Književne novine

PREMIJERA „IV ANOVA“ A.P. ČEHOVA U JUGOSLOVENSKMKOmMI DRAMWMISKOMI POZORIŠTU

SUDBINA ove predstave odlučena je u završnom prizoru kada Ivanov konačno spoznaje da povratka u život nema: umesto venčanja sle di samoubistvo! Jurij Zavađski nije uspeo da dramski intenzitet dđovede do kraja, učini ga u odđsudnom fremutku logičnim i prirodmim, a izraz realističnim, pa je sve na sceni potonulo u onu Već klasičnu teatralnost tridesetih godina. Umesto pucnja revolvera sledi muzička sekvenca sa stilizovanim pađom nesrećnog čoveka pre ko izdđignutog proscenijuma kako bi iz njegovog samrinog pogleda publika bila još jednom zapabhnutai omađijana sentimentalnošću. Uništene su sve one ljudske prelpostavke o smislu samoodricanja od apsurdnog sveta i ništavila. Problemi koje pokreće ovaj stranac u životu, dostojan pređak svih egzistencijalista, postavljaju se u ime čoveka i njegovog doba i otuđa pre vazilaze okvire priče, te gospodare scenom kao prostorom i vremenom.

· Zavađski je došao u našu pomalo zbunjenu sredinu sa reputacijom velikog: majstora režije, ali po svemu sudeći malo prekasno: tako đa je daleko više, obećavao nego što je bio u stanju da pruži sa scene. On 'se, možda, i nesvesno, našao u poziciji jednog od Čehovljevih jiunaka, pa je ulagao· velike napore iz iskrenog ubeđenja da stvara novu viziju „TIvanova“, a Sšuštinski sć kroz sav taj entuzijazam opredeljivao ili prosto prepuštao iz prizora u prizor viđenim rešenjima.. Stoga je režija beskompromisno. zahteva– Ja od glumaca da se žrtvuju i disciplinovano pridržavaju linija karaktera. Na trenutke se či-

ni kao da rediteli sa njima postupa kao sa automatima (Ljvov u in- .

wipeya.kr.e myMeiĆ ed jy6+

terpretaciji Stojana Deče»mića, na primer), koji na dati znak stupaju u akciju ili određeno raspoloženje; aprioristički se isključuje mogućnost prilagođavanja lika umetnikovoj ličnosti ili približavanje roli kroz unutrašnje bogatstvo svoje sopstvene individualnosti. U želji da sesve do kraja fiksira i objasni, čak i onda Rhada je to apsolutno nemcguće i' nepotrebno — otišlo se u staremodno psihologiziranje kako bi se spoljašnje iskusivo u određenim situacijama predstavilo i kao viđenje celokupnog saznanja. GOfovo da je suvišno napominjati da se pri tome zaborav:lo. ono osnovno — da se kod Čehova uvek jedno govori a drugo misli.

Tradicionalistički odnos prema fekstu isroljen je i u načinu kojini je protumačeno „uverenje da je Čehov prevashodno kreator određenog scenskog raspoloženja. Zavadsk: to podvlači rečima, onomatopejski kada je potrebno, uz ko rišćenje svih onih zvukovnih rekvizita koji potiču još iz bpiščevog doba. Pozoršte u to vreme niic uvažavalo podsvest i njene strukturalne scehske mogućnosti i razumljivo je šio se GCehov tumačio na nedđdovolino adekvatan način. Sađa scena u tom sveilu deluje na ivno i pretrpana je isforsiranom i nameftnutom atmosferom. Međutim, umefnost teatra u stanju je da stvor: po intenzitetu čak i jače raspoloženje, a da ne upotrebi nijedan od preživelih i prašnjavih

šablona. Jer, Čehov nije šablon niti

dovršeno prealističko delo. To je pozorište u najplemenitijem smislu. gde se ne može nikađa da okonča traganje za elemenmtarnošću. Zato su spoljni obrisi likova, s tuarija i same kulise tek forme koje ograničavaju određena ljudska stanja i

NOVINE

KNJIŽEVNE

spoljnih ·

raspoloženja. odvojena i oslobođena svih individualnih „ograničenja nalazi se podsvest u čijim nedokučivim predelima stalno tinja čovekova tragedija. Njena: čistota i poezija je u fome što, ma kako nam Se priviđala, nije nikada vezana do kraja za neposredne spoljne događaje, već za život uopšte. Prema tome, atmosfera ili određena tumačemia u postupcima likova ne smeju da budu postavljeni tako da deluju detronizirajuće na podsvest ili da opstojavaju kao uzroci u nedvosmislenim formama. Iz naše savremene perspektive svi fi fizički događaji pre deluju kao nekakva iluzija nego kao realnost. Istinski modđern' tumači Čehova danas feže da obiektiviraju na sceni tu podsvesnu tragediju koja podrazumeva latentno prisutan sukob čoveka sa svim spolinim i unutarnjim man 'jfestacijama života. U tome i jeste aktuelnost Ivanova — tog suvišnog čoveka i izgnanika koji čak i u ovom trenutku neće biti sigurno u potpunost! definisan. Njegova sveobuhvat nost nam izmiče kao što i njemu

beži život, pa koliko god om pripada .

jednoj određenoj društvenoj sređini, toliko je i vanvremenski i u sebi na neki način obnavlja

sve one sukobe sa kojima se biće

susreće na svom putu ka smrti. Zato pisac i odbija da sudi svojim likovima i sav se sa setom prepušta opisu onog što je bitno. Mi danas, u fim opisima otkrivamo sa lakoćom svu apsurdnost života, tako da nam oni istovremeno pomažu da se orijentiščemo prema svetu i da zaključke do kojih dolazimo uključujemo u naš sopstveni setnzi-

bilitet. |

Iza toga — potpuno

ei

STRANAC U ŽIVOTU

Dosađa koja obuzima Ivanova nije ništa drugo nego svest o porazu u nathrvavanju sa životom. Ne razdvaja li realnost čoveka od njegovog sopstvemog bića — da bi mu se ono na kraju učinilo kao nedostižna nada ili izgubljeni svet ilu= zija? Upravo ovo čini Čehova toliko bliskim savremenom čoveku jer mu omogućava đa sagleda tu podvojenost koja postoji unutar njega samogi stvari koje ga okružuju. Otuda čovek i beži od takve slike sveta, nastoji da prevaziđe svoju teskobu i samoću dok mu se smrt ne učini kao jeđini realni kraj. Kod Zavadskog fo samoubistvo nije delovalo kao razotkrivanje, pa je razumljivo da sve ono što je ovom činu prethodi!o nije iz te perspektive i objašnjeno. Ova smrt nije slučajna l ona dolazi kao prirodna posledica svega onoga što se . dogođilo u čoveku. Zato Ivanov ı

pruža tolike dokaze Svoje, savrc- .

menosti, pa mu nije potrebna tako pretrpana scena (Petra Pašića) na kojoj reflektori pored upaljenih · svećnjaka, providnih kulisa i panoa u pozadini deluju kao ponižavajuća trivjjalnost. - i i

Zavadski, međutim, pruža mnoge dokaze o svom velikom iskustvu i

poznavanju scene. On tradiciju shva ta pre kao “podržavanje starih formi koje su Već odavno izgubile svoje značenje nego kao podsticaj za svoje sopstveno sagl»đavanje materije. Iz današnje „teatarske perspektive neđopustivo je, takođe.

da se u ovakvu predstavu uvlače

elementi groteske i spoljne karikaturalnosti u likove pa i u same situacije, Jer ta sociološka predu-

beđenja od kojih je i sam Čehov

vZazirao nisu isto što i ona unutar– nja ironija koja izbija .iz ništavilu Zar na kraju Čehov mnogo više ne krije nego što otkriva — tako da su glumci i gleđalište apsolutno uključeni u dočaravanje koncipirane slike sveta protivurečnosti prikrivenih prividnim jedinstvom realnosti i čoveka. Ono, što je iskustvom najviše post'gao Zavadski nalazi se u finalnoj sceni

prizori, u kojma., dominira odnos između Ivanova i, mlađe Saše, gde se osećajnost ,foliko uskovitla da

ya joi ie na trenutke teško poreći u

'bedljivost. ·:

ovako.

trećeg i u četvrtom činu; to su oni.

prividnih

U ovoj predstavi Jugoslovenskog tramskog pozorišta ostvaremo je v:še uloga koje su delovale sveže i nadahnuto. Oga Spiridonović donela je Babakinu, mlađu udovicu

i posednicu, u vedpnom „zanosu, smelo, sočno i raskošno. Ali. takva kreacija zahtevala je manje krutog, bledog i nesigurnog partnera kakav je bio Karlo Bulić u liku Šabeljskog. Joža Rutić je sa menom dao Lebedeva, ispoljavajući iskren, neposredan i prirodan „karakter. Jednostavna je bila i Maja MBelović, ali tamo gde se spoljni zahtev nije osećao i gdđe se umetnica mogla otrgnuti od koncepcije, njena Sara je delovala upečatljivo i potresno. Rahela „Perari (Zinaida), Nevenka Mikulić (Avdotija) i Milan Ajvaz (Kosih) zaslužuju svojom bDOjavom pažnju, dok je Saša Snežane Nikšić imala ljupku svežinu, lepolu mladalačke čednosti i upornost da se lična sreća žrtvuje Ssvesnoj nameri; snažni. završni monolog ju je, na žalost, pokr:vao i gospodario njenom ličnošću tako. da se jedva

' nazižao skromni temperament.

Dočaravajući Ivanova kao posebnu i tragičnu individualnost Stevo Žigon je ispoljo svoj matematički precizan duh: svaka reč, gest i emocija su u potpunosti provereni i usaglašeni sa rediteljskim intencijama. To mu je davalo izveSsnU sigurnost i spokojstvo, pa se činio daleko superiorniji od ostalih, Ali,

'kada se Sve sumira stiče se utisak

da on ipak nije pravi Ivanov. Jer, Žigon nije sve te reči, a da tre govorimo o postupcima, sagledavao iz sasvim određene svoje perspektive, tako da je to bio niz izvan-

· redno upečatljivih detalja: koji ni-

kako đa se ispolje i reaguju 2Z8jednički kao jedinstven .svet. Pravi

život. je. ostao nekako prigušen, na

dnu bez snagć da sazre:.u ovoj, priznati je, vešto istkanoj konstrukciji, To je i razumljivo, jer su iza svake reči ili reakcije stajale brane koje je. sam Žigon postavio svojim po znatim manirom koji zazire, od sve-

sa što je prirodno i ljudski jedno-

stavno. Ovom Ivanovu nedostaje ona .neophodna širina duha koja više preobražava reči i oslobađa ib istina nego što insistira na značenjima.

8 0. Bu Petar: Vojk

a

Balada. o ratnicima

TI POBEDNICI I. POBEĐENI zauvek će pamtiki ono polje na kome se odigrala' bitka. Pamtiće točkove haubica u blatu, probušene šlemove .i prazne redenike od mitraljeza m kojima su se nastanili gušteri. i TFamtiće dok su živi. Ona Pamtili su to od kako postoji svet, jer od tada postoje i ratovi i pobednici i pobeđeni. I jedanput za uvek, to bojno polje ma kako se zvalo, upravljaće „mjihovim životima i mutiti tihu sreću mjihovih mimih noći. To polje, u blatu, pod kišom, O Dečaci koji dođu posle, mnogo gođina kasnije, neće mati da li na tom polju raste kopriva ili ječam, neće takođe znati jesu li linije. rovova bile okrenute prema Severu ili prema Jugu, jer zemlja lagano klizi i zalečuje brazde ko jima je. izrovana prekrivajući i poslednje tragove rata. Sve tragove, sem onih koji postoje u raknicima. I u pobadnicima i u pober đenim. I sve što dečaci budu mogli da vide od. rata biće vojni muzeji, ncprijateljske zastave oborene pred mogć ekskurzija iz provincije i umor njihovih očeva ratnika. - : Ti daleki cdsjaji rata, stigli uu i do naših dana u obliku, dve televizijske drame, koje su napisala' dva veoma mlada autora. CC „jj

OdsJa;ji · | |

MA KAKO BIO srećno uređen jedđam svef, u njemu uvek ima mesta za ratnju, Polrebno je biti glup, pa je ne primetiti. U jedmoj veoma, veoma sređenoj i veoma srećnoj severnoj zemlji Švedskoj, gde: svi utanovnici peru redovno zube najmirišljavijom pastom, čak i u njoj, poneko potegne pištolj prema svome bledom čolu.

U ovoj zemlji u kojoj živimo, još ima. mno= go, mnogo porodica i veoma mmogo starih žena, koje uoči Nove godine, pred postavljenim obiljem i svećama i felevizijskim zabavljalimay;y počmju da plaču za onim koji nikada neće stići, Postoje takođe i ratnici. Postoje i dečaci, kao što smc videli iz dve poslednje televizijske drame beogradukog. studija.

Jedam od njih zove se Filip David, 1 napisao je „Baladu od dobrim ljudima“ drugi se zove Slobodan, Stojanović, i njegovu dramu „Tuga“ gledali smo. pre dve nedelje.

I jedan i drugi ·imaju u sebi po jednog prokletog crva, koji izgleda da smota ljubiteljima mirišljave paste za zube. Taj crv. ne da im mira i oni pdžinju da tragaju za odsjajima rata. : ı \ 5

Ako je neko u vreme ratnog haosa mali dečak, i ako vidi maskirane tenkove i nokeljude koji se obešeni klate na vetru, also je neko pošten, dovoljno pošten da mu san ne postane kupovanje frižidera, onda taj neko počinje da traži, šta je ostalo od svega.

Filip David traži

OVAJ MLADI PISAC pronalazi Jonatana, čoveka koji je izdao svoje pleme i koji luta proklet po svetu i nigde nema mira niti sna. Na jedan speciifčan jevrejski način, blizak Šagalovim vizijama i onim prekrasnim minijaturama iz Hagade u koje su upletene mnoge drame, m dovodi izgubljenog sina sa njegov'm bremenom izdajstva do roditeljskog doma. Praveći neoklasičnu dramu u ritmu čulne balade, Filip David uspeva đa outvari retko dragocem i pun zvuk, sližan duvačkim instrumentima na kojima tako vešto i tako tužno sviraju njegovi saplemonici, Slobodan Stojanović traži \

NA NEKOM TAVANU iznad velikog trga, živi čudan neki čovek, crtač stripova. O Whonopcima vise flaše vina, divna i retka kolekcija. izgleda da njega sem te kolekcije, poćerke Katarine i nekih svečanih datuma, malo šta zanima na ovom uspešnom svetu koji menja kabinete i sekretarice.

Njegov prijatelj, ima, naprotiv, sve što bi trebalo da ga učini srećnim — pristojnu suprugu, kćerku, moćnog rođaka i uskomo fabrilru aviona.

Dešava se najdirljivija stvar koju sam video na televiziji. Kao u vreme u kome smo bili deca, rado menjamo svoj skupi tricikl za lađu od hartije u rukama nekog drugog. Svoj' komfor. za tavan na kome žive srećni ljudi. Branko Belan je divno zapazio koincidenciju između „Harfe trave* Trumana Kepota i „Tuge“, U Kepotovoj knjizi, stara tetka i deca beže na viscko drvo da bi izbegli jedan glupi, glupi Sve gde 50 pot ratnik odlazi na tavan, na kome je dobro, na kome nema usmpeli ga i mođnih rođaka, Me SF

Sta su pronašli?

I JEDAN I DRUGI PISAC okbkrili su činjenicu, po ko zna koji put otkrivenmu, ali još uvek svežu i novu — činjenicu da čovek koji je jeđanput dodimuo smrt, nikada ne može biti srećan na glup način. Oba mlada pisca obogatila su tok naše mođerne književnosti dvema bajkama, u kojima postoji, s obzirom na zapenušanost njihovih godina, začuđujuće razumevanje i osetljivost za ljudsku neuyreću.

Te drame mogle su biti i veštije napravljene, ali čemu? |

Na svetu postoji toliko veštih drama od kojih vam usta „ostaju bljutava. Gotovo svako obrazovam u srednjoj školi, danas je u staniu da napravi jednu veštu dramu. Bajke, naprotiv, nikada nisu vešte — zbog toga ih volimo, zbog toga su dirlj:ve i uvek nas uzbuđuju na načm na koji su to činile dok nismo postali isuviše vešti, isuviše stari.

Kao gledalac koji piše o televiziji, mogu samo da smelim dečacima kažem:

—~ Hvala!

Momo Kapor 7