Književne novine

!

BERTIL VALBERG

Umetnički paviljon »Cvijeta Zuzorić«

PO ONOME ŠTO VIDIMO na ovoj izložbi slikarski opus švedskop umeinika Valberga (1923) konstituisan ie na principu predmetne vizije, Ali tom kvalifikacijom mi ne ukazujemo ni na Sta precizno, ukoliko ne bismo napomenuli da priroda Valbergove predmetne vizije počiva više na evokaciji tradicionalnog figurativnog metoda nego na držaniu kursa moderne revalorizovane predmetne vizije, kursa čiji se generalni tok amplifikuiec mnogim zanimliivim formalnoteorijskim ckskursima. Pa ipak, treba dopustiti mogućnost da Valberg svoju predilekciju ka tradicionalnoj predmetnoi viziji ne drži u statusu konzervirane ortodoksnosti — on se, naime, otvara prema duhu vremena, prema njegovim različitim, imperativima, Eklatantan vid moderne inovacije u inače klasično shvaćenim Valbergovim kompozicijama, jeste, ako tako možemo teći, iskakanic slike iz svoje osnovne. klasične, nulte ravni; taj cekspanzivni poKkret silke u mrostor događa se posredstvom izuzetno reljefne fakture koja prosto fizički, malvrijalno, determiniše oblik date predmetnce forme. U toj rustičnosti, insistiranju na kunkretnosti slikarske materije itd, treba, svakako, videli odjek apstraktno-enformelističkog proseden — Tog iskustva koje ie refleks dapašniih polidimenzionalnih inmtencija ka neomozitivizmu duha i materije. Ali, imamo ulisak da sprezanje tradicionalne slikarske sheme sa enformel-iskustvima u materiji. dovodi kod Valberpa do jedne dosta neutralisane situacije Koia je deficitarna u pogledu kvaliteta konceptualne čČistole.

Valberp je. u stvari, ekspresionist sa intenzivnim osećanjem za izražajnost boje: dovodi jc, katkad, do granice senzorijalnog šoka, a opštoj shemi kompozicije pribavlia, katkad, dimenzije monumentlalnosti natopljenc, u isto vreme, trapičnim i lirskim štimungom — muelanholijom i radošću Živola.

ALEKSANDAR SRNEC

Galerija Doma omladine

LUMINOPLASTIKA iednog odđ osnivača zagrcbačkv prupe »EXAT 51« Aleksandra Srneca, do: lazi, hronološki, u mnainovija: ostvarenja koja su krenula od jedne široke platforme, pozna: te pod nazivom Nova tendencija (»op-arl«, »Sistemic-arl«, »optička apstrakcija«, »patternart«). Kriterijum ove fendencije prema umctiničkom delu radikalno ukida klasični pristup (koji u žiži ima individualnu, subicktvnu komponentu) uime svesne depersonalizacije, dem!)stifil:acije, demokratizacije umetnosti putem istraživanja objektivnih, naučnih osnova umčlničkoe fenomena. Gestalttheorice (teorija oblika) i psiholiziologija akta vizžuelne percepcije u prvom su planu. Kori ste sc jskustva iz islorije, sa početka XX veka:

vuskih Wenstruklivista, ncoplastićara, bauhausovaca; Dišana, Gaboa, Moholji-Nađa, Munarija. Tu su, zalim. mainovije tendenciie: pariska

Grupa za istraživanje vizuelnosti (1961), Grupa T iz Milana, Grupa N iz Padove itd. Naikompleksnije rezultate postigao je, sigurno, Nikolas Šefer (1012) koji je, otkako ie 1948. ostavio Šlalelainu sliku, preko koncepcija spacio i hromolumino-dinamizma došao do kibernetičkih skulntura (u Liježu, 1961, visoka 52m. Prvu, CYSP I. projektovao je u saradnji sa inženjerom wFilips«a-a Fransoa Terniiem, 1956), spaciodinamičke arbiHekture i urbanizma. Srnecov luminoplastički i kinetički efekat (sličan Šefcrovom) zasniva se na principu rotiramja plastične konstrukcije na koiu se projektuje svel: lost programirana izrezom otvora kroz koji teće. Tako se oslvaruje dojpđajna sukcesija (»suceesslon d' ćvćnemćents«) varijabimih optičte-kineličkih situacija. |

Kakve su merspeklive' ovakvih tendencija, kakvi su »ludički, estetski i psihoterapcutski« efelii koji im se pripisuju? Hoće li to biti samo »show ćićctroninue« — kako su već nazvani Še!”rovi projekti? Autoriteti ijednog Abrahama Mola, Areana, Vemera Hajzenberga itd. predviđaju trijumf simbioze imaginacije i 15traživanja, umetnosti i nauke,

SKULPTURA MLADIH

Salon Muzeja savremene umetnosti

IZLOŽBA relalivno mladih beogradskih skulptora, koje smo već imali prilike da vidimo na njihovim samostalnim izložbama, ncsumnjivo je znak poverenja i priznanja Muzeja savremene umetnosti. Venija Vučinić-Turinski u »pred-

metima« ,od drveta — koji deluju simbolikom tragova civilizacije — izražava izvesnu nostal-

piju za lepotom graditeliskog aktivizma ljudskih ruku.. U vekspresionističkoj figuralnosti Slavoljub Radojčić uspešno rešava plastičke probleme: nekonvencionalnost kompozicije, tenziju volumena, artikulaciju površine forme. Ta skulptura drastično inkamira večne, zlosrećnc pratioce života — leskobu, strah, tamni nagol razaranja. Kolja Milunović od fTorme sa akumuliranom vitalnom energijom cvoluira ka Čistoti, purilikaciji izvaza koji je jedan od po: stulala modernih konceptualnih predloga. Milija Nešić gradi zanimljive plastičkce celine od konkretnog industrijskog materijala koji simbolizuje duh vremena, dok se Tomislav Kauzlarić pesnički oslobađa svakovrsnih prinuda stavljanjem u prvi plan I1zv. ludićke kombponente angažovanja, igrc.

Kosta Vasiljković

6

\ Puškai pioniri maleni

Beleške sa XV-og festivala jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma

JUBILARNI, PETNAESTI FESTIVAL' kratkog

Tilma i njegovih 110 filmova prikazanih u zvaničnoj konkurenciji i intormativnoj sekciji pokazao je da su u našoj kratkometražnoj proizvodnji zastupljeni svi žanrovi, mada ne i sa podjednakim uspehom, Bez obzira na stepen umetničkog uspeha u opštem doživljaju festivala, ostaje nam da zaključimo da su se naši dokumentaristi okrenuli stvarnim probleminia našeg društva kao što su socijalna i politička previranja, u dinamičnom razvitku naše zajednice, kao i problemima nezaposlenosti i maloletne delikvencije — ukratko, svedoci smo njihovih svesnih napora da percipiraju našu svakidašnjicu. i Međutim, u {im naporima vizuelnog pcrci piranja jstine o našem vremenu, u toj »kritićnosti« dokumentarca koji se nalazi u poziciji odgovornog posmatrača života, suočeni smo često sa jednom vrstom autorske bezličnosti koja neutralni stav pretpostavlja pravoj angažovanosti, diskreciju korozivnom knitičkom stavu, a slikanje »Žživota po sebi« — emotivnoj umetničkoj istini o njemu. Sa druge strane, kao da postaje pravilo našc lhmske prakse da se površinska narativnost proglasi Jedinim i pravim načinom filmske cvokacije; u poplavi filmovapriča i filmova-žanr slika, teško smo razaznavali dela koja odlikuje pečat posebnosti i nc opoziva oznaka autorstva, kako na planu sadržaja, tako i na planu filmskog izražavanja.

Naš dokumentarac je na ovom festivalu VIlo retko izlazio iz područja opštih istina i televizijskog načina informisamja: forma reportaže i neobavezne razglednice u kojoj se, sa Više ili manje uspeha, odslikava jedan zagorski, primorski ili ravničarski ambiient sa približnim oznakama mentaliteta niegovih Žitelja, najmanje je pogodan način da se stigne do prave kreaćije. Ta prevlast dokumentarca koji podseća na Tvreport nad krcativnim dokumentarcem, lilmom esejom, kratkim igranim filmom i Filmskom satirom, odsudno je obeležavala ovaj festival koji je bio smotra kreativnog proseka iz čijeg su se sivila izdvajali nekoliko provcrenih autora sa svojim filmovima i dosta intcćresantnih fragmenata koje je valjalo čupati iz niza jednodimenzionalnih i neosmišljenih kincmaftografskih struktura.

Zato će se i ovo razmišljanie o proteklom ·

festivalu zadržati na filmovima koji stvarno zaslužuju da im se — u prvom analitičkom trenutku — obeleži prisustvo u kontekstu većine dela koja im nimalo ne pristaju kao društvo. Pri tome će se žanrovska podela najmanje uzimati u obzir, a subiektivan stav i odnos auto: ra prema objektu ili izražajnom sredstvu biti glavni modus izbora. Stoga — u odsustvu bilo kakve svesne konceptualizaciie ili namere koja bi ga rukovodila u pravljenju nekakvog. redosleda ili neumesne rangliste, pisac ovih redova odmah priznaje da je u filmu »Poslije podne (puška)« Lordana Zafranovića imao JCdan od najlepših doživljaja na protekloj smotri.

Smrt popodne

... Mediteransko popodnc dvočasovnc »Sijcste«, letnji popodnevni časovi sparine, dosadc i letargije. Jedan dokoni čovek sa svog balkona traži metu za svoju vazdušnu pušku, On nasumice izabira ciljeve, meci probijaju praznc | Jiš menke i narušavaju tišinu u kojoj se vodi ljubav iza spuštenih zastora, ı remete mir koji kao da prethodi činu metalizičkog zločina. Jedna starbca se neprekidno penje uz stcpenicčć, dok druga naglas čita knjigu u kojoj 5e medilira o smrti. Kamera zumovima tražt cilieve za pušku, ali iznenada dotrčava golišavi dečak ko-

Nastavak iz prošlog broja IZAŠLI SMO na Terazije. Tamo je sad vladala neopisiva gužva, Svc sc muvalo bez reda, samo je prostor ispred starog konaka (koji sad više ne postoji) bio čist i vojnici su održavali red pred ulazima. Više nisu puštali nikoga unutra. Pokušali smo kroz ogradu da zavirimo unutra, jer se bio proneo glas da su kraljevski par posle ubistva izbacili kroz prozor. Nijc se videlo ništa. Kiša je lila kao iz kabla, kroz svetinu su promicali prodavci novina koji su glasno izvikivali »poslednje vesti«. Uzmemo jedan broj, u kome je bio objavljen govor Ljube Živkovića, advokata, tada najrenomiranijeg govornika i narodnog Irebuna. Taj je govor on održao jutros u zoru pred Narodnim pozorištem, kad su ga neki od zaverenika izvukli iz njegovog stana u početku Makedonske ulice, popeli na jedan sto i umolili upravo naredili — ·3da, oretkim prolaznicima održi govor i objavi pogibiju kraljevskog para. Tada je iz usta OVOB poznatog. političara koji se smatrao za jednog od naprednijih i slobodoumnih političara potekla ona neduhovita verzija o pogibiji kraljevskog para: da su se kralj i kraljica u međusobnoj svađi poubijali noćas. Sumnjam da je la inepcija mogla preživeti i trenutak svoga postanka. Tako je »novo doba« počelo jednom, neduhovitom laži, koja nije bila u stanju nikoga mi da zavede, ni da obmane. Taj početak me je jako deprimirao, TI dok sam ja s Dušanom menjao mišljenje o tome, našu pažnju privukla je jedna povorka, sva prokisla i kaljava, koja je dolazila od »Slavije«. Napred, na jednoj debeloij durunpi videlo se kako jedan mlađi čovek nosi

crvenu zastavu, dok su se oko njega strčavali,

podvriskivali i zastajući povremeno klicali: »Živela republika!« Pošli smo u susret povorci i negde oko »Londona« sa njom se susreli. Na čelu povorke, jedva držeći motku, sav umazan blatom, u nekim teškim čizmama koje su mu ipak bile glomazne, išao je naš drug Milivoje Tadić koji je polazio drugu beogradsku gimnaziju, Potvrdilo se, dakle, da naši drugovi iz Il beogradske nisu hieli polagati maturu.

Dobacismo Tadiću kad je bio blizu nas: »Zdravo, Tašula!« i on nas kratkim klimanjem glave otpozdravi, ali ne poumismo da mu Sc pridružimo. »Sve je to buržoaska revolucija! šta mi imamo veze sa fiml« — rekosmo kac po dogovoru jedan drugomc i otpratismo Dpc gledom malu povorku koja je već zamicala prema Terazijama. Samo kud Tadić da se obretć na čelu povorke? Nama ic donekle bilo jasno da su zaverenici od početka hvatali veze sa uglednijim ljudima iz graćanstva ı da je među

ji donosi raskuštranog vrapca i strelac konaćno dobija živu metu. Od tog trenutka priča o vežbi dokonop Strelca prerasta u paraboličnu sliku zločina koji ima svoje precizne cgzistcncijalne, vremenske i prostorne koordinate. Zločin naslaje u Irenutku koji kao da je predodređen za to: sito, oznojeno i raspaljeno muditeransko popodne u kome sunce raspamećuje čoveka na isti način kao što je raspametilo i Mersoa iz Kamijevog »Stranca« | nateralo ga da pripuca na Arape; ono podstiče duboko zapretane sadističke impulse koji se rađaju u tišini tipičnc dalmatinske »fjake«..

Autor ni jednog trenutka ne ustupa pred surovošću lemce u OVOJ poemi o smrti koja 1 svojim dubinama čuva jednu humanu poruku i opomenu ispod okruinc priče o sadizmu i zločinu. Mi smo vojska prava...

»Pioniri maleni«... Žželimira Žilnika otkrivaju dečji svet novosadske pernilerije potpunom nebrigom za bilo kakvu vrstu »metode« jli preciznc analize socioloških uzroka i POSO LOR, Male dečje intimne ispovesti, nagoni koji se bude, slike blatnjavop priobalnop prostora, dečji miling kome predsedava neizbežni Gula, na izgled predstavljaju običnu faktogral-

sku slikovnicu koja je neobavezna kao žanr skica i naivna kao i njeni protagonisti. Međutim, Ćopa, Hakija i devojčica iz »Pionira...« s postojeći junaci jednog postojećeg dečjeg kosmosa koji statična kamera beleži haotičnim zifpisom, otvorenošću pristupa i potpuno oslobođenim dokumentarističkim postupkom u.kome se problemi izbora fragmenata, montažnih naglasaka ili bilo kakve vrste »nadgradnje dokumenta« ili »preformiranja stvarnosti« pokazuju kao potpuno izlišni, Atraktivni životni podatak nam sc predstavlja u svom Totalitetu, a utisak konstrukcije ili svesnog odbjra' destruktivnjh elemenata je sasvim isključen: Sociološka vrednost dokumenta i autorski odnos prema njemu otkrivaju nam sintezu Dcz Drescdana u našem dokumentarnom filmu. U »Nezaposlenim ljudima« autor koristi isti metod i uvodi nas u samo središte događaja u jednom svralištu nezaposlenih radnika, ali sc OVit »SOciološka grupa« pokazuje kao manje interesantan materijal za studiju. U filmu se oseća intervencija autora koji provocira pitanjima, iznuđuje odgovore, ali i uspeva da olormi sliku duhovne bede i cgzistencijalnc ugroženosti njegovih protagonista.

Čovek, kamen i umetnost

Mali čovek pred blokovima velikog: kameno: loma — To jc lema izvrsnog filma » Hop

iz starih dana

Jan« Vlatka Filipovića u kome se dokumenat mrkotrpnog lJGdsOR rada pretvara u vizuelnu simfoniju \ kojoj se montaža, ritam i inter. punkcija slivaju u autentičan očtski doživljaj. Taj dvoboj između čoveka i kamena u. kome će čovek izaći kao pobednik, taj tvrdo! napor klesača koji prethodi rađanju kan kao sirovine zža Mmetničko oblikovanje sa je prvi, ali ne i manje Važan deo posla k čovek — umetnik oblikuje prirodu PO Svom nahođenju. Ritam glasova klesača, · promena planova i rakursa i huk kamenih gpromada koje se survavaju u kontrapunktu zvuka i sli ke dovode film do njepovih završnih poeni} u kojima je ishodište svih ljudskih napota.”Montažnom interpolacijom kadrova Moeštrovii } skulptura i vitkih linija katedrala i. moštova u slike ljudskog rada, taj ljudski napor nam 0. kriva svoju pravu svrhu pošto sc opiplivo materijalizuje u umetnosti vajarstva | arh' igkiuro kojih ne bi bilo da nije kamenolomca koji od. valjuje ogromne blokove kamena.

Mrlja naša svakidašnja

. |

»Mrlja na savesti« Dušana Vukotića

je kombinacija igranog i animiranom filma 'kojoj je cilj da strukturu kratkog igranog filma obogati za jednu stvaralačku dimenziju: animi. rana mrlja, ta pokretljiva i ncuhvatljiva međuza koja stalno izmiče čovekovom naporu da je se oslobodi, pokreće maštu gledaoca .i pruža mu bogat cmocionalni doživljaj, Film nastoji da postigne jedinstvo liktivnog ı realnog pu tem animacije kao izražajnog sredstva kojim se dočarava egzistencijalna mora — DpOslupak koji nam prikazuje Vukolića u potpunom novom Svctlhu i istovremeno ga potvrđuje kao umetnika kome ne pogoduju zatvoreni, okvini okoštalih formi i koji zato stalno istražuje na formalnom planu. Ta drama nečiste ljudske savesti, vinovnika svih čovekovih. klonuća i iskušenja koja prethode konačnom raspadu lič. nosti, slikovita je poetska parabola koja sloju vitošću svojih značenja pruža široko polic aS0cijacija i čulnim udarom animiranc slike di-

'rektno deluje na naše spoznajne aparalc,

Laureat

Zlatna medalja festivala u žanru dokumentamog filma pripala je »Nostalgiji vam pira« Krste Skanate, filmu koji u prvi plan postavlja pitanje morala pojedinca i društva kroz priču o nesmetanom povratku u Zemlju ratnog zločinca Joze Crljenka — »Tukca«, koga njegovi bivši sugrađani prepoznaju na ekra nu posle punih dvadeset godina, Kompozicija Tilma je toliko spontana i protstićc iz Samog života da predstavlja vuhunac, ako ne i najbolje delo u svaralaštvu našeg istaknutog doku“ mentariste i prvog ctličara našep lilma. Oslobađajući se svega Što je suvišno i konstruisano, Škanata paralelno montira ispovest rainog zločinca koga jc snimio i intervjuisag u Rimu sa reakcijama ljudi koji ga gledaju na ekranu. To pronicljivo strukturalno , otkriće »malog filma« u filmu, taj vešti irik iskusno dokumentariste kojim je provocirao sponta, nost svojih protagonista, ne samo Što znači pronalazak na planu lorme, već je i naibolji način da se jedna ljudska situacija predstavi u svom totalitetu i da se usmeri ka svom prirodnom razrešenju.

Bogdan Kalafatović Or e ii WO OT PTT OIR SO NNNI

SEĆANJA NA DUŠANA POPOVIĆA

socijalističkim omladincima bilo ljudi koji su bili upućeni u Zavcru. Takav jc slučaj VerOvatno bio s Tucovićem, Nedeljkom Divcem ı Dragišom Vasićem, a moguće i meču manje istaknutim mladićima. Ja sam kasnije nagađao da je Famozni 23. mart morao imati veze sa zaverenicima. Kako u trenutku izvršenja zaverc u Beogradu nije bilo ni Tucovića, mi Divca (koji su posle 23. marta bili prebegli u »inostranstvo« — Tucović u Austriju, Divac u Zemun, gde je bio uhapšen), dok se Kaclerović skrivao negde u okolini Kragujevca, to je Tadiću palo u deo da predvodi bučnu povorku i manifestuje za — Republiku!

Tadić je bio izvestan osobenjak. Dušan i ja bili smo s njim drugovi tako reći od detinjstva. On se rodio u ,Kremnima selu više Užica — rano ostao bez roditelja ı u U-

žice došao posle svršemnc osnovnc škole da produži mimnaziju. Ion je, dakle, spa-

dao u »užičku socijalističku republiku«, kako se s bagatelisanjem govorilo, koja sačinjava gro socijalističkog pokreta u Srbiji. I on je došao s nama zajedno u Beograd, ali se upisao u II beogradsku gimnaziju, a ne kao većina nas „drugih u »demokratsku« III gimnaziju. Tako je kontakt među nama postao mnogo labilniji nego dotle, ali smo se ipak češće sastajali kod Stibnena i »Crne mačke« na Vračaru, mde se nalazila socijalistička čitaonica. Ipak, Tadić se u neku ruku malo odovrljio od nas i kasnije uvek nekako bio »jandal od svatova.« lok „je, na pr. samostalska štampa smatrala Dragsišu Lapčevića i Živka Topalovića simpati“vrima radikalskim, a Topalovića posebice »radikalskom prišipetljom«, dotle je Tadić vazda Strčao i po užičkom okrugu vodio svoju posebnu politiku i kadgocdi mu se ukazala prilika ustajao protiv radikala i oštro napadao radikalskog prvaka protu Đurića. Neki su mu oštro zamerali na takvoj politici, ali sc mora prizmnli da je on umeo uvek očuvati čistotu svojih ubećlenja i visoko pošlenje, Zbog toga se on

u radničkom pokrelu nije nikad upadljivo islicao, ali je kroz ceo ŽiVOt Oslao idealan borac i socijalista. Socijalist na svoj način kako smo mi govorili — samosvojam i, anarhičan, SVOJĆ plav i uporan, ali čestit i borben. Njegovi po pledi nisu uvek bili u skladu sa »ticeorijom« koja je do našeg pokreta stizala u spisima Karla Kauckog i Bebela, ali čiju smo čistotu i prin cipijelnost mi »ortodoksni« gledali da očuvamo po svaku cenu. Stoga smo mi na sve pojave u javnom životu i politici gledali uvek s jednom ortodoksnom samouveremošću, dok jc Ta dić sebi dopuštao odstupanja i slobodnija shvatanja. Njemu se to gledalo kroz prste, jer nije bio »u vrhovima« pokreta. Tako je i u pitanju republike ili monarhije vladajuća ortodoksija stajala na gledištu da je to pitanje samo »folmc i da suštinski nije bilo pitanje, oko koga je bilo vredno baktati se. Kad radnički pokret sruši buržoaski kapitalistički poredak — ŠtIO će nastupiti s neminovnom nužnošću -— onda će pitanje oblika državne uprave samim im biti rešeno, Sloga kad je, docnije, naš drug Slavko Krčevinac pokrenuo list »Republiku«, zalažući se za republikanski oblik vladavine, mi smo Taj pokret obeležili kao sitnoburžoaski — i na njega gledali s bagatelisanjem.

„Nejasno nam je bilo otkud sad da se Tadić priključi zavereničkom pokretu i da bude na čelu grupc — malobrojne uostalom — koja c zalaže za ustanovu republike. Ali, nc razbijaju ći mnogo glavu i navikli da svc stvari odmeravamo s gledišta ortodoksnog socijalizma, mi smo brzo prešli preko te činjenice i produžili da i dalje bazamo po Terazijama.

Mi smo Tadiću blago zamerili što je »slabo upućen« u socijalisličku teoriju i što se mnogo bavi sinom politikom — koju smo mi krštavali po!.Z onstvom. Inače. je bio rcčit povornik 1

„dobro umco iza”ili svoje misli,

„Nije mnogo DO, a od knez Mihailovć ulice pomoli se u povratku Tadićeva povorka.

KNJIMVWNE NOVINE