Književne novine

S T T ~~NO ; Nastavak sa 1. strane

krivica Koordinacionog odbora Saveza književnika Jugoslavije, koji nije hteo ništa drugo no samo da upozori na neopravdano zapostav. 'Habie nekih nacionalnih literatura, ne dežavuišući urednike ove ili one antologije, no krivica onih koji su njegovo upozorenje samovoljno interpretirali i neodgovorno napadali.

„Istina je da je Koordinacioni odbor primio antologiju tek na dan zasedanja i da nije imao dovoljno vremena da se upozna sa CeJokupnom problematikom. Ali je ipak imao toliko vremena da je mogao da ustanovi, što je i učinio, da u njoj nisu zastupljeni pesnici Crne Gore i pesnici nacionalnosti.

Površnost i indolencija mogli bi.se .

prebaciti Koorđinacionom odboru ukoliko ova konstatacija ne bi bila

istinita. I tvrdnja da je KO postu-

o kao preki sud koji suđi optuom bez prava na odbranu takođe ne stoji. Pre svega nije reč ni o kakvom sudu već o kulturnom forumu koji je đužan da reaguje na stvari koje ga se tiču, a što se tiče »prava na odbranu« moram, istini za volju, da izjavim da pogočena strana nije bila bez svog za» stupnika. Istina jie da Ciril Zlobec, koji nije član KO, nije prisustvovao zaseđanju, ali je tamo bio Slavko Mihalić, ti. urednik onog područja antologije koje je bilo majspornije. Slavko Mihalić nije protivrečio izjavi kada je KO, posle duže debate, i na moj zahtev, zaključio da zajedno sa ovom antologijom pomene i druge slične publikacije. To mu, međutim, kao što se vidi, nije smetalo da kasnije napadne izjavu za koju ie i sam bio. A s njom zajedno i Koordinacioni odbor.

' Mitja Mejak, slično kao Zlobec, kaže da »crnogorska poezija nasuprot prozi (Lalić, Bulatović) ne odjekuje tako snažno u našem pesničkom prostoru kao lirika drugih naroda«. Ne bih hteo da se upuštam u to da li Mejak ima pravo u ovom slučaju ili ne — siguran sam da nema — već bih hteo, u vezi s tim, da upozorim na nešto drugo. Reč je o tome da li deset godina razvitka jedne poezije nije, ipak, premalo da bi mogla, na o-, movu tako ograničenog . poečtskog materijala, đa Se saslavi svestrana, reprezentativna i kvalitetna antologija. Zašto su se urednici odlučili za tako kratko razdoblje? Kod izdavača Guanda, kao što vidim iz pisma tađašnieg generalnog sekretara Saveza Ivana V. Lalića Komisiji za kulturne veze sa inostranstvom od 21. maja 1963, u tom. pogledu nije bilo nikakvih prepreka i sputavanja. Naprotiv, kao što čitam u tom pismu, Guanda je »izrazio spremnost da objavi antologiju savremene jugoslovenske poezije poslednjih trideset godina, Niic bilo naročito mudro što su urednici odbacili predlog izdavača Guande i izbor ograničili na poslednjih deset godina. Istina je da je time najnovija poezija dobila jači akcenat, kao što je rekao Zlobec na TV. Međutim, istina je i to da je time specifična težina antologije prilično izgubila, jer ne može biti nikakve sumnje da bi izbor od trideset godina poezije tražio strože kriterijume od izbora od deset godina pri istom obimu, Nisam protivnik pesnika: koji pokušavaju, stvarmo savremenim jezikom da izraze sa. wremeni svet — i mene ubrajaiu među njih i kao takav sam u am tologiji predstavljen — ali mislim, međutim, da bi, da su urednici pri· hvatili prvobitni Guandov predlog, antologija bila za italijanskog Čitaoca mnogo zanimljivija i šarolikija no što je sad. Svakako, i uredmici ne bi imali nekih problema 'koje sada imaju, jer, u tom slučaju, ne bi bilo teško naći nešto dobro i tamo gde su sada, navodno, uzalud tražili. I konačno, zar razne međunarodne antologije i enciklopedije ne prolaze i suviše često ćuteći pored naših literatura 5a istim ili sličnim argumentima koje navodi i Mitia Mejak? Pa iako ne bi bilo istina da naša reč ne odjekuje u određenom »pesničkom prostoru«, zar nisu upravo antologije lepa prilika da se u njima javi? Pozivanje na »pesnički prostor« ic, prema tome, premalo osnovano ili argumentisano „posebno u našem slučaju kada taj pesnički prostor nije bio dat, već su ga ograničili tako tesno sami urednici, mesto da mu dodaju još onu dimenziiu koja se zove vreme«.

U nastavku članka Matej Bor govori O književnostima jugosiovenskih mnacionalnosti i diskutuje o tezi da one nisu na dovoljno re prezentativnom nivou da bi mogle da budu predstavljene u antologijskom izboru. Čak iako ie to tako, smatra Bor, to ie posledica naše kulturne. politike i saopštenje Ko-

KNJIŽEVNE NOVINE

U DANA

ordinacionog odbora, treba shvatiti kao jednu: vrstu poziva da se pre kine sa dosadašnjom praksom. Mejakov argumenat o slovenačkim piscima koji žive u Trstu i koje niko ne ubraja među italijanske književnike BOOLIVAJIJUV je zbog toga što se položaj nacionalnih manjina u Italiji bitno razlikuje od položaja nacionalnosti kod nas,

OBIJAŠNJENTE POVODOM PRIČE »JEZIK OSMEHA«

POSLE OBJAVLJIVANJA priče Radoslava Vojvodića »Jezik osmeha«, štampane u prošlom broju »Književnih novina«, ređakcija jie primila izvestan broi pisama koja su uputili čitaoci-pripadnici starešinskog

' kadra JNA. U tim pismima se tvrđi

da je. Vojvodić neverno prikazao odnose u našoj armiji i da je svojom pričom naneo uvredu čitavom

starešinskom \kadrfu:'JNA. Neka: od. tih pisama sadrže: čak i uvredljive, izraze, optužbe: da=Voivodićeva pri»

ča predstavlja maltene nepnrijateljski akt, i napisana su · takvim tonom da ni u kom slučaiu ne mogu biti objavliena. Slične proteste. redakcija·je čula i u privatnim i nevezanim razgovorima sa izvesnim brojem oficira naše armije, samo je u njima bilo manje Žuči, a postojala je i mogućnost da se u direktnom razgovoru neki očigledni nesporazumi koliko·toliko „otklone. Zbog svega toga redakcija »Književnih novina« smatra.za svoiu duž most da čitaocima da izvesna objašnjenja. Priča Radoslava Vojvodića je odlomak iz romana, što, na žalost, nije bilo naznačeno ni ma rukopisu

'pa ni u listu, i razumliivo je da se

na osnovu dela iz jedne veće celine, u kojoj se ličnosti posmatraju kompleksno i u razvoju, mogu izvući sasvim pogrešni zakliučci, Naša književna teorija i praksa odbacili su odavno ždanovske ideje o tipičnom. Svako uopštavanje jednog literarnog slučaja smatra se, danas

·i-ovde, simblifikovaniem složene li-

terarne maferije, koje. opet, pruža bezbroj mogućnosti za Pproizvoljne

·interpretacije i svakakve nespora-

zume, Istovremeno, smaframo da su optužbe o tendencioznom prikazivanju vojničkog života u priči Radoslava Voivodića — i to samo na osnovu nekih detalia — potpumo neprihvatljive. Reč je o jednom mladom piscu koji je, nekim svojim drugim delima, dao dovolino elemenata za sasvim drukčiii, povoliniji, sud o njemu. Činjenica ie, s druge strane, da je nespretino SsItuiranje priče (sasvim slučajno pomninjanje Novog Sada) moglo da izazove izvesne nesporazume i da

| e reč o konkretnim ličnostima konkretnoj vojničkoj sredini. Ukoliko je do

navede na pomisao da

takvih nesporazuma. došlo, redakci-.

ja i pisac smatraju svojom šdužnošću da izjave da se događaj opisan u priči ne odnosi ni na odrečđene vojne ličnosti ni na konkretnu sredinu.

IGRANJE VATROM

NA SVOME, SASTANKU, održanom u Zagrebu 21. novembra, Upravni odbor Društva književnika Hrvatske dao je javnu izjavu povodom kritika izrečenih u našoj javnosti povodom antologije »Nova jugoslovenska poezija«, iziave Koordinacionog odbora od 18 . oktobra 1966, godine i odluke Sekretarijata Saveza književnika o formiranju suda časti, koji treba da raspravi ceo slučaj. U izjavi koja nije dostavljena našoj redakciji, iako je publikovana u dnevnim listovima. Upravni odbor Društva književnika Hrvati-

· ske smatra da je osuda antologije ' koju je izrekao Koordinacioni ođ-

bor povreda člana 12. Statuta Saveza književnika Jugoslavije, jer se davanje takvih izjava ne nalazi u kompetenciji ovoga tela, Izjava Koordinacionog odbora, tvrdi se dalje u saopštenju ne obavezuje ni Upravni odbor DKH, ni Društvo književnika Hrvatske u celini, Smatrajući da, po Statutu, književnika pred sud časti može da pozove sa» mo njegovo republičko udruženje, a ne Savez Kkwnlievnika, uprava DKH ne vidi nikakav razlog da svoga člana preda svome sudu časti. Ono što odmah pada u oči kada se pročita izjava Upravnog odbora Društva književnika Hrvatske jeste činjenica da UO DKH ni jednom reči ne raspravlja o suštini problema, nego se bavi čisto formalnopravnim začkoljicama i pronalaženjem protivurečnosti između Statuta Saveza književnika i odluke Ko ordinacionog odbora. Uprava DKH ni jednom rečiu ne pominje da je sud časti formiran na zahtev sekretara Društva književnika žrvatske i člana Koordinacionog odbora Saveza kniiževnika Jugoslavije Slavka Mihalića,.i da je Sekretarijat samo izišao u susret Mihalićevom zahtevu. Očigledno je da je Mihalić naknadno proučio Statut i da je svesno išao za tim da diskusiju sa suštinskih i principiielnih pitanja prebaci delimično na lični, a delimično na nacionalnokulturno-politički teren, i time, u ovom trenutku, čitavu akciju Koordinacionog odbora i Sekretarijata prikaže kao »hajku« na sekretara Društva književnika Hrvatske kao takvog, a ne na sastavljača jedne problematične antologije. A

takav metod znamo kuđa vodi i u ovom trenutku niko pametan niti može niti hoće da odobri i prihvati ga kao metod razgovora, ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što je to — igranje vatrom.

Usput rečeno, bilo bi interesantno znati: kakva bi bila reakcija UO DKH kada bi, nekim slučajem, iz antologije jugoslovenske poezije bila izostavljena celokupna hrvatska književnost, kao što je izostavljena književnost Crne Gore, ili kada bi Savez književnika Jugoslavije poverio piscu iz neke ge republike da po svom »ukusu« prekraja hrvatsku književnost?!

Zbog svega toga zamoljeni smo iz kancelarije Saveza književnika da objavimo sledeće saopštenje:

»Povodom izjave Društva književnika Hrvatske o saopštenju Koorđinacionog odbora Saveza književnika Jugoslavije o &antologiji »Nova jugoslovenska poezijas« kan celarija. Saveza saopštava da će o ovom slučaju raspravljati Koordinacioni odbor na svojoj sednici u Skoplju 9. decembra ove godine, Što se tiče suda časti, protiv koga se izjasnila Uprava Društva književnika Hrvatske, kancelarija saopštava da je ovaj sud bio osnovan na zahtev Slavka Mihalića, sekretara Društva književnika Hrvatske«.

ZLOUPOTREBA POVERENJA

U EDICIJI Srpska književnost, u sto knjiga pojavila se i knjiga »Eseji o umetnosti« koju su uredili Jovan Ćirilov (deo o pozorištu), Stana Đurić Klain (deo o muzici), i Lazar Trifunović (deo o likovnim umetnostima). Ne zna se ko je bio recenzent za ovu knjigu, ali se bez preterivania može reći da deo o pozorištu ide u red najnebrižljivije obavljenih urednički poslova koje poznaje naša osleratna antologičarska produkcija, Kažemo nebrižljivost zbog toga što je to najblaži izraz koji se o »poslu« Jovana Ćirilova može reći, a u stvari to je pre gruba zloupotreba poverenja, „pristrasno, neobjektivno, i kakvo sve ne još, antologičarsko nedonošče, Uostalom, evo nekih podataka: Ćirilov nije dao »vizu za večnost«e napisima o pozorištu ništa manie nego Lazi Kostiću i Milanu Saviću; izostavljen je pisac prve kniige pozorišnih kritika kod Srba Svetislav Vulović; izostavljen je Branko Lazarević; čitav niz značajnih pozorišnih Kritičara između ratova ispao je iz »izbora« OVOg Vrsnog »poznavaoca« naše pozorišne istorije,

Nastavak na 8. strani

primljene knjige

LUKA PERKOVIĆ: »FJESME, NOVELE, ROMAN, KRITIKU.

sama, pripovedaka i auepdota iz narodnooslobodilačkog rata

ESEJI: izbor i redakciia Ivan Krolo; »Znanje«, Zagreb 1966. Str, 334, Izbor ız dela istaknutog predstavnika socijalne litć· rature između dva rata Luke Perkovića pomaže nam «la 5agledamo u potpunosti mjogov stvaralački lik i da dođemo do konačne ocene njegovog književnog dela.

SLAVKO KOLAR: »PRIPOVIJETKE, SATIRE, HUMORESKE, DRAMA«; izbor Mirko Hogošić, 'pogovor Bruno Popović, »Znanje«, Zagreb 1966. Str, 352. Presek kroz književno delo Slavka Kolara, jednog od najznačajnijih savremenih hrvatskih pi saca podseća nas na jednog značajnog stvaraoca čije književno delo tek čeka krajnju ocenu i kritička proučavanja.

IVRTKO ĆUBELIC: »USTANAK 1! REVOLUCIJA U RIJEĆI

NARODNOG PJESNIKA«; »Znanje«, Zagreb 1966. Str, 388. Sa rezimeo ·nemačkom ruskom jeziku. Izbor narodnih Dpe-

AAA a ii

i poslerafne izgradnje.

MILAN MILOVIĆ: »ZBRAJANJE RASTURENIH ŽIŠKI POD OGNJIŠTE MRAKA«, »Hraničevo«, Požarevac 1966. Str. 30. VOJISLAV ŽIVKOVIĆ: »NESTAJANJA ! ZORE«, »Braničevo:, Požarevac 1966, Str, 140. Zapisi i odlomci iz dnevnika koji sadrže dosta podataka oc revolucionarima požarevačkog kraja i autorova sećanja na ratne događaje i revolucionarna zbi· vanja.

VLADETA VUKOVIĆ: »UTIHLI ŽUBORI«, »Jedinstvo«, Priština 196. Str, 64, Zbirka lirskih pesama puna reminiscencija na detinjstvo, rat, mladost i protekli život.

VLADIMIR JOVIČIĆ: »ZAPISNIK«, »Podrinjska .knjiga«, šabac 1966. Str. 216. Zbirka eseja, članaka i kritičkih prikaza o savremenoj književnosti i o problemima savremenog kulturnog života. ;

ŽIVOT OKO NAS

(i%0 (704

Fjubiša MANOJLOVIĆ

Komunist jedan

VEĆ GODINAMA svakog četvrtka u moju kuću ulazi jedan komunist. Vrlo ugledan, sa sjajnom biografijom, nosilac odlikovanja,

iz pažnje, pratim šta komunist govori. Ja pratim; moji mlađi neće. izmigolje se, izbegnu susret. Nije im zanimliv taj komunist,

Priznajem, i ja sam uvek priželjkivao da on bude znatno drukčii, sa više vatre, Ali njegova izlaganja su bila hladna: proces re. volucij», revolucija procesa, o problemima priv, rednog bujanja, o buianju privrednih proble, ma... Još kad uzme da navodi, recimo, referat Milentija Popovića, to potraje dok ne pogore sveće.

Komunist koji se u toku jednog niza godina (serija posle 1957) retko bunio, Komunist koji je mnogo referisao, a malo pitao kako, zašto i dokle. Nije bio od krvi i mesa, Bio je to više komunist od hartije. List »Komuniste, or, Saveza komunista Jugoslavije. LP

U »Komunistu«, koii ima i vrsnih novinara, u poslednje vreme nešto se ipak menja, ili bar želi da se menja, i ne bi bilo pravo s6 io sad ovde prećuti. U uvodniku ode petstotog broja lista niegov današnii rukovoedilac Bogđan Osolnik kaže: »Komunist moraju ući u otvorenu bitku..- Tstovremeno Osolnik poziva čitaoce da uredništvu šalju svoje nagovore (sugestiie), Pa evo šta bih ia pokušao da ih nagovorim: To što Oso! poručuje našim komunistima uopšte (to da »moraju ući u otvorenu bitku«) neka i list »Komunist« uzme za svoje geslo. Neka češće

leti bez sigurnosnog pojasa, neka se bije, Neka i slavni drug »Komunist« pogine na barikađama, j

Stuđiozan prilaz problemu

U ŽIVOTU oko nas zabeležen je (zabeležila »Politika-Ekspres«) zanimliiv razgovor s jed» nim ruđarom. Srećka Milojkovića, iz Kolubarskog basena, zapitali na jednom sim» dikalnom sastanku u Beogradu:

— Koliko ti, druže, zarađuješ?

— Pa, drugovi — odgovorio Milojković sramota me da kažem. Eto, baš kad mora, oko sedamdeset pet hiljada starih dinara.„

— Zar misliš da je to malo?

— Ne mislim, drugovi, Ali kad kažem đa me je stid, onda mi na um padaju kolege iz Tamnavskih rudnika, u našem komšiluku. Oni rađe isto što i mi, a jedva zarađuju po trideset pet hiliađa dinara...

Iz drugog, i drukčijeg razgovora, saznali smo da je lični dohodak univerzitetskih nastavnika, s jedne, prema dohotku službenika odgovarajuće spreme: u. Saveznom izvršnom veću, razpim bankama i komorama, s druge strane, jedan i po, dva, čak i dva i po puta manji.

Radnici Kolubarci baš ne bi mopli uticati na mnrimania svoifh druzova 'Tamnavaca.

O visokim službenicima Saveznos izvršnog veća itd. u odmosu na profesore VYmiverziteta tako nešto se već ne bi moslo reći. Ovi slžbenici orilično drže u rukamn i mož i mogvaču; onu ođ koie se lomi i komndđić za wniver?itetske profesore. Tneak nismo čoli da ie tu meko, zbog slabc plaćenih umiyer”itefskih Vamacifeta, V\avao svoj stid Ten Srećko iz Kolwbare. A čalo se da nesrećkovići univerzitetshr} mastavnici treba da se stide, Ter, matori 1905, uveženj naučnici, a svoiu Kkoščicu mresfali da plnfu s akademskim dosfnimn•tvom; kao poslednji sankiloti počeli da zvižde!

Ušlo u ušnu školiku

MENI JE POZNATA ona narodna: Ko besjeđi što hoće, mora slušati što neće. ·

U ovoj rubrici ovde, u ovoj mojioi, da je tako nazovem, potkivačnici jaja, govorim o čemu mislim da treba govoriti. Besedim, dakOto hoću. Zato sam spreman da slušam što neću. č Neka mi buđe i kako je jedan čovek kazao: Otkud sam se nađao da me sunce ogrije, odonuđ me led bije,

Sve neka bude, ali zahtevam osnovni (de mohlratski) red, Evo kakav:

Pana koji kaže da ja ovđe nešto pakleno radim neka to wstvrdi javno, Još kad bi nie gova tvrdnia bila štampana na ovom mestu gde se čitaoci susrećn s moilm grešnim Ye čima! Meka papa sudi, a istovremeno i čita oci. Presvđa kmnkva isnmadme, hiće mošitnvnma, Samo, dakle, ako su je izrekli ama i oba veštena iavnost zaiednn. Samoga papu ne Priž najem. Jer (omet hvala narođu na miemovim mudrim moslovicam4) više znaju papa i seljak nego pama sami, ,

Mrašžšniacima

Pogledajte bolje u kalendar — tamo piše: Dan Revolucije!

VINJETE IZRADIO HRANKO OMĆČIKUS