Književne novine

FUMHRGIJH

Kit . FORT

JLO

prevedeni esei prevedeni DJ OJ BSUJ" esej prevedeni

KAFKA JE UMRO prije četrđeset godina, a za to vrijeme „Proces“ je bio kritički ispitan i preispitan tako podrobno da se danas već može govoriti o izvjesnom stupnju suglasnosti u pogledu bitnih tačaka u vezi sa značenjem romana, Pa ipak, neslaganje je ostalo kada se treba označiii šta znači „Sud„ i zašto on posjeduje kvalitet nestvarne more koja je načinila Kafkino ime sinonimom za svaku nestvarnu, misterioznu silu koja djeluje protiv čovjeka. Mi osjećamo, proučavajući „Proces“, da se nalazimo u situaciji kađa vidimo krov kuće, a nemoćni smo da vidimo i njene zidove.

Značenje romana proizilazi iz proučavanja ičnosti Jozefa K., njegovih promjenljivih stavova i nadanja i, na kraju, njegove smrti. Međutim, realitet svijeta u kom se K. nalazi nije shvaćen. Marej Kriger ukazuje na važnosti, otkrivanja veze između svijeta banke u kom K. živi i svijeta suđa; ali Kriger priznaje da om sam ne shvaća o kakvom je odnosu riječ, Većina kritičara koji se bave Kafkom zauzimaju implicitno stanovište po ovom pitanju i mogu se razvrstati u dvije grupe; prvu koja smatra da suđ posjeduje subjektivnu stvarnost, to jest suđ je psihološka alegorija kao u snu, Oni kažu da Jozef K. osjeća potrebu za samoiskazivanjem i njegova podsvijest stvara predmete analogne njegovoj potrebi. Ovi predmeti, sud i njegove kreature, predstavljaju projekciju njegove ima ginacije. Ovi kritičari upotrebljavaju metod koji se ne razlikuje od metoda analize sna, gdje je X u snu jednak Y u misli Jozefa K.. Druga grupa podržava upravo suprotno gledište, Oni kažu da je sud stvaran unutar romana, On po sjeđuje svoje kancelarije u potkrovlju zakup= ljenih kuća u predgradu velikog grada, svoje činovnike i agente. Ovaj sud čak optužuje K. i na kraju izvršava kaznu nad njim. Kritičari ove druge grupe vjeruju da suđ postoji potpuno nezavisno od K. uma i da njegov oblik nije povezan sa stanjem uma Jozefa K..,

Izvjesna teoretska pitanja prećutno se name= ću pri pristupu pitanju stvarnosti suda, Kada je u jednom umjetničkom djelu nekakav predmet opisan, njegova stvarnost je odmah definisana, Mi smo navikli da prihvaćamo pragmatičku sivarnost kao esencijalni kvalitet predmeta, Ako pisac upotrebljava riječ „stolica“, pretpostavlja se da je stvarnost predmeta koji on opisuje „predmet za ljude da na njemu sjede“, Među=tim, to je samo jedan način definisanja stolice. Jeđan shizofreničar nije htio da sjedne na nju jer je vjerovao da će ona pokušati da ga zgnjeiii ubije. Za normalnog čovjeka i za shizofreni= čara stvarnost stolice potpuno je različita, Ako bi netko od njih pokušao da opiše stolicu, on bi upotrebio različiti stil da izrazi tu stvarnost. Mi bismo vjerojatno shvatili šta prvi misli da kaže, jer mi prihvaćamo suštinu koju on poku= šava da izrazi. S druge strane, shizofrenik bi se podobro namučio kada bi htio da nam objasni da suština stolice znači za njega nešto drugo. Na kraju, on bi morao pribjeći upotrebi osobnog simbolizma, onog koji posjeduje značenje samo za njega.

Za obojicu, krajnji povođ za stvarmost koju oni priznaju bio bi sistem vrijednosti koji on prihvaćaju. Normalan čovjek, izražavajući pragmatičku suštinu stolice, odražava svoje ubjeđe=nje da je „upotreba“ primarna vrijednost stolice. Shizofrenik bi pokušavao da pokaže sušitnu stolice u odnosu na neke vrijednosti, osobne i ezoteričke, koje su važne njemu samom.

Dante, na primjer, u „Božanmskoj komediji“ opisuje stvari (karaktere i predmete) na takav način kao da pokazuje odnos predmeta kog opi> suje prema bogu. Suština stvari determinirana je njenim odnosom prema bogu. Ovdje moramo biti oprezni kako bismo izbjegli pretjerivanje. Ja ne mislim da kažem da predmeti ne mogu imati pragmatičku stvarnost u „Božanskoj ko» mediji“, jer oni je, svakako, imaju. Ali, kada Dante opisuje predmete koji imaju pragmatičku stvarnost, on nema stvarnu potrebu za književnom shemom, jer može jednostavno da da

riječ koja predstavlja predmet i njena suština –

se pokazuje pragmatičkom. Međutim, kada po> kušava da pokaže kakve stvari doista jesu, njemu je potreban stil koji ih može opisati na takav način kao da iznosi na vidjelo njihovu pravu suštinu — njihovu vezu s bogom. Predmet je, predstavljen riječima, sažet književnim shemama dok ne otkrije tu stvarnost. Struktura, simboli i ostali aspekti Danteove književne tehnike jesu oruđa koja prisiljavaju stvar da otkrije svoju religioznu stvarnost, Jedinstvo stila, forme, strukture izrasta u određenom Vvremenu i vrijednosti koje su prihvaćene mogu najbolje biti realizirane pomoću pojedinih vrsta književnih shema i tehnika.

Uzima se kao tradicionalno da je značenje to koje određuje stvarnost. Stil predstavlja osnovno oruđe koje prouzrokuje da se značenje pokaže kao suština stvarnosti. Pa ipak, može se reći da je suvremeni način gledanja na svijet počeo tada kađa je opće prihvaćanje vrijednosti i značenja počelo da se raspada, S postepenim uginućem vrijednosti nestajala je i priroda stvarnosti. Mi smo bili ostavljeni s različitim si~

stemima misli (religijom, umjetnošću, znanoš-

ću, etc.) s različitim vrijednostima, Zajedno s njima došle su i razlikujuče stvarnosti, što je značilo da su se riječi koje su se nekad odnosile na istu stvarnost morale sada odnositi na raz ličite stvarnosti. Prekid u komunikaciji u naše doba dolazi poglavito od toga što se iste stare riječi upotrebliavaju veoma različito. Jedini zajednički imenitelj koji dopušta generalnu komu-– nikaciju jeste pragmatička stvarnost koja je manje refleksija vrijednosti nego refleksija naŠeg neuspjeha da posjedujemo vrijednost.

S nestajanjem opće prihvaćenog sistema Vvri-

KNJIŽEVNE NOVINE

jednosti novi umjetnički proces pojavio se na površini; umjetnik je bio obdaren mrtvim pojavnostima i riječima i mogao je proći kroz pojave do opažanja Bitka koji bi mu otkrio pravo značenje, Ono više ne određuje stvarnost, prije je stvarnost ta koja određuje značenje. Sa shvaćanjem ovog obrta mi vidimo kolika je važnost data stilu u suvremenoj književnosti, On je od oruđa za izražavanje i ostvarivanje značenja postao oruđe za olkrivanje značenja. Danas, umjesto da pokazuje kako je vrijednost predstavljena u svijetu, stil — kao metod kojim su predmeti opisani — određuje vrijedrost,

Vjerovanje da postoji veza između riječi i suštine predmeta i da postupak shvaćanja tih riječi vodi upravo kroz njih, tako da je, dok je stil prečišćen, suština predmeta otkrivena, nalazi se u samoj osnovi velikog dijela suvremene književnosti. Shodno tome, budući da je suština predmeta otkrivena, stil je nužno prečišćen. OVO „dopunjavanie“ moglo ie biti dovedeno do stup-

KAFKA U PRAGU

nja na kom riječi postaju Riječ a predmeti Bitak. Međutim, jezik izgleda uvijek zataji prije nego ovaj mistički proces može đa počne.

Henri Džejmsov vremenom istrošenosti kliše da pisci moraju da izražavaju a ne prikazuju predstavlja implicitno shvaćanje da svaki put kada suvremeni pisac počne da piše on mora da predefiniše svoju stvarnost. Pisac bez stila Je onaj koji prihvaća pragmatičku stvarnost bcz misli, to jest pisac i čitalac se slažu da je stvarnost predmeta njihova upotrebljivost. Ozbiljniji pisci obično nude „novu“ stvarnost koja jc određena njihovim djelom, Međutim, mi ne treba da idemo tako daleko da tvrdimo da je rad: toga što ličnost u priči ima kosu podijeljenu po sređini, a priča govori o potrebi za ravnotežomi u ljudskim djelima, suština tako razdijeljene kose uravnotežena ličnost,

Velikani našeg doba nisu bili zadovoljni iime da puste da „njihov stil stvori imaneninu stvarnost koja vrijedi jedino unutar jedne priče. Oni tragaju za apsolutom. Oni ne feže za tim da predofinišu stvarnost unutar granica određenogp djela, već da odrede stvarnost u samom životu upotrebljavajući prozu kao sred-

stvo kojim se prolazi iza pojavnosti do opaža-

nja samog Bitka, koji će posjedovati svoju istinitost i van priče. Hemingvej, na primjer, opisuje svijet tamo gdje su stvarnosti oduzeti njeni pragmatički kvaliteti, tako da predmeti posloje u sebi samima bez smisaonih odnosa za čovjeka. Njegov stil ostvaruje jedan od najtežih zadataka mođerne proze — opisivanje ne smisaonih predmeta. Kada razmislimo o tome koliko je đuboko pojam stvarnosti kao pragmatičke ukorijenjen u našim mislima, mi možemo imati izvjesnu pređodžbu o ogromnosti proble= ma s kojim smo suočeni, Jednom kada je priroda stvarnosti pokazana u MHemingvejevim delima, beznadežni zaključci do kojih ona dolazi neminovno slijede. Njegova definicija stvarno= sti određuje glavni dio njegovih romana. Izvori velikih eksperimenata sa stilom U posljednje tri četvrtiime stoljeća predstavljali su veoma lične, intenzivne pokušaje đa se pronađu putevi koji bi vodili kroz pojavnosti ka Bitku. Ovi eksperimenti obasjali su svođove velike ljepote na književnom nebu, ali su pokušaji da se predmeti prisile da otkriju Bitak a riječi Riječ propali —Iju Malarmeovim besadržajnim stranicama, zbrci (u romanu „Finneganovo bu·'đenje“, šutnji Remboa, umjerenoj opskurnosti Paunda, pobrkanim snovima surealizma. Svi su ovi postali ex post facto podizanja slijepih znakova na nekoliko od bezgraničnog broja cesta koje vođe od klišea do krajnjeg značenja. Možemo pomenuti još jednu važnu tačku u mojoj teoriji stila prije povratka ramonu „Proces“. Stil je pozornost. Umjetnik promatra svijet na izvjestan način i obraća pažnju na izvje= sne detalje na predmetima koje vidi, Tako je Dante kroz svijet gledao na boga i pronalazio da li je on (svijet) dobar ili rđav, što je ovisilo o prirodi njegovog odnosa s vrijednošću koju je Dante priznavao. Na stvarnost koja je određena stilom mora se gledati kao na rezultat gledanja na svijet na izvjestan način, prema vrijednosti. Jozef K. izgleda da živi u dva svijeta. Na jednoj strani je njegov svijet banke, na drugoj

(Litografija Hansa Froniusa)

svijet koncentrisan oko suđa, Svijet banke je očevidno „stvaran“, Njegova stvarnost je pragmatička i mi je jednostavno prihvaćamo kao stvarnu, jer ona oponaša ono što predstavlja na= še uobičajeno gledanje na svijet. Kada je Jozef EK. u svijetu banke on smatra predmete koris~

nim, povezane s budućnošću, Šta je onda sud? On se sastoji od istih predmeta koji sačinjavaju svijet 'u kom MK. živi, To je isti svijet koji mi lako prepoznajemo kada je njegova stvarnost određena unutar granica pragmatizma na Koji imo se navikli, Ali, on postaje sud kada se na "jega gleda na drugačiji način i njegova stvarnost je predefinisana. Ovo pređefinisanje đogala se kada K. razmišlja o svom svakodnevnom Hivotu i sagledava đa njegova suština nije neopasna ili dobrostiva, stvarnost kakvu on pred stavlja da jeste, Umjesto toga on vidi da je suština svijeta sud. Ova nova stvarnost određena je jednim drugim stupnjem K. bića, različitog od svjesnog, racio” mog intelekta koji se od| nosi na budućnost i em on upotrebljava u banci. Ona je veoma blizu niegovom podsvjesnom, ali „podsvjesno“ posjeduje konotacije koje nisu sasvim primjenljive, Na primjer, u „Šibaču“ K. prelazi brzo i često između ova dva načina gle-

danja ma svijet. S jedme strane, stvarnost čins. je Vleyo]Stnd jednostavan ukor dvojici ČOOPI; ka, ukor koji bi osigurao besprijekorno ful eo onisanje banke. S druge, suština čina je Oi: neljudsko predstavljanje zla u srcu K.'s jieta banke. Stoga nije sasvim ispravno reći da je K. svijet sud onda kada on gleda oko” podsvjesnog, a banka kada gleda očima „svjesnog. Možda je prikladnije reći da je svijet kao banka viđen od strane K. činovnika, a kao sud od strane K. ljudskog bića.

Naša pomisao da će predefinisanje stvarnosti K, najunutarnijim bićem rezultirati u simbolima koji će nam biti nerazumljivi pokazuje se netačnom, iako „Proces“ pokazuje da postoji stupanj na kome svi suvremeni ljudi imaju udjela u podsvjesnom ili egzistencijalnom idiomu koji dopušta Kafkinoj osobnoj interpretlaciji njegovog svijeta da bude bar djelimično razumljiv.

Postoji još jedan važan momenat u razumijevanju zašto sud poprima jedan osobit oblik. Stil određuje stvarnost u odnosu na vrijednost, ali Kafka piše iz potpune tjeskobe prouzrokovane odsustvom apsolutne vrijedosti. On predefinira svoj svijet sa svojim podsvjesnim, glez dajući kroz pojavnosti, procjenjujući ih protiv svoje potrebe za apsolutom., K. predefinira predmete u odnosu na prisutnosi ili odsustvovanje apsolutnog značenja. Kada ono nije pronađeng, nesuvislost i haos se pojavljuju kao Krajnja stvarnost svijeta Jozefa K. Tako Kafka u „Procesu“ stvara svijet koji je relativno suvisao (za K.), ali apsolutno nesuvisao. Ovo je, dakako, vizija slična onoj koju je velikim dijelom. stvorila takozvana „apsurđistička“ umjelnost u našem dobu. Stvarnost koju Kafka stvava svojini stilom predstavlja stvarnost haosa.

Tako je površina K. bića uključena u sudđ šira od „podsvjesnog“, ona posjeduje veču srodnost s podsvjesnim nego svjesnim, Ova razlika jc važna u „Procesu“ pri objašnjenju velikog dijela radnje. Um Jozefa K. određuje njegov život pomoću suda, ali on sam ne razumije sasvim značemje tog određenja. Kada K. odlazi u sud il; ima nekakav kontakt s njim, on dovodi SVOju svjesnu misao u vezu s unutarnjim zapažanjem koje je sagledano podsvjesnim u njemu. Tako ova shema zvuči kao analiza sna, ona posje duje svoju veliku razliku od tog metođa. U snu ne postoji pravi predmet nađ kojim podsvješno djeluje. Ono jednostavno otkriva ili stvara simbole koji se odražavaju. To nije isto s Jozefom RK. On doista analizira svoj život s podsvjesnim mo sadržaj predmeta na kom on radi komponovan je od stvarnih djela i predmeta njegovog života.

Ponovo ukazujem na moju analogiju sa 5to> licom, Ako nam normalni čovjek definiše stolicu kao „nešto na što se može sjesti“, oh upotrebljuje svoju racionalnu misao. Ako analiziramo sfil njegove definicije saznat ćemo nešto o postupku kojim misao ovog čovjeka dejstvuje. Ako psihopat definiše stolicu kao stvar koja će ga ubiti, on je đefiniše svojom podsviješću, Ako smo srefni možemo da iz analize njegovih stavova naučimo nešto ođ toga kako njegova misao dejstvuje. Pretpostavimo da on iznenada dođe sebi i sjeti se kako je definisao stolicu i želi da shvati sebe isto tako kao i stolicu. On će tada predstaviti sebe slici koju je imao o stolici kao potencijalni ubica i u shvatanju fe slike shvatiti nešto o sebi i o stolici, Tako, kada. Jozef K. ide u sud, on pokušava da racionalizira i shvati podsvjesno sagledanu istinu o stva?= nom svijetu oko sebe. MUŽ A

O „Procesu“ se može misliti kao o ogromnoj, proširenoj metafori u kojoj Kafka postavlja da je svijet „Jozefa K. sud“. Oba dijela ove metafore (svijet banke i svijet suda) razvijena su i proširena tako da mi imamo prilično kompletnu sliku o jednoj i drugoj vrsti stvarnosti, Jedna od najosnovnijih vrsta metafora predstavlja određeni predmet u odnosu na ideju, tako da predmet i ideja dopunjuju jedno drugo, kao u poznatoj Marvelovoj „biljnoj ljubavi“. Za Marvela je bilo moguće da uzme konotacije „biljnog“ i „ljubavi“ proširi ih i razvije tako da svaka polovina metafore postane potpuni svijet, kao što je Kafka učinio u „Procesu“. Ideja o značenju svijeta dotle je razvijena da poprima oblik jednog drugog stvarnog svijeta. Ginter Anders naziva ovu tehniku upotrebom „literar= ne metafore“. On ukazuje na to da je Kafkin metođ prevođenje značenja u sliku: „Predmeti u njegovom svijetu (sudu) predstavliaju ncosjetljive istine, predmete stvorene iz istine o predmetima u našem svijetu“.

. Onog jutra kada je uhapšen K. bude dvoJica stražara kojima se kasnije pridražuje hadzornik. K. uskoro shvata da se u njegovoj kući nalaze i tri službenika iz hjegove banke, koji

. su došli da ga odvedu na posao. Kasnije, na

putu prema banci, on primjećuje: „nadzornik mu je pokrio ova tri činovnika, a sada su mu opet činovnici pokrili nadzornika“, On ih ne može vidjeti u isto vrijeme, jer su oni iste figure gledane na različit način. Ja ne mislim da nagovještavam da postoji slijedbeno izjednačavanje između K. svijeta banke i njegovog svijeta suda, to jest, da predmet u jednom svijetu prima novo određenje u slijedećem poglavlju ili na slijeđećoj stranici, Ovakvo izjednačavanje bilo bi mogućno ako bi K. oživio svoj potpuni život na oba plana; međutim, roman je fragmentaran i mi nailazimo na mnoge primjere gdje je jedna strana ovog metaforičkog izjednačenja raz vijena dok druga ostaje ista.

Sud u koji K. odlazi jednostavno je i direktno opisan kao da je svijet stvamo onakav Mkakao izgleda u romanu i Kafkina tvrdnja glasi đa je svijet doista takav. Jednostavnost opisa predstavlja daljnji doprinos činjenici đa je Kafka potpuno ušonuo u svoju novu stvarnost dok Je pisao roman „Proces“. Mi možemo zamisliti sebe u položaju Jozefa K. Pretpostavimo da smo iznenada probuđeni kako bismo išli na po= 5ao. Vjerojatno bi skrovitiji slojevi našeg bića osjećali da je poziv na rađ došao od neke neprijateljske sile bez značenja, koja nas je navela na beskorisno djelo. Gotovo neposredno mi bismo odbacili ovu viziju i ponovo razmotrili poziv s našim uobičajenim praktičnim načinom gledanja na svijet. Shvatili bismo da moramo na posao kako bismo zaradili novac, cic. Ali Kafka ne suzbija svoj egzistencijalni način gledanja na svijet. On nastavlja s ovom skrovitijom vjzijom sve dok ne ustanovi da stvarnost u kojoj on živi nije bezazlena, razumna, praktička stvar koju mu je navika prilagodila, već upravo jedna zastrašujuća, besmislena neprija= teljska stvarnost suda,

RM Preveo Mario Suško

5

+

j_-- T- OJE-T A a_i

i Kia,

laz i ar

E e 7

(v-