Književne novine

TP

POVODOM svakog od. Krležinih jubileja, koji su u isti mah i nezaobilazni datumi naše divili. zacije i literature, obično se govori o sveobuhvatnoj skali njegove umetnosti, o raznovrsnosti i bogatstvu njegovih ostvarenja, o magneti

; SO aa OE , gnet1lzmu njegove reči i o kontinuitetu njegova književnog Života. Tako se, zapravo, tih Subilnoih dana obično nalazimo na samom početku. U

NK 1 i, pDozoravajući čitaoce na beskrajnu galaksiju dojmova i ideja Krležine umetnosti, na dugu a budljivu i uzbudljivo nezavršenu kolonu naslova njegovih knjiga, komentatori i hroničari tako onda tih dana i ne stižu do saopštavanja sopstvenih dojmova i pronalazaka iz Jektire ovoga pišca koji je, zajedno s jednom svojom ličnošću, poodavno utvrdio kako »rezignirati, io znači biti pregažen« i kako upravo stoga što mu je, kao njegovom Horvatu iz drame »U logoru«, »već u četvrtom razredu gimnazije jedna Bachova toccata bila važnija od flobertice«, sulude, kiklopske okolnosti njegove mladosti, tih njegovih nenadoknadivih »Davnih dana« valja menjati radikalno i hitro.

Možda bi te blistave jubileje Krležine misli valjalo iskazivati kao upozorenja, kao visoke, odlučne znake usklika nad podvigom jednog čoveka koji je, tako tvrdoglavo uporno, tako neumorno i tako glasno, decenijama uzvikivao kako traje još uvek diluvijalna, balkanska noć na ovim našim terenima, kako preti da ugasi svetiljku razuma i talenta, kako je usamljen u onom našem poznatom i preglasnom provincijskom lavežu, zvonjavi samostanskih zvona i famoznim lažima naših malih sredina. »Tko mi je pomogao ı toj noći? Gdje su mi učitelji? Ne počinjem li iz nova, i to potpuno osamljen?« — beležio je on u svojim ranim dnevnicima, jednako kao i u svojim lirskim meditacijama o našoj kući koja je prokleta, bolesna i paklena. T kao što je u »Kalendaru jedne bitke godinc 1942.« fiksirao »mračnu masu slve, gluhe vode« što »vuče sc tminom po nevidljivom dubokom zakonu logike«, tako je i u časovima svoje književne mladosti taj pogubni, sramotni refren našib malih prilika, koje vuku nazad, koje su na mrtve vode nalik, zahtevao akciju. »Treba se ukrcati. Otploviti.c veli on u »Davnim danima, na dan sv. Valentina 1915. »O, da mi Je otputovati, ma i na mrtvačkim kolima, samo da mi je otputovatile uzvikuje u »Ledi« jedna od noćnih dama, zahvaćena, kao i Aurel, »onim prvotnim, anlmalnim nemirom«. Nas će, ovom prilikom, zanimati pre svega ta velika, dinamična tema odlaska Miroslava Krleže iz orbite naših malih gradova i malih prilika, malih dojmova ı sićušnih geografskih i političkih struktura u veliki svet ideja i nadahnute umetnost. »Pot v nic«, kako bi već kazao Filip Kalan, koji se, ne preko noći, ali preko hiljada stranica Krležine literature, pretapao U simboličnu trasu naše le-

e'MWisli bio: je. ne jednom na našem društve- ,

nom i književnom obzoru primer kako se mo: gu prevladati monoftone, prizemne strategije ı

učmalosti, konvencije i sitnih ambicija posle-

dice i presude, :. L .. 'Na otenut ove naše Panoniie koja »leži u blatu gluhonijema već sedam hiljada „godina« i nad kojom se »prostire beznadna noć, ai: panonska, provimcijalna«, nama SC čini \ a e Krleža otprve, a ne jedino u svojim magistra nim »Baladama Petrice Kerempuha«, Matiju Gupca, kao »zaštitnika i simbola hrvatske rebelske i puntarske svijesti«, UOCIO kao subjekat koil živi, koji nastoji da menla, koji se buni. U prozi »Domobrani Gebeš i Benčina govore o Lenjinu« ta tema stubičkog seljaka va"Ode O ugleđao u polutmini maglenoga is Ognjenoga Matije Gubca kako se pokrenuo i sa golemom | kosom u ruci stupa kao gigant iznad kasarne i prađa. Dignuo se Ognjeni Matija, taj slavni naš Stubičanec, i svi su Gebeši stali uz njega, od Krškoga do .Sevnice, od Mokrica do Susjeda; pokrenuli su se UZ dim požara i zvonjavu crkvenih zvona, da pokažu dai oni postoje, da razore taj smrdljivi, austrijski, habsburški, simbolični marodercimer i da polome sve rešetke, sve te okvire, nagodbe, pragmatike, saborske adrese, većine, manjine, paragrafe, fraze, laži, glupost i tugu naše bezizlaznosti, da se potvrde, da izađu van iz svega toga, da pobijede.«

prostora gorostasni obr

Rano, veoma rano postavljen u žižu inteTresovanja javnosti Krleža je, sumnje ne može biti, neprekidno imao kritički stav prema onima koji su svoju »idejnu ebanovinu« izgrađivali cizeljerski sebično, uvek i uvek nastojeći da ostavi iza sebe »dokumenat našeg suvremenog kaosa«. Nicgov odlazak od uobićajenih, sićušno artističkih briga i prenemaganja bio je sadržan već i u potrebi da otvori prozor te naše umišljene literature ka vlastitom, dramatičnom, nimalo paradnom i reprezentativnom dvorištu: »Na dvorištu rejona Ilice 232 ima u svakom trenutku više problema, nego u čitavoj našoj književnosti od početka«. Ali je isto tako odlazak od dopadljivih navika mnoBQ brojnih našjh beletrista i njegov zahtev, eksplicitno ispisan na stranicama ljubljanskog referata, u liniji mnogih ranijih pledoajea ,i, pamfleta: »Pisati ne znači opisivati niti prepisivati.«

Na relacijama Strizivojne i, Pitomače do tupoumnog divljenja za sve što Je stiglo iz bogatih evropskih gradova i do natamjallsanog poklonjenja pred moštima i mocima istorije, ovaj pisac je, više od svega, uništavao i raskrinkavao pokondirenost i „lažnu evropsku aromu naših plavih čarapa, mističara, tumača Dostojevskog, klerikalaca i bukvalista svake vrste. Ostajući u svojoj sopstvenoj literaturı uvek na razini svojih zahteva za književnošću kojoj će već jednom naša zemlja biti temom, Krleža je imao otvoren sluh za sve ono što se. poput once pejorativne reči čuješ, ispisane u »Tumaču stranih riječi 1 pojmova“ uz »Hrvatskog boga Marsa« (čuješ ti — vi čuješi!), javljalo »kao psovka, kao glas kasarne i ratišta, kao uzvik nad grobovima bez epitafa«. Ito ja bio veliki, poletni odlazak, ali odlazak

KNJIŽEVNE NOVINE

75 godina Miroslava Kaleše

AKI svo

Dr Draško

LJUBO BABIĆ: MIROSLAV KRLEŽA . .

u samu srž stvari, u zbilju i san čoveka zbunjenog i uplašenog, napuštenog i uniženog. Neposredno se nadovezujući na zavetne pokušaje bogumila, Jurja Križanića i Silvija Strahimira Kranjčevića, Krleža je »u osvit naših

AAA VV VV VV VV VV VV VV A

Kad đavo kuša Velizara Milosavljevića

Branko V. RADIČEVIĆ

Treba samo sačekati taj trehutak. Senka ide ispred čoveka

kao da mu kazuje put,

ili ga brati,

žao sehki da zaluta.

A fi si majstor zida?. lmaš konac, čekić, kočić, mistriju i žuti metromerić, Kako se kaže: metar.

Tu đavo kuša Velizara Milosavljevića...

Prvo razgrheš zemlju, tražiš joj kamen, Pa kamen vežeš s kamenom, To je temelj.

Kuća raste. .Čvrsta je. i Kamen na kamenu. Ne može joj vetar. Ne može joj voda.

TI čovek kada stane senkom svojom

kamenu na kamen — izmeri senku, ogradi je i uzidaj. Ode om, ali bez senke, I života mu nema.

Ti si majstor.

U lagume silazio. U kamehnoloMe,

Pa opet živ i zdrav na imanje svoje navraćao, orao, kopao, kosio, slavu slavio, žehio, udavao, krstio, pevao i pio.

Znaš kameh. On. tebe. I uklet si što sve znaš,

Moć je tvoja velika, Velizare Milosavljeviću, I kušnja, crhi brate, đavolska.

Jer prekoputa, dok zidaš, u ružu da je poljubiš, mlada žeha, Gospava na potoku,

Kako se nagla, fm Joj u dam, u obrazima tvojim blanula.

Strašno je to, Velizare Milosavljeviću. Oči čoveku da ispadnu.

U podne, kad je senka majmahja, dolazi domaćih da nadgleđa gradhju. To je muž Gospavih, vlasnik nepoštedni ove žene Što uhese nemir u tebe i tvoje ljude. Uvrtela hespokoj otkopčahom košuljom

SEDMI svojom, grudima svojim, siso sveta, Tar što propadmu, pa se vrate. E ya

Kao — išta od toga meće Videti heimari. A ti je u vodi gledaš, ,

crvenih dana« progovotio mov jdyfkom, razvijajući lenjinski barjak svog bojovništva ne jedino u »Plamenu«, već i u njemu i na mnogim drugim stranama i stranicama svoje literature. I to je, dakako, bio odlazak, pa ako

I ne slutiš kako se pirgavi Petko,

pomoćhik tvoj i momak ha zanatu,

iskrada u vrbljak a ne zna šta će s čakširama i Miukomi sVojoH1, golemom.

Kad tako stahe Gospavin muž,

pružni predradnik Radosav,

a senka mu podnevna, smahjila. se, j eto đavolje kuštnje, i. Se

Treba senku ograditi,

Po dva kočića sa svake strahe, po jedan čelo glave i kraj nogu. A kad on ode — uziđuj.

Od toga se umife.

Ako je bpohedeljak — do hmeđelje.

Ne pomažu ni molitve, hi svefo. Mio. Idi lekaru. Neće znati šta ti je.

Na mukama je Velizar Milosavljević.

Zar breko groba Radosavljevog na hHeđra Gospavina da padhe. Zar po zadušnicama

crnu košulju da joj raskopčava,

Tako je jednog zazidao.

A posle — žeta ha žuti vosak

i belu izmirmu miriše,

A vrela je kao žar

i dvojicu odjednom grli,

oHog tamo, bod zemljom što se ladi i ovog što se nad hjom zaorlušio čupavih veđa s gorocvetom ma čelu.

Šta čekaš Welizare Milosavljeviću?

Eto Radđosava, stoji nad gradnjom, na kamehu,

A kao repić senka iz Mogavica izviruje.

Ubiće ga Velizar Milosavljević.

I gle, bogami, prikrađa se oh Rađosavt Plcoziniću, a metromerić — žut — tu Povelikoj šaci. I još se oko sebe osvrće: nije li u blizimi pirgavi Petko, taj momak na zanatu. Priglup je pirgavi Petko, ali ko zna . Šta bi činio ako bi ukrao tajnu,

hoćete i odlazak od solipsizma i inidividualnog, romantičnog otpora preteča. U svetlosti takvih rezonovanja nJegOvo negatorstvo koje se, poput etikete, lepi uz svaki njegov idejni stav, nesumnjivo nije samo nemilosrdna, gnevna reč koja se izriče u poplavi gluposti i laži, već pre svega jedan generalni odlazak u kriticizam, odlazak u predele kritičke misli i dijalektičkog načina viđenja i mišljenja. Ako iko, Krleža nesumnjivo ima ogromnih zasluga Što se u ovom našem podneblju, još od vremena kada je »U logoru« Horvat rezignirano video čitavu Evropu kako »stoji pod vješalima«, i od časa kada se slutilo i dozivalo krvavo jutro iznad »piramide mrtvih domobrana« u njegovoj ratnoj lirici, počelo misliti i pisati kritički, sumnjajući u vrhunaravne autoritete, narušavajući besomučno i dosledno »historiografske zablude na našem terenu«.

Iljko Gorenčević, kritičar nepravedno zapostavljen, pisao je povodom »Cristovala Colonma«: »Ovo je djelo dokumenat jedne zgrčene pesti, naoblačena neba i iskrvavljenih bolova“. Ta pest, to nebo i ti bolovi nikada ranije, nikada pre Miroslava Krleže nisu bili u živoj i inspirisanoj funkciji odlaska u pravedno razmatranje, u gibanje, u košmogoniju svakojakih protuslovlja modernih vremena. Nije »Eppur si muove« solistički part jednog velikog pisca, nego je on čitav u projekciji tog neporecivog gibanja kroz tminu medijevalnih vremena, kroz mreže perfidije i statiku gluposti: »Kugla se giba polagano, ali se ipak giba. A mi, koji osjećamo to gibanje i koji mirno i iskusno gledamo tužnu retrospektivu, mi vjerujemo, da ćemo prebaciti krvave mete i poletjeti u svijetle i tihe i modre sfere mira, mirovanja, kontemplacije, lirike, stvaranja, pisanja knjiga, što sve pretpostavlja svršene bitke oko strojeva i riznica i dividenda. Mi vjerujemo i ta nas vjera drži uspravno. Mi danas ne znamo, hoće li se to zbiti sjutra ili prekosjutra, ili tek devetiTaeststotina četrdesetosme, ili dvije hiljade četrdđesetosme ili tri hiliade četrdesetosme, ali to je konačno svejedno, kada će se zbiti i jer mora da se dogodi! Mi to ne vjerujemo, nego znamo, i zato postojimo, jer znamo!« spomen rečenog Iljka Gorenčevića Krleža je napisao rečenicu koja nije samo čuđenje, već indigmacija, već još Jedno, i te kako značajno, pitanje savesti sopstvenoj i svačijoj: »Što znači sve to?« A u spomen neostvarenosti tolikih svojih junaka, koje je presreo u trenucima bezizlazne usamljenosti i rezignacije, kada stoje slaboumno zatočeni između četiri zida SsVOjih protivrečnosti , zatvoreni u sebe, nepoverljivi i odbačeni, ničiji i svačiji, iznevereni i prevareni, siromašni u svom bogatstvu i otuđeni u svom siromaštvu, na onoi drugoj, nedostižnoj obali, na obali vremena budućeg snatrio ie ovaj pisac aromu jednog drukčijeg načina mišljenja, i poput Diogena tragao za čovekovim čovekom, moćnim i ostvarenim. Crveni admiralski steg njegovog Cristovala Colona nije jedino alibi za tolike neostvarenosti onih koji anonimno ostaju u blatu i tmoloj vodi sive svakodnevice, nego je simboličan za nepresahlu Krležinu temu odlazaka, kada na srećnom vetru pred očima putnika nadimaju se „bela jedra, a veduta je mediteranski plemenita ı transparentna.

Ovaj pisac koji sveznadarski hodi i prohodi zemljama dalekim, naukama specijalnim, umetnostima udaljenim, vremenima drevnim i modernim, u trenutku koji je i vlasništvo »dosadne učenosti«, usuđivao se, i bez prekida se usuđuje, da piše s nervom, živo i infienzivno, ponovo dakle odstupajući od sheme, od srednje linije, od. jednolike i horističke normale. Njegov veliki samotni nokturno, koji se

Nastavak na 8. strani

I zazida živ čovek još vrućeg i živog čoveka. I još ga gleda kako živ ali mrtav vefšhiHi odlazi Ma potok gde se Gospava ladila,

Smtče se tad pred očima Velizaru | Milosavljeviću. Tri dana se izmicao, sve abre, abre, u planinu, a Sstrmihom, abre, abre, u ravan. ri dana se izmicao, abre, abre, koliko ga NAL wi“ hHoge hHosile i tri data brimicao, abre, abre, koliko ga natrag Vuklo.

Emo ga sad: gazi uz potok, a sve osluškuje i čeka,

Ako se razlegpne lelek, znak đavolski:

prestavi se Radosav Plazinić, ode čovek

ı mema ga Više kao da ga hije hi bilo.

ćuti Gospavina kuća, odmah poviše potoka, u leščaru gustom,

A samo jedno okno zažutelo.

Kao sveća da titra.

Ako je samrthiku teško, oće sveća da titra,

Ili je to, đavo će ga znati, njoj, Gospavi, naopako, za dušu.

Primakne se kući Velizar Milosavljević, samo dlamom pritishe ogradu i efo ga u | dvorištu. Pa čelo uz staklo a dva svoja oka upreda u o jedno oko, nišani kao strela, gleda oštro. Kad tamo — u postelji — leži gola Gospava a nad njom — zaoflušio se — pirgavi Petko. ı

O, majko, kako prikiva!

Kao da je kod potkivača učio a ne kod ; Ž majsto' neima?a Velizara Milosavljevića JNOfH mistriju glatku hosio, Opet se smrče pred očima Velizaru Milosavljeviću. Pa abre, abre uz botok,'pa abre, abre nizastranu.

Nije ga on potkivačkom zanatu učio da otkuje, da prikuje.

Sad otkiva, sad otkiva; sad prikiva, sad “ prikiva...

5