Književne novine

KRIIKA

DESET GODINA posle smrti Antuna Barca, jednog od najlucidnijih i najmodernijih istoričara naše književnosti u ovome veku, pojavila se njegova knjiga sa dramatičnim naslovom „Bijeg od knjige“. Oni koji su ga poznavali i oni koji ga nisu poznavali morali su biti iznemađeni ovakvim naslovom koji u sebi krije prkos i mržnju, bol i očajanje, prezrenje i trpku mostalgiju. To je sasvim razumljivo jer je Amfun Barac i kao univerzitetski profesor, i kao istoričar književnosti, i kao strastveni književni kritičar bio iznad svega prijatelj knjige — ona mu je bila strast i jedini i najdublji smisao života. Međutim u jednom kobnom i vratolomnom trenutku naše nedavne istorije, u kojoj je došlo do razaranja vekovima stvaranih ljudskih vrednosti, a samim tim i kmjige kao najpobpunije projekcije čovekovih uzleta i survavanja, profesor Amtun Barac, nošen humanim unutrašnjim ljudskim revoltom, zgrozio se nad knjigom i pokušao da pobegne od nje, pokušao je da svojim: bekstvom spase njeno uzvišeno etičko i estetsko dostojanstvo,

·. „Bijeg od knjige“ nastao je za vreme. okupacije, od 1941. do 1944. godine, i ima svoja dva bitna obeležja. Jedno je estetsko-kritičkoga a drugo memoarskog karaktera. Za vreme okupacije Barac je bio proganjan od ustaša kao napredni intelektualac. U · zloglasnim ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška Barac je proveo vreme od novembra 1941. do maja 1942. godine. Za to vreme imao je prilike da vidi i oseti svu bestijalnost i svirepost ustaškog „režima“, Duboko su ga potresale. tragićne sudbine ljudi, izvanredno ga je iznenađi-

zgražao se nad sad:zmom i besciljjnošću ljudske svireposti. Zaziđan u zidove koncentracionih. logora, odvojen od sveta i od života, Barac se dubol zatvarao u sebe, i đuboko grcao u sebi nad ljudskim sramom. To je svakako bitan razlog da se iz jednog ličnog otuđenja od knjige vrati knjizi i da kroz jednu antiknjigu koja se rađa u trenucima intimne potresenosfi i zaprepaštenosti od bola nad ljudskom sudbinom — kaže da je čovek koji u sebi nosi zdrava humanistička jezgra u biti nepobediv. Iz tog osećanja stvoren je centralni deo Barčeve knjige sa enigmatičnim naslovom „KRZSTG“ (Kazneni zavod Stara Gradiška), To su Barčevi zapisi i utisci iz logora. Pisani su

vala ljudska otupelost i poživinčenje čoveka; u obliku crtica i pesama. Iznenađujuća je či-

\

NA PRVI POGLED sve je briljantno. ·

Čini nam se da sledimo divnu bajku o toplim lemmjim jutrima i ljudskoj nagoti u njima; priču o jednom zvezdanom biću, zodijačkom junoši koji je sasvim slučajno od krvi i mesa; pesmu o čednosti i zanosu, usamljemosti i dobroti, majskim snovima i arkadijskim žcljama. Čini nam se da stojimo pred katedralskim. orguljama koje slave jednog gradskog mladića i njegove nemire koji su·topli, tuge koje su prozračne i njegove čiste osećajnosti koje se pretvaraju u muškost. Čini nam se tako, jer je reč penušava i eksplozivna, plahovita i nežna, jer su poređenja sveža i smela, metafore izuzetne i bujne, a asocijztivni nizovi —raskošni. Ali tako — na prvi p”sled.

U suštini, sve je jako dosadno i — pusto.

Defiluju diletantska poređenja (koja izgledaju sveža samo zato što su ftinejdžerski šik) i konformistične metafore (koje izgledaju izuzene samo zato što su drečavo obojene — „vrišteća sunčeva lepeza“); ređaju se figure, tropi i slike izvesnog emancipovanog puberleta, knjiški obrti, sasvim papirnate „noge nestrpljenja“, „larve kužne varoši“, „sivi nokti kiše“; niču i nestaju, kao dim, fraze bez glave. i repa, matematske radnje sabiranja i oduzimanja, korenovanja i dizanja na kvadrat i kub, odnosno fabričke i laboratorijumske kovanice u dubu i modi najnovijih tehnoloških otkrića. Traje, đa-

kle, prazan zvuk, gomila posnih-reči, čudno kr- ·

tih i limenih, i jedno neuklonjivo osećanje da ovu knjigu nije pisao čovek, još manje pesnik, već elektronski računar preuđešen za „poeziju“. Vučo, kombinatorijski samouveren, baca reči na svoju previše kratku i usku prokrustovsku postelju i — razvlači, muči, pretvara u trinje, strugotine i opiljke; degradira mjihovu muziku, strukturu i vrednost, razara njihovu misao, a njihovu prirodnu komunikativnost svodi na učaurenu samodovoljnost koja se hrani izvitoperenošću kšo svrhom. Na primer:

OBUHVATAJUĆI pesme raznih žanrova i razwih trenutaka, najnovija zbirka Riste Tošovića predstavlja neku vrstu mozaika. Međutim, u toku sponianog čitanja, taj poetski mozaik čini utisak izvesnog monolita. Ovakav utisak dolazi otuda što su svi „kamenčići“ mozaika na neki način uravnofeženi, ako ne čak izravnati jedan s drugim. Naime, svi tonovi Tošovićeve poefske reči izgledaju podjednako naglašeni, Tako, ton čulnog osećaja nema naglasak kompleksnog i totalnog doživljaja; emocija nije potencirana do strasti i patosa; imaginacija nije prekipela u vazdušastu i neuhvailjivu fantastiku, Ta imaginacija mahom ne prekoračuje granice metafore, u čijoj se kompoziciji razgovetno raspoznaju ne= posredne slike kao komponente: „Pod kopitama vetra, — kamenje se odronjava“ („Obala čućienja“). U tim granicama, ona crta jednu lirsku sliku, koja dostiže optimum čistote .i lepote u kondenzovanoj pesmi „Mesečar“, Povinjavajući se Ovoj opštoi tenđemciji uravnotežavanja, Tošovićeva lirska medilacija nije poentirana nekom rezolutnom i prodornom idejom. Štaviše, ona ponekad izgleda sklona da odustane od oOvakve poente, koja zaseca u.,intimni smisao stvari: „O zašto u svemu tome moramo tražit: noki naročiti smisao?" („Šta je zamah“). Srećom, ona ne podleže inerciji takvog stava; zamenjujući govor stiha jezikom proze, jezikom pesme u prozi, ona ujedno menja i taj svoj stav, da bi potvrdila prisustvo smisla u svetu: „Iz dubine svoga nemira osećam da šum fontane ima neki smisao“ (Kalemegdan").

„Pošto nijedan ton pesnikove reči nije naročito naglašen, — pošto su svi njeni zvuci uzajamno uravnoteženi, — čitav tonalitet TošoviČevog pevanja proizvodi paradoksalan efekt nekakvog utišavanja, tako da reč ovoga pesnika deluje kao neki samosvojan izraz tišine. Omogućavajući taj izraz, opisano uravnotežavanje biva narušeno tek na marginama i ekstremima Tošovićevog stvaralaštva. Tek ovde, pesnikovo osećanje dobija akcent patetične strasti, kao što njegova misao dobija. akcent kritičke ili satiričke deje: „I mi, što kleli smo nizine, — a sada, umesto ikona, — pod uglovima stavismo

frižidere“ {.„Prolegomena za jedno razmišlja-

nje“). Ali, ovi razređeni akcenti ne potiru onaj čudni efekt tišine, naprotiv, oni ga samo ističu.

Taj efekt, međutim, izdejstvovan je ne samo uravnoteženim tonalitetom Tošovićeve reči, već i njenim najopštijim, najbitnijim smislom, koji ona ima kao izraz unutarnje, plodne i nepovredive tišine u ljudskom biću: „Cuti trava kaže.

KNJIŽEVNE NOVINE OSA

...

„Stav“ džudiste, desno oko protureno kroz levo srce, ali uzbuđen do paroksizma, on je samo zbir pljoštica, slepi Kupidon na firmi burdelja pred cirkumferičnom mrljom koja se izdvaja iz sivila sobe.“ Ili: pozitiv — nekad, komparativ — nekadije, superlativ (verovatno) najnekadije. To su, eto, nadrealistički „dometi“ i Vučova vrhunska jezička „ostvarenja“: dotaći najnadrealističnije, ~ tj. wmajnadhumorističnije ćorsokak svakog — značenja. 1, tako, dati knji-

''Bu, koja. će” biti jedinstven primerak praznoslovlja i misaone pustopašnosti. Zato o tom dovoljno! Rekoh već da je Vučov junak, stari poznanik Humor Zaspalo, možda zvezdano biće. Ali nije. Humor Zaspalo je, prvo, monstruozna ništarija, a, zatim,·egzaltirani filistar. Jedini odnos koji zadovoljava njegovu „Vveličinu“, „snagu“ i „izuzetnost“ jeste odnos prema Kosmosu. Dolazi u obzir samo Sunce, Zodijak i Sazvežđa. Što sc tiče čoveka (ako isključimo

— Ćuti kamen kaže. — Divna tišina onda govori umesto tebe" (Trenutak“), U svom sadđejstvu koje nas navodi i osposobljava da osluškujemo tišinu u sebi samima, zvučanje i značenje Tošovićeva, stiha ostvaruju jednu diskretnu harmoniju, koja, reklo bi se, čini pravu, nenametljivu lepotu ove poezije. Intenzitet te lepote dugovao bi Se izvesnoj tenziji između tišine i zvuka u tonalitetu pesnikove reči; ne manje, on bi se morao pripisati i jednoj sličnoj napetosti u smislu same reči, naime kontrastu između čovekove unutarnje tišine i buke spoljnjeg sveta (recimo, buke bojnog polja ili gradskog asfalta). Taj suštinski kontrast postiže koncizan i sugestivan izraz U „programatfskoj“ pesmi „Vratimo se“: „Posle tramvaja i aviona ruke nam traže tišinu. — 3«Vratimo se dostojno svome početku". _ Ovakvo značenje Tošovićeve reči integrisano je u njegovo pesničko saznanje, još toplo i „mokro“ od ljudskog iskustva iz kojeg.je izronilo. To iskustvo sintetiše dva protivrečna doživljaja: s jedne strane, čovekovo prijateljstvo sa kamenom i biljkom, s druge strane — njegovo neprijateljstvo sa ostalim ljudima. Iz ovog neprijateljstva emanira čudovišna, ubitačna buka, koja se.konkretizuje, najizrazitije, u ratnom kriku i kanonadi: ono prijateljstvo, međutim. niče i cveta u jednoj tišini koja se, nasuproi pomenutoj buci, javlja u nostalgičnim obrisma „izgublienog raja“, Pesnikovo ljudsko iskustvo opuhvata upravo inferferencjiu ovog bučnog "oprijatelistva i onog tihog prijatelistva: „To je i j:nesklad kome dugujemo — za ponovni

Afirmacija snage

Antun Barac: „BIJEG OD KNJIGE“, „Naprijed“, Zagreb 1965.

njenica da se jeđan fako eminentan profesor i istoričar književnosti poduhvatio stiha koji je bio karakteristika samo njegove rane mladosti. Sam pisac kaže da mu pesma nije bila oblik doživljavanja već samo sredstvo (zbog konciznosti i kratkoće) pomoću koga je mogao da registruje pojedine izuzetno potiresne. trenutke iz logorske kalvarije. Znači, one imaju, i tako ih ireba tretirati, dokumentarnu vrednost. Međutim, Barčeve crtice osim dokumentare vrednosti odlikuju se i snažnom piščevom imaginacijom — ima u njima kontemplacija. duboke analitičnosti, ima izrazito umetničkih i misaonih suočavanja čoveka sa Vromenom, ima snažnog životnog i umetničkog iskustva — napokon, ima žive lirske snage ko-

Neuspelo vraćanje nadrealizmu

Aleksandar Vučo:

„POZIV NA MAŠTANJE“, „Prosveta“, Beograd 1965.

„devojku mojih snova“) — zaista, šta to beše! Uz to, oh živi u otmenom vakuumu, „u panteonskoj tišini prekinutih veza sa spoljašnjim životom.“ I teskobno mu je: „Tesno u čitavom svetu beskrajnih mogućnosti...“ To je znamo, dobropoznata situacija, ona od koje su buržoaski inteligenfti, u toku dva poslednja veka, napravili — otužni šlager. Sličnu pesmu peva i Humor Zaspalo. Živeći „neki očajan“ život

u spiralama koji ne može da nađe svoj centar“, on je, razume se, voljan da ga se oslo-

bodi. Ima dva puta: da asocira, i da želi. Kao svaki neizveštačeni nadrealist, Zaspalo je sav u asocijacijama. Ali ima asocijacija i asocijacija; asocijacije mačke razlikuju se od asocijacija psa; a majmun je već u tome pravi majstor. Zaspalo ovako asocira: „Dvojka — dvojčica, dvojčica — dimnjača, dvojčica — pirevina, čičak, kopriva, kvadratno i kubno razranožena u svim njegovim kapilarima i ligameziima, preteći kao kažiprst boga-oca — pro-

Ozvučena tišina Risto Tošović:

„ČOVEK I KAMEN“, · „Svjetlost“, Sarajevo 1965.

susret sa oblicima stvari“ („Između dve boje“). Upravo tim obuhvafanjem, Tošovićevo pesničko iskustvo sliče onu odsudnu marginu, kojom prevazilazi strikina iskustva borca. Naime, pesnikova svest i reč apsorbuju baš ono, što je Vi-· še ili manje moralo biti izlučeno iz svesti i pokliča bojovnika: prijateljstvo sa kamenjem i đrvečem; uzajamno presecanje toga prijateljstva sa međuljudskim . neprijateljstvom,. Jer, bolitičar i ratnik posmatraju čoveka Kroz rat; pesnik obrće tu nužnu optiku: on gleda rat kroz čoveka, — pa i kroz čovekovu tihu ljubav za kamen i potok, za travu i pticu. Poezija nalazi svoj raison d'etre baš u takvom obrtanju, — kojim pesma ne zamenjuje borbu, nego je dopunjava jednim ljudskim smislom, korenitijim i đalekosežnijim od njenih društveno-istorijskih ciljeva.

Prelaz iz rata u mir proširuje „interferenciiu“ o kojoj je reč, Prisan sa kamenom, pesnik se ovđe unekoliko otuđuje od asfalta i betona; njegov minuli san se ukršta sa sadašnjom javom, tako da jeca „na humkama gluvih grobova“; najzad, koštac sa nepriiateljem prerušava se u svoju suproinost, u „nežni“ zagrljaj sa ženom: „Možda će nas ljubav izbaviti — kad dođe jesen i kad sazri telo („Pevanje za Argonaute"), U zoni „interferencije“. pesnikova „mladost proseda" raspinje se između dve obale vlastilog bića: između „tuge očajnika“ i „gorde Vere smolih“ („Moj osmeh").

To se liudsko rnspinianje savlađuje i osmjšljava pooelshim pnremošćivaniem „zeva“ između čoveka i kamena. između diuštva i prirođe, iz- među zvuka i tišine, između čoveka i čoveka...

ja svedoči o dubokoj piščevoj osetljivosti i elementarnosti, njegovom nemiru i revoltu, svedoči o snazi njegovoga humanizma, pruža Široku sliku ambijenta koji posmatra, otkriva unutrašnju sliku atmosfere kroz koju se kreće; suočava nas sa ljudima saputnicima i sapatnicima — uopšte ovaj deo Barčeve knjige otkriva širinu karaktera i snagu njegovoga nesalomljivoga duha. ;

' Kao istoričar, esejista i kritičar Antun Barac nije mogao da ostane posve miran i ravnodušan pred slikom etičkog rušenja značaja i vrednosti knjige. Duboko su ga i etički i estetski potresale činjenice da su mnogi zagrebački pisci ' književnost shvatili kao zanat i u vremenu najveće tragedije naših naroda pohrlili đa se bogate i na taj način srozavaju ono što je mnajplemenitije u umetnosti veči — dostojanstvo. Mnogi su ljigavo i poltronski počeli da se ulaguju tadašnjoj ustaškoj vlasiji a posebno ministru prosvete. „Laskali su mu tako odvratno; da je to u jednome času i njemu bilo previše, te je u javnoj izjavi udario na takve· bisce. Taj su udarac, kaže Barac, osjetili svi — i oni, kojih se ticalo, ali i ostali stvaraoci,. koji nikad nisu imali iluzija o duševnosti toga mihistra,. Prvi sam put upravo tada jasno požalio, što sam ikađa išto napisao, i Što se moram . ubrajati među Kknjiževnike — među ljude, o kojima i takav čovjek može s pravom govoriti s visoka.“ \

Nađ ovakvom se književnošću Aniun Barac zgrozio· i od ovakvih knjiga je pobegao. Istina, on je. u svojoj samoći gprcao zbog toga,

; :| . Mastavak na 4. strani

, Milivoje Marković

a zr 69N, ı a fesora, uslovno — refleksna kao trzaji batina u šapama psa koji sanja.“ Što se, pak, tiče želja — najdominantnija je ona za „bekstvom u svet fantazije“. Ubrzo, međutim, otkrivamo da to „bekstvo u svet fantazija“ — znači bekstvo u. — kavez. „....· Kavez je taj koji se kreće i ponosno nosi. u svojoj utrobi svog preipostavljenog golaća.“ A ilaj ukaveženi golać filozofira: „Stvarnost treba neprestano gledati u oči, slušati načuljeno, mirisati rašireno.“ Nedvosmisleno: impregniranost stvarnošću vodi do licemernog pređavanja fantaziji, a ova pravo u kavez. I to u ljubav prema kavezu. Jedino kad je iza. rešetaka koje je izmislio, ili, tačnije, koje je prihvatio· kao bačenu igračku, Zaspalo je mirah i siguran. Na taj način, kroz život, „hroz tamnu reku sudbina, ispod bezdanog neba tragedije i čoveštva — Vučov junak ide „nasumce ne skidajući paučinu s mozga“. uveren „da „jedino biti svoja sopstvena ličnost ima nekog smisla“, ne znajući, na žalost, da gordost do koje je došao („... Biću mrtav, i jodino što ću poneti u grob jeste uverenje da je čudo koje sam nosio u.sebi za nekoliko morskih milia dublje i tajanstvenije od čuda u koje ljudi veruju ili ne veruju...“), ne znajući da ta gordost predstavlja samoobmanu proizvedenu u svetinju, egoizam preobraćen u zakon. Pošto je, dakle, sve bio, tj. sve hteo

.

da bude, „ja“ i „ne-ja“ u „ja“, subjekt i objekt

u subjektu, pošto se dđo mile volje naasocirao'

i blaženo nafiloxofirao, Zaspalo je, po običaju, položio hemiju i potom se — „smušio. spe{liao, skamenio“, Time je Vučo ispunio onu tzv. skrivenu, verovaino najintimniju, želju svog junaka: „neka živim bez života, kao slika, napamet“. Zaista, iako je· možda imao nameru da nam otkrije kakvi smo, na šta ličimo, koja nam je

Nastavak na 4, strani

Dz:agoljub S. Ignjatović

Jer, neophodno je „naučiti azbuku sporazumevahja i ljudske iskrenosti" („Između dva mraka"). I, Tošovićeva poetska reč napisana je, uglavnom, slovima te azbuke, Tim slovima Tošović beleži svoje kazivanje, koje podiže most između dve obale, sjeđinjujući u sebi pesnikovu individualnu reč i kolektivni „jezik plemena", U riznici ovoga jezika Tošović unosi dva novija kvaliteta: intelektualniji sadržaj i tiši tom. Po svoj prilici, intelektualnost čini neku organsku celinu sa proznim oblikom pojedinih pesama (ceo peti ciklus od osam poetskih tekstova), kao i sa urbanim duhom ostalih stihova: „Građ je utočište duha koji luta“ („Balada o gradu“). Na neki način. dakle, intelektualizacija uslovljava urbanizaciju Tošovićeve pesničke reči, ali je u isti mah i ograničava, Ograničava je na jedan uži gradski krug izvan čije periferije ostaje plebejski govor i mentalitet velegradske periferije.

Svojim jezikom i duhom. Tošovičeva lirika raste u krilu one celine, koju obrazuje pnezija naše revolucije. Ona evoluira zajedno sa tom celinom. Na crti ove evolucije pesništvo mira ne ukida poeziju revolucionarnog rata, nego je pre vazilazi.. A na putu takvog prevazilaženja, patos li udske veličine ne razilazi se sa revhlorizacijom „malih stvari" („Vratimo se“), nego Kreće s njom * korak, u pravcu očovečonia samih stvari, što znači — u smeru ostvarenin čovečnosti, Tošović je našao individualan, originalan način da prevaziđe sebe nekndnšnieg. On se stvaralački prevazilazi na tai način što svoi mo deran doživliaj izražava, manje-više adekvatno i upečatljivo, u jednom „klasičnom“ obliku. Takvo izražavanje izgleda omogućeno samom prirođom pesnikovog savremenog doživliaja, ko ji određenu socijalnost ranije poezije ne rastvara ni u kakvom individualizmu, nego je, naprotiv, produbljuje do izvesne obuhvatnije i bitnije univerzalnosti.

· Tošovićevo 'delo bilo bi poezija zaustavljenog ljudskog kliianja, poeziia „mlnmdosti proseđe". U svojoi evoluciji, međutim, ono me presfaie da razvija klicu izvorne poezije, koia se znmetnula-u njemu. Prema tome, zbirka „Čovek i kamen“ obeležava fek jermmi etnpn pesnirnve nedovršene. evolucije. Gevor?ći nesnihrnvim rečima: Tošoyić je Argonsnt na ahnsverskom utu ka 'zlatnom runu Poezije, Uostalom, koji pesnih nije to? i } }

PE | O Radojica Tautović

e e

ee, e e + — ~

+ Au