Književne novine

IVAN TABAKOVIĆ

Galerija Kulturnog centra Beograda

DA LI JE TO ČAROBNO OGLEDALO u kome

prepoznajemo samo naslućene paradđokse života, njegova mnoga iščašenja, ili je to traganje po ljudskoj podsvesti, igra ili zbilja, sam ili java...? Kolaži Ivana Tabakovića uvode nas 'u jedan bizaran svet predstava, u takva područja u kojima nam se čini da je sve ono što je, tako reći, do juče izgledalo stvamo odjedanput pocstalo neuhvatljivo, izmišljeno i obratno — razna maštanja i 'opsene sada nam izgledaju kao ubedljive i realne pojave.

Frepuštajući se svojoj bogatoj imaginaciji '"Tabaković je jedan širi pojam Života i sveta uključujući i neke aspekte nauke — uzeo mamo za premisu, tua ciliem đa tu slojevitu strukturu na svoj način osvetli, učini prisutnom gotovo svakome, da se ponekad poigra njome, da svojim oštrim nervom i lucidnim duhom uspostavi izvesne koordinate aktuelne za našu mo> deru civilizaciju. Koristeći se ilustracijama, foTfosima iz knjiga i časopisa, bojenim reprodulkcijama vrlo različitih motiva — portretima i fi-

gurama, klasičnim alatima i predmetima, sa- Pi)

vremenim tehničkim produktima, od onih svakodnevnih do kosmičkih letilica — Tabaković je kroz svoje kolaže ispoljio izvanrednu mašto~

vilost stvorivši takve prizore, odnose, tremutke, '| prostore, karaktere, sadržaje koji su predstav- :

ljeni u rasponu od sarkastlično-grotesknih vizija do uvečamo ozbiljnih, Čitav ovaj svet razgol:će-

na stvamosti, koji pulzira kroz Tabakovićeve kolaže, nipošto se ne iscrpljuje svojom nara- '|| tivnošću, njegov fantastični prosede uvek de- ·|

luje i unutarnjim slojevima; u tim i takvim ko-

lažimn ima nečeg od onog uzbudljivog i cenig- ||

biatičnog štimunga bliskog nadrealističkoj umetnosti. Dat parabolično, preko duhov:itih iimbola i metafora, ovaj Tabakovićev. svet predstava ima snažno psihološko deistvo. S druge strane, ovi kolaži uzeti po vlastitim svojstvima, po načinu komponovanja i tretmanu odlikuju se plastičkim značenjem. Jako sačinjeni od raznih isečaka, svaki ed tih Kkolaža deluie kao iedinstvena organska celina, kao izražajni elcmenti koji su izrauli zajedno uprkos njihovim čudnovatim „morfološkim odnosima, Sve Mkolaže prožima, rekao bih, isti „stil“.i vrlo razvijeno osečanje za čistotu postupka što je, između ostalog, doprinelo đa ove izlive mašte i misaone projekcije doživimo kao osobeme.

LAZAR VUJAKLIJA

Salon Muzeja savremene umetnosti

LAZAR VUJAKLIJA se po jednoj svojoj preckupaciji može svrstati u onu slikarsku porodicu koja teži did kroz scpstveni i savremeni izraz oživi i produži nacionalnu umetničku tradiciju, Zagledan u slećke i krajputaše Vujaklija je fransponujući elemente sa ovih spomenika umen da pronađe odgovarajući slikarski jezik, Takva n'egova inspiracija. a naročito njegov određeni stil}, učinili su da slikarstvo Vujaklijino postane na svoj način obeleženo i lako prepoznatljivo.

I na ovoj izložbi Vujaklija je ostao veran svom opredcljenju — suštinski i formalno. Nauaivne stilizacije, strogo svedenih oblika, izraženog · grafizma, provejano simbolima, Vujaklijino slikarstvo rešeno je plošno sa znatnom notom daekorativizma. Bez cizeliranja i defaljisanja, bez estetizirajućih Kkolorističkih gradacija isuptilnih prelaza ovo slikarstvo naseljeno srednJovekovnim junacima, seoskim ljubavnicima koje nadleću golubovi gotovo uve u prisustvu sunca i meseca ispoljava svoju draž, pre svega, zahva-– itujući izvemmoj #folklarističmoj pitoresknosti, idiličnoj poetičnosti. Simboli, kojima raspolaže, možda su isuviše deklarativnog karaktera, bukvalno shvačon:, baz dublieg podteksta., Otuda njihova uloga oslaje u domenu dekorativno, dakle, onih elemenata koji upotpunjuju ritmički kontekst slike, njeno ćulno dejstvo, zaista, vrlo prijatno i vedro u zvuku. : |

Pored slika Vujakiija je izložio i veći broj litcgrafija u boji. Između litografija i njegovih slika nema bitnih ·razlika u rešenjima, s tim što se u grafikama još više manifestuju elementi narodne umetnosti — Kkraiputaša.

STOJAN PAČOOV

Ulusova galerija na Terazijama

WZRTO PREMA NAZIVIMA SLIKA reklo bi se, da je Stojan Fačoov kroz svoja ulja želeo da izrazi neke karakteristike makedonskog podnoeblja, njegovog življa — „Lik beračice duvana“, „Plodovi juga“, „Kuća berača duvana“... Međutim, „treba odmah reći da svi njegovi, ovako naznačeni, motivi postoje samo nominal– no. U njegovim slikama predmetni svet je ređuciran na jednu gotovo apstrakinu shemu k0oja se neumoljivo ponavlja iz slike u sliku.

'akvo drastimo ponavljanje — u kompoziciji, |

fonalitetu, fakturi — baca sivu, monotonu senku ma čitavu izložbu.

Vladimir Rozić

Ć:

ANASTASIJA CVETAJEVA

O MARINI

OSAMNAEST GODINA imala je Marina Cvetajeva kad se pojavila (u Moskvi, 1910) prva . zbirka njenih stihova „Večernji album“, Skoro istovremeno Marina je poslala jednu pesmu na konkurs u kojem su učestvovali pesnici iz cele Rusije. Konkurs je bio u znaku određene teme: tražena je pewma sa mokhivima srodnim Fužški-. novim stihovima — iz male tragedije „Gozba za vreme kuge“:

Dragog neće da mapusti Ni na nebu verna Dženi...

Po uobičajenom redu, odluku, a zatim su otvoreni koverti ma kojima su nagrađeni učesnici bili ispisali svoje šifre, U kovertu sa šifrom autora najbolje pesme nalazio se listić s imenom: Marina Ivanovna Cvetajeva. Tako se žiri pod preduedništvom Valerija Brjusova složio da ta pesma zaslužuje prvu nagradu, predsedniku se učinilo, kako izgleda, da bi toliko priznanje bilo odveć veliko za osamnaestogodišnju autorku. Stoga je Brjusov saopštio: i n Prva nagrada nije dodeljena, a prvu od drugih nagrada dobila je Marina Cvetajeva.

I pored toga, Marini je uručena baš prva nagrađa konkursa — zlatna medalja.

Ovu epizodu potisnuće kasnije iz složene, dramatične Marinine stvamosti mnogo krupnija i khompleksnija zbivanja, ali slučaj sa „prvomdrugom“ nagradom svakako nije nezanimljiv. On kazuje da je rano afirmisano stvaralaštvo Cvetajeve, jedne od najznačajnijih pesnikinja Ovog Veka, izbeglo u svom vrlo brzom razvoju ono što je neizbežno za većinu poeta i prozaika, tj. početnički period.

Odavno zaboravljenu epizodu iz 1910. godinc ispričala je u svojim neđavno objavljenim priusćanjima Marinina sestra Amastasija Cvetajeva koja privodi kraju rad na obibmnum autobiografskom delu. Kad bude izišla, Kkmjiga A. I Cvetajeve će zacelo omogućiti da se Marinim lik i svet sagledaju, dokuče, osete dublje i šire nego što to omogućuje tekst publikovan u januarskoj i februarskoj svesci moskovskog časopisa „Novij mir“ (Novi svet). U stvari, pomenuti meselnik je doneo jedan deo još nezavršene knjige koja će, sudeći po ovoj publikacii, ući u literaturu — ne samo memoarsku! kao višestruko vredno delo. Anastasija Cvetajeva, po pozivu muzealac, stručnjak za likovne umetnosti, pojavljuje se pred čitaocima u drugom svojstvu: ona je, negumnjivo, vrlo talemtovan prozaik, majstor impresivnog, jarkog, jezički i stilski bogatog pripovedanja, pisac kadar da samosvojno zahvati iz atmosfere i tokova svaje prošlosti, A isto tako — i iz prošlosti Rusije, naročito Moskve. Upravo zato publikovanom đelu knjige potpuno odgovara njegov naslov „Iz prošlosti“ — jednostavni naslov nimalo jednostavne proze. :

Ona je posebno privlačna kao niz emocionalnih ali i autentičnih svedočanstava o Marini Cvetajevoj, a prvenstveno o detinjstvu i mladosti pesnikinje koja je ujesen „1941. godine,

pod teretom strahovite depresije prouzrokovane i porodđišnom nesrećom, izvršila samoubistvo

am=ı |I}; BL} [4754 -E-

GOVORBĆI o svome delu Tomas Vulf je jednom prilikom izjavio da čovek, ma o čemu Ppisao, piše svoju biografiju. Vulf je tako dao varijantu jedne konstatacije do koje su, na ovaj ili onaj način, došli i drugi pisci. Ona se, izgleda, može i prošiniti: ma šta čovek činio, ma kako postupao, on govori O sebi, on iska- . zuje i prikazuje sebe. To čini, doduše, „na posredan način, ali od toga ne može pobeći. Svakom svojom rečju, gestom i postupkom on daje sliku svog iskustva, svoga položaja, svoje moći ili nemoći, porekla, obrazovanja, nadarenosti. To čini čak i kad ćuti.

Tu sliku o sebi đajemo najčešće nepotpuno, a ponekad, i to za jedan trem, kompletno. Pa tako i kada sastavljamo mali tekst za novine, koji ima smisao oglašavanja, saopštavanja.

Odista, ti tekstovi, mali oglasi, jesu SVOjevrsna ogledala naših stanja, najsažetija Dpriča o jednom delu našeg života. Ponekad i celog života. Ponekad su lepi ili strašni rezime svega što se doživelo; omo što se stavlja ispod crte za sabiranje. U panoramskom obliku, sabrani i poređani dakle, oni su prekrasno štivo za one koji ih umeju čitati, na jedan poseban način. Štivo koje se jednom prati sa osmehom, drugi put sa setom, treći put sa gorčinom. Kako kad, prema njihovoj sadržini, prema onom što pričaju, i kako to čine, Za humoriste i pripovedače su pravi eldorado, rudnik koji se ne da iscrpsti, magacin koji neprekidno obnavlja svoje zalihe,

U svojoj masi oni su izraz čitavog spleta malih strujanja, iznenadni meandri mnogih povesti; pa fakođe, i produkt opšte istorije. Inače, užasno su nemilosrdni prema svome tvorcu, krajnje su nepouzdani i nespretni glasnici: kažu više nego što se htelo, više nego što treba. Kao fotografska ploča hvataju uz svetle i tamne površine. I kao sve što ima lice, imaju naličje. Pa ipak, za njih presude nema. Jer, niko nas ne može fako verno naslikati, kao što to sami možemo učiniti. Razume se, te slike su prema prilici, i prema elementima kojima smo se poslužili: u takozvanoj crmmo-beloj tehnici, ili u bojama, đrečećih, ili blagih, harmoničnih tonova, Te naročite fotografije su, ponovimo, vedre ili sumorne, nestašne po izrazu ili smrknute, Kako kad, i kako gde. Jedino — nikad nisu bez poze.

Pa, hajde da prelistamo nekoliko strana tog zanimljivog albuma... Uzmimo najpre deo po deo jednog oglasa, i deo po deo asocijacija koje izaziva. Na primer:

žiri je prvo doneo ·

“e. O inostrane [[3}}} Tragom sećĆamiza

u gradicu Jelabugi (o čemu je pisao Ilja TBrenburg u delu „Ljudi, godine, život“).

Kroz Amastasijina sećanja iz detinjstva viđi se Marina, dve godine starija od sestre, kao biće izuzetno obdaremo i, u isti mah, puno unutarnjih protivrečnosti, Kćeri iz drugog braka profesora Moskovskog univerziteta Ivana Vladimiroviča Cvetajeva (umro 1913. gođine), vrsnog poznavaoca likovnih umetnosti, Marina i Anma-

MARINA CVETAJEVA

stasija su odrasle u almosferi koja se po mnogo čemu razlikovala od one uobičajene u tadašnjim „uglednim porodicama“. Dublje preokupacije knjigom, likovnim umetnostima, muzikom bile su negovane u domu profesora koji se rodio na selu i do svoje petnaeste godine nije navikao na gradsku obuću a u dvadeset devetoj odbranio je doktorsku tezu na latinskom. '·Upravo snagom i brzinom Cvetajevljevog uspona ka nauci, umetnosti, kulturi objašnjava se, verovaino, činjenica stalnog prisustva viših interesovanja u tom domu.

Književnost a napose lirska i dramska poadria iu pie za Marinu zabava ni onda kad je imala trinaest-četrnaest godina. Još onda stihovi su ispunjavali njen svet — kao vrhunska

„Lovačka puška sa specijalnim mehaniz-

mom...

Vidimo jeđan lovački šešir, čizme, zadovoljnog vlasnika u pratnji hrtova.

„++. Dpijanino odličnog plana, metalne konstrukcije. Predvečerje, čaj, topla soba puna zvuka.

„... zidni časovnik marke „Oltıh va. v

Čujemo kako otkucava šest, ali ne po našem vremenu.

„Šifonjer strane izrade, trokrilan, sa bifeOrne 0

Imali smo pravo u pogledu mesta boravka. Možemo da zamislimo i doseljavanje.

„Daktilo-sto, ženska bunda...”

Očigledno, prohujale su godine.

„Dve hoklice, džemper pogodan za skijanje, sijamska mačka...”

Ovo liči na špijunsku šifru, ali to je ključ koji otvara vrata u praznu sobu života onog koji će dodati:

„Sve povoljno, vrlo hitno..Pitati kod gospodina' N, bivšeg Rkonzularnog savetnika, ulica, broj, suteren”.

Priča malog oglasa je, eto, potpuna.

Imamo pred sobom najpre čitav mali komision. Pa prošlu slavu i nastupajuću nevolju. A zatim skoro dramsku sekvencu poslednjeg pokušaja, jedino mogućeg pokušaia da se iz nečeg ispliva, da se stavi sve,na poslednji ulog u igri nčizvesnog sabiranja i odđuzimanja... | | :

U knjigama život se ponekad upoređuje sa pozorištem. Ovde se uloge shvataju tek pošto su odigrane. No, zamišljeni album malih oglasa ne bi bio ono što jeste kada ga ne bi krasila šarolikost i raznovrsnost. Njegove slike su zbilja projekcija situacija i stanja duha i egzistencije. Zato su zanimljiva čitanka umetniku-hroničaru; zato su dobra lektira analitičaru koji. otkriva određeni smisao, koji pravi zaključke iz hrpa činjenica, raznorodnih pojeđinosti. Pojedinačno uzeti, govore manje nego u zbiru. To su gotovo uvek kratke, štedljive, suve rečenice, koje kriju i kazuju dosta, a mogu biti.i vedre, reklo bi se — podsticajne, ohrabrujuće. Kađa su usamljeni primeri pri ruci, teško se odlučiti pri izboru za ilustraciju. Pa ipak, evo: .

„Iznenadna bolest sprečila me je da se, pri odlasku, javim svojim prijateljima i poznahicima. Molim ih da ovim putem prime moje srdačne pozdrave i najlepše želje. Pisaću i bposlati adresu”.

Samo toliko, I potpis,· naravnc ·

rađost, kao poziv da se pođe putem vizija i odgonetanja zagonetki koje postavljaju poezija i stvamost. I to velikim delom sopstvena unutarnja stvamost, sva u kontrastima. Nečega zapovednički ljubomornog bilo je u Marininom odnosu prema ftežnjama i oduševljenjima drugih: htela je da sve sazna i oseti sama ... Da voli prirodu ljubavlju kakvom je niko drugi ne može voleti, uznetom iznad svačijes osećanja, na svoj način otuđenom... O tom osobenom otuđenju jedne rane mladosti, o toj zatvorenosti kruga ushićenja i maštanja pišc Anastasija Cvetajeva kao o nečem posebno karakterističnom za duhovno, poetsuko formiranje Marine. Međutim, sebičnost i egocentričnost u uobiiajenom smislu oba pojma nije bila svojstvena Marini Cvetajevoj, što se jasno oseća kroz autobiografsko-memoarski tekst njene sestre. Čini se da je na Marinin stav uticala, pre svega, stalna opsednutost poezijom i umeflnošću uopšte — kao sredstvima najpotpunijeg, najponornijeg ispoljavanja svoga „jafi, Uostalom, zbirke „Večernji album“ i „Čarobni fenjer“ (ova druga se pojavila 1912. godine), pokraj sve osobene lepote i upečatljivosti tadašnjih stihova Cvetajeve, ne mogu formirati celovitu predstavu o mjoj i o svemu što se tokom godina odigralo u njenom svetu. Neosporo , Marinino kasnije stvaralaštvo odrazilo je u sebi niz mučnih kriza i nesnalaženja, ali se ipak, iz godine u godinu, sve više približavalo širokom poetskom dožive ljavanju epohe i njenih prelomnih zbivanja.

U svojim emigrantskim godinama (1922—1989) Marina Cvetajeva je vodila, tako reći, višestiruki spor: sa samom sobom — ranijom, i sa zlim snagama prošlosti, sa tminom oko čoveka 1 u niemu. To je Anastasija uočila 1927, posetivši sestru koja je tada živela u Muedoni, neđaleko od Pariza. (Susretu sestara prethodila je Anastasijina poseta Maksimu Gorkom. On. je pozvao Anastasiju Cvetajevu, s kojom se dopisivao, da dođe iz Moskve u Sorento i da buđe gošća njegova i njegove porodice. O Gorkom je Anastasija pisala 1930. godine u časonpi:m koji je sada, posle tri i po decenije, objavio njema sećanja, znatnim delom usmerena liku velikog proleterskog pisca). Pre dolaska u Francusku Marina je dugo živela u Čehoslovačkoj i duboko zavolela tu zemlju, njene ljude i prirodu. Prišala je o tome sestri mnogo radije nego o SsVOjim svakiđašnjim brigama. A pričala je i o tome kako se obratila Majakovskom za vreme niegove priredbe u Parizu, kako je csetila potrebu da pozdravi takvog pesnika...

' Kasnije će nastati snažni stihovi Cvetajeve upravljeni protiv fašizma i bestijalne faši:tičke pretnje čovečanstvu. Ti stihovi čine posebno, veoma značajno poglavlje Marinine poezije. A i važno poglavlje stvarnosti ove pesnikinje čija su izabrana dela tu skoro ponovo objavljena u Moskvi. * ?

· Novoj prezenfaciji Marininih dela — fomu od osam stotina stranica — bprethcdilo je izdanje štampano pre četiri godine, kao i niz publikacija njenih tekstova u swovjetskim Mmjiževnim listovima, časopisima i almannsimn.

Danilo NIKOLIĆ

Inače, oglas je ponekad duhovita, ponekad smešna stvar. Naročito kad je plod nosproeinosti, kao ovaj:

„Primoran sam da se rastanem od mog dragog Reksa. Cena povoljna. Jede sve. Voli malu decu”,

Ovakvi oglasi lepo ilustruju jedan pasus kod Čehova. Tamo se kaže: „Taj je daleko doterao! U stanju je da sastavi telegram!” ...,

Zapaža se da oglasima ozbiljno konkurišu odgovori koji se daju na određenu šifru. Oni se, na sreću, često ne štampaju, a imalo bi šta da se pročita. Jednom sam ih čitao. Oglas, na koji su stigli, sadržavao je ponudu jedne studentkinje da čuva malo dete. Ti odgovori su se mogli čitati kao kakva zbirka porodičnih karakteristika, kao prospekt o znamenitostima onih koji su ih sastavljali. Ti odgovori su Upravo bili mala galerija portreta, U jednom se studentkinji koja je tražila posao nagoveštavalo da će imati na čuvanje inteligentno dete, naročite obdarenosti; zatim da se porodica dobro hrani, đa prima posete u određem dan, da je predviđena šetnja kolima slirane marke dva puta neđeljno. U drugom odgovoru na oglasnu ponuđu govorilo se, opet kao uzgred, o članovima rodbine u inostranstvu, o funkciji doma6ina, · vrlim , osobinama stana, strogim principima u oblasti poštenja, ceremonijalu obeda, i tako dalje. i | |

Bilo je, doduše, i·jednostavnih: „Dođite radi dogovora”, A jedan je, umesto odgovora, dao iskren predlog. Otprilike ovako: „Pozivate se na razgovor. Dođite, ako želite da budete SsVOja gospodarica, a ne tuđa ispomoć. Gospodin taj i taj.. Ulica, broj kuće, sprat”.

Posebno poglavlje su oglasi namenjeni komšiluku i onima koji treba „da puknu od muke”, Znate ih već. Još jednom navodim otprilike: „Naša mila Veronika i mister Kentaur, asistent, Masačusets, SAD, vereni 23-ćeg ovog meseca”. TI. tako đalje.

. Najzad, svako može da piše u oglasu šta mu je volja. Ali čovek mora da vodi računa o skromnoski' i o dostojanstvu. Naročito u teškim“ situacijama, naročito u srećnim prilikama. I ne. samo fo...

No, „područje na kome 'Kržljavo klija primitivizam, neskromnost, hvalisavost, obest ili niču tamni izdanci nevoljnih situacija, suviše je veliko, Ostaje još da se vratimo za-” jedničkom imenu: mali oglasi. To je tačno ıme. Istina, ono bi moglo biti: kratki oglasi.,. Dakle, zašto ne kratki, nego mali oglasi?

Bovi: je verovatno: zato što su sredstvo malih. i --

KNJIŽBVNE NOVINE