Književne novine

[ TRAGUNE VIZIJE |

Šanti SADIKATIT Jedi anjie „s, eamo sećamnmjie |N, |__B | | | __ . iz Indije

ČEDOMIR MINDEROVIĆ U USPOMENAMA: SVOJIH INDIJSKIH PRIJATELJA

ČEDOMIR MINDEROVIĆ nije bio prijatelj. Qn je bio voljeni član maše porodice. Mi smo o O a O aji bezbrojne načine da

ponovo dočekamo dobrodošlicom, i mjegov boravak učinimo srećnim, nesvesni da će od mas biti otrgnut tako brzo, tako iznenadno, bez upozorenja, bez reči, ne izgovorivši poslednju želju. „Njegovo prisustvo, uprkos njegovim mnogobrojnim brigama i preokupacijama svojim rađom, u naš dom je uvek donosilo sunce i toplotu. To što je preminuo među mama ostavilo je vakum i prazninu koja se nikad neće moći ispuniti i mnogo žaljenja što za mjega nećemo učiniti sve ono što smo smerali. Zbog toga, ono što kazujem dolazi iz srca običnog čoveka, izvan uskih granica političkih odnosa ili Književnih komentara — ja izražavam ono što je g. Minderović simbolizovao za mnoge Indijce poput mene, koji su s njim dolazili u dodir i ikoji su ga sve više voleli i poštovali — da u ljudskim odnosima nema političkih granica, feritorijalnih međa. Ljudska bića mogu da nađu zajiedmičku osnovu dodira na Misto liudskom nivou bez obzira na zemlju i političku ideologiju. Najtrajnija osnova ljudskih odnosa je ljubav i razumevanje.

Prvi put sam ga srela 1956. gođine kađ je bio kulturni savetnik u Indiji i kad sam odlučila, uz mnogo rezervi i olpora, đa zamenim jedmu prijateljicu u njegovom odeljenju u Jugoslovenskoj ambasadi. Čvrsto sam bila odlučila da radim „samo privremeno i što sam ostala nekoliko godina freba zahvaliti velikom uticaju g. Minderovića. On svima mama Indijcima Mcoji smo rađili s njim nije omilio samo zbog svoje ljubaznosti, simpatije, blagonaklomosfi i šarma, nego je meni lično otvorio prozor mr jedan širi svet i izdigao me izvan mojih uskih okvira. On me je naučio da shvatim, što inače nikakva knjiga ne bi mogla đa me nauči, težnje i uzvišene ideale kojima stremi Jugoslavija. To je mogao da postigne „samo umetnik velike vrednosti. Kad sam došla k njemu o jugoslovenskom sistemu sam imala meke ustaljene predstave, krutu i potpunu neobaveštenost. Za mene je to bio bauk poistovećen sa staljinističkim sistemom, koji je u svoj Ššivoki skut uključio čak i Jugoslaviju. Tito je čak i fađa za nas bio heroj; mi smo znali za jugoslovenski otpor Staljinu. Ali reč komumizam delovala je na mene kao užasavajuća slika nemilosrdnog {ilačenja. Postepeno, g,. Minderović je neprimetno razbio ove ideje, ne propagandom, rečima ili dogmafskim ubeđivaniem, nego ljudskim upoznavanjem o hrabrim delima običnih ljudi pod Titovim nadahnutim ru kovodstvom u kojem vidim jeđan ođ najheroj&kijih slobodarskih epova u istoriiji čovečanstva. O. svojoj ulozi govorio je uvek vrlo suzdržano i kad sam se, često, raspitivala o njoj, odgovarao je da je bio partizan. O njemu sam obaveštenja dobijala od drugih prijatelja. On se nikad nije stiđeo činjenice đa Jugoslavija uprkos tome što je u Evropi, zbog svoje mučne prošlosti, nije bogata zemlja. On se nikad nije hvalisao đa je Jugoslavija dostigla visoke vrhunce, nego je uvek isticao šta još ostaje da se učini. On se poistovećivao sa inđijskom bedom i voleo je da podvlači da mi delimo mmogo= brojne, iste probleme, ~

Ali još više nego učeći me o Jugoslaviji, mjenom bogatom kulturnom „nasleđu, njenoj fragičnoj prošlosti, njenom društvenom sistemu, raznolikosti i lepoti zemlje, on me je naučio da cenim jedan viši red vrednosti — da biti Tndijac ili Jugosloven nije dovoljno. Ukoliko čovek želi da buđe istinski kulturan om mora tražiti najbolje i iz istočne i iz zapadne misli. Zajednički amalgam je ono što je svetu potre= Tmo ukoliko želimo da postanemo civjlizovami u najpotbpunijem „smislu te reči, i njemu je, ovđe, Inđija imala mnogo šta đa ponudi.

Njegova strasna i bezgranična ljubav za Tndiju 1 njegovo potpuno poistovećenje sa na-– ma — spontano. iskreno „duboko — zbunjivalo mas je. On je bio ispunjem emocionalnim žarom, intelektualnom rađoznalošću da prodre u dubine naše misli, našu vekovima staru fradiciju, našu remesansu za vreme borbe za slobĐođu i intelektualne težnje savremene Indije. On je intuitivno i prirodno razumevao mašu Tulturu — muziku, književnost, hindu, budistiiiku i džainsku filozofiju. On je na inđijsku klasičnu muziku reagovao kao i mi, on je kao dete uživao u našem svakodnevnom životu, u našim običajima, festivalima, svadbenim ceremonijama. On je našeg običnog čoveka voleo sa blagim humorom. Indija nikađ ne bi mogla nmaimenovati rečitijeg ambasađora. On je bio Tnđijac kao što je bio Jugosloven. -

U oktobru 1964. on je pređuzeo, kako je voleo đa kaže, „hođočašće“ u Indiju. Ođ onog ftremutka kađ je kročio na aerodrom Palam on je ispoljio đečačko nestrpljenje da ponovo poseti

VINJETE | IZRAIDO TODOR STEVANOVIĆ

sva ona stara mesta koja je upoznao dok je u Delhiju boravio kao savetnik. Docnije je mnogo putovao i boravio u indijskim mporodicama.i kod maših prijatelja; svugđe je bio omiljenm kao kod mas. Stari prijatelji sa svih strana obnovili su svoje kontakte s njim i mi smo neprestano morali đa ga podsećamo da je to napor za njegovo već mežno zdravlje. Ali nismo mogli da gnu obuzdamo. Om je pohlepno gutao ono što je, izgleda, Indija imala da mu ponudi, a što on nikad nije uspevao da razazna.

Malo je Jugoslovena možda ikoji cene obim njegovih kontakta u Indiji na ličnom i čisto ljudskom iplanu. Oni su uhključivali, ne računajući kontakte sa piscima, novinare, političare najrazličitijih shvatanja, umetnike, profesore univerziteta, studente, filmske radnike i jednostavme obične ljudđe. Njegovi kontakti nisu se ograničavali ma Rontfakte kakvi obiluju na koktelima u ambasadama, nego je on dopro u indijske domove i srca. Njegovi indijski prijatelji su mu mpoveravali svoje male porodične probleme, kao što bi činili prijatelji u Jugoslaviji. Slušao je žalbe i kritike kao da je Indijac. A isto tako je sudelovao u njihovim radostima. Šaleći se mi smo ga često pitali koliko proce=nata svoje plate troši na dopisivanje sa svojim mnogobrojnim „porodicama“ „širom „Indije, Dirali smo ga da on ima najveću „zadrugu“ u Indiji. To nisu ljudi koji će svoju tugu glasno izražavati, Oni o g. Minderoviću

neće pisati učene eseje, ali će mjihov memi bol ·

biti stvarniji i đublji od bilo čega što bi moglo da se izrazi rečima.

Kad su prijatelji saznali za njegovu oVogodišnju posetu, bio je obasut pismima iz svih larajeva Indije, u kojima su ga pozivali da im ponovo dođe. On se nije dobro osećao i mi smo shvatili da mu zdravlje neće dozvoliti da. preduzme movo napomo mputovanje u daleku Keralu ili Madras, Hajđerabad, Kalkutu ili Asam. Ali mi, članovi njegove indijske porodice, osećali smo se ponosni i srećni zbog mjegove popularnoti širom cele zemlje. Cak smo se šalili s mjim da bi om mogao biti naš kandidat ma sleđećim opštim izborima. Mi smo se ponosno mpridruživali njegovom uspehu u Indiji i činjenici da su njegove priče i pesme bile prevođene ma praktično sve indijske jezike hindi, urđu, mpundžabi, bengali, asameski, tamilski, walajalamski, kanareski i telegu., U novine i listove na engleskom jezku njegova dela probijala su se kroz oftrcane žđirazlike kojima stranci vole da se služe, kao „konzetvafivne“ i „rađikalne“. Om sam je mašao mesta u časopisima kao što su „Thought“ i „Quest“, koji slove kao prozapadni, i „Century“ i „Mainstream“ kao Dbrokomunistički, da se i ne po-

„minju ehgleski i „nacionalni“ dnevni listovi kao ' što je „National Herald“ koji je osnovao Dža=

vaharlal Nehru,

Uprkos svom sve slabijem zdravlju g. Minđerović se vratio sa osveženhim entuzijazmom da ponovo otkriva Inđiju. Želeo je da napiše nešto o staroj indijskoj prestonici — Delhiju, i mi smo mu pronašli nekoliko knjiga i brošura. Marljivo je rađio na dovršavanju onoga što je već bio počeo. Bio je nestrpljiv da sačini ugovor za prevođemje „Indijskog nasleđa“ —) antologije koju je sastavio istaknuti sanskri= folog, dr Raghavan sa univerziteta u Madrasu, koji je već dao nezvanični pristanak. Takođe je želeo đa dobije dozvolu za prevođenje Gandijeve autobiografije od izdavačke kuće Navdževan o čemu je pregovarao prošle godine.

Da li je g. Mindđerović imao izvesno me» određeno predosećanje o svome kraju, možda podsvesno? Ili je ovo imđijska reakcija? Dok smo stajali na aerodromu „Palam đa bismo

dočekali telo g. Šastrija iz Taškenta i đok ije mrfvački sanduk „prolazio pored nas, an je rekao „Sebe vidim fu“. Kod mene se veoma podrobno raspitivao o ritualu spaljivanja u Indiji. Poslednje večeri đok smo se šalili s njim

Povodom petogodišnjice pesnikove smrti

Epitaf Branku

lj eški moj dame od sjaja i neYyoze Videsmo sumce al šta sad i kudđo, Joj kako žurno po svetu kripuda. Jasam i oštar Yukopis mimoze

Pesma me pešači. Što ima života. Pronađe sebe nadi u temenu! Tako i naš put kyoz dolinu krenu, Da se ubrzo do Yuba odmota!

"Teški moj đane od sjaja i neYvbo2žć Videsmo sunce al šta sad i kuda Joj kako kobno bo svetu krYivuda Jasa i oštay Yvukopis mimoze

da je njegov movac kod nas i da je on sad

maš „ratni zarobljenik“, i da njegovo „puštanje“

u potpunosti zavisi od mas, on je u šali odgo-

vorio. „Ne, sutra moram. obići“, Dve noći pre mego što je otišao, čitala sam mu na mjegovo fraženje engleski prevod čuvene Kata Upanišade od Sri Radžagopalčarija, dok je ranije pregledao svoju „sjajnu prezentaciju velikih indijskih epova, „Mahabharate“ i „Ramajane“,

za prevođenje u Jugoslaviji. Retrospektivno se'

čini da je Kata Upanišada bacila proroku senku. Tu Načiketas preklinje Jamu (smrt), da mu otkrije tajnu života i smrti. To je ona Ronstruktivna sumnja koja nadahnuje ljude o njihovom životu od starih vremena do nmajmođernijih naučnika. Ž Načiketas „odlučuje đa ode Jami: „Mnogi su išli pre mene, a mnogi moraju posle mene.

Ne iđem sam Smrti, i šta Jama može da mi ·'

učini? Razmislite o tome šta se dešavalo pre ovoga, i razmislite šta će se đešavati u buđućnosti. Bezbrojni su mrtvi koji su ranije umrli i koji će umreti posle. Život smrtnika, zbilja, sličan je životu žita koje raste sazreva i žanje se. a sličan je zrnevlju koje se rasipa i ponovo niče u život“. Smrt je ponudila Načiketasu dar kakvog god zatraži, ali on je odgovorio: „Nema drugog dara do ovog saznanja i za dođeljivanje toga dara nema boljeg učitelja od tebe. Kakva je korist od dužine dana i kakve radosti mogu pružati imanja, pesme ili igre, kuće ili kočije, dok si ti tu kao večnoprisuthi Konac svega toga“.

Jama se pravđao pred Načiketasom: „T kođ bogova čak postoji sumnja o tome. Priroda toga fako je famama da je mije mogućno ma zadovoljavajući „način shvatiti. Izaberi meki a) dar, Načiketase, Ne navaljuj, oslobodi me

ga“.

Ali Načiketas je odgovorio: „Ako čak i kod bogova postoji sumnja o tome, i kažeš đa je nije lako shvatiti, ko bi je onda mogao rastumačifi kao fi, o Smrti, i kakav se drugi·da? može meriti s ovim? Nijeđan, zaista“.

Načiketas je morao da čeka tri đanm pre nego što ga je Jama primio. Naš dragi g. Minderović jedan dan mamje. Nesvesni da će doći njegov poslednji čas, mi smo mežnho gajili pomisao đa ćemo ga zađržafi među nama dok mu se ne poboljša zdravlje. Da li je simbolično što je ovaj plemeniti prijatelj Indije spaljen .tamo gđe i njeni veliki sinovi — Gamđi, Nehru i Šastri? I đa li mi možemo da kažemo kao što se kaže u našim starim hindu svetim KMmjigama: „Nisi rođen, niti ćeš umreti. Nisi došao ni iz čega drugog, niti si sazdanm iz nečeg drugog do sebe sama. Nerođem si, večan, beskrajan i uvek si postojao. Nisi uništen mađa je uni-

šteno telo“.

Alek VUKADINOVIĆ

Miljkoviću BRANKO

Ti swu wu glavi iščupa ptice Celiva. vatru koja se ne sme Usija oči suzi lice , U kori mozga zimo pesme

U kori mozga zimo pesme

Don što ne ume ići peške Zori pod kožom, mač skroviti Sutra će pesmi vreme biti O joj od tvoje bolesti teške Neko će sunce ozdraviti Neko će sunce ozdraviti

Ruko u sebi izvoru slična,

Što u sebe zobe i vodu, bumca! Joj kako mame žalosna sumca, 1I neka vatra mepomična

I neka vatra mepomična,

Ti s bticom osta sam u gori Svu za ljubav. Kryv će znati Ispred idućeg doma sjati

Divni moj brate u toj zori Nek te ta svetlost večno prati Nek te ta svetlost večno prati

Ti su, u, glavi iščupa ptice Celiva vatru koja se me sme Usija oči suzi lice

TU kori mozga 27mo pesme U kori mozga žimo pesme

Kome Hamlet preti

Nastavak sa 5. strane

Zaista se Hamlet ne trudi da sakrije svoje meprijateljstvo prema stricu, štaviše, na mahove kao da ga i namerno pokazuje, na primer kad mu, objašnjava kako u predstavi sinovac ubija kralja-strica da bi preoteo i pre. sto i kraljicu. Ali to su manje-više prikriveni nagoveštaji, rat nerava pre i za vreme te „Mišolovke“, kojom Hamlet hoće da proveri optužbu Duha i da „ulovi savest Kraljevu“, Zašto bi mu sada otvoreno pretio}?

Drugi komentatori, ne manje kompetentni, s ne manje ubedljivim razlozima dolazuju da Hamlet ne misli na srica, nego na majku. Njiihovi razlozi su, najpre, što u obema replikama, i u toj iz koje je naš citat i u prethodnoj, Hamlet govori isključivo o ženama, čak ne toliko o Ofeliji koliko o ženama uopšte, o hjihovim manama i njihovom rađanju grešnika kakav je i sam Hamlet, za koga bi takođe bolje bilo da ga mati nije ni rodila; a zatim što je na maju, tu „ženu paklenu (most pernicious woman)“ Hamlet toliko ogorčen i gnevan da pred razgovor s njom mora sebe opominjati da ne postupi kao majkoubica Ne ron, da je ne probađa i ne seče noževima, nego samo rečima.

Znači li to da, po Ham]letu, koji hoče đa se zatre ljudski rod, ali ne i da poništi već sklopljene brakove, treba đa ostanu u životu svi supružnici „osim jedne“ — i da to mesto tako freba mprevesti? Nipošto. Jet bi to samo predstavljalo 'menjanje predznaka, ne otklanjanje greške, koja se sastoji u tome što dotično mesto nije preveđeno, nego protumačeno. Savestan prevodilac je svestan đa za prevođenje, pogotovu jednog „Hamleta“, nije dovoljno znati oba jezika, đa on, povrh svega ostalog, mora tačno shvatiti smisao svake rečenice, ı svoj mjenoj dubini, sa svima njenim nijansama i ograncima, i zato se neće ni latiti takvog posla pre nego što prouči bar iedam ođ najznačajnijih komentara iz ogromne biblioteke o tom delu. Tako i Simić i PanđuTović u Dpogovoru izđanju Šekspirovih trageđija (Cetinje, 1957) s pravom ističu da su „iskoristili i poslednju svetlost koju su #„gengleski šekspirolozi bacili ma Šekspirov tekst“. Ali iskoristiti mije isto što usvojiti, a obaveze i odnosi prevodiočevi prema tekstu drugačiji su nego komentatorovi.

Komentatorov zadatak je da protumači autorovu misao, prevodiočev — da svojim drukčijim materijalom nanovo proizvede njegovo delo. KRomentator se trudi da sve osvetli i razjasni, dokaže i đoreče, prevodilac — đa ostane mu-– tan i nedorečen ako je takav original. Naiđe li neko zagonetno mesto, komenta” nastoji da otkrije i obelođani odgonetku; prevod — đa ničim me ođa tajnu dok god io me učini autor. Komentator pokušava da utvrdi šta izvesna rečenica znači, prevodilac — da ne previdi šta ona sve može značiti. Njegovo nije da presuđuje koje je od raznih tumačenja tačno, nego da tekst prenese tako kako bi sei prevod mogao ma iste razne načine tumačiti. Nije čudo ako se i koji zub slomi na takvom orahu. U našem primeru, gde su dva tumačenja mogućna, srpskohrvatski prevod bi mogao đa glasi: „Svi oni koji su već u braku neka žive, s jednim (samo) izuzetkom; ostali nek ostanu ikako jesu“.

Može neko primetiti đa ima i fakvih mesta koja su lišena smisla zbog greške prepisivača ili slagača, i da se u tfakvom: slučaju prevođilae mora opredeliti za jednu od emendacija, što opet znači: za jedno od mogučnih tumačenja (nerazumljivog, „pogrešnog) teksta. Naš prime» nije takav; međutim, nije li ipak po nečem srodan? Ako je ono neodređeno, herma{froditsko „one“ posledica „trenutne nebrižljivosti pesnikove, ili ako je tek naknadmo postalo neđovoljno ođređemo, jer je Šekspirov glumac fo „one“ govorio okrenut zavesi iza koje je Klaudije, ili, ako je mislio na Kraljicu, gledajući u Ofeliju, ili preda se, neće li onda prevod samo dobiti jasno kazujući današnjem čitaocu i glumcu na koga Hamlet cilja? Ako je to, dakle, slučajna nepreciznost koja prvobitno, možda, nije bila ni to — nije li onđa prevodilac potpuno u pravu da je ispravi, opređeljujući se bilo za jednu bilo za drugu mogućnost?

Mislim da nije. Izvesno je đa Tiamlet, u svo“ joj filipici protiv žena, braka i razmnožavanja, sa pet puta ponavljanim pozivom Ofeliji da ide u manastir, ne kaže kojeg je pola liee koje ne treba đalje đa živi. A šta nam jamči da Šekspir nije hteo upravo fu neodređenost? da Hamlet ne ostavlja namerno Klaudija u neizvesnosti kome preti? On, koji će svom stricu-očuhu pred polazak u Englesku reći ..zbogom, draga majko!“, jer su „muž i žena jedno telo. i tako: draga majko!“, koga je Duh njegovog oca zaklinjao:

ne daj đa Kkraljevskd Postelja Danske bude ložnica, Za blud i prokleto rođoskvrnuće —-

zar nije mogućno, zar nije najverovainjie da će bračnim parovima koji mogu da „ostanu ka» ko jesu“ protivstaviti onaj jedini koji to ne sme i ne može, dakle svoju majku i svoga strica.. ni jedno ni drugo posebno, već oboje zajedno? Ali ma kako to bilo u ovom slučaju, smo ako se prevodilac trudi da mu prevod bude isto toliko određen ili neodređen koliko i original, ako ima u vidu sva razna značenja i eveniun]na tumačenja koja su mogućna u odnosu ha orignal, ako neprestano budno pazi da i sam ne sklizne u tumačenje, čime se original gOftovo uvek i osiromašuje i izneverava, samo on” da će čitalac prevoda dobiti ono što od njega s pravom očekuje.

Hugo Klajn

KNJIŽEVNE NOVINE