Književne novine

NO

intervju intervju intervju intervju intervju intervju infervljwiintervju intervju intervju infervju intervju intervju interv

KNJIŽEVNE · VINE

Razgovor sa Aleksandrom Ristovićem

. Predavamje publicCi ili izmeveranvanrnije oĐoezije

U RAZGOVORU između ' jednog zamenitog engleskog romansijera i mašeg kritičara čulo se otprilike i ovakvo mišljenje: nije mali broj na> ših modernih pesnika u čijim, se stihovima oseća delotvoran, uticaj Eliota, Pawnda, Tomasa i drugih... Smatrate li Oosnovamim, pitanje engleskog pisca koje je usledilo: kako je to mogućno kada iskustvo vaših pesnika ne podrazumeva isto što i iskustpo spomenutih, pesnika, kada im. prethodi i različita tradicija i različit razvoj? Il, možda, mislite da bi moglo biti reči i o „delotvormom“ uticaju drugih. rodonačalnika mođerne poezije, francuskih, recimo?

NE MOGU a da ne naveđem starog latinskog pesnika: „Primoran sam da služim ne toliko svom talentu koliko svom bolu.“ Postoji senz:bilitet pesnika i sve ostalo katkad nam se i s bravom čini sporedno; sredstva koja se prihva-– ftaju, prihvataju se samo uslovno jer su upravo tu, u pogodnom času. Šta bi po vašem mišljenju trebalo da bude naš nacionalni stil u poeziji? „Mogli bismo ispod narodne poezije povući crtu, račun je sveden. A ipak, poći još jednom od. nje, uzaludan je trud. To je očvrsla masa koja ne trpi vremenski prodor spolja, neiskoristljiva je i sama sebi dovoljna. Ako su u pitanju uticaji, a ne prepisivanja (a bilo je i toga, zar ne?), onda su oni i morali biti delotvorni. Veliki pesnici ne polaze samo od jednog pesnika. Svaki od njih sažima u sebi sve što mu dolazi pod ruku, on pravi džinovske korake nipodaštavajući vreme. Svejedno je da li uticaji dolaze iz nama, kako se to kaže, strane kulture. Samim tim što su delotvorni u smislu jednog poetskog oslobađanja oni opovrgavaju tvrđenje da su nam te i takve kulture strane. Zar nije Eliot „koristio“ Žila Laforga, ali isto tako i postulate kao i način mišljenja filozofije Upanišada. Zar nije Elijar jednim svojstvom ve= zan za nadrealiste, a sa druge strane, ne samo humanom porukom o bratstvu i milosrđu, već i fakturom stiha, proizašao iz Vitmena? A Vitmen je prihvatio rečitativ Biblije. Nije li Rus Jesenjin čitao Francuza Remboa? Vodi li trag mjegove dečačke raskalašnosti ka Remboovim stihovima: „Sedamnaest godina, tad ozbiljan ko je!“ Na kraju, ne upućuje li nas poetsko kazivanje Sen Džon Persa na tekstove jedne pracivilizacije koja se rađala pod drugim podneb=ljem, u drugim uslovima, u jednom drugom vremenu? Pa i pored svega toga pesnik ne gubi nikad i svoje nacionalno obeležje, ako je

zaišta pesnik, i ako je zaista veliki.

KVALIFIKACIJA „moderno“ u našim, kritičkim tekstovima ne odlikuje se baš naročito jasnim, sugestijama. Šta za vas znači taj pojam i Šta je ono moderno što donosi, ili, po Vama, treba da donese Vaša generacija?

MISLIM da pojam „moderno“ ne treba nikako odvajati od pojma savremeno, Remboov uzvik: „Treba biti apsolutno moderan!“ značio je upravo to: biti savremen. Postoje načini na koje se više odavno ne može pisati, postoje shvatanja koja se ne tiču samo forme, a koja su prevaziđena. Stvarnost savremenosti treba upiti svim čulima — eto kreda koga se, mislim, pridržava mođeran pesnik. To je bio zahtev koji se postavljao i pred pesnike ranijih epoha, a koje danas pamfimo zahvaljujuči tome što su ga prihvatili, odnosno što su proizašli iz njega. Bili su na jedan suptilan lirski način sa svojim. vremenom, pa su ga i prevazišli, tako da i danas traju. Ali, sam predmet ne čini pesnika savremenim. A isto tako prihvatiti principe prošlog

EMIR DRAGULJ: VINJETA

Glavni i odgovorni urednik Tamnasiie Miadenović Sekretar redakcije Bogđan S. TIgniafović Mome Mapor.. Dragan Koltundži)a, Velimir Lukić, izlazi svake drngse subote. Pojedini. primerak 50 para (50 dinara). dvostruko. List izdaje Novinsko-izdavačko pred

vremena — predstavlja anahuwonizam navlačenja: muzejskih primeraka nošnje ili ratovanja lukom i strelom u vreme atomskih eksplozija. Ima i takvih primera. To je mitanje inteligemcije, rekao bih i temperamenta.

. Ja govonim o sebi budući da ne osećam neku potrebu za svrstavanjem. Koja je to generacija kojoj pripadam, kojoj sam blizak? Bilo je onih koji su me ubrajali u takozvane „najmlađe“, u generaciju Ljube Simovića, Brane Petrovića, Božidara Šujice i Matije Bećkovića, kao i onih koji su me spominjali u jednom ranije afirmisanom i nešto. starijem krugu (MB. Timobtijević, B. Miljković), a vidim da me je Matić spomenuo i sa omima koji se tek javljaju.. __uı

IAKO U KONTINUITETU našeg osleratnog pesništva nema grupa koje su zastwpale ili zastupaju iste estetičke koncepcije i zwlažu se za isti pesnički program, meko wopštavanje tokova može se, ipak, izvesti. Kako biste, u ulozi kritičara, ocemil, tok kojim, se kreće majmlađa pesnička generacija?

KOD NAS, kao što je uostalom i poznato, formiranje grupa nikada nije značilo i prihvatanje određenijih vidljivijih poetskih principa, programa, metoda, sem jednog u priličnoj meri isforsiranog pokušaja sa „neosimbolizmom“ koji se odmah i očitovao kao prazan, namešten i iskonstruisan. To je zato što je vreme grupa u ovom smislu prošlo i na takvo što, kanda, ni u buduće ne treba računati. No grupe postoje u smislu generacija koje unutar sebe poseduju ne-

što zajedničko, a to je način poetskog mišljenja,

ili se grupe jednostavno obrazuju radi lakše afirmacije: napadi u gomili afirmišu psihologiju gomile. Ali, grupe stvaraju od pisaca i književni Mlasifikatori i Kkniiževni falsifikatori, književni istoričari i književni kritičari, oni kojima stvari ne mogu biti jasne dok se ne posluže sistemom etiketa.

Najmlađa pesnička generacija, ona koja se već očitovala i u nekom smislu i potvrdila, čini mi se da vrši jedan od onih frontalnih napada na književnu publiku koju želi da priđobije, da estradiziranje, u praznu parađu. To potpuno je na prečac osvoji. Ona ima svoje poštapalice u televiziji i bulevarskoj štampi, a to ukazuje i na simptome neđovoljnosti njenog književnog izraza kao takvog. Ona se bori na kratkim rastojahjima i hastupa uvek grupno, što opet Uukazuje.na mlitavost individualiteta. . Ovim ne bih želeo đa opovrgnem neke izrazite talente, ali se i njihova estrada postepemo pretvara u predavanje publici znači i izneveravanje pesnika. Odviše bučan glas kao da preti da ućutka sam sebe, da uguši pesnika, Treba se bojati nekih devijacija, nekih prekvalifikacija. No iza te najmlađe grupe stoje i drugi, dolaze drugi koji nagoveštavaju opet jedan drukčiji odnos prema. jeziku i misiji pesnika. Evo primera divne poetske preciznosti u stihovima Petra Cvetkovića. Da li će im biti omogućeno mesto?...

IAKO SU više u pitanju spoljašnje bromeme, š u. Vašem. pesništvu, posle tri objavljene knjige i, noyočito, novih Vaših stihova, mogu se kon= statovati nekolike transformacije sredstava ekspresije. Treća Vaša knjiga „Drveće i svetlost unaokolo“ čimi mam, se prelomnim, trenutkom': Vaša lirska refleksija, uvek mesputana okvirima jednog značenja, ramije je ipak više bila uklju= čeha u, jedinstven, i harmoničnu celinu. Eksperimenta, radi, a i zbog demistifikacije „mejasno“, lepo bi bilo đa mam izložite svoju kon= cepciju dejstva pesničkog postupka i pesničkog jezika w prividno heterogenoj Vašoj pesmi i? spomemute knjige „Naslonjemi jedmi ma druge“, koja wu čitaocu može do, stvori sumnju u Dostojanje veze koja ove stihove drži udružene,

PITANJE PRILASKA jednom pesničkom delu činilo mi se uvek pitanjem moći koncentracije. Zanimljivo je da je ona utoliko dublja i shvatljivija, ukoliko je vaš unutarnji pristanak na nesvesno jači. Pri tom pojam nesvesnog, bilo da je reč o đedđukciji ili indukciji, ne treba shvatiti u nadrealističkom smislu ili opsegu. Jednostavno, iza tog termina, kako sam ga irenutno upotreb'o, stoji ona mogućnost pređavanja koja je nužna od strane čitaoca da bi se pesma u svom poeiskom dejstvu i ostvarila. Ako pesma ne uzbuđuje čitaoca, ne znači da je njena hermetičnost apsolutna; to je jedino znak da se poetska iskustva autora i čitaoca ne poklapaju. Da bi puška opalila, potrebno je da imafie i municiju za njen kalibar. Nešto slično je i sa ovim o čemu je reč. Pesma traži svog autora i u čitaocu. ,

Objašnjavati i objasniti sopstveni postupak nije nemoguća stvar, ali se pri tom izlažete opasnosti da govorite o onom što je trebalo i moglo da bude, umesto o onom što je u stvari. No i to je relativno. Potemcije su uvek tu jer je jezik onaj koji, makar i bio lišen jeđinstveno usmerenih spregova, tu usmerenost ima. Pesma koju navođite možda i nije karakteristična za ono što pišem u poslednje vreme. Ona se ipak uklapa na neki način u jedan određen krug i postupkom kojim je nastala, i

JULI OCCVYFF"T__ aa uo i ii

Naslonjeni jedni na druge

P ODRHTAVANJE dece koja se uče sanjareći, hiliade prostreljanih, jarebica pod drvećem, tako opšimim, njegova ođeća uprljana letnjom trab0m, . pulsiranje srca mad kojim bejahu nagmuti nekoliko časova.

Istočni majstori zatečemi na drugom poslu,

crkveno lišće

acrtano ma držačima istrumemata;

plamem istih zadovoljstava.

STABLA NA KOJIMA JE ČOVEK ČINIO SVOJE U VREME NEPOGODE.

Boja ruže postaje boja zemlje, a cvetno srce zađyžava oboje. (Oni koji su uzeli Metođu kao stva? završenu, oni koji su se izlagali opasnosti da buđau, primećemi.)

e eo=uzewr RENE ee near ere

jezikom koji je upotrebljen, simbolima. Slike kojima se poslužila imale su za svrhu da probiju opnu koju je činilo vreme oko čoveka ili u njemu. Ona je slojevita (i otuđa pomisao da nije koherenina) jer ukazuje da iza slike stoje određeni odnosi, određeni glasovi, rekao bih. Jednostavno, hteo sam reći: evo šta vas je činilo, vi koji ste mi bliski; to je vreme koje se može prepoznati po onom što je zadržalo poetski nastrojeno sećanje kao fosil, kao njegov otisak čak. Ni Prust (jer je smišljen, organizovan, kontinuiran), ni Vulf (mala simbioza ovog i Džojsa), ni Džojs sam (jer je prozaik, ali to treba objasniti). Vreme, a to je upravo asooi= jativna moć sećanja (no koje je prošlo Kkrož izveme filtere estetskog); vreme koje se ostvaruje kao metod asocijacija i sa ovim, kako ono prošlo tako i ono buduće, jedino i postoji. Ne asocijacija izazvana malom madlenom umoče= nom u čaj, njenim svojstvima, već asocijacijom madlene, ove koju uzimam i one tamo u Dprošlom. To je asocijacija već asociranog, dakle asocijacija simbola. Pri tom i naslov pesme nije proizvoljan, već duguje stihovima i podržava ih. Svaka od pesama, dakle, hoće taj pun zamah, potpun pogodak i otuđa deluje kao deo jedne veće celine.

'PRILIČAN ZNAČAJ posvećuje se pitanju odgovormosti pesnika prema svom vremenu, društvu itd. Zamenimo predmet: šta vi, iZ Sopstbenog iskustva, možete da kažete recimo o usloovima pod kojima jedam istaknuti pesnik stuvua-, ra vam, metropole. To je, u majmanju ruku, za našu Kulthurmu, situaciju neobično. ·

\

PITANJE je od one vrste dđelikatnih koja mogu imati i više međusobno oprečnih odgovora. Mislim da većina pisaca koji žive i rađe u Beogradu potaino priželikuje jedan „odmor“ u provinciji, ali se iz različitih razloga ne Uusuđuje na avanturu ovakve kategorije. Treba imati hrabrosti ili ludosti pa otići u gotovo 'apsolutnu anonimnost koju unutrašnjost obezbeđuje, sem ako nemate reputaciju jednog Amndrića, ali u tom slučaju rešenje bi bilp sasvim komformističko, izletničko, atraktivno... 'Pesniku je potrebam krug ljudi za koje će on biti pesnik, ona publika pred kojom će se on kao umetnik potvrđivati, što će ga podsticati na dalji rad. Sa druge strane, ako toga nema, može se đogoditi da se on sam pred sobom potvrđuje, da se zatvara svojim ličnim razlozima, da gubi iluzije o svojoj izuzetnosti i da na kraju napusti ono do čega mu je bilo stalo. Onaj drugi kontakt, stalni kontakt sa publikom za koju ste jedino to — pesnik, isto tako može da bude uzrokom stagnacije, duhovne sterilnosti, upravo usled jedne stalne ekstrovertnosti, nemanja podsticaja pošto je „već sve izboreno“.

Za mladog čoveka sa literarnim ambicijama boravak u Beogradu je apsolufno neophođan, Zbog izvesne almosfere koja je potrebna nekim dvadesetim. godinama, mogućnosti objavljivamja, drugovanja sa svojim vršnjacima. i sVesa drugog što se ovim pruža. Ali je isto tako, čini mi se, potrebno i povlačenje, samo je nužno i izabrati trenutak kad ono može nešto da znači u pozitivnom smislu, Mislim da je moj „Slučaj“ interesantan. Otišao sam iz Beograda, no već dovolino oformljen i bio sam već predao svoju prvu knjigu „Sunce jedne sezone“ „Nolitu“, ali sam otišao i sticajem okolnosti koje me nisu nimalo mazile.

Možda sam i pogrešio. Kao čovek, svakako. Gubljenje iluzija retko je delotvorno. Određene situacije nose u sebi i određene prativurečnosti. Biti pesnik u jednom malom mestu znači i. biti večito „bela vrana“ jer se bavite nečim čime se drugi ne bave. Ljudi misle da niste dovoljno odrasli. U najboljem slučaju izloženi ste surevnjivosti, prenebregavanju, malovažavanju. Za većinu ljudi ovde, gde se svi poznaju i udružuju u divnom vremenu koje lagano odmiče i u borbi za materijalni prosperitet, pravi pesnici ne mogu biti među njima, to su oni koji održavaju književne večeri dolazeći iz Beograda. To su uvek drugi, ne Oni vas ne čitaju jer ne čitaju književne časOpise i listove gde povremeno objavljujete. Bilo je ljudi koji rade u kulturnim i prosvetnim ustanovama koji su prvi put čuli za mene,tek kađa sam objavio izvesne tekstove u „Ninu“ 1 „Politici“ iz jednostavnog razloga što su to listovi koji se čitaju. A onda postoji i zavist... No da završim sa citatom iz Ovidija:

„Dok se veliki svet pruža u daljini, ovaj kraj je pronađen za moju kaznu.“

(Nastavak sa 2. strane) neska, Beketa i Adđamova, ali jedno je sigurno — đa antitelevizija Lole Đukića ne može.u potpunosti da zameni antidramu, jer bi u tom slučaiu trebalo da dobijemo i an ti-Lolu.

STO MILIONA — ZAR TO ~TIJEŠTO ZNAČI?

AUTORI beogradskog filmskog kru da nikad, valjđa, nisu bili tako spo-

uzeće „Književne

A. Popović. TehničkoAleksandar Petrov.: Predrag Protić, D Godišnja pretplata 10 novih dinara

novine“, Beograd,: Francuska 7. Te se-ne vraćaju. Tekući račun broj 601-1-208. Štampa

kojni kao ovog trenutka: u Republičkom fondu za unapređenje kinematografije i u „Avali“ izgleda da ima „dovoljno sredstava. A to znači — pravimo braćo skupe filmove! Na sve strane rađaju se megalomanske ideje i skupi projekti, tako da više gotovo i da nema režisera koji se zanose skromnošću i filmovima za male pare. Čak i dojučerašnji amateri, koji su još koliko pre dve godine snimali igrane filmove za dvadeset ili trideset miliona, ne pomišljaju više na knjige snimanja i cenu „koštanja ispod sto miliona. Što skuplji film — to veći prestiž pa i onaj famozni višak što se isteruje na fiktivnim uštedama. Zbog svega toga postoji bojazan

· da se sredstva ne straće.na konven-

cionalne filmove i još opskurnije ideje. Moraju li se sredstva razbacivati po svaku cenu? Zar je neskromnosti jedan od ciljeva autor-

umetnička oprema Dragomir Dimitrjiević. učšan Puvnčić, Vladimir Rozić. Pavle Stefanović. Kosta Timotijević i Petar,.VolIk Tiist (1000 starih dinara). polugodišnia 5 novih dinara (500 starih dinara). Za lefoni: 627–286 (redakcija) i 626-020 (komercijalno odeljenje i administracija). Rukol|

Glas“, Beograd, Vlajkovićeva 8.

skog filma sa kojim sada mašemo kao crvenom maramom?.

AFERAŠI

U POLEMICI koju na stranicama „Telegrama“ vodi sa Mirkom Kovačem Vlaiko Pavletić ie, u jednoi prikladnoj digresiji, dodirnuo aferaštvo, pojavu koja u poslednje vreme uzima kod nas, naročito među mlađ:m pisgima, sve više maha. On kaže: .

„Ima ljuđi koji ne mogu bez alera jer... i to je način da se nametnu iuđoi pažnji!

Sudeći prema iskustvu nekih, ne samo naših pisaca smisao za izazivanje skandala čak je važniji preduvjet bljeskovitog književnog uspjeha i efemerne Popularnosti od — talenta za književnost. Neki su majstori umietnosti riječi česio Upravo devalvirani tispjesima, mešetara i velikih meštara skandala. Skandalisti svjetskog ranga — Jev

Tteđakcioni

odbor

genij Jeviušenko i Miodrag Bul tović —nadmašuju svoje literarnč vršnjake prije svega umješnošću da epatiraju okolinu jer u pogledu literarne kvalitete npr. pjesme VOznesenskog i Roždestvenskog ČVIŠćesu građe od Jevtušenkovih kao što su npr. i „Izgubljeni zavičaj“ Slobođana „Novaka ili ratne novele Antonija TIsakovića i „Bašta, pepeo Danila Kiša izražajno superiornijč proze od prilično #mneoriginalnof „Vuka i zvona“ ili neuiednačenoš „Heroja na magarcu“, Važno je dakle. biti aferofil i skandalist, pri” vlačiti na sebe pažnju javnosti

svakom trenutku najrazličitijim

najčešće „neliterarnim ili paralite” rarnim sredstvima, ne zazirući

od čisto paranoidnih ispada. po U” zoru na Salvadora Dalija. Odnosno, u našem slučaiu mogli bismo V reći: po uzoru na Miodraga Bulato? vića, jer on dobiia nasliedovatelić prije svega među nekim nadohud“ nim piscima beogradskog kniižeV“ nog kruga, ali i među pojedinim zagrebačkim žingl-tanglovcima.”

ui a an panija niainuuna auu aaa iu apiepnia iN A

Požiđar „Požović, Dragoljub

inostranstvo