Književne novine

Milenko Serban

Salon Muzeja savremene umetnosti

OBUHVATAJUĆI vremenski raspon od 1928. do 1966. godine retrospektivna izložba Milenka Šerbana pokazuje raznovrsna opredeljenja ovog slikara. Ali, iako je u pitanju ovako dugo vremensko razdoblje, Šerban je ZREO Telativno malim brojem radova — 3dvađeset i pet slika i dvanaest pastela — pa smo, otuda, onemogućeni da obuhvatnije i možda određenije sagledamo njegove orijentacije. Međutim, mađa po obimu ostavljaju utisak fragmentarnosti, njegova različita slikarska opredeljenja sasvim su izvesna. Činjenica da je Šerban kao slikar gotovo iz godine u godinu dolazio na druge puteve, da se katkad i u jednoj godini bitno menjao — ovo naročito važi za međuratni period — može jedan, na prvi pogled, prividan utisak pretvoriti u pravo stanje, u sa• svim realan stvaralački profil, kako u stilističkom tako i u produktivnom pogledu.

Šerban 1928. slika »Mrtvu prirodu s harmonikom«, dosta širokim pastoznim potezima, razvijajući pri tom široku oplemenjenu kolorističku skalu koja nije narušila izvestan volumen oblika. Sledeće, 1929. godine, nastaje njegov lazurni »Ležeći akt« sačinjen na osnovu lotovskih iskustava, a 1931. pojaviće se, s jedne strane, interesovanje za detalj i suptilno tka• nje materije, za Jedan enterijerski, ambijent poput bonarovskog (»Stara pijanistkinja«), a s druge strane, u »Dečaku«, prepoznaćemo matisovski, plošni tretman čistih boja, sintetičke strukture u kojoj se kao kompozicioni korelat pojavljuje gipka linija, Narednih godina — 1932. i 1934. — Šerbana privlači ekspresionizam; emotivni impulsi se oslobađaju, boje su jarke, dinamični potezi dolaze do izražaja, faktura postaje sočna, čulna. Ovakve šŠerbanove plamsave slike — »Golo brdo«, »Pejzažeć — deluju snažnom „ekspresijom, vizuelnim dejstvom. Posle nekoliko manje ili više rutimerski sačinjenih slika, na primer, »Portre žene«, »Kraj rađija« iz 1935. odnosno 1942. godine, posle izvesnog perioda ispunjenog nemirnim kretanjem, šerban će negde pred kraj četvrte decenije potražiti mirnije zatone, orljentišući se na intimizam kojem će ostati veran gotovo do današnjih dana,

S obzirom da Šerbanovo međuratno stvaralaštvo karakterišu česte i nagle mene, koje markiraju samo po nekoliko njegovih radova ili čak jedan, može se, eventualno, izvući zaključak o autorovim lutanjima i njegovom nesnalaženju pred mnogim likovnim raskršćima. U vezi s tim treba istaći da je Šerban prila• zeći izvesnim slikarskim tokovima i pravcima, makar * za kratko vreme, nastojao i uspevao da u svojim delima primeni, odnosno adekvatno interpretira, njihovu specifičnost ispOoljavajući pri tom ubedljivu slikarsku kulturu i jedan svoj ukus,

Posleratno šerbanovo slikarstvo, u stvari, je najvećim delom evociranje bonarovsko-vijarovskih shvatanja što svakako predstavlja tradicionalizam u odnosu na Šerbanovo ranije stvaralaštvo, a u odnosu na savremene, današnje slikarske relacije ono se može okvali· fikovati i kao anahronizam. Nekoliko slika, iz poslednje dve-tri godine, označavaju autorov pokušaj da osavremeni svoje slikarstvo kroz asocijativni izraz; ipak, ova težnja ostaje odveć u granicama nedefinisanog.

Branko Protić

Galerija Kolarčevog univerziteta

NASTALO kao plod individualnog saznanja, jednog istrajnog, ozbiljnog i nadasve aktivnog odnosa u prevladavanju izvesnih plastičnih konvencija, u traženju ličnog izraza — slikarstvo Branka Protića još u svom začektu imalo Je specifično, osobeno obeležje koje i danas karakteriše njegovo stvaralaštvo. Ako bod pojmom oso beno podrazumevamo elemente kao što su individualni stil, svojevrsne mplastičme vrednosti, stvaralačka invencija... one kvalitete koji dosežu do značenja oripinalnog, kakav je slučai sa delom Branka Protića, možemo konstatovati da se u današnjem njegovom slikarstvu ogleda lagani proces ovih fenomena ili, možda bolje rečemo, kontinuirani razvoj njegovog slikarskom izraza. Naravno, osnovno opredeljenje i estetički stav ostali su mnepromenjeni; Protićev enformel sazdan klasičnim sredstvima i svojstvenim dramatičnim tonalitetom kreće se ka pronalaženju movih prostornih situacija i pojava likovnog i poetskog značenja. Umesto ranije organizacije relativno zatvorenog, deziluzionističkop pĐrostora ostvarenog kroz ftamhnt, valerski izdiferen· ciranu, gamu, briljiantnu slikarsku materiju, sve je to njegovom slikarstvu davalo i jednu wnutrašnju napregenutost, specifičnu ekspresiju: Protić sada, bezmalo u svakoj slići postepeno diskretno i uvek na drukciii način kroz rafinovanu wrađaciju i svetlijih tonova oslobađa jedan dubinski imacinaran i neuhvatliiv prostor. Protić ić ovo učinio bežeći od svake konkvetne asocijacije, što, međutim, nikako ne znači da je njegovo slikarstvo lišena asocijaćija. Tzvanredno stiestivno, koncepcijski određeno, zrelo. Protićevo slikarstvo poseđuić svežinu doživliaia. ono je obogačeno jednom

magičnom dimenzijom. eta . Vladimir Rozić

6

Premijera filma »Rondo«

Zvonimira

Berkovića

U »RONDU« Zvonimira Berkovića — dobit niku »Velike srebrne arene« ovogodišnje Pule — dobili smo film čija tema za njegovog autora predstavlja samo pretekst da u okviru svog dela izrazi izvesne spoznaje do kojih je došao u svom opštenju sa svetom. Zato se ovaj film ne javlja kao novost i kvalitet ma planu svoje tematske aktuelnosti — 3«vpošto njegova tema gotovo da predstavlja opšte mesto modernog filma uopšte — već su njegove vrline više u načinu estetskog plasiranja te teme, što znači gotovo isključivo na planu dramske celovitosti i psihološke dubine. Nama se u ovom trenutku kada evidentiramo uspeh ovog filma čine malo važnim diskusije oko toga da li on izražava krizu ljubavi (shvaćene kao najsloženija afirmacija života) ili krizu braka (kao njene istitucije u društvenom organizmu). Stoga odmah i bez ustručavanja treba utvrditi da Berkovića očigledno nisu interesovale soćiološke implikacije braka, već pre ljudske sudbine njegovih protagonista koje su se u ovom ljubavnom trouglu spojile u zajednički dramski čvor. Za nas ostaje pre svega interesantno kako je autor uspeo da polazeći od jedne oveštale teme, prebrodi sve plićake banalnosti, pošto nam u toku filma postaje jasno da se tu ne rađi

|

STEVO ŽIGON, RELJA BAŠIĆ 1 MILENA DRAVIĆ U FILMU »RONDO«

Vliuzička fOrrriča i drarnska struktura

samo o ogoljenom i šabloniziranom bračnom trouglu, već i o jednom vidu njegove psihološke i filozofske nadgradnje koja sobom nosi jedno poimanje ljubavi i prijateljstva,

Probleme koji su se konstantno pojavljivali u realizaciji ovog filma (uzak tematski okvir ljubavnog trougla, stalna opasnost da se iz kamerno-dramske strukture ne pređe u hibrid koji više liči na pozorište nego na film, potreba za pronalaženjem pravih glumačkih individualnosti, koje će sa uspehom kreirati komplikovane likove u filmu), režija je izbegla zahvaljujući svojoj misaonoj usredsređenosti i stilskoj doslednosti, Uopšte, u celom filmu kao da je stalno prisutna težnja da se dođe do savršenstva fakture i zaokrugljenosti celine, što će potvrditi kompleksnost i slo: jevitost autorovih pogleda na svet. Otuda »Rondo« — kao film muzičke forme i dramske strukture — zasniva svoju nadgradnju na jedmoj maloj kompoziciji koja postaje njegova muzička, dramska i filozofska "osnova koja mu omogućuje da ostvari zadivljujući stepen preciznosti i artizma.

U ovom trenutku takođe je malo važno da li je režija pribegla »globalnoj metaforičnosti« jli principu »totalne iluzije« kada je ostvarila

onu zajedničku prožetost između pustoši u

3 eOBhvay Koa BMK (Po MAA M, A 9

TRAG:JNIE VIZIJE

SA NIKOLOM Lopičićem sam se upoznao prvi put u hodniku stare zgrađe Filozofskog fakulteta 1929, godine. Upisali smo se na jugoslovensku književnost. Od slovenskih jezika on : uzeo poljski, a ja ruski. U seminaru smo se često slagali u diskusijama, U prvim studentskim demonstracijama 1931. godine i on je učestvovao, ali se postepeno povukao. Bili smo zajedno od 1030. do 1932. u Domu studenata. Često smo zajedno učili i diskutovali. Ja sam bio strastveni i bučni demonstrant, a on marljivi i više tihi stuđent, koji je istinski učio i bavio se uporno literaturom, Pisao je i stihove i prozu. Ja rijetko prozu a uglavnom poeziju. On je već sarađivao u časopisima i listovima. Ja isto tako. Sve nas je to zbližavalo da čitamo jeđan drugome. Iz tog vremena imam i njegovu sliku, kao najraniju uspomenu na njega: »Dragom drugu Mirku Banjeviću od njegovog Nikole« bez datuma, rukopis latinicom. Saradnja je bila tješnja dok se nijesmo iselili iz Doma, matta ili aprila 1932, poslije velikih demonstracija i barikađa u Domu studenata, kao i na svim fakultetima.

Nikola Lopičić mi je čitao i priče i pjesme. Tako je on poslije objavio zbirku priča »Seljaci«, čini mi se, đa je pod tim imenom imao i zbirčicu pjesama, od kojih je neke objavio, a bila tješnja dok se nijesmo iselili iz Doma, mar-

kao i ja njemu. On, iz grada Cetinja, pjevao je o selu i seljacima; ja iz sela pisao sam većinom inspirisan teškim utiscima iz grada. Neke od motiva iz građa unio sam u prvu svoju zbirku. Lopičić je bio nadmoćan u priči, a rado je slušao moje pjesme. On je pisao meko, čisto, čak i čedno o selu, a ja pomalo razbarušeno, buntovno i čudno o gradu da se njemu »kosa diže na glavi«, kako je govorio.

Prije nego je završio studije, učestvovali smo zajedno na jednom iknjiževnom večeru, O čemu sam sačuvao bilješku »Politike«, koja je najavila io veče, inače vrlo karakterištično: »Udruženje siromašnih stuđenata priređuje danas na Kolarčevom univerzitetu u 6.15 časova prvo književno veče savremene književnosti, na kome će čitati svoje radove književnici g. g.: Gustav Krklec, O spaljivanju knjiga u Nemačkoj; Velibor Gligorić, Osnovi književnog pokreta kod nas u noviie vreme; A. R. Boglić, pripovetku; Jovan Popović, pripovetku; Nikola Lopičić, pripovetku; M rko Banjević, pesme; Đorđe Lopičić, pesme. Prihod je namenjen za ishranu siromašnih studenata. Ulaznice se dobijaju na biletarnici Kolarčevog univcrzitetas. Sa njim Više nijesam istupao, jer ie ubrzo dobio namještenje. Prvo je postavlien u Bijeljini. Ostao sam s njim u prepisci. Ponekad mi je i pomoć poslao. Premješten je poslije u Split, a to je za njega bio napredak. Meni je bilo zagonetno, jet sam u to vrijeme ja baš bio otpušten iz Gospića. No Lobičić je bio izvrstan nastavnik, a už to objavljena mu i knjiga pripovijedaka u »Srp skoj književnoj zadruzi«, zato je napredovao. On je održavao vezu sa drugovima kao i ša

IZ PREPISME

IBI,

duši sudije i monotonije nedeljnog popodneva u praznoj kafani, u Kojoj on sedi sa jednim poznanikom. U tome smislu i kasnije Feđino ispaljivanje raketa takođe odslikava jednu psihološku situaciju i jedno kretanje osećanja.

Tako se »Rondo« precizno uklapa u onu struju jugoslovenskog filma koja vrši izuzetno stvaralačku funkciju: to opredeljenje nije samo dobra fotografija uspćšno režiranih prizora, ni dramski funkcionalni uglovi kamere nego samostalno umetničko delo vizuelne kompozicije u vremenu koje svoju lepotu ostvaruje sintezom dobro izabranih izražajnih sredstava, Izražajni jezik tog filma je vizuelno-di· namički jezik dok je njegova moć da se udubljuje u unutarnje i podsvesno kretanje svojih iunaka što ga od spoljašnjeg zbivanja okreće ka doutrainio| dramatici, od događaja ga prenosi ka doživljaju.

Ostvarujući film precizno stepenovane kamerne dramatike Berković je ipak izgubio bitku sa vremenom: »Rondo« je predug Iilm, možda baš zbog svoje svesne težnje da se svi clementi dovedu do perfekcije, da bi u konačnoj celini dobili vrednost misaonog zbira. Kao i njegov muzički lajtmotiv, »Rondo« ponekad neumereno varira jednu temu, što svć čini da pri kraju film gubi dah, kao i da nj gova psihološka uverljivost prčlazi u psihologiziranje. Međutim, pošto Je alibi filma u njegovoj muzičkoj formi, ne smemo tražiti od autora ono što nije hteo niti imao nameru ' da ostvari. i i

Zato po konačnom svođenju računa imamo pred sobom film koji je na zadovoljavajući način rešio sve artističke probleme od svetla i mizanscena do scenografije, dok gluma pređstavlja posebno podneblje ovog filma. Od protagonista je Relja Bašić pokazao najveću Spo sobnost unutarnjeg preobražavanja, dok je S vo Žigon sledio svoj portret sudije sa uobičajenim rafinmanom i akcentima mikro-glume nagoveštavao dramsku i moralnu poentu svog lika. U saštav trija se sa uspehom uklapala ı Milena Dravić nalazeći direktne vizuelne izra· žaje za složene unutrašnje psihološke procese,

Ono što nam u Berkovićevom filmu posebno imponuje jesu forme pomoću kojih je autor uspeo da kreira svoj svet pošto je svoj motiv uzdigao do lične vizije koja uspostavlja svoj kontakt sa svetom oko sebe. Njegov »Rondo« nosi sva obeležja jedne lične imaginacije i ona je pomogla da se njegov film uzdigne iznad prostora građanske drame koja je stalno ugrožavala estetski princip njegovog dela. Zato Berkovićev debi ostaje značajno filmsko oštvarenje i pouzdani indikator onih stvaralačkih tendencija naše kinematografije koja znače njenu evoluciju.

Bogdan Kalafatović

Mirko BANJEVIĆ

Nikole Lopičićan

mnom. Preko pisama smo raspravljali o knji ževnosti i objavljenim svojim radovima. Nijesmo raspravljali više samo o idejnom u literaturi, nego više o estetskom. Sačuvalo mi se slučajno u nekoj knjizi jedno njegovo pismo iz 1938. godine.

Dragi Mirko, Split, 17. 1 38,

Danas sam đobio tvoje pismo. Očekivao sam ga duže vremena. Sigurno si bio zaposlen.

Tvoju pjesmu iz »Glasnika« »Skadđarsko ježero« đao sam ovdašnjim. Crnogorcima, Svima se neobič no svidjela, Poslali su je u Crnu Goru, računajući da tamo neće doći, iako »Srpski Književni glasnik« ima dosta veliki publicitet. Ovo smatram da treba da ti kažem, pošto, kao napredan književnik, moraš vOditi računa o tome šta narod misli o tvome stvaranju i kako ga se stvari dojimaju.,

Na dnu pisma dao si mi primjedbu da pazim u pričama na dijalog i dramatičnost, Računam da se | primjedba tiče priče »Domaće ognjište«. Ta primjedba nije bež osnova, Ali uzalud je svaka primjiedba | sako je pisac sam ne uvidi, Uvidjeti neđostatak nije | momentan odgovor : »imaš Ppravo«. Uvidjćti | jednu stvar , nćdostatak u stvaranju, Wrlo je teško, | Potrebno je da sam, kao književnik, osjetiš, u jed-

nom momentu, da imaš taj i taj nedoštatak t.j. da te vlastito stvaranje dovede do toga zaključka, da osjetiš u usponu umjetničkog oživljavanja da Izvjesna tvoja stvar ne vredi i da te sam izraz, kao ade• kvatan ivojim opažanjima, odvede do one granićc gdje vlastiti Redoštatak možeš osjetiti, Ovo prošli rujem zbog toga što hoću da ti kažem da sam sam došao «do zaključka da dijalog mora biti neposredniji i da je to opažanje išlo ovim putem. No, svi smo mi mlađi pisci. Biće vrijeme i kad nećemo ni gledati na današnje stvari, Sjeti se sam onoga što si prošle ili ranijih godina stvarao. Ali je potrebno obilježiti put. Dati nešto u obliku knjige. Lično mišlim da, uza Sve nedostatke, treba da izađem sa knjigom priča napolje.

Zahvaljujem fi na poslatoj pjesmi. Ja, kako sam ti i govorio, vjerujem u tvoj talenat. Računam da si ti i Janko jedini pravi crnogorski pjesnici. Razlika je u tome: što ti, Mirko, zamisliš svoju pjesmu duže i ispoljavaš se u poemama, dok Janko u kraćim stvarima. Zbog toga je tebi teže održati se u cijelo pjesmi na onoj umjetničkoj visini, kako se pokažeš u pojedinim djelovima poemu. To Je teškoća koju ćeš i sam uvidjeti. Ali to znači nešto više: da iz tebć bukti, gori. Ti ćeš upravo moći da daješ sasvim Uuspjele poeme, A kakva je to dobit danas, kad znaš kakvih imamo pjesama, da nc govorim. Žž

Poslata pjesma mi se sviđa. Ja ne mogu da ko žem da nije dobra. Pojedini štihovi su vanredni, Ali cijela poema nije na visini njenih djelova. Ja mi slim da je kvari ovor uopštavaš Izraze koji sW DO. znati u cijeloj Crnoj Gori, samo u izuzetnim sluča jevima govori jezikom svog najužeg kraja, Pješivacća, T to onđa: kađ zbilja nedostaje ti ižraz, Govori uvijek marodnim zdravim jezikom. Nć miješaj ızrazet plin i tome slično. Zogović ima nedostatak što, kad piše o Arnautima, uzima poređenja iz svijeta,

koji nije vezan s njima: krčag i tome slično. Navođim ti primjer iz Šolohova, koji u svom romanu sa sela, kaže za mjesec da je žut kao klas, Kako je ta prisno, makar malo romantično,

Pjesmu sbutaje i druga stvar; prokleta ćenzura, koju podšvjesno nošiš u glavi, jer znaš kako je teško probiti stvarima. Ja bih ti preporučio da, uža sve to Što ti se neće uvijek svidjeti, pročitaš pjesme češkog pjesnika Petra Bezruča. Pročitaj članak o njemu u »Glasniku«. Ja sam, čitajući ga, mislio na tebe.

Moje primjedbe, dragi Mirko, iskrene su, dolaze zbog toga što vjerujem u tebe i što bih htio da ti kažem sve Ono što smafram za nedostatak. No, užaludno je to: ako u procesu stvaranja ne dođeš sam đo toga.

Tvoj položaj vidim kakav je. Ja sam pisao »Glaš• niku« za honorar. Ćim ga dobijem, priskočiću ti u pomoć. S onim administravyrom u »Glasniku« ne govori. On ne zna ni šta pria. On je ropski sluga, koji osjeća &voj položaj čvrš“im, ukoliko više štiti interese gazde. Urednik je tu fini i kulturni čovjek, i Onaj štari Popović. A đrugi! se dižu kao »nćčvarehe nogć«.

Hvala ti na informaciji za »Udruženje pisaca«,. Odmah ću preduzeti korake kole smatram da šu neminovni poslije tvoga obaveštenja. »Život i rad reci da mi šalju: pa ću se odužiti saradnjom, Infie· resuje me tvoja pjesma »Sječa«. i

Ukoliko ti, ili Janko izdate wnjigu pPiesama, po šaljite mi 10 (deset primjeraka), da fh rasprodam, Ukoliko buđe više potražnje, ja ću se javiti.

Što se tiče mene: momentano ne rađim, Mislim na rad. Upravo na nešto duže,

Moje primjedbe su na poemu čisto estetske, jer, danas možemo i o tome da govorimo. To je veki napredak da je naša mlada literatura došla đo te vi sine. l

Ja sam skoro uputio jednom holandskom pisca koji je bio ovde, jedan članak o mladoj crnogor” skoj književnosti. Svoje nade vezao sam za tebe. Piši, samo piši, Mirko. Ne obaziri se na ljude koji su skroz lični, Ti, moja je duboka vjera, moći ćeš da daš i daćeš crnogorsku pjesmu.

Mnogo te voli i pozdravlja | Tvoj Nikola

. Pismo je pisano latinicom, jer smo se tada njome služili više nego ćirilicom, da bi poka zali neku širinu i savremenost. U pismu se po minje moja pjesma, biće poema »Belveder« (objavljena u ilegalnoi zbirci »Ognjena jutra« 1940 — Paraćin). Kad se pominje Udruženje pisaca, reč je o novoosnovanom Udruženju naprednih pisaca, kulturnih i javnih radnika ko· me je na čelu bio Nušić, a koji je održao tada (u maloj svečanoj sali Fil. fakulteta) svoj PpOznati kratki govor, veoma značajan za ondašnje vrijeme i političku atmosferu. Kako se vidi, pisao sam tada Nikoli i o svom teškom Dolo· žaju, ler sam bio otpušten ne samo. iz gospićke gimnazije, nego, poslije, i kao novinar beograđske »Pravde«, gdie sam bio oko pola godine,

pa sam posle živio od davanja časova.

KNJIŽBVNB NOVINE