Književne novine

2: INTERNACIONALNA SLIKARSKA IZLOŽBA

Galerija Doma omladine

EVO JEDNE internacionalne slikarske izložbe koja je imala ambicije da bude zaista initečrnacionalna i koja je to i postigla. Uprkos zastrašujućem izrazu »internacionalno«, ona izdaleki podseća na izložbe naših slikarskih kolonija, a upoznavši se sa njom izbliza, uverićemo se da je umetnička praksa ove Vrstć najbolji put ka zbližavanju ne samo umetnika već i njihovih ideja. Njihovih pogleda na stilsku i tematsku problematiku savremenog likovnog stvaranja, uglavnom. U pitanju su deset mladih slikara, od kojih četiri Jugoslovena, tri Austrijanca, dva l:alijana i jedan Italijan iz Austrije, koji su, na inicijativu jednog direktora muzeja i materijalnom podrškom pokrajinske vlade Štajerske, proveli pet nedelja u Retzhofu, jednom starom i romantičnom zamku u blizini Graza. Zbližavanja ove vrste, i na ovaj način, nose u sebi uvek nešto specifično. Kod umetnika je to neka vrsta uzajamnog moralnog prožimanja u kome su karakteristične zajedničke pripadnosti izvespim stilskim ili formalnim koncepcijama. Ne mislimo time reći da su izlagaći svoj zajednički nastup obeležili nekom sličnošću u načinu slikanja ili crtanja; oni su toliko različiti koliko je to uopšte moguće, ali je tu nesumnjivo ptisutan jedan izjednačem pogled na ciljeve i sredstva moderne umetnosti. Većina izlagača pripada apstraktnom shvatanju; oni koji to nisu, nisu samo uloliko ukoliko ih neka vrsta nadrealizma ili metafizike odvaja od amorfne materije. Međčutim svi zajedno su avangardistički raspoloženi, smeli, dosetljivi, sigurni u scbe i optimiste, — jednom rečju mladi, 1 to je ono što njihovoj »Drugoj internacionalnoj slikarskoj medelji« daje jednu posebnu svežinu i draž. Nadamo se da se nećemo ogrešiti o osećanje za gostoprimstvo ako primetimo da se naš deo umetnika u ovoj zajednici izdvaja ne samo raznovrsnošću već i smelošću, i lo onom vrstom smzlosti koja je, — bar u oblasti moderne umelnosti, — utoliko više hvaljena ukoliko se više približava apsurdnom.

* * *

U SALONU MUZEJA SAVREMENE UMETNO-

STI je u ovom trenutku slikar Milun Mitrović. ||

Njegova biografija nije toliko raznovrsna, Dpreopširna i uzbudljiva kao biografija većine naših mladih i avangardnih umetnika; međutim, on spada u srednju generaciju i nije avangardan, U njegovu ćemo korist reći još i to da je u svoje vreme bio učenik Mila Milunovića i da svome poslu prilazi sa najvećom | mogućom ozbiljnošću i studioznošću. Počeo je sa pejzažima, i ostao im veran kroz celo svoje umetničko iskustvo, zasnivajući na njima čak i onaj veliki preokret u shvatanjima, kada je od ekspresionizma prešao na apstrakciju. Taj prelaz nije bio mi buran, mi neočekivan, štaviše, on je bio posledica jedne stroge doslednosti, i svi oni, koji su poznavali sokobaniske pejzaže Miluna Mitrovića od pre 1958, neće naći ništa ni strano ni nameimuto na njegovim današnjim apstraktnim platnima. IZ toga se prosto nameće zaključak da je Milun Mitrović pre svega kolorista. On. to zaista i jeste i boja će biti isključivo i jedino njegovo izražajno sredstvo. Bar za sada. Ne postoje nikakvi razlozi za sumnju izuzev nceodržive pretpostavke da se njegov koloristički postupak sastoji iz jedne vrste tonske konstrukcije koja kod njega zamenjuje Tormu na jedan karakterističan način. Da postoji jedna karakteristična tonska konstrukcija *o je tačno, 1 ona nam pomaže da Mitrovićeve slike prcpoznamo između hiljade drugih; međutim, vrednost Mitrovićevog postupka leži u njegovoj utančanoj, nešto malo oporoj senzibilnosti prema čistom zvuku boje. On tu svoju boju doživljava na icdan plah i silovit način, nerVozno i uznemireno, da bi je odmah zatim sta-

vio na platno kao jedan smiren i ukroćem mc-

dijum. Ta smirenost ide često do monumefn- ||

*alnosti, i da kod nas postoii potreba za slikanjiem velikih zidnih površina, Milun Mitrović bi nesumnjivo prednjačio u tome.

* * *

GALERIJA GRAFIČKOG KOLEKTIVA je pružila gostoprimstvo mladom beogradskom slikaru i graličaru Bori Iljovskom. Ovo je mjeova prva samostalna izložba, a nedavno je ddbio i svoju prvu ozbiljnu nagrađu, nagradu ULUS-a za sliku na temu »Čovek«. Ovoga puta, TIljovski je izložio samo grafiku i crteže. Za prvi nastup je to možda i najbolje, jer ćemo tim pulem najlakše utvrditi šta nam ovaj mladi slikar obećava za buduće. Da je to darovit umetnik, u to nema sumnje; zanimljivo je još i to da je on već uspco da izgradi jedan svoj stil. Njegova je grafika uzbudljiva i Dpoetična u isto vreme, ali u isto vreme ostavlja utisak nečega usplahirenog i dramatičnog. Njegova linija i njegova forma u stanju su stalnc najetosti, kao da ih neka centripetalna sila vuče ka dematerijalizaciji, fliovski jc sklon stilizovanju, pa čak i groteski, međutim, kroz CcoO njegov postupak provejava neki mek, molski dah, što se nesumnjivo može pripisati uticaju dtančanop ukusa i slikarske kulture njegovoB, nastavnika, slikara Đorđa Bošana.

Miodrag Kolarić 6

PUTEVI »NOVOG FTEMA«

Hrabrost za svaki

SCENA IZ PILMA »DALEKO OD VIJETNAMA«

neracija čuveni Gebelsov plač zbog nemoći nemačkih sineasta da ostvare jedno tako snažno i poletno (propagandno!) filmsko delo kakvo je bila Ajzenštajnova »Oklopnjača Potemikkin«. Čitamo dalje: »... veličanstveni kadrovi Vakulinčukovog revolucionarnog zanosa i pristajamja odeskih prađana uz mornare s »Potemkik na«, direktno su bioskopske gledaoce zapadne Evrope izvodili na ulice, da demonstriraju...« Danas se ovaj podatak citira skoro u sVakom dijalogni između autora socijalističkih zemalja i novinara koji svaki novi put sve drskije provociraju pitanjima o smislu društvene angažovanosti jednog savremenog stvaraoca!

Šta je film? Mogla bih bez pogreške odpgo- .

voniti: to je u jednom smislu — odbrana, naglašena i potemcirana stvarmost. A propagan: da? Takođe — odbrana, takođe naglašena i potencirana — ideja!

Bezazlenma filmska publika uvek je pod uticajem filma koji je upravo videla. Fiziološka i psihološka snaga slika koje se kreću i zvuka toliko je jaka, da može, ako je iskorišćena makar i s minimumom maštc i inteligencije Dpokrenuti emocije. svakog gledaoca. Niije. zato čudno što je upravo uz pomoć te svoje snage, snage »ubeđivanja« film postao svestan SVO vlastitog govora i — svoje moći! Zato su od prvih dana svi mjegovi veliki trenuci bili uvek i veliki frenuci »umetnosti ubeđivamja«. Film i propaganda su se DO svemu sudeći morali sresti. Tako je »Oklopnjača Poftemkin« bila istovremeno i prvi znak usklika koji se pojavio u istomiji filma i prvi (da li, slučajni?) primer akcione moći propagande.

Ali, dok je propaganda m celini uzev, Ppomogla Ajzenštajnu da ı mnogome doprinese izražajnom jeziku filma, šta je film doneo bro pagandi? Jedam upitnik dovodi do drugoga.

Suštini umetnosti »koja traga, za univerzalnom istinom« itekako mprotivreči komumioiiranje s jednom jedinom istinom za koju se imanentno opredeljuje propaganda. Međutim, da li je svaka umetnost čvrsto ukoremjema u svom vremenu ili pak samo lebdi u vakuumu apsolutnog. Obično se kaže da umetnik traga za nekom »univerzalnom djstinom«. Da li smo, međutim, toliko uvereni da tako nešto zaista postoji? Sve što se izdiže do nivoa umetničke istine mora biti na meki način i privatna istina. Nešto što umetnik sam za sebe Drvi uočava i čemu daic lično značenje. s drupc strane ogromna želja i smažno nastojanje da se nešto saopšti — u stvari jeste propaganda.

barometar barometar barometar

eri

Nastavak sa 5. strane

ljuje možda najkarakterističnija omaška u seri-

ji napisa o studentskom pokretu što su se ovih '

dana pojavili u našim dnevnim listovima.

„Nije ništa manje zanimljiva i omaška koja · direktora »Politike« Milojka Drulovića u broju OvOg lista od 16. juna.

se nalazi u izlaganju

Milojko Drulović na jednom mes:u kaže: »Ovakvi dijalozi su, pored ostalog, dobra prilika da se proveri bodna, uzajamna diskusija,

istinski dijalog u

kome sagovornik poštuje ličnost svog partnera. Zbog toga što se u našim sredinama Srece" mo i sa jednom vrstom agresivne kritike gdc

ima refleksa jedne autoritarne demokratije i netolerantnog pristupa diskusiji«. Navedeni tekst pruža nam još jednu priliku

da razlikujemo omaške koje su znak stilskih i

logičkih slabosti njihovog autora, od „onih omaški koje nastaju kao' posledica kolizije suprotnih tokova rasuđivanja: u autorovoj

diskusija je, razume sćč, već po prirodi stvari »uzajamna« i ovakvo ogrešenje o logiku kazivanja nc t1reba tumačiti uticajem nekakvih skrivenih, »podsvesnih« činilaca, Pravu omašku predstavlia, u stvari, izraz »autoritama demokratija«. Sama po sebi, ova formulacija jc ono Šio SC obično zove contradictio in adjecto. Takve formulacije, svakako, mogu biti, sakođe plod nedovoljuogp stepena obrazovanja ili plod necdovoljnc sposobnosti da sć logično iskaže sOp-

onazam »uzajamna. diskusija«. Svaka

. FILMSKE HRONIKE prenele su do naših ge-

Og

koliko. je mogućno jedna slo--

ličnosii. · Među omaške ove prve vrste valja ubrojati ple- ·

Ko onda može reći tačno gde se ona završava a gde počinje umetnost?

Film, međutim, može biti propaganda, ali propaganda ne može biti umetnost. I to „je tačno — kažemo, a onda, postavljamo pitanje: jesmo li dobri gospodari tog moćnog duha koga smo pustili iz flašice, da li znamo da postupamo s njim, ili smo mu samo jadni šegrti?

— Vi niste ništa videli u Hirošimi! — ubeđuje nas Alen Rene u svom filmu »Hirošima ljubavi moja«...

— Oh, dođavola! Onaj čovek je ušao u dvorište, polio se benzinom i zapalio... Zašto je trebalo da to uradi baš pred ameničkom bolnicom? Eno piše. Idi da vidiš, ako mi ne Veruješ. — Šta piše? Mir Vijetnamu! Mrtav JE: Oh, dođavola! — ubeđuje nas Žan Lik Godar u filmu »Muški rod — ženski rod«.

— Nije sad vreme za snimamjc filmova — glasno razmišlja Marlon Brando, kada posle ubistva Martina Lutera Kimga obilazi sa gradomačelnikom | Niujorka ulice Harlema. »Hoću da se posvetim stvarnoj crnačkoj borbi za građanska prava i ravnopravnoste kaže, da bi nekoliko dana kasnije radosno prihvatio ulogu u filmu »Kvemada« koji priprema italijanski rediteli Djilo Pontekorvo, rediteli »Alžirske bitke« u kome će Brando prihvatiti da svoje iskreno raspoloženje zameni filmskoni akcijom! A

— Ovai film treba odneti u SAD kako bi moji iz »Crne sile« naučili tehniku gerile u gradu — pnimećuje Stokli Karmaikl, lider ove organizacije pošto je »Alžirsku bitku« Vvideo ma Kubi.

— Če, če, če— gevar! — skandirali su studenti u Pezaru, gradiću ma drugoj obali Jadrana pre dve medelje, izlećući ma ulice posle poslednjeg kadra argentinskog, filma »Vreme bikova«; demomnstrirajući protiv terora, solidarišući se s pozivom koji im je uputio reditelj Femando Solinas: »omaj, koji samo posmatra ili je kukavica ili izdajnikl!«

I kao svaki propagandistički film koji postaje veliki ne samo onda kada za sebe veže dobru volju i uopštemi humanizam već | OMTda ako je uočio pravi trenutak i određemi čas u kome se može majsnažnije nametnuti, ni »Vreme bikova« mije se zadržalo samo na polumerama. Reditelj ne dozvoljava gledaocu da mlishi (jer propaganda predstavlja dosledno totalitaran izražajni oblik). On plamira da gledaoci odmah po završetku filma krenu u akciju. Svoj politički propagandni spektakl umapred je opremio: ispisanim parolama, pločama s revolucionarmnim pesmamai i sve to uneo

stvena misao i u tom slučaju one predstavljaju obične omaške. Međutim, ovde to, očevidno, nije slučaj. Samo se po sebi razume da je direktoru »Politike« dobro poznato i značenje reči »autoritarna« i značenje reči »demokratija«. Ako je, dakle, Milojko Drulović, uprkos tome, upravo ovako povezao pomenute reči, onda ' je to znak da.se u proces njegovog kazivanja upleo neki nepoznati, »podzemni« i »skriveni« tok rasuđivanja. :

U ovom slučaju omaška takođe nastaje kao posledica dve suprotne smisaone struje u istoj

'ličnosti. Direktor »Politike« ima afektivan od-

nos prema izvesnoj kritici koju on naziva »agresivnom«. Iz {tog afektivnog odnosa proističe reč »autoritarna«, Međutim, bez obzira na ovaj afektivni stav, u autorovoj ličnosti postoji i »potisnuto« saznanje da je ta kritika koju on zove agresivnom, ipak u nekakvoj vezi sa demokratijom. Stoga izraz »autoritarna demokratija« predstavlja izvestan kompromis između jedne afektivne usmerenosti i jedne »intimne« i »skrovite« svesti o onome Što se ZOVE »pravo stanje. stvari«. Istina, akcenat Drulovićevog izlaganja. je na emotivnom stavu, to.jes: na reči »autoritarna« a nc na.»skrivenom« saznanju o istinskom, demokratškom liku.one toliko neugodne i agresivnce- kritike. Uprkos tome, onaj drugi »skriveni« fok rasuđivanja u autorovoj ličnosti dovoljno je ink da izazove koliziju sa »iavnime tokom rasuđivanja, koližiju koja se još jednom ispoljava u vidu omažke,

Emilija BOGDANOVIĆ

dašnjicu

u festivalski bilten kojim je gledaoce sa sadržajem i smislom dela: »film bi id e. smislen, ako ne bi pokrenuo na akciju« izjavio je reditelj u trenutku kada je sretam na ramenima publike, dao pristanak Se Dprojekcija ne dovrši već da se iziđe ma ulice..,

| I stvarno, posle prvog dela ovog izvanred. nog »političkog-sajkodelika« koji je uz m. moć svojih dvesta pedeset minuta, nameravao da uvede gledaoca u jedan svet »u kome lju. di nisu slobodni ni da izaberu smrt, a kamoli živote — kako kaže sam Solinas, posle frene. tično montiranih arhivskih epizoda koje svedo. če o hronici dojučerašnjeg i potrebi konstant. nog otpora danas uz iiritirajuće revolucionarne marševe čiju je vizuelnu završnicu reditelj na. menio čuvenom fotosu mytvog Čea sa otvore. nim očima, ukočenom ma ogromnom platnu čitavih desetak minuta.. (posle sto proteklih minuta filma) ... ljudi su izleteli na ulice (da ne — posmatraju samo, da ne budu ni kukavi. ce ni izdajnici!)

Oni koji su prisustvovali ovom činu u Teatru espenimentale u Pezaru na Internacional. nom festivalu »novog filma« na kome su ove godine privilegovani gosti bili latmoamerički autori, uveravaju da je ovaj levo orijentisani” festival najzad pronašao defimiciju · »m filma« koju je od samog početka tražio.

Reditelj Solinas je predvideo završnicu sv.

filma. On je predvideo akciju, a ne medita. ciju. On je znao do koje mere je naša indivj. dualna otupelost na istinski užas nepovrediva, On zna da mi u svojim kućama pri kafi medi. firamo posle tv-vesti o istovarivamju bombi na nosače aviona usidrene u Tonkiškom Zalivu, posle gro-planova o ubijanju na sajgonskim u. licama, posle javnog atentata ma nekog šefa države, o svemu dakle, što nam tako uslužno premose telefoto sočiva i katodne cevi. I dok Godar iza kamere »mičel« meditira o sopstve. moj i evropskoj impotenciji u kontekstu vijet. namskog rata, o srammim idejama tzv. »soli. darnosti« i lažne plemenitosti (ne ide se za to da bismo Vijetnamce osvojili svojom ple menitošću već da bismo im dali mogućnost da oni osvoje nmas«), Solinas oprema svoj film: vatrom, onom istom koja je plamula pred Pen. tagonom iz tela rezigniranog i očajnog amernič“ kog kvekera Morisona koji ic tako pokazao vijetnamki Ujen (kako svedoči film »Daleko od Vijemama«) da u SAD postoji i jedna »drugačija Amerika«. r

O toj »drugoj Americi« svedoče i mlađi njujorški sinmeasti iz »newsreecl group« koji u ovim haotičnim američkim. trenucima »estetiviraju« ispisujući maslovc svojih dokumentar· nih storija (o maršu na Poentagonm, o spaljiva-

nju regrutskih kmjižica..) -— mitraljeskim ra·

Talima...! .

T dok Amerikanac Erik- Brajtbar s užasom i strašnim gnevom optužuje suludu tehnološku ekspanziiu proizvodnje »po Život bezopasnih« policiiskih rekvizita za gušenje demonstracija, svedočeći o novim tek izumljenim vrstama Ya, nih »sprejova« sa suznim gasom, malim uč nim upaliačima — bazukama itd., dotle iza »mičele kamere kroz koju utučeno zuti, ne vidi Vijetnam (jer ga nisu pustili), ali govori o tome koliko ie strašna drama evropske i svet, ske krize i griže savesti.

TI zato je Solinasov fotos Čea u Pezaru ukazivao na to da je svako umetnikovo lebdenje po čarobnoj zemlji apsolutnoga slepo, kukavičko i utešno samoobmanjivanje, kojc je zapravo —, propaganda najgore vrste! (Čovek izražava stav ali ga ne zauzim aa). To ic stav imtelektu alnog »ibermenša«, jer na zemlji me postoji ni jedan zamak niti ima takvih koji bi odoleli– onim čizmama — na Ajzenmštajnovim odeskim stepenicama...! i

TI zato je Solinasov. Če Gevara praunuk Potemkinovog mornara Vakulinčuka, a narod je ponovo u »novom (političkom) filmu« postao. — kolektivni junak jednog novog prolet-kulta,

Možda tek iza ove tačke stižemo do suštine rasprave o putevima »novog Tlilma« O njego. vom pravu i sposobnosti da o svim savremenim „svetskim zbivanjima i društvenim kom: fliktima svedoči kao jednoj perm anentnoj i autentičnoj drami. Univerzalnoi, ako hoćete (umetničkoj, dakle) i propagandnoj — zašto ne?

barometar barometar barometar barometar barometar barometar barometar

teoriji ormaški

Ova kratka i letimična analizA4 nije, raZU me se, dovoljna za izvođenje nekih definitivhijih zaključaka. Ono što se i na osnovu jedne takve analize može sa izvesnom sigurnošću zaključiti, odnosi se, uglavnom, na problem tipologije omaški. Sve omaške koje smo ispitivali mogu se svrstati u dve osnovnc grupe. Prvu grupu činc one »greške« u mišljenju i kaziva' nju koje imaju svoj koren u kakvom skrive nom, afektivnom središtu duševnog života. Ovi afeklivno središte predstavlja polaznu tački izvesnog »podzemnmog« toka mišljenja koji U povremenim cksplozijama nelogičnosti reč! eti koherenciju aulorovog izlaganja. Taj tok mi šljenja izrazito je pristrasan, jednostran i aki

KNJIŽEVNE NOVINE

agp