizi „Teorija romana“, nedavno ponovo izđatoj (pro fiv njegove volje, doduše), da roman, vezan za buđenje buržoazije, sa njom i umire. Mi isto tako ne verujemo da za umetnost uopšte postoji smrt, kako &u mislili jednovremeno različiti ljudi, kao Hegel, Prudon, Tolstoj i Mondrijan, jedan od očeva apstrakine umetnosti. Kad je Marks, međutim, tražio primer živog rada, stvaralačkog, „neotuđenog, slobodnog u oblicima, uzeo. je umetnost, Drugi su prorokovali smrt izvesnih grana umefnosti, izvesnih literarnih rodova. U socijalizmu, govorili su oni, neće biti lirizma, elegije; budući da je sve kolektivno, čemu onda imošenje ličnih uzbuđenja? Isto tako u socijalizmu ne bi bilo ni satire: pošto je Čovek najzad zadovoljan stanjem stvarj, zašto onda da ga šiba? Neki su govorili da više neće biti štafelajskog slikarstva: to je luksuz privatnog vlasnika koji će išćeznuti pred zidnim sli, karstvom; a lo je karikatura jedne realne pojave, da se izvesni slikari okreću „prema zidu“, što će reći ka ukrašavanju sređine u kojoj se provodi svakodnevni život. Ni tragedije talkođe ne bi trebalo da bude; ali, kad to kaže Breht, on se boni protivu ljudske nemoći, dok Rob Grije, izgoneći je iz literabure, hoće u stvari da iz nje dzbaci sve ljudske težnje; što se tiče tragedije ili tragičnog duha u socijalizmu, za njih ima mesta, makar za „optimističke fragedije“, ne samo onu od Višnjevskog, jer su „Nedovršeni roman“ i „Druga simfonija“ od Šostakoviča uzorci te vrste, . .Kuda dakle prolazi, da zaključimo, granična linija između mumefnosti koja teži realizmu i umetnosti zastranjivanja i klonuća? Ovde treba biti obazriv, jer često kod jedne iste ličnosti više vredi delo od teorija koje ga prate. Ali, shematski, ja vidim dva kriterijuma o kretahjima koja su, izgleda, bez budućnosti. Prvi, hotimično pretvaranje materije umetnosti u sa= držaj „dela; ako su jezička traženja u romanu, istraživanja o materiji u slikarstvu, nesumnjivo plodna etapa, ipak se ni roman ni slikarstvo ne iscrpljuju na tome. Uostalom, za litersturu je to još teže, budući da je govor po definiciji namenjen međusobnom saobraćaju. Drugi, pretenzija· za izražavanjem samo sebe sama; stvaranje za sebe samo. Kad vam nefigurativni slikari kažu: ono što je zanimljivo nije moja slika, nego ono što se dešavalo u meni dok sam na-– bacivao boje na platno, oni time naprosto brane nedovršenost, negiraju umetnost kao realizaciju. Ali mi se nećemo povinovati tome kultu nabačenog a na štetu umefiničkog majstorstva, S druge strane, bezočno je zahtevati od ljudi da se zanimaju za umetnike koji se u isto vreme ne zanimaju za ljude, a na publiku misle jedino rađi svog isticanja pređ njom. Ono što je jalovo, nije veštački raj, već smišlieno olcolišanje, dragovoljno, izvan svefa liudi. Nije to ni pesimizam, nego sumorno uživanje, činjenica da se ugodno oseća u očajanju. “ Ako u izvesnoj modernoj umetnosti postoji kriza, ona je ı srazmeri s gubljenjem realnog. Jer je suviše lako tešiti se govoreći: bože moj, „svi su novatori ostali neshvaćeni,za života! SMO.

ga. postoji trajna Kriza ·komunikativnosti.

umetničkog dela. To jeovoj razlaz između fe moderne umetnosti i publike predstavlja pro blem koji se stalno. postavlja od pre 30 ili 40 godjna, ali koji se postavlia sve oštrije.

Na završetku hteo bih da se pozovem ma onoga koji ga je definisao, koliko je meni pomato, s najviše širine i dramafske snage, na Tomasa Mana. U „Doktoru PFaustusu“* postoji jeđan kompozitor, veliki, koji živi u leđenoj „hladnoći“, bez ljudske topline; on ne želi da ga čuju i me brine se da njegova dela buđau izvedena. Njegova je umetnost, kaže. Man, „igra zvučnih oblika u kretanju“; on nema više ni+ kakvu poruku da ostavi ljudima, a vrhumac te zle degeneracije dostiže negiranjem Betovenove „Devete simfonije“. Njegovo muzičko stvaranje svodi se sve više i više na parodiranje velikih formi iz prošlosti, koje mu izgleđaju sasvim istrošehe, zastarele, sadržajno prazne: moderna umetnost, primećuje ovde Tomas Man opravdano, a to bi se moglo na primerima dokazivati, postaje sve više i više, svojim velikim?delom, umetnost ismejavanja. Tako, u čuvenom dijalogu, dolazi Đavo da u njemu podstakne sklonost ka irealizmu i apsolutnom formalizmu; i on je taj, Đavo, koji nehajnim pokretom ruke otklanja objašnjenje koje mu je ipak bilo došl» u svest, jer on pati od te situacije: one zbog „društvenih uzoraka“., I opet je đavo taj koji u njemu gasi polet što ga je u jednom trenutku osetio: strasnu volju da se iz toga izvuče stvaranjen, jednom rečju koju bih voleo učiniti.svojom, za zaključak, jer mi takođe svakodnevno opažamo zahtev, koji stiže sa svih strana, za jednim novim humanizmom: „Umetnost na per tu s čovečanstvom.“ Čemu bih ja dodao da mi svi treba da radimo, uzajamno, ha nastajanju takvog.čovečanstva koje će biti na per tu s umefnošću...

Preveo Đ. Leverin

Milan: KOMNENIĆ „1 O S a M 7 ge ie URA rVOJOWAE 7 RRORT A M MVA PA 21 UI 2 _____ LL,

” “

Muzika se lomi i staro bosuđe Ukiva časove. Podneblje je tuđe Očima vonoći. Peno ilovače,

Još se dodir usne i požaYd, Pod perjem + kljunom ptice što razaYa. Žemu razlimenmu, kroz ponoć rastače.

I bura dok pada u dubine bića, Na trbuhu gore dvanaest Vlašića, Mrtav labud davnu žemu pase.

Smešale se kose s mahovinmom, Ko obljub i vimo prosuto. Sudbino, Tu. neka uzalud čekaju talase,

i

·Kao izvor što se steni vraća vom, životu pad je sredokraća, O ženo smoždena, godine se gase.

!

\ KNJIŽEVNE NOVINE

e

.