Književne novine

BOŠKO RISIMOVIĆ-RISIM Galerija Doma JNA

LOKALNO PODRUČJE, njegova atmosfera i ambijent, događaji iz bliže ili dalje prošlosti, predstavljaju za neke slikare u nas nedvosmislenu pobudu, neposredan motiv koji u jednom smislu određuje njihovo stvaralaštvo, usmera-

va ga ka onim putevima koje bismo mogli na-

zvati nacionalnim. Ipak, ovaj pojam nacionalnog često je ekspliciran samo slikarskom temom i otuda ga moramo primiti uslovno; njegovo značenje je u najianju ruku relativno.

edan od predstavnika spomenutih opredeljenja je i Boško Risimović. Posle njegovih ostvarenja u duhu narodne umetnosti, krajputaša, dvodimenzionalnog tretmana, dominirajuće naivne stilizacije ı tamne tonske game, Jednog koncepta u kome je anegdotika predstavljala gotovo fokus slike, Risimović je posle dužeg »ćutanja« izložio svoje majnovije radove, Otiskujući se sa folklornog kopna, napuštajući ranije motive, Risim nije potpuno raskinuo i sa srbijanskim podnebljem, ali je u mnogom pogledu raskinuo sa ranijom interpretacijom viđenog. Promena tematike, ne podrazumeva i neke esencijalnije preobražaje. Međutim, Risimova. današnja vizija pokazuje zaista jednu op•· štiju, radikalniju promenu, jednu drukčiju plasičnu ideju, Ranije deskriptivno shvaćen predmet sada u dinamičnoj plastičnoj konstelaciji ima i sam likovno značenje. Uopšte, težište se Pomera — od opisa kreće se ka sugestiji, od iterarne idile ka likovnoj transpoziciji. ZasniVU svoja dela na klasičnim iskustvima, ispo |BRVRJUCI u isto vreme budnost i za meka aktuelna strujanja, naročito u domenu nove figuracije, Risimovićev doživljaj srbijanskog predela, zagledanost u predmete iz svakidašnjice i težnja da im se da jedan savremeni smisao, pokazuju ne samo napor slikara da prevaziđe neke svoje već oveštale relacije nego 1, bez sumnje, predstavljaju kvalitetni skok, osveženje i u širem smislu. Oživotvoreni kroz interakciju i potenciranje različitih planova i prostora, vertikala i horizontala, zvučnih kolorističkih odnosa, Risimovićevi prostorni pejzaži, u kojima je detalj eliminisan, a proporcije podređene lNovnoj ideji, zrače elementarnošću, sugerišu, u jednom TORO smislu, autorovo Yoistovećenje sa živopisnim fenomenima prirode.

Današnje figurativno slikarstvo Risimovićevo nije nastalo ad hoc, ono ima svoje opravdanje u ođnosu na ono Što je on ranije „radio, ž rekao bih da je to put od folklorno-regionalnog ka opštijem, univerzalnijem.

SLAVOLJUB ČVOROVIĆ

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

i PRVO VREME obuzet slikarstvom, Slavoljub Čvorović je sada, u istraživanju savremenih grafičkih mogućnosti ozbiljno usmerio svoje napore ka grafičkom mediju. Ovladavši dobro tehnikom upravio je svoja interesovanja na PDprobleme grafičke materije koju efektno plastički tretira, ali koristeći se i drugim izražajnim sredstvima: kolorit i svetlost nisu strani ovom autoru. Njegovi grafički listovi, u kojima se oseća korespondiranje sa svetom predmetnosti, poseduju jedan kultivisani ritam tonskog zvuka, svetlosti i izražajne grafičke strukture. Naročito po svojoj likovnoj čistoti, ekspresiji i boetskom zračenju ističu se grafički listovi: Pre: TII, Jutro na Monmartru, Buvlja pijaca i et.

ALEKSANDAR BRUSILOVSKILI Galerija Grafičkog kolektiva

PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA slika i crteža Aleksandra Brusilovskog pokazuje veoma netjednačena ostvarenja ovog mladog autora. Njegova ulja mahom još nisu prevladala amaterske napore, dok se među njegovim crtežima mogu naći znafno bolja rešenja.

Vladimir Rozić

Zorica VUKOVIĆ

Dve pesme

H OĆU da te bolim zbog svog stida hoću da te molim vrlo ponosna

hoću da te lažem

iz svog vida

hoću trajahje

od tvog prkosa

Z AŠšT O mi duvaš ruke kad nisi vetar

zašto miluješ glavu

zar si fi nebo

zašto oblačiš sehku

kad tela nemaš

zašto olvaraš oči : zar opet muhju spremaš

ISTINSKE MAJSTORI

Božidar BOŽOVIĆ

ran, u svoje vreme, za tek osnovanu trupu (da-

mas među najslavnijim) Njujork Siti Baleta,

IZ NEKIH RAZLOGA Koje je teško shvatiti, a još teže prihvatiti, kad veliki i poznati baleti žele da se predstave drugde u svetu, skloni su da na gostovanje ponesu program kakav nikad ne bi izvodili u svojoj sopstvenoj kući. Kada se u Beogradu, pre nešto više od jedne decenije, pojavila prvi put grupa sovjetskih baletskih umetnika — grupa, doduše, a ne trupa program se sastojao od sasvim kratkih odlo-' maka, numera čak, sa akcentima na virtuozitetu, pa i na elementima akrobatike. Baletski stručnjaci i dobri poznavaoci (koji su, uostalom, znali šta znači jedan Bolišoj) mogli su da iz ovih odlomaka odgonetnu kakve mora da su njihove predstave; oni koji o baletu manje znaju, bili su oduševljeni čistim virtuozitetom, fantastičnom preciznošću, spektakularnošću mumera i nadliudskim skokovima.

Kraljevski balet iz Londona, do pre nekoliko godina slavan pod svojim mprvim imenom Sadlers Vels, na turneji kroz nekoliko zemalja, došavši u Beograd sa kompletnim ansamblom (osim orkestra) nije, naravno, ponovio ma isti mačin ovu grešku, ali je ipak došao sa iednim mešovitim propramom kome se moraju. staviti zamerke, Prve večeri izvedene su četiri stvari: drugi čin »Labudovog jezera«, kratki balet Džordža Balanšina.na Serenađu za gudače takođe Čaikovskog, liubavnu scenu (pas de deux) iz »Rajmonđe« Glazunova u koreografiji glavnog i dupogodišnjieg koreografa ovog baleta Frederika Eštona, i, opet u Eštonovoj koreografiii, balet u jednom činu na »San letnje noćje Šekspirov, na muziku Mendelsona.

Sasvim je prirodno da, istrgnut iz celine, drugi čin »Labudovog jezera« nije delovao onako kako bi delovao u sklopu celog baleta, jer ovako nema one magije koja dozvoljava da se i danas baletske bajke primaju kao jedna viša vealnost. To se još u većoj meri odnosi na odlomak iz »Rajmonde«, koji je, istrgnut iz konteksta, delovao kao jevtina lirska patetika (što u sklopu celine nije) i kod koga se, ovako, videlo da su dekor i kostimi kič najgore vrste, pa je sve zajedno davalo, nepotrebno i meo-

pravdano, utisak neke vrste eksportnog dampinga. Da bi šteta bila veća, upravo u ove dve tačke programa nastupila je Margot Fontejn, nesumnjivo najveća umetnica koju je ovaj balet imao i jedna od majvećih poslednjih decenija u svetu. O njoj je teško govoriti, ali vredi zapaziti đa je čak i za poslednjih nekoliko godina, kad je već na izmaku jedne blistave ka-

rijere, dobila još više u zrelosti, u prefinjenosti

i nežnosti, ne mubeći svoju savršenu tehniku i smirenost: njena umetnost još više zrači svojom ukupnošću.,

Eštonov balet na »San letnje moći« je na svoj način zahvalan, jer je veoma dinamičan, pun groteske i komičnih mumera, ali u prevelikom rasponu između sfere nerealnog i lirske potke nema snagu dela koje se đuže pamti. Bilo je, međutim, istinsko zadovoljstvo gledati jednu mlađu lirsku balerinu, Dženifer Peni, za koju se i na osnovu jedne ovakve role (Titanija) može sa dosta pouzdđanja reći da obećava lepu karijeru,

Kruna večeri bio je, nesumnjivo, kratki balet Balanšina na Serenađu Čajkovskog. Stva-

dakle za sredinu koja nema tradiciju klasičn' baleta, ali na primesama, upravo stroge klasične baletske tehnike, ovo je izrazito delo iz reda »čistih« baleta, čistih kao što je čista neprogramska muzika — i ona ma koju je postavVD, uostalom — kod kojih nema fabule i ono što pleni to je igra kao takva, pogotovu kad je ovako savršeno izvedena. Ovakav majviše i odgovara temperamentu ansambla Kralievskog baleta.

Oduševljen aplauz i aklamacije britanskim umetnicima posle predstave druge večeri Dotvrđuju činjenicu da je najbolji način za predstavlianje vrednosti jednog baletskog ansambla taj da se prikaže jedan „celovečernii, komplefan balet, Oni koji su unaored žalili što niie izabran neki od uobičajenih velikih klasičnih baleta sa tradicionalnog repertoara svih baletskih trupa promenili su kasnije mišlienie. Prikazan je našoi publici nepoznati balet »Uzaludma predostrožnost« (»La fille mal garđeć«) na muziku Ferdinanda Herolđa i u koreografiji Fređerika Eštona, balet star preko 170 godima (1789 ) i obnovljen. u ovoj verziji, tek 1960, To ie Đaletski komad rustikalnog tipa, sa fabulom, vedrom, iz seoskog Života, ništa maivniiom, mora se reći, od fabula nekih savremenih baleta istog rođa, Koreografija po baletski veoma zahvalnom libretu i uz muziku koja ie slobodna adaptacija 1 obrađa jedme verzije iz 1828. godine zaista je izuzetno maštovita ı duhovita, tako da neko ne mora biti strastam ljubitelj ili osobit poznavalac baletske umetnosti, a da ipak sa najvećom mogućom pažnjom i zadovolistvom posmatra ono što se dva sata zbiva ma sceni. Za linmbitelje je tu čar izvrsnih koreoprafskih detalja, a iznad svega majstorstvo, lakoća i šarm sa kojima čitav ovaj ne mali ansambl pretvara ideje i rešenia koreografa u virtuoznu baletsku predstavu (pri čemu su, na dve

,

alet, možda, -

uzastopne predstave istog Gana, sve solističke, pa i neke karakternć epizodne role, igrane u al-

. ternacijama!).

Rafali koreografskih dosetki i majstorska igra svih solista nisu uspeli da oduzmu sjaj jednom izvrsnom paru, primabalerini Aneti Pejdž i Kristoferu Gejblu. Pejdžova, koju pamtimo iz vremena kad je tek postajala zapaženijom solistkinjom, izrasla je u umetnicu velikog for. mata, kakvu bi svaki ansambl na svetu mogao samo da poželi. Uz izuzetnu figuru, uz briljantnu tehniku koja joj omogućuje apsolutnu la. koću igre, uz tako suptilnu i prirodnu mimiku kakva je retka i kod najvećih balerina, ona

seduje ujedno i vitalnost i nežnost, i precizmost i krhkost, u svemu jednu izuzetnu umet. ničku izražajnost. Njen partner Gejbl, koji odiše nekom vrstom dečačke svežine, podseća na dobre ruske igrače, ali sa mamje naglaše. mom atletskom robustnošću. Muški deo ansam. bla, solisti posebno, znatno su bolji nego do pre nekoliko godina; pada u oči razlika izmeđii nekad dominirajućeg tipa članova koji su bili više partneri balerina, igrači klasične baletske podrške, i ovih danas koji su, uz to, i baletski umetnici za sebe. . . |

Sve u svemu, utisak ie, kod onih koji su vi. deli program obe večeri, nedvosmisleno povoljan, mada slabiji, nego što bi bio da je re. pertoar bio drugačije sastavljen. Za žaljenje ie i to što, kad se već orijentisalo na više kraćih komađa za prvo veče, nije probrano tri ili če. tiri od majboljih kratkih mođernih baleta mlađih britanskih koreografa, koji zaslužuju sva. ku pažnju umetničke javnosti i van svoje zemlje. Ali i ovako kako je bilo, ipak je prošlo jedno gostovanje koje Je vrhunski umetnički doživljai i koje je ne samo omogućilo da Beograd vidi jedam od dva ili tri najveća baletska ansambla sveta, mego i podsetilo, poučno, na neke istine. Na primer na tu da je dovoljno imati dva ili tri prava stručnjaka, vrelo entuzijazma koje se neće lako iscrpliivati u sporovi· ma oko efemernih i prizemnih pitanja, i ne tako mnogo materijalnih sredstava, pa da, se za tri i po decenije strasnog i upornog rada od mekoliko devojčica i dečaka dođe do umetničkog tela koje je pojam vrednosti, standard za poređenje, i bogafstvo savremene svetske kul.

ture,

IZ BALETA »UZALUDNA PREDOSTROŽNOST« '

TRAGUNIZ VIZIJE |

ČEDOMIR MINDEROVIĆ

U TOKU MOG STUDIRANJA u Beograđu (od 1929—34) upoznao sam se sa Čedom Minderovićem, čini mi se, kod Jovana Popovića, Poznavao sam svaku njegovu stvar kad bi je objavio, a meke mi je pjesme i članke čitao i u rukopisu. Sreli smo se na zajedničkom poslu, iako je on bio mnogo mlađi, Najraniji pomeni o našoj saradnji nalaze se u pismu Jovana Popovića, iz

| 1935. gođine, kad sam bio profesor u Gospiću:

— Rekao sam Čedi da fi pošalje Stvaranje. Sad treba da izađe drugi broj. —

Drugi sačuvani dokument saradnje jeste „Naša knjižica za prosvećivanje sela“ br, 9—10 1937. koju je Minderović uređivao, a izlazila je u Novom Sadu. U ovom broju preštampao je moju reportažu sa motivom iz Crne Gore „Lipov čaj“ iz tadašnjeg beogradskog lista „Pravde“, gdje sam neko vrijeme bio novinar (poslije otpuštanja iz Gospićke gimnazije 1936, zaposlio se u tom listu, pa nakon nekoliko mjeseci otpušten i odavde, kad je policija opazila da je tu zaposleno još nekoliko mojih drugova, koji svakako nisu bili pasivni u revolucionarnom radu, te su jedan po jedan poslije mene svi otpušteni). Sa tim brojem »Naše Kknjižicee kod mene se nalazi očuvana i mala „Narodna čitanka za nauku i književnost“ br. 26 iz 1940, čiji je vlasnik i urednik dr Dragoljub Sretenović, ljekar, On je bio 1932. upravnik Doma stuđenata i, zajedno s nama, napustio je Dom kad su nas, zbog četvorodnevnih demonstracija i barikađa, Yraspustili. Stvarni urednik je bio Čeda Minderović, što se vidi po saradnicima koje je okupljao, po prikazu njegovih propovijeđaka „Uska ulica“ Jovana Popovića, pa i po oglasu za ovu knjigu priča: „Prepovučujemo zbirku pripovedaka našeg mladog Izjiževnika TI. Katića, Uska ulica“ itd.

I Katić je bio pseudonim Čeđe Minderovića, a uzet je, mislim, po njegovoj ondašnjoj drugavici Keti (Kata).

· U vrijeme moga ponovnog nastanjenja u Beograđu, poslije otpuštanja, često sam svraćao kođ Minderovića u maloj radnji koju je držala njegova Keti, na uglu Braće Jugovića i Skadar-

S ČEDOMIROM MINDEROVIĆEM PRE I POSLE RATA

ske ulice. Tu je Čeđa radio na malom, improvlizovanom, spratu iznad radnje. Tu je on kucao na mašini, ili zamenjivao svoju drugaricu kad bi izišla. On bi se pokazivao samo ako je došao neki kupac ili neki od njegovih prijatelja. Tu mi je otkucao veliki dio pjesama „Šume“ za drugo izdanje, kao i druge neke pjesme i članke. Između ostalih i veliki prikaz na jedno književno veče na Kolarčevom univerzitetu, gdje su učestvovali, poređ ostalih, i Jovan Popović i Veselin Masleša. Pisao sam o onome što mi se dopalo, i o nedostacima toga večera. Čak pravio i neke estetske opaske. Članak, pod inicijalima M. M. (Mirko Mitrov), poslao sam listu „Zeta“ gdje je objavljen. Čeda Minderović je smatrao da sam ovaj veći prikaz napisao vrlo objektivno i nepristrasno. Ja sam se ipak u tom pogledu s njim konsultovao, jer je i on prisustvovao tom Večeru. Minđerović je napisao i prikaz na prvo iz” danje „Šuma“ (Nikšić—-1938) u časopisu „Život i rad 1939“ br. 28, gdje me, iako smo bili saradnici, nije nimalo štedio u onome za šta je smatrao da je pravo. Ni ja se nijesam zbog toga s njime nikad sudario.

Kako se vidi naša saradnja je održana sve do rata, a nastavljena i poslije oslobođenja. -U toku rata nijesmo se sreli. Poslije oslobođenja, kad je Minđerović došao za urednika „Naše književno“ sti“ objavio mi je pjesme „Slap“ i „Tunel“, Razumije se da sam i ja tražio njegovu saradnju u časopisu „Stvaranje“, čiji sam urednik bio od OBRIVaRJR 1946. do 1953, kad sam prešao u Beor grad.

Sačuvao sam fri pisma Čedomira Minderovića iz 1951. godine, u vezi sa mojim radom „Književnost naše oslobodilačke borbe“. Ovaj rad sam počeo kao predavanje, pa zatim prikupljao podatke, da bih obuhvatio sve književnike koji su bili u borbi i one koji su pisali o našem ratu neposredno poslije oslobođenja. Iz svih republika, od pojedinih meni poznatih književnika, tražio sam da vide ono što sam napisao o piscima nji-

Nastavak na 9, strani

Mirko Banjević

KNJIŽEVNE NOVINE