Književne novine

KO SVE OD MLAĐIH GLUMACA nlje u novije vreme pokušao da nam se predstavi u liku Hamleta? Između Branka Pleše i Zorana Radmilovića bilo ih je što na sceni što na televiziji gotovo ccla četa, Svako je od njih iživeo za tren tu primamljivu ulogu kao kakav kratak i nestvaran san — lako da ni posle najnovijcg pokušaja u Savremenom pozorištu nikako da upoznamo Ppobliže tog tužnog i nesrećnog danskog kraljevića. Zar je neuspeh naše pozorišno pravilo?

· Ne samo kod glumaca već i kod -·reditelja tinja, ko zna od kada, želja da se Šekspirova reč preobrazi u simbol našeg vremena i trajanja, Kritika ih neprekidnim variranjem Kuotovih teza O savremcnosli ovog nenadmašnop scenskog genija nc samo na lako nešto podstiče već i izaziva. Zar može biti velik onaj reditelj koji nc postavi bar jedno Šekspirovo delo? Kako ceniti glumca u Ćijem liku nismo prepoznali Hamleta? Samo kakvog Hamleta? Na ovo pitanje niko nema spreman odgovor, Svi bi želeli da to bude neka mođerna varijanta, autentičnija od ostalih, naša ali ı dovoljno univerzalna da bi joj se i drugi mogli diviti. Zato svaki novi pokušaj bočinje buntom, velikim obećanjima, avangardnim htenjima i za vršava se manje ili više oveštalim konvencijama. | Šekspiru je odavno u nas određena uloga spasioca. Čim se uverimo. da pozornicu zagušuje nemoć ili stagnacija — hvatamo se za neko od čuvenih dela kao jedini Čvrsti oSslonac. U tome obično ima više kukavičluka nego istinske teatarske hrabrosti. Jer mi suviše malo verujemo u scenu kao umetnički egzistentan životni fenomen — da bismo takve poduhvate pretvarali u istinske kreacije. Otuda se reditelji obično opredeljuju kao po nekom receptu za jednu od ove tri pozicije: pomodnu, iz čije perspektive sve piščeve vrednosti valja svesti na-svoje sopstvene; konzervativnu, koja nalaže da sc izvrši identifikacija sa onim trajnim i opštim u ovom opusu; i kompromisnu koja obićno krije odsustvo svakog stava, varirajući čas jednu a čas drugu postavku.

Glumcu je najlakše — da primi na sebc tuđe grehe. Sve ono što se počelo začinjati još pedesetih godina dovedeno je sada do savršenstva: Zar Zoran Radmilović i u času umiranja (po imtencijama reditelja) nc insistira da sč na njegovom licu zadrži iromija! Iza toga ne postoji nikakav motiv i, što jc još važnije, krcativni doživljaj, tako da se digkrdbna grimasa, zaustavljeni osmeh i poluzatvorene oči pretvaraju. u glumačku frazu, U osnovi — tako po: stavljen izraz nije nije drugo do strah od istinskog doživljavanja svega onog što Hamleeta čini životnim i večnim. Po takvoj rediteljskoj koncepciji, koju uostalom susrećemo i pri tumačenju dela nekih drugih klasika, nije presudno kakvu predstavu nosimo o Dpiscu i njc„govom delu. Najvažnije je da neko pristaje da takav komad igra — pa predstava nužno beži od opisivanja, tumačenja, samoiskazivanja i svodi se na pokazivanje samo scbe, Kako su uz 10 reditelj i glavni glumac ličnosti u tremutfnoj konjunkturi — trebalo bi da i samo DOozorište vidi značaj svoje avanture upravo u tome što je omogućilo da se ova dvojica zadovoljno šepurv i prkose ne samo Šekspiru nego i icatru, Afirmisati sebe GOROM se drugima! Analitičarima ne bi bilo teško otkriti u njihovim ličnostima prisustvo kompleksa inferiornosti. A to je upravo ono protiv čega 5e najviše bori istinski moderan teatar!

Svi naši mladi Hamleti su psihopate, slabići ili kukavice. Oni suviše vole i drže do svoje trenutne popularnosti ili reputacije da bi išta rizikovali. Otuda više markiraju doživljaj nego

UIVII VANJE

Što nastoje da istinski dođu do njega. Ništa

neobično — pošto već pri prvom sušretu st tekstom dolazi do konflikta između glumća i role. Ako u njoj treba videti istinu i ceo jedan život, kakav će biti ishod tog sukoba? Zar nije jednostavnije reducirati suštinu na scbc samog? Reditelj, opet, nasuprot akteru — za sVOje vizije veruje da su piščeve tako da ispod modernc deklarativnostij nalazimo krajnju OVCštalost i mrtvilo, T jedan i drugi se boje Jjednog savremcnop Hamlcta — pogotovo što njegova pojava traži krajnju otvorenost izraza, ·

Hamlet nije materija koja trpi, ćudljiva prekrajanja, svođenje na određene filozofske sheme i okamcnjivanje. U osnovi — Io jc ČOVĆkov bunt protiv statičnosti, konvencija i potrcba za autentičnom ecgzistencijom. Na glumcu i reditelju je da u ncposrednom suočavanju sa rečima otkriju prć svega svoje sopstvene stvaralačke mogućnosti. Čovek je Hamlet — samo gde ga naći? Da li će glumac u tome uspeli pre nego Što nastupi čas umiramja? U tome mu danas ne može mnogo pomoći poznavanje dubinske psihologije, a ni slavni uzori. Vreme se promenilo, tako da kreacija podrazumeva istovremeno i slobodu na sceni. Nije reč o 1omc da budemo samo drugačiji — već da budemo svoji! Hamlet u svemu mora postati naša životna projekcija — inače kako da epgzistira na istinski savremenoj pozornici?

Petar VOLK

Naši glumci vole pasivnost, Akcija se obično prepušta rediteljima koji je opet uokviruju u određene kretnje i slike. Teatar kakav želimo nc opstojava u lepim prizorima, 'ntuitivno iznađenim detaljima i protokolarnim stilizacijama. Pre kreacije za glumca i reditelja nc postoji na sceni mišta određeno — njima mjje dato da uživaju u tuđoj stvaralačkoj moći, pa svaka nova situacija i replika predstavljaju

krajnju neizvesnost i putevc prevazilaženja uz | neprekidno osvajanje svoje sopstvene doSistonii 'clje i scenske slobode. Umiranje stoga nije ono čemu Hamlet danas teži niti se u tome iscrpljuje njegova sloboda akcije. Pre bi se moglo”

tvrditi da su to okolnosti u kojima se on nalazi i realnost koja se suprotstavlia njegovoj stvarnoj slobodi delovanja, Tragediju Hamlet nije odabrao za sebe — ali jc isto tako nije mogao ni mimoići. Osobine koje mu se pripisuju isto lako nisu dar uzvišene prirode već oznake egzistencije i vremena u kome čovek opstoji. Hamlet ne može nikađa da bude ono što bismo mi želeli da on predstavlja — ali je zato uvek u stanju da sc iskaže onako kako mi nismo u mogućnosti da se ispoljimo. Trebalo bi očekivati da u Hamletu vidimo jedno novo tumačenje našeg subjekta u realnom svetu, uklanjanje disproporcija između trajnih vrednosti i iremutnih značenja, svođenje iskustva ı iluzija na Životne relacije.

U modernom teatru i pored svega toga Han let nije pojam ili simbol, a još manje svetinja koju valja izdići na oltar. Bilno je putem doŽik vljaja doći u priliku da nam on nec izgleda stran i da se prema njemu ne ophodimo kao prema objektu što stoji mimo glumačke ličnosti i scene. Njega umetnik mora pronaći u sebi kao oznaku svoje osobenc egzistencije! Nije li to upravo ona duhovna mogućnost koja uslovljava scenski život Šekspirovih junaka? Umesto toga mi smo suočeni sa stalnim konfliktom reditelia i glumaca sa samim tekstom: niko nc želi da se odrekne svoje apstraktnc scenske slobode i zato i ne pokušava da pomoću Hamletovih osećanja, misli i postupaka pobliže odredi i vrednosti svog scenskog delovanja, Upoznati Hamleta stoga nije ništa drugo do osvojiti sebe ili izići bar u susret svom pravom liku. Iz te perspektive čine se besmislenim svi ti naši cksperimenti sa Hamicčtovom prirodom —o jer on nije ni Melisto ni Apsurd ni Budućnost — već protivurečnost čovekovih mogućnosti i postojanja.

Problemi interpretacije se nc iscrpljuiu u dilemama o scenografiji, kostimima, maskama i karakterima — nego u tomc kako prodreti u suštinu tih tajanstvenih i moćnih reči ı UutvIdili šta one zapravo znače u Ovom ptrOslorui i tremuku. Umesto što idemo od čoveka ka Hamletu valjalo bi se od Hamleta okremuti ka čoveku!

Uspeh mogu postići samo reditelji-stvaraoci koje na takva iskušenia lera njihova unutar mija potreba i forme koje se zameću u originalnim Vizijama i subiektivnom odnosu prema stvarmmosti i teatru kao njegovom majpotpumijem izrazu. Odnosno — glumci u čijem talentu postoji moć neposrednog sagledavanja ljudske suštime. Samo u ftakvoj sintezi predstava Je umetničko delo i prava kreacija, dok je sve

„drugo gola reprodukcija viđenog, ponodarstvo

i mistifikacija.

· Danas — Hamlet nc živi na našoj Pozor nici. Ali isto tako ovo umiramje pre ncgo što i dođe do istinskog života ne znači i definitivnu smrt. Iskustvo nas uči da budemo optimisti: nema tako ambicioznog reditelja ili velikog glumca koji bi bio u stanju da u svemu uništi Hamleta!

Vratili su se brže nego što su otišli. Kod »Balkana« sačekali su ih ncki oficiri i nešto im govorili i objašnjavali se, posle čega povorka se rasturila, Nismo imali prilike da se posle razgovorimo sa Tadićem — pohitali smo da odemo do Kalemegdana, sa koga se, kako su se plasovi pronosili, mogli videti austrijski torpiljeri kako kolaju oko grada, dok sc golim okom moglc primetiti austrijske trupe, kako se spremaju da upadnu u Beograd.

Istina je disu austrijski režni ratni bvodovi često puta vitlali na domak Beograda i docnije vrlo često paradirali pokraj grada, u svima teškim prilikama, izvodeći neke mirme demohstracije protiv Srbijc. Bcograđani su bili na vikli na to paradiranje i skofo su s posprdom govorili o tome često drečeći sa gradskih bedema na vojsku koja je bila okupljena na krovu, Ali, sad jc slanic bilo vrlo »rovito« i nije bilo mesta posprdivanju. S teškim mislima u glavi i na srcu išli smo prema Kalemegdanu, očekujući da ćemo videti postrojenc trupc za upad i uperene topovc ma beogra sku tvrđavu. Ali, kad smo izašli na položaj prema Savi, uverili smio se da su sve alarmantne vesti bile lažne i da od lađa i trupa nije bilo ni traga ni glasa,

Posle ručka na brzu ruku vratili smo sc ponovo na Terazije, Prilazili smo pojedinim grupama i zapitkivali za po nešto praveći SC da nas »stvari iz dvora« slabo interesuju. Vreme se bilo prolepšalo ı kiša prestala. Svet JC IZ mileo na ulice, a prodavci novina se rastrčali, nudeći svoja vanredna izdanja. 1 .

Novine dotle nisu bile komercijaliziranc 1 nisu jurile za senzacijama i lakim uspcsimc. Tim muanirimxn jedino je bila sklona Jakšićeva »Štampa« koja se jedva godinu dana prc toga bila i pojavila. Ali je za divno čudo bilo što se za tim manirom bio sad poveo »Dnvvni list“, oko koga su se bili okupili mlađi napredni liudi iz stranke samostalnih radikala, na čijem se čelu nalazio Jovan Skerlić. Oni su tih dana iza 29, maja izdali nekoliko vanrednih izdanja svoga lista, umećući, po ugledu na slična izdanja u inostranstvu, samo po kakvu kratku novost u inače redovno izdanje lista, koji je svet razgrabljivao. Tako sc desilo da je »Dnevni liste prvog dana izdao tri četiri vanredna izdanja na svega pola strane, oko kojih se svet grabio u očekivanju da će maići na senzacionalnc novosti. Tako sam radio i ja i nosio sam po džepovima punu hrpu novina. U jedmom izdanju pojavila sec, odista, jedna senzacija koja je sve iznenadila. Jedva da sc povorka sa Tadićem i njegovim gavrošima ra-

KNJIA VNE NOVINE

slurila, kad sc pojavilo vanredno izdanje »Dnevnog listas, u kome se redakcija izjasnila za zavođenje u• Srbiji republikanskog oblika državne uprave, To je odjeknulo kao najveća senzacija, s obzirom na ličnosti okupljenc oko toga lista, kao i s obzirom na njihove veze s ljudima oko »Odjeka«, kojima se pripisivala u zaslugu promena režima u Srbiji. Ali, bilo bi pogrešno dovoditi u vezu manifestacije kojima se stavio na čelo Tadić s malom grupom prijatelja sa senzacionalnim izjavama grupc oko »Dnevnog listas. Tadić je to izveo na svoju ruku, dok se na grupu oko »Dnevnop listas odavno podozrevalo da je republikanski raspoložena. U redakciji »Odicka« bili su raspoloženi .za republiku samo Jovan Žujović i Jaša Prodanović, dok su u »Dnevnom listu« bili skoro svi bez izuzetaka: i Skerlić, i Grol, i Kumanudi, i Uroš Petrović, ı drugi. Pominjem svc ovo u vczi sa zabranom, koja je ministru unutrašnjih dela Stojanu Protiću stigla još dok se Tadić kretao od Slavije ka Kalemegdanu, Izvršioci dela od 29. maja Dporučili su, kako sam posle sigurno bio obavešten, da manifestaciju rasturi, ili će Oni »SVC staviti pod nož«. Takva luda poruka mogla ic poteći od mladih ljudi koji su se plašili, možda manje za svoje Živote, nego za delo koje su izvršili, Stojan Protić ih jc brzo umirio izjavom da je njemu poverena služba bezbednosti države i da oni nemaju šta da sec plaše od manifestacije neke balavurdije. Ali je pri svem tom smatrao za botrebno da naredi demonstrantima da se rasture — Što su ovi i poslušali. Mora da je slična preporuka stigla i grupi oko »Dnevnog lista«, jer u vanrednom izdanju koje je izašlo iza broja, u kome se izjašnjavalo za ustanovu republikanskog režima u Srbiji, nema više o tome ni pomena. Ja sam imao sva ta izdanja u rukama, ali ih na žalost nisam sačuvao. Ali jemčim da se sve ovako odvijalo.

Još nešto. Saznavši da se isto veče (29. maja u 8 časova) sastajc u Olficirskom domu zbor olicira beogradskop garnizona, Jaša Prodanović, Jovan Žujović, Jovan Skerlić i Sima Zlatičanin najiavc da će oni uzeti učešća na zboru

i zamole da ih pripuste na zbor. Upitani o ćemu ćc pred oficirima govoriti, izjave: da će govoriti o pretvaranju Srbije u ustav-

nu Republiku. Oni koji su ih ovo pitali saopšte im: da int je pristup na zbor. dopušten. Ali, kad su se oni u odrćden' čas pojavili na vratima Olicirskop doma, našli su ova zatvorena, Rečeno im je da im je pristup zabranjen po naredbi Dragutina Dimitrijevića-Apisa!

Ž 1

U vremenu kad sc ovo događalo Apis se nije nalazio među zaverenicima i olicirima koji su se nahodili u Oficirskom domu. On je ležao u vojnoj bolnici od rana zadobijenih prošle noći u panici kad zaverenici nisu brzo mogli prodreti u dvor i pronaći kraljevski par. Bio je pogođen muecima iz revolvera na ri mesta i samo je njegova snažna struktura mogla podneti te teške rane. Stoga je bilo sumnjati da je zabrana Jaši i drugovima mogla poteći od Apisa. Pre će biti da su tu bili umocšani prsli građanskih lica koja su, po mom nahođenju, igrali pretežnu ulogu u Oorganizovanju zavcre i svemu što je dalje sledovalo. Tu na prvom mestu iuislim na Đorđa \Genčića — jednu izvanrecdno umešnu i dinamičnu ličnost koji je bio ujak jednom od vođa zavere — Anti Antiću. Genčić je bio lukav i energičan čovek, istinski stvoren da igra odlučnu ulogu u revoluciji. Ja sam ga poznao znalno kasnije, već u slarcsti, ı po onom što sam u njemu bredosećao i maslućivao mogu reći da je bio opasan čovek, i ma koliko Antić i Apis visoko o sebi mislili, meni se čini da je duša zavcre bio Geričić, makoliko o njemu s bagatelisanjenm govorio knalj Aleksandar svom povereniku Tasi Milenkoviću. Mada nije imao viših škola, Genčić je bio prirodno vrlo bistar, lukav iı prepreden, shlon avanturama i istrajan u poslu koga se poduhvati. To ga je valjda i preporučijo za ministra kralju Milanu, a posle njega i njegovom sinu Kralju Aleksandru. A kada se kralj Aleksandar odlučio na ženidbu Dragom Mašin, on je sve sile uložio đa ga odvrali od te kombinacije. Kad u tome nije uspeo, on je bez dvoumljenja podneo ostavku. Ja imam u rukama Jedan nedovršen njegov napis, u kome jc opisao kako ga kralj šaleteo da uđe u novi kabinet. Genčić ne samo što je to kategorički odbio, nego je još pokušao jednu avarturu. Skovao je plan kako da Dra-

su Mašin ukloni iz zemlje i osujeti kraljevu

ženidbu. Kralj je taj plan osujetio blagovremceno i pohitao — na svoju nesreću —o P(da Dragu veri i prstenuje čim ju je pronašao. Svc to ukazuje na smelost Genčićevu, njegovu poduhvatljivost i gotovost na rizik i opasnost. Stoga sam ja sklon verovanju da jc Gemnčić imao glavnu ulogu u zaveri. On je oko sebe umeo okupiti mlade i ozlojeđen- ljude, i tobož njima prepustiti glavnu ulogu, sačuvavši Za sebe sve inicijative i sugesfijec.

Dragoljub S. Ilić

OV nestašni starci

GOSPODE, kako smo samo darežljivi prema

. Starcima!

Gotovo sav svoj prćostali humanizam 1roOšimo isključivo na njihove poštovanja dostojne sede glave. Tako, na primer, učesnici bal. kanskih ratova i Prvog Svetskog Mira dobija ju sve više povlastica, što ih jc mamje, Mi smo im darežljivo poklonili različite veoma povoljne popuste kada kupuju opruge za razvlačenje, lisere i skije za vodu, bokserske rukavicc, jubavnce romane Fransoaz Sagan, kozmciičkc preparate i sportskc automobilc.

Uskoro će i učesnicima prvog snpskog Us tanka biti priznato njihovo zalaganje za zZemlju, pa se očekuje da će svaki od njih, ukoliko je još živ naravno, dobiti besplatnu trolejbusku kartu i pravo ulaza na prednja vrata, a moždiu čak i popust kod „Putovanja na predstojeće Olimpijske igre u Meksiku.

Kao veoma praktični ljudi, mi smo sc do setili kako da upotrebimo, naše dedove. Uko• liko ih ne strpamo u neki popravni Dom za starce, gde im je tako lepo UNisu sami, imaju sa kim da razgovaraju i imxzju slatke, slatko male sobice — baš smo bili prošle godinc kod našeg tate i om nam sc llivalio kako mu jc lepo!«), ukoliko ih se dakle ne rešimo da Di: smo u kuhinji, u kojoj su spavali, oslobodili prostor za novu Iponisovu mašinu Za pranmjo posuđa, koristimo ih veoma uspešno za čuva nije. dece, za rasterivanje gosliju, šaljemo ih. zalim da nam. vadc karte za bioskop ili ih koristimo za odlaske na pijacu, gde sc oni Com|· kaju sa sve lukavijim seljacima do poslednju kapi svoje penzije. Kao što viditc, starci mam nisu sasvim nekorisni!

Čak i mladi pisac Kovač, svc sc višc Davi starcima. On od njih pravi televizijske dram, ili pozorišne drame, koje mu istog časa skidaju sa repertoara.

Njegova najnovija drama »Ja sam ubio Bal. tazara« potakla me jc ne samo na predlog za razmišljanje, već na suštinsko razmišljanje o starcima i o tome čega su sc sve morali odreći u svojim životima? Koliko zabluda, plemeniLlili pogrešaka, koliko padova velikih ljudi kojim: su morali prisustvovati, aplaadurati ili zviždali — svejedno, samo da prežive i steknu pravo da dočekaju duboku starost! Razmišljajući o njihovim životima, došao sam do uverenja da najsrećniji ljudi na svetu umiru sasvim mladi,

Zbog toga šlo je mlad pisac, Kovač, se izu: zetno mnogo bavi starcima, štlo je sasvim no! malno. Kao i sve njegove vršnjake, i Kovača zanima šta će sve morati da preturi preko glave pre nego što dočeka penziju. Odaklc to pumalo čudno inlcresovalje?

Počeo sam da razmišljam o Kovaču. Rckonstruisao sam hnJepovo detinjstvo u Hercegovini i sclio sc staraca koje je lamo morao vidcii. Kao 1ck izrastao dečak, obučem u prekratki seljački džemper, pantalone nasleđene od oca i opanmkce napravljene od ukradenih automobilskih guma (Setiti se Kovačevc priče »Moj otac pokrade sve živo«, Enciklopedija »Larus« reći tom, 1876. strana), on sc svakako morao sresti sa Tim dćasnim starinama na pijaci u Trebinju, gdc jc jedanput godišnje donosio iz svog sela vunu ma prodaju. Tada su to bili starci u punoj snazi, kočoperne sede. delije; sa debelim srebrnim lancima prcko trbuha i rukama skrštenim m: lecdima, oni su prolazili placom, opipavajući prstima Kovačevu sirotu vunu, prezrelc smokve ı kao kamen tvrda bedra snaša, kojima ništa nisu mogli da naude. To se svc dešavalo, pretpostavljam, pred gsladnim Kovačevim očima, a njegcva kvrgava kolena, tresla su sc od besa pred tim oličenjem građanskc moći i slave, na onom užarenom Trebinjskom trgu u gradu koji mu je izgledao velik i ncosvojiv, kao što mu danas izgleda Njujork, Ovi starci o kojima go vorim nisu mogli ni sanjati da će dvadesetak godina kasnije ući u njegove drame — danas već zveketavi kosturi pritisnuti belim i crnim mermerom porodičnih grobnica, besmisleniin tragovima sujclc.

Odakle jedna ovako mračna drama, kao što je »Ja sam ubio Baltazara«? Plašeći se da protivrečim Olgici Božičković (O. B. vidi: »Ko je ko u Jugoslaviji?«) ja lično mislim da Kovačevo duboko razočaranje u starce kojima jc verovao, poličc iz najdublje skrivene ljubavi prema njima. Privatno mislim takođc da on nema prava da se ruga slarcima pred jednim milionskim auditorijumom, ali nije li to uganje potez jednog razočaranog unuka koga su nasamarili rođeni dedovi još u vreme kad nijc bio u stanju da se brani.

I zar mi nismo lakodc bili toliko pula svcdoci pada tih ćasnih staraca koji su na pragu smrti dolazili na kongrese pisaca da promucaju svoje uvrede, da naprave pakosti, da denunciraju? Ja privatno volim starce i uvek in ustupim mesto u tramvaju, a uslupiću im i mesto u književnosti, ukoliko ga uopšte zauzimam.

Mario Faneli, koji je režirao Kovačevu dramu, uzco je za glumce Tita Strocija, Emila Kulijara i Ivana Šubića — nisu li ova četiri imcna dovoljna garancija da je drama bila izvanredno realizovana? ;

ipak, zašto je ne zabraniti kao i ostalc Koviičeve drame? |

1li, makar zabramili je samo za decu i starce? U mom slučaju to će biti teško izvodljivo; mioj deda, naime, spava ispod televizora na ma loj montažnoj postelji, koju preko dana sklanjamo u ormal.

Teško je biti deda u ovoj zemlji punoj unuka! ;

Momo Kapor

7