Književne novine

KIT INA

PRAVO JE UŽIVANJE uzeti u ruke. ukusno priređeno izdanje književnih COLA, a još veće provesti čitave časove u prijatnom društvu pisca koji ima ne samo smisao za analitičko zapažanje nego i izvrstam pripovedački „dar. Jer, to treba odmah i bez dvoumljenja reći: veoma su zanimljive za čitanje ove dve obimne knjige, koje sadrže 46 radova sa preko 700 stranica.

Za Leskovca bi se moglo reći, istina samo uslovno, da je regionalni pisac, jer najčešće ostaje »na SVOJOJ zemlji«, na tlu Vojvodine; on sa najviše ljubavi, pozvanosti i studioznosti piše o vojvođanskim piscima i temama, među kojima ima svojih ličnih simpatija kojima se stalno vraća. To su, pre svega, Zmaj i kapa Kostić, koji su za njega nepresušni izvori nadahnuća ı u čije je proučavanje duboko zagazio i sve Više ponire: o, njima je i ranije, i u ovoj prilici, dao značajne radove, a obećava još krupnije ı trajnije. Od novijih pisaca on veoma ceni Isidoru Sekulić i Veljka Petrovića o, kome ovde ima četiri priloga, sva četiri napisana u prigodnim prilikama, ali sa dubokim poznavanjem problematike koja je u vezi sa njegovim životom i književnim delom.

Ostalih oblasti i tema Leskovac se dotiče samo utoliko ukoliko su u vezi sa vojvođanskim piscima i književnim prilikama. Ali, da Pr tome ne upada u pristrasnost najbolje potazuje JČgOVO predavanje »Vuk i Mušicki«, održano 16. februara 1964. na svečanoj sednici Matice srpske, povodom stogodišnjice Vukove smrti, gde je, na početku, naveo porazam sud o Matici koji je Vuk izrekao 1842. godine, i naveo ga Je ne zato da bi ga pobio nego da bi pokazao njegovu opravdanost za period Matičina rada ma koji se odnosi i da bi, zatim istakao sve pozitivne crte Vukova karaktera u poređenju sa kolebljivim i nepouzdđanim Mušjckim. · .

Leskovac je veoma studiozan istraživač srpske književne prošlosti, On ne zanemaruje ništa od onoga što je o problemu kojega se latio pre njega pisano, vidovito uočava sporna pitanja i minuciozno ih rešava, sve dok se ne pokaže da je kod današnjeg stanja nauke nemoguće u potpunosti naći rešenje, jer je oko postavljenog: problema »nagomilan čitav niz

nejasnosti, svakovrsnih mutnih mogućnosti i ne baš prijatnih i ohrabrujućih iznenađenja« (»Oko jedne pesme Orfelinove«, I, 7). Diveći se stilskoj neposrednosti običnih ljudi, on je dao »formulu dobrog pisanja«, kako je sam shvata: »Ono što imaš da kažeš — a govori samo kad odista imaš šta da kažeš — reci tako čisto i zaokrugljeno, sa tolikom punoćom srca i totalnim ispražnjenjem misli i osećanja, kao da će te odmah pošto si dorekao svoje izvesti u dvorište i onde streljati«. (»Srpska pisma«, 7, 355).

Među najvažnije radove u ovim dvema knjigama spada iscrpna studija »Starija srpska Doezija« (I, 70—103), u kojoj je prikazana srpska poezija pre Branka, u svoj njenoj spektralnoj raznovrsnosti | raznobojnosti, sa atmosferom koja ju je uslovljavala, sa vrlinama i manama (među kojima je najveća: težak, nenarodni jezik, koji ioj nije dozvoljavao da se prirodno razvija). U studiji »Bećarac« (TI, 104—142) otkriva nam se čitav jedan živopisan svet narodne pesme. Leskovac o bećarcu piše s poletom, zagrejano, kao o nečem najrođeniJem i najprisnijem. Za njega je to lirska pesma koja »živi, obnavlja se i traje u kao nepresušnoj Žživolnosti svoga nasmejanog i lakomislenog mladalaštva«, »sa naglim i tankim upadanjima«, »tanka i prolazna kao pramen

Književne studije M. Leskovca

Mladen Leskovac: . IZ SRPSKE KNJIŽEVNOSTI, I—~I, Matica srpska, Novi Sad 1968.

dima, a sa mekim unutrašnjim uzbuđenim i uzbudljivim treperenjem pretežno okremuta u radosno i đavolasto, lako i lakoumno razrešljivo, čak groteskno«. U takvom istom emocionalnom ali i preciznom stilu prikazao je Leskovac i muzičku pratnju bećarca — uz frulu, gajde, tambure ı harmoniku, dajući lucidnu karakteristiku svakog od ovih instrumenata i njegov ulicaj na život bećarca.

Leskovac se doista laća pera samo kad ima da kaže nešto novo i važno, i to čini na DpTOstoru koji mu je za to nužan. U takvim, kratkim i sažetim saopštenjima on ukazuje na izvor pesmice »Slovo nadgrobnoje« malo poznate pesnikimje Eustahije Arsić (I, 61—62),; iden' tifikuje na osnovu jednog dosad nezapaženo pisma , Avakuma Avakumovića, nepoznatog ST pskog pesnika s kraja XVIII i početka XIX veka. osvelljujući živim bojama »Jedan svct raspevan ı poetičan«, da bi pokazao »iz kakvih 'su se vedova regrutovali pesnici onc iznad svega zanimljive naše građanske lirike« (I, 64); nalazi izvor Zmajeve pesme »Iz života jednog lava« (TI, 238—244), kao i izvor za okvimu temu Sremčeva »Pop-Ćire i pop-Spire« (I, 245—255); utvrđuje poreklo i smisao završne scene u »Vukadinu«, itd. Ti, samo obimom i na izgled, sitni prilozi dopunjuju naša znanja o pojedinim piscima i mjihovim delima.

· Potpuno: odudara od uobičajena načina Leskovčeva pisanja studija »Poezija i istina« (I, 173—237), koja je posvećena tumačeniju Zmajeve pesme »Vidovdanu«, objavljene 1866. E dime ı listu »Zmaj«e. Da bi protumačio ne liko danas nejasnih stihova, u pesmi koja ima 52 stiha i zahvata, ovde preštampama, nešto više od jedne stranice, Leskovac je dao tumačenje na preko 60 stranica. On koji se redovno ustručava i izvinjava kad treba da navede neki

luži stav, ovde naširoko navodi čitave članke iz »Vidovdana«, »Zastave« i drugih listova. Ali je zato uspeo da približi do 'opipljivosti atmnosferu, i u kneževini Srbiji i u Vojvodini, vremena u kojem je pesma napisana i da tako gotovo potpuno osvetli ne samo mejasna mesta u pesmi, nego da uzgred pruži uspele portrete kapetana Vladimira Nikolića, urednika »Vidovdana« Miloša Popovića, kneza Mihaila i njegov odnos prema omladini, itd. Sličan je i ne manje zanimljiv esej »Srpska Ppisma«, gde Leskovac nagoveštava svoje buduće delo »Izbor srpskih pisama,i to ne književnik: i državnika, nego sasvim običmih liudi i žena iz naroda. Dva pisma koja navodi iz tc zbirke i tumačenje koje im daje uzdižu ga do darovitog slikara društvene i kulturne prošlosti našega naroda. 7

Svoj književni ukus i sposobnost posveđočio ie Leskovac u veoma suptilnim analizama kmiiževnih delo o kojima piše. Nisu to hladna, teoretska domišljanja već emocionalna sagledavanja. Ukazujući na odnos bećarca:

Diko moja, visoki jablane,

Alaj su ti salomili granc i prema varijanti u kojoj je poslednji stih izmenjen u:

Ja ću tebi salomiti grame, onističe da time »nastaie obrt nagao, uznemirujući:.. pesmica se, odjednom, preteći uspravlja, nasmešena, nadmoćna, a opet nekako vuna obećanja, još uvek do dna ljubavna« (I,124—125). Kad se lati ocene književnoge dela, a ovo retko čini, on to radi temelino, što ubedlivo pokazuje njesova ocena Košove kniige »Vreme: ratnmo+«, rađi koje je uzeo u obzir i savesno Pproučio celokupno ranije piščevo stvaralaštvo.

Nastavak ma 4. strani

Živomir Mladenović

KADA PESNIK Kulenovićevog stvaralačkog i životnog iskustva objavi zbirku koju čine dvadeset soneta, mi tad nemamo mnogo dilema oko traženja odgovora na pitanje: koji su ga motivi podstakli da svoj medijum pronađe baš u toj, tako specifičnoj, pesničkoj formi kojoj je malo koji pesnik odoleo. Svojom izbalansiranom strukturom sonet vrsnom pesniku pruža” mogućnost višestruke kondenzacije u onoj istoj meri u kojoj nedovoljno darovitom i nedovoljno iskusnom ne obezbeđuje ništa više esteličkih kvaliteta no bilo koja druga forma. U tome, između ostalog, i jeste njegova prednost u poređenju sa drugim pesničkim forma-

ma, u tome je, istovremeno, ı draž iskušenja koje sobom nosi prilično veliku opasnost. Kulenović je toga, nesumnjivo, morao biti sveStan, Njegovo opredeljenje za sonet, zato, nije niti je moglo da bude, izraz potrebe za eksperimentisanjem u bilo kom smeru. Sasvim suprotno: ono je izraz strogo određenog nastojanja da se stvori sinteza pesničkog iskustva i saznanja koja je pesniku donosio život. Kako je njeno poetsko otelotvorenje sadržano u tako malo pesama, značajna je svaka, ili bar gotovo svaka, njena komponenta. A Kulenović Je svoju šintezu gradio na formalnom, ali i na idejnom i Jeksičkom planu. Prirodno bi bilo, budući da je reč o pesničkoj formi koja je sama po sebi jedna vrsta kondenzacije, ta tri plana razmatrati jedinstveno. Utvrditi meru njihove efikasnosti u okviru jednog jedinstvenog sprega sila. Njihov inteazitet, međutim, nije u svim sonetima takav da se ravnoteža ne bi poremetila, da jedno od značajnih nastojanja ne bi iskočilo i na sebe skvenulo posebnu pažnju. To je, upravo, razlog što ih posmatramo donekle izdvojene. Vrlo su karakteristični oni soneti, i njih je pretežan broj u ovoj zbirci, u kojima pesnik

realizuje jednu vrstu svog životnog bilansa, u kojima saopštava svoja otkrića o ključnim zakonitostima ljudske egzistencije, u kojima ispituje smisao života uopšte i formuliše svoj odnos prema pesničkom pozivu i. prema dejstvu pesničke reči. Baveći se tim, takozvanim večnim, pesničkim temama, kao što su konačnost svih liudskih pregnuća, sveopšta prolaznost koja nagriza i najtrajnije spomenike ljudskog duha i snage, čovekova ušamljenost, identifikacija sa prirodom, život shvaćen kao igra u kojoj dominiraju večna, pomalo ironična i neizmenjiva pravila, Kulenović nas, sasvim razumljivo, uvođi u krug ideja kojima su se bavili mnogi pesnici pre njega i kojima će se baviti mnogi posle njega. Ali, upravo na tom, takozvanonı večnom poetskom terenu, Kulenović Je izgradio nekoliko osobenih pesničkih građevina koje imaju izraziti pečat njegove ličnosti, njegovog pesničkog temperamcnta, koje predstavljaju

Dvadeset soneta

Skender Kulenović: SONETI, Matica srpska, Novi Sad 1968.

pesnika sa sopstvenom imaginativnom realnošću u kojoj pesnička igra ume da dobije neuobičajen i neočekivan obrt, ali tako da i ta neuobičajenost i ta neočekivanost imaju svoje umetničko opravdanje. A posvećenje pesničkoj umetnosti — rekao je jedan veliki pesnik — i nije ništa drugo do večno različita avantura pred večno istim pojavama. U tom smislu značajan je, mislim, sonet »Mrtvo korito« koji, uprkos prividnoj jednostavnosti, uprkos tomc što, prividno, slikovito prikazuje jednu statičnu situaciju, sadrži niz složenih ideja koje u čitaočevoj svesti dobijaju svoju još dublju projekciju. Pesnik, naime, slika jedno rečno korito zaustavljeno u Životnom bujanju, zaustavljeno u svojim bogatim životnim tokovima. Onaj imaginativni obrt, koji samo u pesničkoj svesti može da bude izveden tako da poremeti čitavu jednu konstelaciju dajući joj novi smisao, predstavlja stih: '

WUwmrijevši — prešla je rijeka u korito moga uma. Tdentifikovana sa snagom pesničke imaginacijic reka, sada, neviđenom snagom, urezuječ SVOJC novo korito:

| slapom sa zvijezde na zvijezdu vuši se, težom azuYa,

pra-lednim zvjezđanim santama donosi vatru klica i zvijezdama-kosturnicama uskrsli dah božura

i zvijezdama-šišmišima otkriva čudesna lica. Poslednja dva stiha ovog soneta

I školjkom korita mrtvog, gdje bio sam šumna Yijeka slušam gdje šumim bez ušća sred azurnog neizreka.

— pokazuju da je ovaj prelazak reke iz zemaljiskih u zvezdane sfere bio pesnikov put, pesnikov prelazak iz sfere dominacije smrti u sfcr1, dominacije ništavila, bespuća, večite tišine. Velikom izražajnom snagom Kulenović je kom! denzovao dve potpuno različite atmoslere, dva stanja duha, izrazio je i sliku i ritam i ideju koji se, u svega četrnaest stihova, slivaju u jedinstven poetski organizam. Podjednako jc, čini mi se, mada sasvim različit, značajan i sonet »Prh«. Deskriptivnom metodom gotovo, prateći razvoj jedne situacije do u detalj, pesnik je postepeno bogatio njene slikovne elemente i, bez ikakve prenapregnutosti, podizao njenu dramatičnost, da bi, na kraju, kad se pesma svodi, kada se ideja u takvom jednom pesničkom ob-

'liku zaključuje, otvorio vrata novoj ideji i no-

voj životnosti čitave pesme. Jedna larva, jedna Nastavak na 4. strani

Bogdan A. Popović

KOLE ČAŠULE piše takozvanu dramu a}kcije. Moltivski, sadržinski, kvalitetom svoje angažovanosti, ta drama oslobađa emergiju koja se ı estetskom doživljaju čitaoca i gledaoca sankcioniše kao akcija drame. U osnovi te akcije stoji uvek po meka poruka: nacionalno-istorijska, etička, filozofska, estetička u »Vrtlogu«).

„Savremenu makedonsku . leriše trenutak ekspanzije-

dramu |karak-

Aspektualno zanimljiva, ova ekspanzija ima lice i naličje — dva jedan drugom suprotstavljena sveta ideja, afiniteta, pa i zabluda. Unutar tih svetova bitišu narogušeni antagonizm1, umetnički i estetski, jako se ma prvi pogled može čimit! da su ti antagonizmi u stanju mirovanj4, toleYanocije, a čak i nekakve blage i skoro uspavljujuće ravnodušnosti. Svaki stil je dobar, svaku školu treba poštovati — to je otprilike, ipak uslovno, sintetična ocena klime u čijem se vazduhu privlačnije no ikad ranije oseća osmeh jedne od tri gracije, vekovima uvažavame Talije, Svemu rečenom treba još dodati, da anmtagonizmi suštestvuju i unutar dramskog opusa jednog pisca, Takav opus ima i pisac Kole Čašule, Istini za volju, međutim, postojeći ovom opusu čas kao lice, čas kao naličie, ovi antagonizmi pokazuju „sve . iZrazitiju težnju za razrešavanjem svojih ključnih, oštro polarizovanih estetičkih . deteTminanata sa polova kontroverze realizammodernizam, pri čemu sama ova kontroverza pokazuje tendenciju izmene pozicija svoOjih članova, sa akcentom na modernizam. Tako, na primer, elementi ie kontroverze vode spor, ili borbu za prevlast, i unutar »Ctnila« i unutar »Vrtloga« (»vitel«), iako se bitka koncepcija ipak vodi ma glavnoj magistrali ovih dveju drama: između njihovih, različitih, ukupnih iskustava i vrednosti. Spor je 10, rekli bismo, prilično oštrih suprotnosti, a njemov je ishod, bar zasad, neizvestan, nepredskazliiv. Da bi bio još zamršemiji i zanim]ljiviji u isti mah. ovaj spor nuđi i neke druge pretpostavke: na primer: imnplicitni _ realizam »Crnila«, jako sa ličnom kartom čiji bi pol-

KNJIŽEVNE NOVINE

pisnik mogao biti još uvek aktuelni Skaliger, sa svojom »Poetikom« i zakonom o trima jedinstvima u drami, ispada nekako nenamelljiviji, sa više životnih sokova u sebi, dok sc eksplicitni modernizam »Vrtloga« iz sve snagc upinje da bude Broda i nenametljiv, a biva bezmalo izvešt , vešto konstruisan, tra· žem i kao iskustvo mimalo nov za dramu u celini, iako je krupan zakoračaj napred u dram: skom opusu Ovog pisca. I značajno delo: kao eksperimenat i kao iskustvo tog ekspenimenta; kao jedno iskustvo više koje se sumom svoji!) vrednosti, mada one nisu takve kakve mogi' biti, suprotstavlja kanonu konvencional nc drame. Ono se, dakle, suprotstavlja, pitanje je, međutim, da li mu se može suprol staviti sasvim, ti. spor rešiti u svoju korist. Ako se pri tom ima u vidu porota te, kako rekosmo, konvencionalne drame, a to su druge dve drame objavliene u ovoj knjizi, »Vejka na vetrue (»Vejka ma. vetrot«), i »Gradski sal“ (»Gradskiot saat«), onda ie neizvesnost još očiglednija što se tiče sudbine ovog eksperimen: ta, Jer, ova Je porota ocstetski orijentisana

Drama akcije i akcija drame

Kole Čašule: DRAME, »Kultura«, Skoplje 1967.

na tradiciju, ali taj njen tradicionalizam više uliva hrabrost i poverenje negoli što obeshrabruje. On je vitalan i više je spoljnim, kom zicijskim konceptom na strani konvencionalne drame, dok je svojom radnjom izraz novog, savremenog senzibiliteta, Čak se može imati utisak da je to, reći ćemo prerušeni tradicionalizam. On ima svoje zakone, stare i OVeštale od duge upotrebe i zuba vremena, odnosno dijalektike života i umetnosti, ali među njima ima i takvih bez kojih je nezamisliva poetika savremene drame (na primer, nekonsekventnost klasičnog koncepta o trima jedin. stvima — radnje, mesta i vremena).

Motivski, pak, sve su ove drame vezane za sudbinu makedonskog čoveka; one su izraž te sudbine, gorke i tragične, slobođdarske, buntarske, pečalbarske i cinične u isti mah.'Taj je čovek imao svoj hod po mukama i ništa prirodnije i zahvalnije od toga što je K. Čašule sebe, kao pisca, najdoslednije i umetničkj najubedljivije, ostvario tumačeći baš sudbinu tog čoveka, svog pretka, svojč, ljubavi i gordosti, svoje istorije i njenog cinizm4, Zapućen u

svet bogazama pečalbarskim i revolucionarnim, vođen svešću i unutrašnjim nagonima za samoodržanjem, rasparčavao je, cepao je tal čovek sebe nadvoje-natroie na svim belosvetskim meridijanima od Sofiic (»Crnila«) do onog »hotela za boravišta, kakvih ima i previše u velikim američkim gradovima« (Vcika ma vetru), da bi svoje tle jedino osećao u drami »Gradski sat« (Prilep) pa i tu pod prismotrom tuđinaca (Bugara). Samo, drama »Vrtlog« donekle razbija ovo pravilo: ovde je radnja eksteritorijalizovana, ali ne toliko da se ne može pogoditi da su njena zbivanja (?) vezana za naše neblje i naše vreme, iako bi njihova lokacija mogla postojati bilo gde u svetu i bilo u kome vremenu. Međutim, bilo da je reč o dramj »Crnila« ili »Vrtlog«, ili kojoj drugoj, mi u njima otprve prepoznajemo pero inventivnog i angažovanog pisca, a uz to jednog takvog dramskog pisca koji je poznavalac zakona sceme, sa prefinjenim, istančanim nervom za psihološko gradiranje ličnosti. Takav je om pre svega u drami »Crnila«, iako bi se njegovom Mladiću, tom čistom revolucionaru ı ncsrećnom atentatoru (ma Đorče Petrova) mozlo štošta ozbiljnije zameriti u smislu rcljclnije fiksacije njegovog lika. U »Vrtlogu«, pak,

pisac je otišao dalje u usložnjavanju odnosa između glavnih aktera drame: ovde imamo tzv. unutrašnju projekciju ličnosti, pa se sama drama doživljiuje kao inspirativna igra osećanja, košmara, halucinacija, organizovanog nereda duha i svesti, smbola i alegoriia, snoviđenia i fantazama. To je svet koji budi različite asocljacije o svojim idejnim i psiho-intelektualnim strukturama; besumnje, on je vrlo složen, često neulovljiv, neshvatljiv. Sa njime — kako se to danas obično kaže — treba stvaralački sarađivati da bi se u potpunosti shvatio. No, to je takođe drama koja će i svojim estetskim kvalifikativom rađati različita tumačenja, pa i nesporazume.

Miodrag Drugovac

3