Književne novine

KNJIŽEVNE NOVINE

Razgovor sa

· Erihom Košem

dobitnikom Ninove nagrade

- ) e | | intervju interviu intervju intervju intervju intervju intervju intervju interwju intervju

· savfjirefiće

WE

ANGAŽOVAN PISAC I PRISTRASNA LIČNOST

SVOJEVREMENO STE u eseju »Sloboda i satira« napisali da se satirom sslobođa može izboriti, ali da je ona vrlo neprikladna da se sloboda njome dokazuje«. Verujete li da ova misao važi i za neke druge vrste literature, pa čak i za literaturu uopšte? U NASTAVKU citirane rećemice stoji: »Naprotiv, čini mi sc da satire može biti samo u relativnoj neslobodi i da bi u potpunoj slobodi, ako je ova uopšte mogućna, salira iščezla kao književni.rod. Kad slobodno, bez strata od nagle i neprijatne reakcije, možemo da kKritikujemo, onda nemamo potrebe da ironišemo i ismevamo. Satira jc oružje boraca, ali ne i pobednika. Njima stoje na raspolaganmju mnogo šdirektnija i efikasnija sredstva.« Nije se htelo reći da bi u potpunoj slobodi (ako je ova. uopšte mogućrnia) nestalo i potrebe za sVvakom literaturom, sve ako bismo i bez. rezerve prihvatili poznato tvrđoenje Metju Arnolda da je »poezija u osnovi kritika života; da je veličina pesnika u snazi i lepoti sa kojom primenjujc svoje ideje na život — u odgovoru na pilanje: kako živeti,« Ima znatne razlike u Kritici života koju vrši satira i onoj kojom se služi poezija: u intenzitetu te kritike, nienom objektu i načinu ispoljavanja. Dok je u Satiri kritika prvenstveno društvenog karaktera, u poeziji ona je Oopštija, tičući se čoveka i Života ne samo kao društvenop, već i kao biološkog bića. Dok je u satiri kritika uvek a prvom planu, u poeziii |e ona Dpodređena nekim manifestnim literarnim cilievima: estetskim, emotivnim i etičkim. Zato, ako povorimo o slobodi kao društvenom fenomenu, 5sasvim |e mogućno, a u tO nas, Uostalom, uverava kniiževna vraksa i knjiŠevna” Tstoriia, takvu slobodu dokazživati, na wrimer, hinmničkom poeziiom, onda kad satira iz književnih ı objektivnih razloga ćuti.

DA LI VAS vaše iskustvo satirično pisca uči da pisac — satiričar mora više da aludira nego šio izražava?

NE BIH REKAO da mora da aludira, ali je dobro ako se aluzijom sluŽi (sopsiveno iskustvo, srećom, nijc me na to zormno opominjalo!) pogotovo kad je za objekat svoje satire iza'brao neku važnu ličnost ili nekc istaknuto društveno zlo. Svoje raspoloženje i opredeljenje, međutim, sat!Yičar mora jasno da iskazuje i ne VŠlja ako u odnosu na svoj stav ostavlja čitaoca u nedoumici. Satiričar jc almažovan pisac i pristrasna ličnost koia se trudi da i druge ubedi, otprilike kao što to tužilac čini pred sudom i porotom. Po zakonima satire, on nv sme da teži slikanju kompletne istine, koja je uvek složena od dobra i od zla, ni objektivnom, realističkom slikanju naravi, karaktera i situacija. Podsmeha i osude rađi, satiričar podvlači negativna, „ružna, nakaradna' svojstva sredine, oplužujući koliko može, a ostavljajući čitaocima da oni budu objektivne sudije koje će uzt mafi u obzir prednosti i olakšavajuće okolnosti, u svojoj svesti formirajući konačni stav i sliku.

VI STE, i kao romaunsijer i kao pcipoveđač, i kao satiričar i kao moralista, bili verni. realističkom Kmnjiževnom postupku. Da Ili je realizam za vas više bio pitanje.. senzibiliteta ili pitanje tehnike? i

PRE SVEGA, stav uverenja da je Tealistički portana najbolje odgovarao materiji kojom sam se bavio, a predstavljao najnogodniji način da kažem ono što sam Želeo reći. Činilo mi se, sem toga, da takvim postupkom i takvim stavom . ispuniavam zahicv književnog trenutka koji je, po mom uverenju, tražio od naših pisaca da stvarnosti stanu prsa u prsa. Karakter:stike i osnovna svojstva situacije bili su dovoljno jasni i, takoreći, sami se nudili, da bismo se mogli zadovoljavati samo njihovim naslućivanjem, a sasvim je bilo nemogućno igrati se sa njima Žmurke. Ima trenuTaka kad je važnije ispilivati i obiašnjavati sredinu, no izražavati sebe. : "Uostalom, u diskusiji i polemici koja se kod nas svojevremeno vodila oko realizma i modernizma bilo' je pcprilično zbrke na obema stranama; bar se meni danas tako čini iz Der'spektive desetak i više godina koje su otada prošle. Pa i ljudi su u tabori-

ma. bili u znatnoj meri složeni na OSnovu slučajnih opredeljenja i ličnih razloga, i ne uvek svrstani po srodnosti svojih književnih shvatanja. 'ako se, na primer. najveća bi nije vodila oko odnosa pisca prema predmetu njegovog Književnog intercsgvanja, što mi se čini osnovnom značajkom realizma, već oko jasnosti stila, veće ili manje komunikativnosti teksta i upotrebe nekih jezičkin ı tehničkih imovacija. Nisu, međutim, sv: pisci koji su se jasno i precizno izražavali bili uvek realisti, kao što ni svi pisci čiji je stil bio difuzam, a misao namerno. ili nenamerno 7„gzamudćčema, misu bili maniristi ili, da upotrebim uslovni, noviji termin, »modernisti«. Po pravilu tekst je mutan zato Što piscu misao nije sasvim jasna, što nema hrabrosti da je jasno kaže, ili što nije u dovoljnoj meri ovladao književnom tehnikom da bi umeo jasno da se izražava, Tako se, na prime”, pisci ili književni pokreti, koji tek intuitivno naslućuju nekc nove značajke vremena i stvarnosti, pretežno koriste metodom romantičarske, manje više nejasne ili nedorećene su-

pestije, dok sc pisci koji se OSsQćaju na ravnoj nozi sa Vreme-

nom i društvom. obično služe postupkom realističkog naučnog ili procesualnog izvođenja dokaza. To, međutim, nikako još ne znači da je jedan il drugi metod bolji ili gori. Sve zavisi od pisca i književnog trenutka i pitanje je samo koji je postupak u kojem vremenu predominantniji (što interesuje istoričare književnosti), a koji adekvatniji (što interesuje Književnu kritiku). Bolje je delo koje genijajno, mađa još mutno, naslućuje, od ono koje jasno kazuje plitke, poznate isltine. Kao što je, s druge strane, vredniic delo u kome ima dubokog, prothiicliivog, jasno iskazanog znanja o Ssredini i vremenu, od onog u kome se zbunieno i maglovito rasoravlia o nečem što ie već odavno Jasno i poznato. Naizad, me. treba smetnuti s uma ni poznatu Volterovu oomemi: »Svi su žanrovi dobri, sem dosadnih«.

SMATRATE LI da satirična literatura postaje opasnija (za pisca) ukoliko se pisac udaliava od opšteg i približava posebnom? .

TU VAŽI poznata narodna izreka koja je Stjepanu Mitrovu Ljubiši, momi

Paširoviću, poslužila za naslov pripovelike »Ili kamenom o loncu, ili lomcem o kamen, teško loncu«, Ako sc pisac udaljava od opšteg ı pnibližava posebnom, on izaziva protiv sebe Ppojedine ličnosti koje se prepoznaju njegovom delu; ako se udaljava od posebnog: i odviše približava opštem, u opasnosti je da izazove protiv sebe i one na koje uopšte nije mislio. Nalazi se dakle u položaju Ikara, izmcdu jedinog sunca koje mu prži krila, i velikog, opšteg mora koje ih vlaži i kvasi, | ;

SOL BELOU je rekao da je u savrcmenoj prozi junak — žrtva. Ove veči bi se mogle primeniii i na vaše delo. Šta, po vašem mišljenju, uslovljava ovakav tretman junaka u savremenoj literaturi?

DA Li SAMO u savremenoj? IL Ana Karenjina je žrtva. Pećorin, „»Junak našeg doba«, takođe. 1 tako dalje, sve do grčkih, klasičnih tragedija. Pita-

nje. je. sumo čija žrtva? Sredine i.dru-.

štva, ili piščeva? Pai kakav ie ctički smisao te Žrtve?

Kad pisac suprotstavlja junaka društvu, slojeći s otvorenim ili prikrive· nim simpatijama na junakovoj strani, žrtva se u odgovarajućim okolnostima može pretvoriti u moralnog DObednika, kao u slučaju pomenutom Tolstojevog romana. Ali, ako. ioš ı pisac sedne junaku za vrat, onda sc on lako može pretvoriti, ne samo u Žrtvu, već i u Iirivilalnu figuru pa. i beznačajnu krpu. Ako jc Belou mislio na namerno dustanciranje pisca od svojeg junaka, koga i sam auto” kritikuje i kažniava (kao što io on cini sa svojim Hercogom), onda bi se moglo uzeli da takav postupak i odnos u znainoj meri karakteriše savremenu prozu u kojoi pisac najčcšće stoji iznad svojih ličnosti,

1 u »Mrežama« se autor namerno dislancirao od glavne. lićnosti i kaznio je po zasluzi, udavivši je na kraju knjige. Neki čitaoci su to zamerili piscu, pretpostavljajući da bi bolje postupio da je pustio glavnu ličnost da se živa vrati u Beograd, iz koga je DObegla. Svakom autoru drage su takvc primedbe; one govore da je knjiga pročitana do kraja i da je pisac zainteresovao (čitaoca za sudbinu svo junaka. Ali, da je autor »Mreža« dozvolio glavnoj ličnosti da se vrati u

sredinu iz koje je utekla, kazna bi bila još surovija. Učinio bi je poražćnom, bednom ličnošću, koja voljno pristaje da se vrati u kavez iz koga je utekla, pa bi time, po svom OSGćanju, dovevši u pitanje glavno lice dela, doveo u pitanje i samu vredmost Knjige.

DA LI I U KOJOJ MERI pisac treba da bude svestan čitaoca za koga piše?

VEĆ T SAMO PITANJE sadrži jedan deo odgovora. Ne pita se da li pisac treba da bude svestan čitaoca za kopa piše, već — u kojoi meri? To znači 'da se pretpostavlia da “pisac mora da ima neku evokaciju čitaoca, DpOŠtO je svako pisanje iedna vrsta obraća-

"nja drugima. Ima, međutim, pisaca

i literarnih škola koje preporučuiu održavanje direktnih kontakata između pisaca i čitalaca i u tome vidc uslov. dobrog i pravilnog razvoja \· terature. Na jednom međunarodnom skupu književnika, na kome se o tom pitanju povela diskusija, istakao” sara da pisac mikad miie sam ni među čztiri· zida svoje radne sobe, je” Je uvek sa: njime i sredina kojia ga ie formirala, pa, ilustracije radi, citirao Sles deći dijalog iz jednog Pirandelovog komada. a koji, otorilike, teče: ovako:

M: »Šta me se tiče šta drugi misle o meni. Glavno je da je moja savest Čista «

B: »Da, ali šta ie ta tvoja savest do druoi koli su u tebie. i: Tako su i u piscima uvek mniihovi čitaoci, bili pisci toga svesni ili ncsvesni. Pisac ie, uostalom, ı čitalac svoje kniige. Stenen svesti o čitaocu je ramolik kod kniževnika i. niie uvek u srazmeri sa vrednošću niihovoz dela. Važno ie da wisac zaintercsuje čitaoca ili, kako ie to Ivo Am drić lepo rekao u iednoi prilici: da on gori, a drugima đa svetli.

VFERUTETE LI u ipstriikfivnest i SVI» sishodnost kniiževne Kvitike? Možete li, na osnovu sonstvemih iskmsteva sa kritikom, doći do izve«eih opšiih žzakliučaka o njenom dejstvu?

VERUIEM! Credo auja absutdum: Na osnovu sovsfvenih iskustava sa kritikom i izvesm'h opštih zaključaka o wiemom deistvu!

Pisac uvek može da uči od kritike, I kad ta ona hvali i kad ga ona kudi, kad je kritičar u· pravu i kad nije.

intervju intervju intlervju in

ak, dobro jc ponekad sebc i drupa LPeBetiti na šledeće dve duhovite i za. jedljive misli Georga Kristofa Lihten. berga, poznatoj fizičara i zanimljivog, duhovitog mislioca iz druge polovine

'osamnaestog, veka.

Prva: »Knjiga Je, kao ogledalo; ako majmun u nju zaviri ne može Se Očckivati da će iz nje izviriti apostol«.

Druga: »Kad se neka knjiga sudari sa nečijom glavom, pa to ZaZVUČI Šuplje, nije uvek Krivica do knjige,«

E. M. FORSTER je rekao da ponekad ujegove glavne ličnosti diktiraju tok romana i, tako reći, uzimaju ga u svo. ie ruke. Da li su vaša romansijerska iskustva slična Forsterovim?

U »RATU I MIRU« Lav Nikolajevič Tolstoj, svojski se trudio da pokaže kako ·je čuvena Borodinska bitka ie. kla suprotno Napoleonovim. planovi. ma zbog nepredvidljivih okolnosti i nepredviđenih postupaka njegovih ko. mandanata i vojnika. Ubeđen sam di je ı veliki Tolstojev roman u mnogome tekao drugačije no Što Je to Tol. stoj u prvi mah predvideo i da je ro. man u tolikoj meri uspeo zahvaljujući velikim delom naknadnim izmena. ma plana ma koje su pisca nateralu ličnosti kojima je udahnuo Život, Pri. nuđeni smo, dakle, đa u toku pisanja romana menjamo mašc planove pruma postupcima naših emamcipovanih iunaka.

TEROR JAVNOSTI — to je izraz koji ste pomenuli u jedmom vašem ne. davnom intervjuu. Objasnite ga.

REĆ JE, U STVARI, o sve izraženijoj čežnji ljudi za ličnim i privatnim, koja u sve većoj meri postaje opšte Osećanie ljudi našeg prenasecljenop sveta, Prinuđeni smo da živimo u sve Većim i pušćim liudskim aglomeracijama, a moderni oblici života i diiuštva u znat.

noj su meri umnožili međuljudske ve.

ze, kao i njihovu učestalost. Zastak. ljene fasade modernih kuća omoguća· vaju đa se vidi golovo sve ŠioO se u njima zbiva, savremena sredstva informacija bave se 1i najintimnij'm stranama privatnog Života ljudi, iclevizija prnosi nas lik stotinama hiljađa gledalaca, a prinudeni smo, da u toku dana razgovaramo ponekad i sa stotinom sabesednika, I u turi zmu su tišina i samoća postale luksuz koji se najviše plaća, dok bivš&bleštave i bučne turističke centre SVOE še osVaia ĐubEka takozvanog masovnog turizma. Pa i tri Ćehovljeve se stre iz mjegovogs istoimenog ?OZOFI šnog komađa, koje sm u tišini i čamoimii malog pbrovinciiskop inesta ČP7nule za uzavrelim Životom veleoerada. danas bi, u komadu nekog savremenos mpisca, verovatitno. želele da oču obrnutim smerom, bežeći iz vejepgrada u tihninuimir prirode. lostlom, u izvesnoi meri tema i romPna »Mruže«, u vezi sa kom sam i dao iz|avu za koju ste me pitali.

te ic

00 DANA.

Nastavak sa 2. strane

licima — voditelji Sanda Langerholc i režiser Dušan Makavejev umeli su da retkom toplinom priđu i starcima i bokscrima, oslobađajući se predrasuda, da su jedni dosadni, a drugi agresivni. Zbog toga je ı razgovor urodio plodom — bez insistiranja na bizarnmostima, bez forsiranja efektnih scena, »Osmi dan nedelje« bio je veoma prijatno televizijsko štivo, koje bismo i dalj rado videli na našem programu. Naravno, emisija bi trebalo da se razvija i pronalazi nove mogućnosti za svoj izraz, ako bude htela da i ubuduće veže pažnju svojih gledalaca. Bilo bi takođe potrebno da njeni autori izvrše pažljiviji izbor. zabavnih melodija, koje sx često nisu nalazile · na

visini dokumentarnih sekvenci. Sve u

svemu — emisija koju treba redovno

pratiti! ODISEJA MONTERLANOVOG * ROMANA

POZNATI FRANCUSKI PISAC Anri de Monterlan proveo je pre rata tri godine u Severnoj Afcici, u Maroku, gde je napisao roman »Ruža na pesku“.

Monterlan u ovom svom romanu Op suje događaje iz 1932. godine. Glavni junak je poručnik Olinji, oficir srednje inteligencije, vaspitan ma bleštavim, ali veoma strogim i još više uskim idejama. Njegova majka, sama kći generala, učinila je sve da sa pošalje u Maroko. kako bi tamo stekao' čin, a možda i Legiju časti. Olinji se u početku vrlo malo interesuje za severnoatričke probleme, za probleme naroda koji su tada bili pod francaskom kolonijalnom vlašću. Međutim, uskoro sc zaliubljuje u jednu mladu Buiyduinku »lakog« ponašanja, po imenu RahmaRam. 1, malo pomalo, počinje da sc iz osnova. menja. Zaliublieni Olini' razmišlja o kolonijalnom problemu ili, tačnije, zahvaljujući svojoj ljubavnoj

. vezi, Više ga oseća no što ga shvata.

Sve više dolazi do uveremja da su

'urođenici u pravu u odbrani svoje na-

cionalne teritorije. Revoltiran više osećajno nego intelektualno, on, istovremeno, zastaje uplašen pred konstatacijom ·da'se njegove nove ideie.u

stvari u mnogome poklapaju sa ideja-

ma socijalista i komunista.

Kada se Anri de Monterlan, posle irogodišnjeg boravka, vratio iz Maroka u Francusku, došao je do zaklju. čka da mu. je nemogućno da objavi

ovaj roman koji bi se neminovno okre-

nuo protiv njegove vlastite zemlje. Odlučio je da ne objavi »Ružu na pe

sku« ı posle nje napisao je SVOJU DO• znatu knjigu »Neženje«. Štaviše, da bi sačuvao. svoj rukopis, Monterlan je 1938. podine, o svom trošku, objavio mitegralnu verziju romana »Ruža na pesku« u svega šezdeset orimeraka koje je podelio svoiim prijateljima u zemlji i naročito u inostranstvu. Intcresantno je da je roman objavljen pod naslovom ' »Misija proviđenjae i pod pseudonimom Fransoa Lazerg. U me duvremenu, opšta situacija u Severnoj Africi se bitno izmenila, tako da: je i Monferlan ovih dana mogao integralni rukopis svoša romana đa preda pozna: toi pariskoi izdavačkoj kući Galimar,

M. M.

PEDESETO IZVOPENJE POETSKOG RECITALA »MIRIS ZEMLJE«

U DVORANI Kolarčevog narodnog univerziteta izveden je 4. marta po Dbedeseti put pesnički recital stihova. Desanke Maksimović »Mivis zemlje«, koji su primrem'il Milan Đoković i Miroslava: Bobić. Kao i uvek dosmd, dok su slumci Divna Đoković ı Miroslava Bobić govoriil stihove naše popularne

Desnikinie, dvorana Kolarčevop nnrod-" nog umiverzifeta bila je una publike.

Sa ovim recitalom glamci sti u Đroteklom vremenu obišli čitav, niz mesta u Srbii i Bosni i Hercegovini. Posetili su Kramievac, Kruševac, Zrenjanin, Vršac, Snavnievo, Mostar, Tuzlu i svuda le waemeh bio potpun.

iskušitvo sa' recifalom poeziie Desanke Maksimović Još jednom govori o tome da postoji veliki .broj mogućnosti. za približavanje poezije publici i za vaspitavanje književne i čitalačke publike. | i

POSLEDNJI TEKST ANDRE MOROA

U NAJNOVIJEM BROJU ppariskoš književnog lista »Figaro literer« ob javljen ie članak o poslednjem tekstu nedavno preminulog francuskog Knj ževnika Andre Moroa. To je, u stva ri, govor koji ie Andre Moroa napisao ı održao na završnoi sednici Drugo međunarodnog kongresa o lekarskohm moralu. Andre Moroa u ovom tekstu kaže da između lekara i pisca postoje prirodni ı moćni afinitefti. Obojica su, kaže on, sa strašću zainteresovani Za liudsku sudbinu, obojica traže i Žželć da otkriju ono što se krije iza paravana prividnosti, obojica zaboravljaju na svoju vlastitu epzistenciju da bi sč nadvili nad egzistencije drugih. Ra zume sc, dužnost lekara je bila i osta: la da održi život i da olakša patnju. Međutim, ogromne promene koje Več duže vremena zahvataju i muedicinu sastoje se pre svega u napretku ie nike i kolektivnoi organizaciji. Medi cina se, prema mišlieniu A. Moro, sve više približava epzatnoi mauci, ali uprkos tome ona ostaje nauka o ČOVC ku, što će reći nauka o individui. »Ne postoje dve medicine, pišc Moro, ona iz laboratorije i ona iz klinike, ona 'koja se odnosi na telo i ona kola se odnosi na dušu. Sutra, kao i danas, uporedo sa naučnom medicinom KO|0 je svakim danom sve preciznija, i SV je, bolje opcemliena, postojaće i kl sični lekar koji će liudskim odnoso!! prema bolesniku tešiti one koji oalč i razuveravati one koji se prcdal očaju. Sutra, kao i danas, nova čide sa doneće i nove zadatke. Sutra, kau i danas, lekarski moral će nužno biti akceptira~ i respektovan od svih lekara svih nacija«, završava svoj 9OVOL Andre Moroa. (M M.)

Glavni i odgovorni urednik Tanasıie Mladenović. Sekretar redakcije Bogđan A Popović. Tehničko· umetni _tović Momo Kapor, Driagan Kolundžija, Mirko Kovač, Đorđe Le List izlazi svake druge subote. Poledini ·primerak 50. para (50 dinara). struko. List izdaje Novmslo-izdavačko preduzeće »Književne novinć«,

bovic, Borislav Pekić, Predrag Protić, | ? iilia | i ! Godišnja pretplata 10 novih dinara (1000 starih dinara). polugodišnia 5. novih dinora (500 starih dinaia). Za inostiansivo

Beograd, Francuska 7. Telefoni 627286 (redakciiah i 626020 (kom”"rcijalno odeljenje i administracija). Rukopisi se ne vraćaju broj. 608-1.208-1. štampa »Glase, Beograd Vlajkovićeva Š.

"Tekući račun

čka oprema Dragomir Dimitrijević.. Redak cioni odbor: Božidar Božović, Dragoliub S. Ignja Dušan Puvačić. Dobroslav Smilianić, Rado mir Sovlinnoiec, Bianm:mi: Šćepanović ı Petar Voik.

dvo