Književne novine

Danijel DRAGOJEVIĆ

KANTATA

NJIGU S} OTVORIO, viš :32) Postaješ slovo. Tijesna O DA.Ć šatori. Nejasšan put, Iatajuća prašiho. f

Prvi glas

Bilo je. zvonhika da najave vođenje

Oslove, spomenu grešnika. Bilo je Šrčbuika.

IU novoj abecedi hijerarhija je zbrisana:

Svjetlost i moj grijeh, pobožnost i sveopći seks

Družaju jedno drugome ruku, izjednačuju se, nastavljaju ne

· Bitka je odavho započeta. Odajemo konačno gočali ba ae Belzebuba.

Drugi glas

IJ onome što predajemo plaču,

U nečemu od frenetičkog veselja,

| nečemu od onoga što zubi hvataju...

Ništa nije izgubljeno, ako je vidljivost i loša.

Prvi glas

Pod provom Madona s djetetom

lo ulja i vina. Ali zaludu spominjanje unazad Brodovi sada plove s većim faratiiq, Brođolom Li bio teži, |

POEZIJA -

COCCO vale aaa nuo o a a O a | | i a a u ai adi i a a La O RR U i O u

Putuju, s hjim na poseban mačin vezuju šal, i uvijek s nova čekaju proljeće.

Pouzdanja, pouzdanja u ono za što je pilot

Leteći po nebu slijep, oto što se čeka ne posjeduje,

Da imamo vremena slušati ne zapovijeđati,

Da imamo vremena imati vremeha.

Prvi glas

Gledao sam kada se rađao, čuo sam plač,

Asmođej se užurbao, ostavio mu je pođ jaslukom privjesak sreće. Bit će s nama u revolucijama, u bankama, na kongresima. Tko će noći reći Ne?

Drugi glas Ljubavniče ozlojeđehn od nmeuspjelih početaka, Što mjeriš, znaš, zamjeraš i svladavaš, Prva će lada hrabrost sve izmijeniti, naprijed. Ogleđalo stoji iznad stola, spasilac to hije. To je samo žedna životinja, to je samo gladan čovjek Koji treba svoje pravo lice; Putnika na raskršću uputite prema gradu, jedinom gradu.

Prvi glas

Mnogi su gradili, na danjoj svjetlosti sve se raspadalo. Vraća am se samo naše konačno tijelo.

Gomilaju se geste, akcije, misli.

Znanje i vještina od staraca prave mođhike,

Čekaju se turisti koji se sjate u ovo doba gođine. Vraća nam se naše konačno tijelo.

Ne pobjeđuje mi sunce hi kiša, ako he klija sjeme. Što je u sjemehu?

Ima iih koji rastu he cvjetaju, ;

Koji cvjetaju a he dohose plod, u sebe pouzdani

Siromaštvom stiču hepregledna blaga,

Njega hvalimo! E

Prvi glas

U beđekerima nema, mi također he znamo gdje je što he znamo ) i pogrešno slutimo. Izlazimn po svježoj travi, s mišlju oko jezika, za movim | radostima, I odmah na čistini pretvaramo anhđele u želje, želje u ; posjedovahje, Posjedovantem se svršava. To je radosno. Na povratku, u ovom danu zdravlja i blagostanja, Dok pada iedno kršćansko veče, gledamo U zgoološkom vrfu orla kako s mesom u kljunu Udara u žicu i pada, i ponovo širi krila. Djeca se smiju, TI to je radosno.

Drugi glas

Kada si izašao iz kuće i nisi joj se vratio,

Ostaje ti da sravnjuješ pokrete, pismena i instrumente: i što ohda, kuda dalje?

Tako i najbolji idu ođ lagodnoga bijesa do očaja,

Tako i najbolji ostaju na putevima.

Ptice svoj put znaju i djetelina čeka ranu kišu,

A mi, uviđajući sljepilo, ostavimo pred vratima staro odijelo

Drugi glas

'Koji su otvorili vrata očaju, Ućinili su to zbog uske radosti me muke, S očajem ukrašavaju, kosti,

GOVORENI POSJET HIPODROMU pomoU gao mi je da se sjetim zgoda iz ranog dječaštva u kojima su konji, zamagljeni vrućicom, uzbuđenjem, u svjetlu priškiljene pe trolejke, preskakivali preko moga kreveta a ja se bacao, otkrivao znojno tjelešce i užasno bojao da će zadnjim, nedovoljno skvrčenim nogama zapeti o moju bradu i tresnuti svojim ogrom» nim, zaobljenim trbuhom na moj, tanak i nje žan, Hladnć obloge prekrivahu mi čelo. Privi đali su mi se konji s puzdrom do zemlje, velikih omih jaja i oštrih, jakih repova. Penjao sam se uspuhano uz njihove UBO skliske slabine, a oni kao da su se smijali frkćući gornjom us· nom, otkrivajući žuto zubalo. Nisam bio u stanju da svladam sklisku dlaku njihovih bokova. Ničega za što bih se uhvatio, nikakve petlje u koju bih ugurao stopalo i vinuo se na topla, guslame izribana leđa. Udarao sam ruka·

ma potrbušnicu, štipao pupak jer ga nogom, ma kako je visoko izbacivao, nisam dosizao,

Stajao je, taj konj, nepomično i izazivački, ali ·

mimo kao da je svjestan da ga ne mogu s mie sta pomaknati, Pazio sam da se slučajno ne na• đem iza stražnjih nogu. Vidio sam ljude koji su čitavog života patili od želučanih bolova sa· mo zato što su jednog kišovitog dana, prije negoušto-izađu na blatne puteve, neoprezno veziVali rep nekom poganom ćudljivom vrancu.

. To veče u našoj staroj štali (još je živig djeda, zidar zvonika i čitač knjige narodnih bi. ljnih lijekova po koju je išao čak u Trebinje) Sluga koji je napajao konje sledeći na jaslama 1 zviždeći, pozvao me da pridržim kantu. On je s praznima otišao na. dvorište, k bunaru, Često bih otrčao iz polumračne sobe u kojoj je maj-

novinskim papirom čistila zagaravljene cilin dre, hukajući u otvor i prinoseći ih prozoru, u štalu i tamo vrhom bičala čačkao po krav ljim šupcima. Krave su ljutito šibale repovima 1 smiješno migoljile sluzavim konusnim miši.

Ima. Sluga me je nagovarao da mokrim po gu bicama, Veliki jezik hvatao je kapljice mok· Taće i oblizivao oko vlažnih nosnih šupliina, Pijanci koji su teturali i sami sa sobom razgoVarali praznili su svoje mjehure kraj vrtne og: Tade, pa su krave, dolazeći s livada, požudno lizale daske ne dajući se od tog mjesta.

Radio sam još razne stvari na koje me je šluga nagovarao jer sam stalno trčkarao za njim i najradije se muvao po štali, Kao i to

kad je on otišao po vodu na bunar, a me We ostavio izmečuu jasala i konja, da pazim na kante. Konji već bijahu nahranjeni, a stelja za noć ravnomjerno razgrniena, Od vremena do Vremena podigli bi prednju nogu i obijesno spustili kopito na pod od cigala, Onda bi još dublje U kantu turili glavu.

Sluga se vratio s punim kantama. Voda sd bibala i pljuskala na slamu. Bio sam sretan Šlo sam ga uspješno zamjenio, pa poskočih vraćajući se starom poslu, zadirkivanju krava,

Vjerojatno se konj, glave zagnjurene u kantu breplašio mog skoka i instinktivno ritnuo „stražnjom nogom. Dobio sam udarac u prsa i One Sviješten pao na naviljak sijena. Željezni paroš ci vila virili su nekoliko centimetara od mog bedra, (Mama je to puno puta prepričavala Todbini i gostima spominjući moie naipogibeljnije i najdramatičnije trenutke.) Sluga me kao dojenče umotao u stari gun i orskao vodom. Ali nisam dolazio k svijesti. Onda je pozvao Toditelje koji su gotovo POL: : i

K čitavu noć govorio nag aa PAJERO ri u kojima su konji galoPirali ravno na me s kolima punim krompira, a neki put i trulih bundeva koje su odskakale i prskale trulež padajući na vut, mučili su me mjesecima i u raznim variiantama, Jednom sam iurio na, pomahnitalom ždrepcu držeći še :2a

Tatku grivu grebena i uzalud „pokušdyaj da dehvatim uvške. Lefio sam vis ı PpP no n eda i sve više preko slab'na i krsta spuš|BO_ E Drema repu koji bjiaše divlie podignut. Bu e ih se padajući niz tai buini rep, u pjenu ; među stražnjih nogu, na oštre potkove. fu Puta gazili smo široku sivoprlinvu riieku. i jekom ije plovilo lišće i stare konopliine sta ljike, Na samoj sredini koni bi se pakosno pro Peo i zbacio me na šiliate vrhove konoplje i Ja drugi dan od otrovanja ra e lui a iig te zgode zaobilazio konje. aduta aan nosi 00 Petvalu priliku va da me pregaze, Bojao sam se da će se istrgnuti 14 Tuku kad su ih vodili preko dvorišta, nođ Ormom, da ih upreemu u kola. Poneknd su se no: ću odvezali, izletili na dvorište ı tutnjali kop!

KNJIŽEVNE NOVINE

Drugi glas

o fople naše činjenice, i ohda kada su okrute, Rađije s njima nego sa svjetlošću. Uzmimo blato, odbijmo blato; uzmimo suhce, odbijmo sunce,

JI uđimo tiho. S mukom i nadom već smo hašli domovinu. To je put gdje nema prevarhe igre. To je put i dom.

PRICA INŽ ENFNIBBEH NOWZ7BINI ZA

Ornoz7//2

tama. Mama se brinula đa li je uklonjena sje· kira s drvljanika na kom smo predveče cjepali drva i hoće li se konji rasjeći na njenoj oštrici pri toj ludoj noćnoj jurnjavi. Budila bi oca - su ih on i sluga hvatali za ulare i smirivali.

ko bi se to desilo đanju i ja bio prisutan, s vriskom bih se sklaniao iza oraha ili trčao u štagalj. Umjeli su biti neobuzdani! Razigrani, grizli su se, igrali i. propinjali jedan prema drugome, lupajući· kopitom o kopito. Tada sam im se divio i volio ih.

Vraćali su se i pokunjeni, umorno i jednolično klimajući glavama, blatnjavih sapi i po· šprijanih repova, s dugih i za me nedostižnih vožnji kroz šurne, pored tajanstvenih humki i trošnih kuća, kroz prazne poliane pod kosim mlazevima kiše, Pušilo im se ispod trbuha. S leđa i sapi dizala se para i voni tople vlažne dlake. Tada su sami nalpzili staiskn vrata i od lazili u svoju pregradđu i čuvali ostatke sijena.

Bio sam već deran kad sam prvi put ushićeno gledao svijet s konja. Više nisam sanjao konisku zlobu i kopita na svom trbuhu mada je strah i dalje dominirao. S njim sam se već bio srodio, Tek puno kasnije san se izjednačio, kao i kod svih odraslih liudi, s neusnoredivim užitkom. Moje prvo jahanje zbilo se na niivi ku kuruza, u zoru kad je zemlia još crna od noćne vlage i izmučena uroklijyvim pipcima miescčine, Bijasmo sami na njivi, ja i moi rođak Va· lent. On je od malena priintelievan s ikoniima, hranio ih i timario. Ispregli smo jednog i Pri veli ga plugu za okopavanje kukuruza, Dugi se odmarao prebirući suhu djetelinu, Valent mi ie pomogao da ga uz|ašem i smiestim se na deki. Bio je to dobroćudan i poslušan konj. Ravnao sam njime bez poteškoća, Željezne lo: patice pluga zarivale su se u zemlin podrezuiući korov u korijenu i ostavljaiući usku traku vra: vih redova neobrafenom, Maštao sam i nepo:· trebno potezao vođice, tako da je konj primivši signal preko zategnutih žvala ubrzavao ko· rak, a Valent teškom mukom zadržavao plug u rukama pazeći da ne posiječe strukove kuki ruza. Osiećao sam da sam podanren rijetkom privilegijom, jer je praksa da se konji kad rade vođe a ne jašu. Izlazak sunca iz jutarnjih cblaka dočekao sam linmliaiući se na toplim leđima, Noge su mi se klatile u ritmu kojim je koni vukao plug što ie parao i prevrtao koru niive, Bilo je još pleeova ma okolmim niivama ali ni jedan diečak niie iahao konia. Jedini sam ja zadobio tu povlosticu i pnzio sam da je me osramotim, Onda bih se ukočio i izhaeio prsa u pozi premnomosna konianika što mlad i lijep prilazi vojskovođinoi oratnii da iz ruku naočitog prvog ađutanta primi kolain za hrabrost koju je pokazao u jurišu zadnie b'ike, sp”sivši zastavu i na kraju ie zabovši u nepriiateliski grudobran, među mrtve i ranjene vojnike, I bio sam samet u svečanoi ođori s puno siain'h puceta, širita, zlatnih obruba i priđođatom trobojnom lentom preko prsa. Ili sam s jednom od tužnih i zamišlienih Zriniskih, okružen čoporom pasa lovio po šumama oko Čakovca,

Prenuo bih še na zaokretu kad je trebalo pažliivo uvesti konia ı novi red, Ređak Valent na rukama nosio teški pleg i snmuštmo pn tek kađ bi koni zašan među redove, Orma bi zaškripala, a probodena kora tla suho prskala odričući se trave i divlieg: poliskog cvijeća.

Kad sam ma krajiu posla skočio s znoinih

konjskih leđa (sunce se ustremilo na nas kao”

da smo jedini kopački par i kao da bez njegova odobrenja diramo zemliu koia je pod njegovom paskom i u njegovoj zaštiti) rođak Valent stao se veselo smiiati mom nromiisnienom hodu: kao da imam bačvu između nogu.

Zvonimir MAJDAK

Uistinu nažuljao sam žile u preponama i nabio osjetljive karlične kosti. Ali bio sam konjanik i nije mi ni na pamet palo da se potužim na bolove. Ponašao sam se kao kralicvski teklić kod izmjene konja. Trpio sam ničim ne odajući Slatki neplebejski bol. Popodne sam proveo ležeći, nauznak, raskrečenih nogu, ispod jabuke.

U ratu konji su ležali naduvenih trbuha i uvis podignutih, očajno bačenih, ukrućsn'h ili jednostavno smrznutih nogu na fatalnim uzmacima s trodnevnim marševima, na dnu blatnjavih jaruga, na crnom slijepljienom lišću, izvaljeni glavom i vratom u vođu potoka, a ispod njihova grlišta rojile su se pijavice, ležali su isto fako u punom sjaju nepokošene livade jednog ljetnog dana kada se po rascvjetalom svijetu nije moglo zaključiti da se vodi rat i da u male rovove ispod međa padaju vruće čaure iz nauljenih magazina, kada je žito pored svih grmljavina haubica i rasprskavanja mina klasalo na najspokojnijem podnevnom povjetarcu, malo nagnuto i prošarano makovima; konji su grleno rzali nastojeći se osloboditi stupova za koje su bili privezani i ostavljeni je su konjanici ostali ležati u čudnim položajima u malim ·zagušljivim šljivicima iza slamom pokrivenih suša, s bombama oko pasa; nitko ih nije došao odriješiti pa su četvoronožno nabijali po šupljoj goloj zemlji koja je prešla u kolo sablasti, dok su se neki te noći uspjeli osloboditi uz pomoć rafala i raketa na začeli goropadnu besciljnu utrku po napadnutom mjce stu, zvali su gospodare u sedla ali se gospodari nisu pojavljivali, ni komesar zagorske brigade koji je uoči napadaja čitao novine a onda Sč oprostio posavjetovavši nas da utrnemo lam· pu, ni on nije stizao, pa su konji poletjeli skliskim sokakom lomeći noge i mršave vratove, zauzlani uzdama i vođicama, a ujutro su ih ciljali s vrha strmine, čekajući da se skuha Jelo u kazanu, dok su neki preskočivši sve zapreke ostali mirno pasti na pašniaku, čitav dan su ih uzaludno dozivali pravi i krivi, on s brijega i oni ušančeni u dolini, konji su pasli i špancirali sve do podnoć, a onda su se dali namamiti i ponijeli su ranjenike kroz paprat.

Poslije rata jahao sam usopljenog visokog konja oficira Udbe kad su iznenada petorica njih dogalopirali jedne nedjelje na vatrogasnu godišnjicu s velikom vježbom i defileom, pa u našem dvorištu izvukli čizme mekih namreš· kanih sara iz ostruga i dozvolili nama dečkima koji smo igrali sa štrcaljkama, u DOsuđenim kacigama, da ih vruće i prekrite prašinom vođamo u krug. siedeći umišlieno gore u finim škripavim sedlima, Ti su mi konji izgledali tako visoki, a sedla teška, pomalo tvrda i gruba, |oš nova i neulaštena trenjem jahačevih hlača.

Isprva bijasmo zadovoljni što ih ne moramo rashlađivati hodaiući uz njih kako je običaj, a neko smo se vrijeme navikavali na nesvakodnevni položaji tijela u sedlu skrojenu za jaka muška bedra i neumjereno uznosili svaki svoga konja, nalazeći mu skrivene i vidljive kvalitete, ljepotu noge i eleganciju hoda, ali bi nam to dojadilo,i već smo željeli nešto uz budljivije, nešto što se ne izvodi potajiice: pokazati se javno pred zablenutim sviietom koji je došao iz bližih i daliih miesta da pije pivo i čeka janjetinu. Oficiri su se za to vrijeme češ. ljali i prali ruke i nisu nam mogli odbiti molbu. Kroz otvorena dvorišna vrata izveli smo konie na ulicu i našli se pred zavidliivim po· gledima vršnjaka, neranjivi, nepobjedivi i nedokučivi na svojim riđanima i doratima, na po:

Knjigu si otvorio, više je nećeš zatvoriti. Postaješ slovo. Tijesna ti je riječ, Nejasan put, lutajuća prašino.

četku dogodovštine o kojoj ćemo tjednima hvalisavo pričati mjereći i vrijeme od tog datuma, od te nedjelje, vraćajući se neprestano na Veliki događaj. Konji su nas neposlušno i nevoljko trpjeli primjećuiući slabašnost i neenergi nost ruke koja poteže uzdu i nemoć nogu koje ne uspijevaju da ih Deo stegnu listovima i nagnaju na brži korak. Nosili su nas kud su htjeli ı mi smo ih očajnički podbadali bosim petama ne bi li ih natjerali u kakav-takav kas pred ljudima koji se za nama osvrtahu. Liudi su se smijali, pijani vatrogasci su u nas blesa• vo Šškiljili pridržavajući se plota išaranog mlazevima, a nama svejednako nije polazilo za rukom da prekinemo i zaustavimo taj posprdni smijeh, jer su konji tvrdoglavo išli svojim putem, a mi smo ko kepeci groteskno bješnieli na njima, davali im bubotke nogama i rukama, naprijed i ođostraga, vukli za gr.vu i uši kojima su potom gadljivo strigali kao da smo im prinijeli šugu, rugajući se i čineći nas još smiješnijima. Nismo im znali imena niti zapovijedi soje slušaju: jednostavno ne napipasmo opru· ge koju treba pritisnuti da bi oni poskočili i prešli u kas, odgovorili na zaklinjanja i u bradu promršene psovke, Kao da su se dogo• vorili da nas neće poslušati,

Nismo. računali s umorom, mada se na sa· mom dolasku moglo vidjeti (po pjeni i umornom stavu) da su oficiri na njima veći dio puta prešli u bjesomučnom galopu međusobno se utrkujući i pretičući. Konji su bili umorni ali su prepoznali nevješte jahače, dječački glas i zapovijed, Uspjeli smo samo da ih svojim dosadnim i bešćutnim inzistiranjem natjeramo u kratak tik i da se pri tom iedva održimo u sedlima koja su nam se učinila nedđovolino pritegnuta. Nesigurno smo u njima poskakivali i kao lutke prebijena vrata nekontrolirano klimali glavama i tako odgovarali na lijeni i kao namJerno neusklađen korak. Dvojica su zamalo iz letjela iz sedla dok smo ostali probledjeli i po'zeienjeli od muke i straha.

Uto su oficiri ispili svoia vina, a priie toga pojeli dva kilograma mlade janjetine koju je općinski pisar donio zaiuotanu u papiru: pleč-

Nastavak na 12 strani

ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

mr “O aa aa