Književne novine

M NLODe kada Se govorilo o ulozi Svetozara ayoa6 a. a razvitku i tokovima srpske knjikoja žii Do velo Kili na njegovim Šlancinin :oje ] •Vnosfti: »Pevanje i miš. -tRjĆe »Realnost u Poeziji«, Dabaa ja Et .MCka misao opravdano proširila bazu udela i

. Na studijama u Rusiji vaspitanje omladine je jedna od njegovih glavnih briga. Upućuje joj apel u kome joj savetuje da se orijentiše savremenim potrebama, odobrava joj što je naumila da putem prosvete, putem nauke, najpre vaspita sebe samu, no upućuje je na naučnu istinu da čoveka vaspitava sav život i prema tome, da bi se vaspitao jedan naraštaj treba uništiti uslove koji su stvorili takvo stanje u kome su 'kočnice napretku društva. Pred omladinu istupa sa velikim respektom prema naučnoj istini, i. kao realist. Obraća joj se rečima »naš je cilj i dužnost da kažemo da svaku zgradu moramo početi od temelja, a inače nećemo imati ništa drugo do vazdušne kule«. On je protivnik »vazdušnih kula«, Onog TOmantizma koji odvaja pogled od života, od stvarnosti. i to će imati svoju ulogu u njegovom kasnijem rYrazlazu u pokretu ujedinjene omladine srpske, i u njegovom istupanju u književnosti.

Već u tom apelu koji je omladinski, i pretežno patriotske prirode, on nagoveštava i onai njegov kasniji ustanak protiv romantizma u srpskoj poeziji i zabavi na omladinskim priredbama, na »besedama« i »selima«. U Rusiji pohađa omladinske kružoke revolucionarnih. demokrata. Tamo jc asketizam, strogost prema sebi i u ličnom životu. Svetozara Markovića buni što se srpska omladina u onakvim 'istorijskim danima zabavlja, po njegovom mišljenju, besposlicama, koje joj odvode pažnju od oz biljnih društvenih problema, što se povodi za modom i uživa u pesmama o »lučetu molova:· nome«. Nagoveštava novo. vreme u kome srpska žena neće biti »luče, molovano«, već dostojna Žena s čovečanskim pravima i dužnostima. 1 kada izveštava o jednoj ruskoj priredbi, beseđi, na.kojoi je slušao Pisareva, oduševljen niegovim idejama o borbi protiv reakcionarstva, Marković. je.za onu književnost Ilkoja ima hrabrosti da udari na samu sistemu državnu kada je reakcionarna. „„Ležalo mu je na srcu, što se vidi iz njegovih privatnih pisama, da opiše opšte stanje prosvete u Srbiji, ono, što je zastarelo i prevaziđeno u njoj, sve što u školama ubija duh i dar mladosti, i što dovođi mlađe ljude do »mrtvog moTa« po izlasku iz škole. Dao je ispovest u čuvenom članku: »Kako su nas vaspifavali«. Taj članak čita se i kao pripovetka, .i kao oštra radikalna kritika. U njemu je istina izneta u reljefnoj punoći i sa velikom ·lucidnošću duha. Sve je u tom članku rečeno iz živofa, iz sopstvenog iskustva.

U Svetozaru Markoviću je revolt protiv na. silja nad slobodom i nad dostojanstvom čoveka, ustanak protiv terora. On ustaje u ovom članku protiv čitavog školskog sistema koji se služi batinanjem, prekim suđeniem, brutalnim fizičkim kaznama u lkojima dolazi do izraza i sadizam da bi se u mlade liude uterao strah, 1.sa strahom buduća ropska birokratska poslušnost. Takva škola nije mogla vaspitavati slobodne duhove, već birokrate. Tuča i osovka pozleđivale su osetljive mlade ljude. Učionica je za njih mučionica. Mučeni su i takvim štivom koje, po Markovićevim rečima, »ogromna većina đaka savršeno niie razumevala i nije mogla nikako da nauči«. Marković opisuje i teror uperen na moral učenika. ikako se u tadašnjoi srednjoi školi nodstiče i đačka surevniivost od strane nastavnika: laskaniem, nagradama, davanje vlasti nad drugima. Kaže: »Takvim mnačinom počima se ioš u detetu želia da bude pred drugim. Docnije, kada je trebalo u mladiću da vlada želia za naukom iz saznanja, om je težio da se istakne ored drugim. ma kojim načinom, postajao ije zlobliiv i lomio vrat drugima... Od tih su izlazili naiveći, podlaci...«

Po Markovićevom svedočeniu ogromna većina đaka nije iznela iz srednie škole osnovna znanja. Đake na Velikoi školi pak me interesuje nauka. Uče, imaiući uvek u svesti da ih na kraju školovania čeka služba. uče za. ispite. Bilo ie među niima i snosobnih liudi, ali nisu mopli da se izbave, od živog truljenja. Za literaturu, nosebno za kritiku veoma su ?privlačne takve Markovićeve slike, koje se ispolie vrlo reliefno, naročito kada niegova misao uđe u sinteze. Tada potezi nievovog duha daiu suštinska jezpra misli i obuhvaino slikovite preseke. U zakliučku on kaže: »Tako se vaspitavala jedna polovina srpske omladine za birokrate, a druga za lole i skitnice, ili za grob«e.

'Na Markovićevoji ispovesti: »Kako su mas vaspitavali« niie se dovolino zadržavalo, a ona je veola sadržajna, ijezgrovita i slikovita u kritici. T vrlo progresivna, jer kritika u njoj udara po svemu što je štetno za vaspitanie o: mladine, kako za ondašnie vreme tako iza docniia vremena. Progresivna jie i u odnosu na kritiku, jer je rukovođena britkom i celom istinom, onom mepoštednom koia hvata srž u slikanju pojava i stania, i koja oslobađa duh, jer slobodno misli i slobodno oceniuie pledajući unapred. IU Marknvićevoi isnovesti o ško]stvu koreni su onih Domanovićevih satira, no: svećenih školstvu i satiričnom humoru u Nu.

8

šićevoj autobiografiji, u odelicima o doživljajima iz srednje škole.

Stil kritike u tom Markovićevom članku nasleđen je od Vuka. Oštrouman je, jezgrovit, prosšijava inspirisanim, poletnim duhom. Takav stil ulaziće kasnije i u kritiku kod Markovićevih sledbenika, u satiru Domamovića i kritiku Skerlića, a talkođe i u kritiku kod njegovih Đrotivnika, kođ Ljubomira Nedića na primer. Kod Nedića mogu se naći ona markovićevska salivanja misli i ocena u topovska zma kritike. Ta markovićevska jezgra duha biće inspiracija i za Petra Kočića u njegovim satirama. i

Marković je već od rana obučio sebe da misli u generalnim linijama. da bude princinmijelan i da gleda unapred, da gleda i u svoje vreme i u ono koje dolazi. On ocenjuje da je srpski narod išao u svom razvitku ne po pravoj

liniji, već po krivoj koja ševrda u stranu. Nie- -

gova misao ie da se napredak društva dostiže ukupnom radniom svih niegovih člamova. a da ljudi budu volini i sposobni za rad mužna je svest, znanje. I kađa o tome razmišlia dolazi do onih misli u kojima je sadržam čitav snop duha, do onih vidovitih misli koje nisu samo od vrednosti za njegovo vreme, kada kaže: »I nas će daviti neznanjie imemanie dok se ne naučimo da upotrebljavamo svoje sile, dok jednom me smislimo šta treba đa radimo«. On se me miri sa »prirodnim tokom stva· ri«. U opštim frazama, takozvanim »obštim mestima«, on nije video utehu. Propoveđao je borbu i rad, onu borbu koja vodi napretku društva. Marković je uverenia da napredak narodna u svim granama zavisi iedino od niegovog ummog razvitka, a umni razvitak zavisi ieđino od mogućnosti svakog pojedinog da upotrebi svoj um, od slobode i narodne samouprave. Marković se izjašnjava za javnost rađa i slobodu kritike. i

On pridaje veliko značemje ulozi nauke i kn'iževnosti u oslobođeniu čovekovom. U pismima zalagao se da se srpskoj omladini odredi realan pravac u rađu i živofu. U člamku »Pevanje ı mišlienje« želeo je da opredeli realam pravac u kniiževnosti. Osnov ie: savremena nauka sa materijalističkim pogledima na kniiževmost i nienu funkciju, iı društvu, Uzor su mu pogledi Dobroljubova, Pisareva i Černiševskog. Čemiševski mu je predstavnik savremene mauke. No najveći udeo ın niegovom angažovamju za realan pravac u književnosti je niegova društvena kritika, kritika društvemog, ekonomskog i političkog stania u Srbiii. On u Kritici kmjiževnosti i u zauzimanju stavova u mjoj istupa kao sociolop, moralist i ideolog.

Markoviću su oslonac estetska rasučavanja Pisareva i Černiševskog, kada ie teoretski pobijao idđealističke poglede metafizičara na Kknji-

O (RIPE TIU

POVODOM 120-GODIŠNJICE, ROĐENJA

ževnost i na pesnike, kao na božanska bića. U argumentima estetske prirode nije bio mnogo uverljiv. Primer sa Šekspirovim »Otelom«, kojim je hteo da pokaže da se menja doživljaj tragičnosti sa uslovima. života, nije imao snagu ubedljivosti, već i zbog toga što mu sadržina te tragedije nije bila dobro poznata. Njegova razmišljanja o književnosti imaju veću ispoljenost duha kada se nađu u sintezama. Tada om istupa sa kondenzovano formulisanim ideološkim stavovima. kao što je ovaj u \kome se zalaže za utilitamost i savremenost književnosti: »Od knji. ževnosti se-zahteva da donosi samo ono što je zaista korisno društvu, da pretresa i podiže suvremena pitanja, da predstavlja istinski Život narodni sa gledišta suvremene nauke, jednom reči da je po mislima i osećajima svojim suvremena. M književnik je dužan da ra-

zume život ljudski sa svima raznostručnim pri-

likama što ih život stvara, da razume potrebc ikoje se rađaju u životu i da ume da odgovori na pitanja što ih Život zadaje svakim trenut.kom..A to može samo čovek sa suvremenim

obrazovanjem«. OLPC ag pa +; On traži od pesnika i pisca istinu o Životu.

- Protivnik je idealizacije i idiličnosti. I senti-

mentalnosti. Oštro kritikuje romantičarsku ljubavnu poeziju, onu koja po njegovom mišlje-. nju potpomaže da se gaje »sentimentalne gospođice«. Želja mu je da spoji književnost sa naukom, a za ostvarenje te želje video je, sledujući svojim gledištima na funkciju književnosti, više mogućnosti u prozi, nego u poeziji. On se zauzima za suvremeni društveni roman. Suvremeni društveni roman je po njegovom ubeđenju epos devetnaestog veka. Realan je i istinit. Kritički realizam je poziv takvom romanu. Angažovan je u smeru društvenog napretka. Kod nas mu je poziv, po Markovićevom mišljenju, da izobličava sistem nasilia nad čovekom, da iznosi istinu i da izvlači narodne mase iz zaostalosti. »Naš društveni život zaudara truležom« dovikuje piscima i pesnicima. Glavni impuls Markoviću je kritika, ona koja pomaže da se izvrše korenite promene u društvu. On u tom istorijskom času zahteva i od književnosti društvenu kritiku. Pruža ruku bugarskom piscu.Ljubenu Karayvelovu. koji se kao. emigrant zalaže za istu stvar. Ćtuo day yk

U članku »Realnost u poeziji«, inspirisanim revolucionarnim duhom, soliđarnošću sa bor bom protiv svih ugnjetača u svetu, sa borbom proletarijata. on je izrekao dalekosežne, veoma svetle, postojane misli o vezi poezije sa životom narodnim. Tamo je tiklesan niegov zapis: »One ličnosti u narodu koje su dublje i silnije osetile sve patnje što tište ceo narod i koje su kadre da iskažu ta osećanja u veštačkoj formi — to su pravi pesnici, to su probuđeni delovi naroda, to je narodna svest o sebi samom i svojim

. SVETOZAR MARKOVIĆ

· patnjama«, takav je njegov zapis, krilatica za

naš književni realizam: »Život navodni, to je sadržina — realnost poezije«. U članku »Realnost u poeziji« još više je _~otcrtano njegovo uverenje sociologa i ideoloe.. da se u tađašnjim pesničkim proizvodima sveta ogleda suvremena društvena nauka i da je prirodan razvitak poezije da se slije s naukom.

Svetlost poezije video je u narodnim pes· mama, u poeziji Petra Petrovića Njegoša, u pokojoi pesmi Đure Jakšića i Jovana Jovanovića

· Zmaja čiju satiru ie visoko uzdigao. Domano-

vićeva satira sleduje društvemoi Ikritici Svetozara Markovića. Društvena kritika Svetozara Markovića daie impuls satiri. Svetozar Marković je veliki borac za istinu. On ratuje protiv obmana. Njegova kritika ie svestrana i odano požrtvovana revoluciji. Zalaže se za naučnu istinu, za istorijsku istinu, za istinu u svim sferama ljudskog duha. Njegovo delo »Srbija na Istoku« madahnuto ie privržemo revoluciji i onoj istini koia je nien plod. To delo, pokraj svega onoga što u njem nosi pečat vremena u kome ie stvarano i onih zabluda o Kkretamju društva kod nas. i danas je privlačno kao amaliza, i kao kritička ocena, i blisko upoznavanje povesnice našeg naroda.

Dejstvo Svetozara Markovića, njegovih ideja, društvene kritike, njegove borbe i njegovog pokreta, prekretničko je za razvitak srbske književnosti, za ulaz u epohu srpskog realizma i njegova vezivanja sa životom. Onaj koji izučava u književnosti srpski realizam ssreće se u delima njegovih tvoraca sa zračenjem toga dejstva u mnogim vidovima. Ne mora pišac biti sledbenik, no njegovo delo poprimilo je ta zZračenja. Slično je i sa kniiževnom kritikom ıt srpskoj kniiževnosti. Načelnost njegove kritike je uzoma kao što su uzorna i njegova požrtvovana angažovanja za svoja ubečđenja. I stil niegove kritike sa jezgrovitim rasuđivanjima i slikovitim opservaciiama je prenosiv. On je tvorac društvene kritike, one prave, one revolucionarne. One koja traži stvarne dokaze i lič nu odgovornost, koia otkriva jezpra istine, koja otvara nove persmektive i stvara nove VTednosti rušeći prevaziđeno,

Sarajevo desetak stranih reditelja,

a eee DANA

Nastavak sa 2. strane

a od posleratnih pozorišnih kritičara izostavljeni su Eli Finci, Jovan Popović, Stanislav Bajić, Ali zato ovu antologiju ukrašavaju svojim prisustvom takvi »izvanredni« „pozorišni kritičari, ljudi koji svojim delovanjem označavaju pravi »preokret« u istoriji jugoslovenskog pozorišta. Da li treba mnavoditi njihova imena, ili se samo po sebi razume da su to Milosav

Mirković, Slobodan Selenić, Dejan ~

Đurković, Dušan Popović, koji su se — pod pretpostavkom da o sebi mogu objektivno da sude — ve-

rovatno i sami iznenadili kada su”

saznali da su postali — amtologijski pozorišni kritičari!

Jovan Ćirilov može da pravi antologiju kakvu hoće. On ima pravo čak da bude neuk i tendenciozan.. Međutim, za pojavu ove knjige daleko veću odgovornost snose Matica. srpska, Srpska književna zadruga i urednici ove edicije.

SMRT FILMSKE KNJIGE

NA'VIŠE JAVNIH skupova raspra-.

vljano je o sudbini domaće filmske literature. Izdavači odbijaju da

vačke planove, a upravni odbori

republičkih fondova za imapređe., nje kinematografije ne pokazuju

interesovanje za subvenciju takvih poduhvata. Čak i na” godišnjoj skupštini filmskih reditelja i scenarista bilo je podelienih mišljenja oko: toga da.li-je'pisanie eseja, teorefskih ·rasprava.. i ·knjiga isto ta: ko filmska-· delatnost ili ne.

Stiče 'se- utisak. da je 'bez · subvencija gotovo nemoguće u sadašnjim uslovima publikovati dela domaćih autora. Njihovi rukopisi stoje u ladicama i čekaju bolja vreme-

takva dela uvršćuju u svoje izda- . lje, »Živ sam« nosi naslov

na. Izvesni autori nudili su ih izdavačima čak besplatno, odričući se unapred svakog: honorara — ali ni to nije pomoglo. Čak je nemoguće naći nekog ko će uložiti svega pet-šest miliona u štampanje isštorije jugoslovenskog. filma, mada škole i šira javnost stalno, ukazuju na potrebu takve publikacije.

Uobičajeno je da se u našoj zemlji potroši sto miliona za gotovo svaki igrani film. Mnogi od njih se nikada neće isplatiti na tržištu niti će postići umetničku afirmaciju. Čak je legalizovano pravo da svako, bez obzira na obrazovanje, talenat i iskustvo, može da traži i dobije od društva desetine i desetine miliona za. svoje filmsko-amaterske epgzibicije. Al: — dok se milijardđe ulažu u produkciju — nemo guće je godišnje odvojiti ni desetak miliona. za knjige o filmu. · Zašto ili onda uopšte pisati?!

NA VEST O SMRTI

· VESELINA HANČEVA

| U MALOJ susednoj Bugarskoj umro je veliki pesnik. I kako to biva

već kod malih, o njegovoj smrii Ja sam saznao naknadno. — preko novina iz jedne druge, velike zemiedan stari ciklus pesama ovog pesnika;

· od kojih sam dve-tri svojevremeno

bio preveo baš za »Kniiževne. novine«. Živ sam — tako više nikad na

· bolesničkoj postelji neće napisati

tužni čovek.s veselim. imenom. Živ je — pisaće potomci čitajući Veselina Hančeva. · | | g Vesna Parun, veliki prijatelj naših južnih, suseda, donela mi je pre nekoliko godina Veselinovu Knjigu lirike. U posveti Veselin · se zahvaljivao na'pažnji' koju sam mu ukazao. prevodom tih dveju-triju

Principom. i ekranizacijom

pesama. Otađa Bugarska je za mene bila i Veselin Hančev. Bila je to dobra Bugarska! Svakog Bugarina koga bih sreo na ovim našim književničkim putevima, pitao bih i o Hančevu. Je li živ, kao što kaže ı u naslovu svog ciklusa? Umirao je zahtevajući od doktora da ga smeste u sobu u kojoj bi bio sa čitavim svetom. Živ je — Yponavljamo iza mjega. Životom svojih stihova živ!

Tzet Sarajlić

PORNOGRAFIJA REKLAMA ZA POZORIŠTE, ILI...

PREMIJERA »BALKONA« Žana Že-

nea u Ateljeu 212 reklamirana je u »Ekspresu«, pored ostalog, i jednom izrazito pornografskom fotogra

'fijom koja prikazuje dve poznate

glumice u lezbijskoj pozi. Do sada su slične fotografije, a posebno erotizovani i golišavi portreti, bili nešto što se smatralo sasvim prirodnim kada je javnost trebalo obavestiti o novostima na filmskom ekranu.

Kako veliki broj čitalaca, kojima je namenjeno ovo obaveštenje, verovatno neće nikada ni viđeti predstavu o kojoj je reč — postavlja se pitanje: zašto je iskorišćen upravo tai fotos u trenutku kada se čine ozbiljni napori za širu afirmaciju :teatarske avangarde koja sasvim sigurno ne računa sa ovako

jeftinim efektima? A Žene pogolo-

vo! Otuda: se veoma teško oteti utisku da je zloupotreblieno i samo pozorište da bi se reklamirao neukus. [ ]

GAVRILO PRINCIP POSTAJE FILMSKA ZVEZDA l

OTKAKO POSTOJI domaći film brave se kombinacije sa Gavrilom I saraJevskog atentata. Od pokojnog Alda Vergana prodefilovalo je kroz

a slične ambicije potajno su gajili ı mnogi domaći stvaraoci. Ali niko nije imao hrabrosti đa se upusti u ovaj poduhvat. Ređale su se političke konsultacije, izmišljali razni problemi, prepričavale veoma sumnjive teze, tako da na kraju i nije moglo da se iz svih ovih kombinacija rodi ništa ozbiljno. Ljudi iz »Bosna-filma«, po nekakvoj tradiciji, smatraju da je ova tema njihovo nasledno pravo i Veoma neprijatno im je pala vest da i »Avala-film« priprema svoju verziju prema knjizi dr Vladimira Dediiera. Ko će biti brži i kome će se Gavrilo Princip privoleti — ostaje da se vidi. S obzirom ma prilike koje vladaju u našoj kinematografiji, može veoma lako da se dogodi da uskoro vidimo dva filma o sarajevskom atentatu. Hoćemo li, sebi svojstvenom nespretnošću, kompromitovati ovu toliko ljubomorno ćuvanu femu? -

OBNOVLJENA BRANKOVA NAGRADA

VOJVOĐANSKA SEKCIJA Udruže· nja književnika Srbije obnovila je tradicionalnu Brankovu nagradu za poeziiu koja je noslednii put bila dodeljena 4. decembra 1960. godine. Ovu nagradu su do ove godine dobili Vasko Popa, Gordana Todorović, Pavle Ugrinov, Aleksandar Tišma, Borislav Radović i Duško Trifunović. Odlukom žirija (Miroslav Antić, Feher Ferenc. Tasna. Melvinger, dr Draško Ređep i Florika Štefan) Brankova nagrada za poeziju za 1966. godinu dodeljena je

anji Kragujiević za knjigu pesama »Vratio se Volođa« i Radetu Tomiću za Knjigu pesama »Za sutra uveče«. Obe kniige izdala je. Matica srpska u ediciji »Prva knjiga« {(urednici dr Draško Ređep, Jasna Melvinger i Stevan Stanić). Nagrade su uručene na tradicionnlnoj svečanosti koja je, u okviru Mese· ca kniige, održana u svečanoi dvorani gimnazije u Sremskim Karlovcima 25. novembra 1966.

KNJIŽEVNE NOVINE