Književne novine

Skulptura u slobodnom prostoru

IZLOŽBA SKULPTURE u Pionirskom parku postala je već tradicionalna, ali ni blizu toliko koliko sam problem skulpture u slobodnom prostoru. O tome se veoma mnogo i pisalo i govorilo, naročito od vremena kada je skulptura, ko zni zašto, pretpostavila nebu i prirodi arhitekturu i dvorane po muzejima. Međutim, ma šta mi preduzimali sa tom likovnom disciplinom, ona je još uvek opterećena sećanjima ma vreme kada je bila jedino i samo spomenik na otvorenom prostoru. Vezivanje za arhitekturu je nesumnjivo bio veliki preokret, ali se ne sme zaboraviti da je u ovoj simbiozi skulptura bila ta koja je postavljala uslove. A ti uslovi su vekovima upravljali razvojem i ciljevima arhitekture; čak je to bio i jedan od razloga što je arhitektura postala iedna od tri klasične likovne discipline. Oni koji proučavaju idcjnu, ili misaonu evoluciju umetnosti, upoznati su S činjenicom da je skulptura prva uvela čoveka u središte problema, i da je time izvršila znatmo odstupanje od magije prema upoznavanju rirode. Za vreme Grka, Olimp je bio mnogo liži zemlji nego nebu, a skulptura se služila - arhitekturom samo u ciliu da za sebe izdvoji jedan celishodan dco slobodnop prostora. Kasnije, ova se veza razvijala isključivo i jedino u korist arhitekture, pa će se najzad završiti time Što su neimari urbanizma blagonaklono odvajali po neki trg ili skver za spomenike vladara, vojskovođa, političara, a ponckad, i to veoma retko, za spomenik nekome poeti ili umetniku. To je, naravno, imalo za posledicu da je skulptura morala uteći pod okvilje enterijera, prepustivši svoju budućnost arhitekturi do te mere da je ova prezre i odbaci. Prezrena i odbačena, skulptura je podelila sličnu sudbinu sa slikarstvom; međutim, dok je slikarstvo moglo da se bez štete liši elemenata monumentalmosti, skulptura je, bez obzira na različita stilska shvatanja, pa čak i ona majekstremnija, morala da računa sa prostorom. Pred njom je uvek bila dilema: slobodan prostor ili emtenijer, — trećega nije bilo. Mnogi u tome nisu gledali nikakve teškoće: načinićemo neku figuru ili kompoziciju u ateljeu, pa neka je onda vlasnik stavi kud hoće, — pod krov ili pod otvoremo nebo. Koliko je takvo shvatanje naivno, me treba ni trošiti reči; dovoljno je samo upozoriti na sve češće pokušaje da se preko specijalnih izložbi vrati skulpturi pravo opstanka u slobodnom prostoru. Kod nas se na tome već uveliko radi; Slovenci održavaju svake godime wieđunarodni simpozijum pod imenom »Forma viva«: u Sečovju kod Portoroža za skulpturu u kamenu:.a u. Kostanjevici na Krki za skulpturu u drvetu. Kod nas su se grupi umetnika, koji redovno izlažu u Pionirskom parku, pridružili od skora i umetnici koji izlažu u Aranđelovcu i na Venčacu. Što se beogradske grupe tiče, njenu privrženost ovoj problematici treba pozdraviti na način koji zaslužuje: toplo i sa razumevanjem. Mada su to umetnici koji se javljaju svake godine, njih ne vezuju nikakva zajednička shvatanja, ni stilska ni tehnička. Oni pripadaju raznim pravcima, od realizma do apstrakcije ili konstruktivizma. Pa ipak, to ni malo ne smeta da njihovo nastupanje shvafiimo kao celinu. Uglavnom zbog toga su se svi oni. svaki na svoj način i svojim izražajnim sredstvima, — trudili da svoja dela uklope u slobodan prostor na način koji ne dovodi u sumnju ozbiljno prilaženje problemu. Na način poetskog ili stiliziranog realizma, kao što to čine Mira Sandić sa svojim »Odmoron\«, Milan BHesarabić sa svojim »Mirom« ili Ekaterina Risti-

vojev sa svojom »Devojkom koja svira na liri«. Nasuprot njima, ali u jednoj neporemećenoj harmoniji, stoje konstruktivistički shvaćene skulpture Borisa Anastasijevića (»Ranjena ptica«), Živojina Stefanovića (»Pokrenute forme«),

Momčila Krkovića (»Igman«); ili apstraktne forme Milije Nešića (Predmet ideja«), Mire Jurišić (»De prolundis«) i Milije Glišića (»Oklopnik«). Posebnu pažnju zaslužuju tri skulpture: »Feniks« Vide Jocić, »Gaulajter« Slavoljuba Radojčića i »Krajputaši« Tomislava Kauzlarića; prva zbog zanimljive dedukcije volumena, „druga zbog slihske i formalne osobenosti, treća zbog svoga originalnog »avangardizma«. Ne bi trebalo propustiti ni dve skulpture koje su se, možda više i potpunije od oslalih, uklopile u prostor Pionirskog parka, »Flamingose-fontanu« Gradimira Aleksića i »Ženu sa cvetom« Mihaila Tripkovića.

e

Miodrag Kolarić

Petnaesta godina PI

,

SCENA IZ FILMA ŽIVOJINA PAVLOVIĆA »KAD BUDEM MRTAV I BEO«

PETNAESTA, jubilarna godina pulskog festivala označava godišnjicu koja, u mnogo čemu, obavezuje: iza nas su čitave tri godine od trenutka definitivnog potvrđivanja onih tendencija u našem filmu koje su ga predstavile celom svetu i izvele na put međunarodne afirmacije. Ali, kao da ni u ovim slavljeničkim danima nisu mogli izostati gotovo uobičajeni i neprijatni sporovi i prigovori koji se odnose na izbor filmova što ih je Žiri uključio u zvaničnu konkurenciju, ili na tobožnje prekršaje propozicija Festivala. Činjenica je, međutim, da filmovi koji se ove godine nisu plasirali u konkurenciju, nemaju čak ni šansu da dožive proveru kod publike; ova promena festivalske koncepcije, naravno, nikako ne pogoduje poje: dinim autorima i oni se ponovo zauzimaju za smotru kao najdemokratičniju festivalsku formu. Ti prigovori se, kako pokazuie iskustvo, sintetizuju u osporavanju Žirija pulskog i beo: gradskog festivala, zbore odluka koje su doneli. Time se ne misli na odluke koje se odnose na vrednost filmova, već na one koje mogu da u idućoj sezoni utiču na profilisanie iugoslovenske proizvodnje; ove godine, međutim, kriterijumi nisu formalizovani i odluka ovog fFesti· vala freba da bude, pre svega, sloboda izraza, savremeni tretman sadržaia i forme i kritički duh maših sineasta u odnosu na društvenu stvarnost. Zbog svega ovoga, festivalska forma je ipak najpogodnija, ier pruža podršku najvitalnijim oblicima našega filma, ı

Posle jubilarne svečanosti u okviru koje je prikazan dokumentarni film »Istina o Puli« u kome su sačuvani pođaci o danima okupacije i oslobođenja Pule, Festival je započeo filmom »Podne« Puriše Đorđevića, kao nastavkom započetog ciklusa filmova koji ispisuju temu

| TRIBINA |

Ko je autor uvodnog teksta »Memoara« Prote Mateje

»MEMOARI« PROTE MATEJE Nenadovića su, po opštoj ocjeni, ušli u riznicu naše kulture kao trajna vrijednost. Sfbga je za menc bilo iznenađujuće kad Boža Kovačević tvrdi da 36 »najimpresivniji deo uvoda »Mcemoara« očevidno dopisao Ljubomir Nenadović kao redaktor Protinih »Memoara«, inspirisan sličnim uvodom francuskog pesnika Šatobrijana«. (»Politika« — 28, I 1968), Pri tom je citirao taj »najimpresivniji deo« koji počinje poznatim riječima: »Burna vremena novije srpske Pprošlosti...«, a završava se porukom djeci »...da se ne treba u sreći gorditi ni u nesreći očajavati.« | | Respektujući Božu Kovačevića i njegovo poznavanje naše književne prošlosti, · nisam sklon da prihvatim dvije, po mom osJečanlu, kompromitujuće zamjerke Protinim „»Memoarima«, odnosno njihovom prvom izdavaču Ljubi Nenadoviću, čijim sam se djelom, uzgred rečeno, prilično dugo bavio. Zato ću pokušati da drukčije mislim, i rasuđujem o tom inkriminisanom fekstu »Memoara«. | Prethodno skrećem pažnju na neke činjenice i okolnosti koje mogu doprinijeti rasvetljavaniu spornog mjesta. S Prota Mateja. počeo je da piše »Memoare« 1829. ili 1830. godine, u vrijeme kad je bio titularni »člen suda. valjevskog«, kad je na njega udnim okom motrio knez Miloš, pa se on zbog toga, povukao u Brankovinu, da se ONO mori i nejaku djecu uputi u život i nauči ih kako treba »ljubiti Boga i otečestvo.ć« o Tada je već bio prevalio pedesetu godinu života, dakle, zašao u doba kad se svode Tačuni života, kad se mjeri pređeni put, vagaju usponi i promašaji; u „vrijeme kad se pomišlja na smrt i život živi bez iluzija. Vrijeme za moralni testamenat. ddr ı »Memoare« je posvetio svojoj djeci — LM i stoji u prvom izdanju od 1867. godine. „U činjenicu moramo imati na umu kad je TIJEC o »Memoarima«. (Greška ie kasnijih izdavača što su izostavili tu stranicu na kojol pišc »Mojoj deci«). Taj podatak objašnjava Tnog0 štošta, U kratkom uvodnom tekstu, i kasnije u ciljeloj kniizi, on SC neprestano obraća, O dieci; on niima saopštava svoju | istoriju a rađorđeve Srbije. Uvodni tekst zato ı jeste icdna vrsta zavještania, poruka moralnog čina,

” je zborio je Prota!

revolucije i događaja koji su iza nje usledili. Tema novog filma Puriše Đorđevića, u svakom slučaju, može da pokrene na razmišljanje i preispitivanje mnogih savesti, pošto je Vezana za jedno sudbonosno iskušenje u danima naše novije istorije — vezana je za dane rezolucije Informbiroa i sukob komunističkih partija Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, U vre-

·me kada je doživela svoju aktuelizaciju doga·

đajima u Čehoslovačkoj, ova tema je, u svakom slučaju, zahtevala ozbiliniju obradu od one koju smo vidcli u ovom filmu. »Podne« nam vraća junake iz prethodnih filmova Puriše Đorđevića, i uvodi ih u događaje ništa manje dramatične od onih iz revolucije, čak i u velikoj meri sudbonosnije.

Ovoga puta Puriša Đorđević je nastojao da dramaturški poveže razvoj i smrt jedne mladalačke ljubavi, sa događajima iz 1948. godine u našoj zemlji. Početak te ljubavi nam je po znat još iz njegovog filma »San«, a do njene smrti dolazi na marginama istorijskog ijsku· šenja sadržanog u danima rezolucije Tnformbiroa. Kao i u prethodnim filmovima, Đorđević nam umesto pravila u dramaturpiji nuđi ćudliivi, uskomešani mozaik događaja različito obasjanih jarkim kontrastima. Logički sled fabule smeniuje mneobavezne digresiie, prikazana materija se ne trelira kao svršena istorijska činjenica, već 'se režija slobodno po nioj kreće kao da je ona neposredno prisutna u sadašnjem trenutku. Slobodni prepleti asocijacija, literarnih sećanja i simpatija, muzičkih lajtmotiva i autobiografskih elemenata, sačinjavain u ovom filmu iedan raznobojni kolaž u kome se autor pridržava postupka stilizacije materije koja — kao iedina prava sadržima filma — ipak ne uspeva da se uzdigne do pravog estetskog doživljaja.

Prota Miateiz ili Satobrijzmar

osobena vrsta relikvije — namijenjena djeci i porodici,

Dalje, u času kad je počeo da piše »Memoare«, Prota je bio relativno obrazovan čovjek za svoje doba. (Potpuno je pogrešno uz njegovo ime pridijevati — »polupismeni Prota«!), Još za vrijeme ustanka on je u ruci imao krmčiju, kojom se služio prilikom ustrojenija Sovjeta. Tek što su 1813. godine počele' izlaziti u Beču »Novine serbske« (Frušića i Davidovića) među prvim i malobrojnim prenumerantima obnovljene Srbije nalazi se i Mateja Nenadović, U toku 1816, 1817. i 1821. godine njegovo ime se takođe nalazi na spisku pretplatnika. On je jedan od prvih pretplatniku na Vukov Rječnik. Pa je čitao Vukovu »Danicu« to i sam spommje u »Memoarima«. O tome da: je imao biblioteku svjedoči i njegov. sin Ljubomir. U piesmi »Na grobu svoga oca« (1854. godinc) Ljuba pored ostalog piše: »Uza te sam rasto i porasto, ti si meni prvi kniigu dao.« Sve to govori da je Prota, u času kad je počeo da piše »Memoare«, bio ne samo po prirodi bistar i uman čovjek nego i, uslovno rečeno, načitan i obrazovan. Dodaimo tome njcgovc diplomat-

“ske i državne misije kojc su povjeravanc iza-

branima. Kao što se zna, u ime ustaničke Srbi-

Dakle, pod takvim okolnostima počeo je da piše Prota Mateja svoje »Memoare« — sav Okrenut prošlosti i svojoj djeci. (Moje misli ne lete više-u one godine u kojima imam jošte da Živim, nego u one u kojima sam živeo«, kažc u uvodu.)

A sad pogledajmo izbl:že uvodni tekst. On je sliven iz Jednog komada, gust kao sam život, misaono sublimiran, čvrsto sagrađen potpuno nalik na Protu. On je sav iz njegove glave. Na cigle dvije-tri stranice teksta on je srhireno i Jucidno sumirao sav svoj život. Pokušamo li da iz tog kratkog feksta iščupamo bilo koju rečenicu, sav tekst će se ugnuti iZgubiti od svoje težinc, |

Cio uvodni fekst je logička cjelina. U drucom pasusu Prota kaže da je njegova prošlost bila »burna i vrlo promenljiva«, a već u sledećem, koji mu B. Kovačević osporava, om zapravo razviia tu svoju misao. U stvari, »najimpresivniji deo« uvodnog teksta nije ništa dru-

Beleške sa XV festivala jugoslovenskog filma

Međutim, sve govori u prilog: tome da ie ova tema zahtevala neposredniji, diskurzivni karakter i Ččvrstiju dramaturšku fakturu od ovog mozaičkog sklopa u komc političke teze i citate iz radjo-izveštaja o rezoluciji smenjuju muzika Rahmanjinova, melodiozni valceri i iz. vorni narodni melos sa seoskih svadbi. Fabula se raslojava u.niz neobavceznih situacija u kojima su se stekli raniji likovi iz filma »San« — čistač cipela Stavra, koketa koju ije zadivljavalo kavalirstvo nemačkih oficira, i lik Ma. loga koji je doživeo čudnu transformaciju. Ceo film odsudno obeležava jedan otužni operetski ton i vodviljska stilizacija — po svemu sudeći u službi ironičnog distanciranja od istorijskih događaja koji su autoru poslužili kao inspiraciia. Ako je Puriša Đorđević rezoluciju Inform. biroa doživeo kao farsu na istorijskoj DOZOTnici — o čemu svedoče pokloni glumaca na kraju filma — i svoje junake, onemoćale od: deziluzija, ostavio pored granične rampe, mi smo te događaje kroz njegov film tako i doži. veli. Sasvim neumesno, jedan složeni političko-društveni fenomen predstavlien je kroz šareni mozaik reči i slika u kome še naizmenično smenjuju male pričice, literarno tanušni frag. menti. jeftin ton u frazi i poefizacija sižea sa muzičkim numerama, operetskim prenemaga. njima i teatarskim kniksovima.

Pošto uslovnosti ovakvog hroničarskog os. vrta sa još nezavršenop Festivala, obavezuju pisca ovih redova na jednu ozbiljniju kritičku analizu drugom: prilikom, okrenućemo se pra. vom doživljaju ovog Festivala — filmu »Kad., budem mrtav i beo« Živojina Pavlovića, delu koje je potpuno okrenuto životu, gotovo do potpunog Pponirania u vrtloge kojima nas on tako često iznenađuie. Jedno je, međutim, sigurno: film Živojina Pavlovića rađen je bez ikakvih ustupaka i sa nastojaniem da se u potpunosti izbegnu kompromisi bilo kakve vm. ste; taj žalosni i banalni isečak iz života u ko me pratimo tužnu odiseju skitnice i besposli čara Džimija Barke, uramlien u okvire Pavlovićevih slika, potpunim skladom faktografije i teze, na kraju dobiia svoiu neočekivanu Žes. tinu i snagu. Naklonjen istini života. Pavlović ne želi da prati njegov tok, već ga definitivno uobličuie u dijagnozu ijednog realnog i posteiećeg stanja: odiseja Džimi Barke se iz kadra u kadar privodi svom gotovo fatalističkom is hodu, počevši od sporog pokreta kamere uns. wred kroz tamni tunel — u mračni prostor iz koga se postepeno otvara horizont sa spektrom najtamnijih boja, najneočekivanijih situacija i naijneobičnijiih likova.

Rekonstruisana u svom punom i integral nom vidu, stvarnost u ovom filmu počinie da živi svoj pravi i jedino mogući život i kao što to u umetnosti najčešće i biva, koncentrat ne· patvorenog života ponekad može da nadvisi i oplemeni sam život. Ništa ne izmiče Pavlovićevom pogledu: priobalni, periferijski palanački prostor i doslednost u izboru jasno .međenog životnog kruga iz koga su begstva memo: guća. Za razliku od »Buđenja pacova«, izbor tih isečaka iz života je još rigorozniji i još više u službi ilustrovanja osnovne ideje. Zato pravi poeziju ovog filma otkrivamo u slikama izrezanim iz životnog mozaika i nastoianju uda se kroz potpunu redukoiju forme dođe (do sintetičkog zaključka. Pojedinačni, posebni i owšti aspekt filma »Kad budem mrtav i bepć"Živoima Pavlovića proizlazi iz tog korema i ide ka tom cilju: od života ka životu,

Bogdan Kalafafović

Radivoje JOVANOVIĆ

„go nego ilustracija onoga što je u prethodnom pasusu samo konsfatoyvao,

»Burna vremena novije srpske prošlosti bila su tesno skopčana sa mojim životom, i kao što su ona promenljiva bila tako je i moj život bio promenljiv. Ja sam služio i gospodario, popovao i vojvodovao:, putovao po narodnom poslu daleke pu teve i kod kuće mirno sedeo i u mojoj bašti voće kalemio:, vojevao sam opasne ratove i uživao bla• godet opšleg mira...«

I tako dalje, sve u kontrastima, logički privodi misao kraju da ukaže djeci na »večnu promenljivost sudbine« i da iz te promuenmnljivosti nauče »da se ne. treba u sreći gorditi,,,ć«

Znači, ne može se sporiti logička potreba za ovim pasusom! Kao što se ne može pretpostaviti ni to da je prva dva pasusa napisao Prota, a treći Liuba. Po mom mišljenju jedan autor je napisao sva tri, uostalom kao i Cio uvodni tekst — i to Prota. Jer, da je Prota napisao samo prva dva, on ne bi mogao nastaviti četvrti pasus riječima: »Te sve promene u mom Živofu...c, Jer je o »promenama« riječ zapravo u trećem, inkriminisanom, pasusu..lIzmeđu drugog i četvrtog pasusa nema čvrste logičke veze i nemoguće je pretpostaviti da je tu Prota ostavio prazninu.

Naredni, četvrti pasus, takođe je logičan nmastavak prethodnih. |

Prota jednostavno objašnjava djeci tren tak pod kakvim je okolnostima počeo da biše svoje »Memoare« i u koje vrijeme se vratio na ognjište „svojih djedova i posvetio se njihovom vaspitanju.

Na kraju upozorava djecu da su od 1793. pa do 1830. bile svakojake promiene u Srbiji i da nijedan događaj toga razdoblja nije prošao a da on u njemu nije »sobom učestvovao, ili o njemu štogod čuo. |

Dalje, ono po čemu se, kad nema sigurnijih podataka, može najpouzdaniic suditi o auto stvu jednog teksta — u odnosu na drugi, 5DO!” ni, to je stil, način izražavania, rečnik, tipični izrazi i sl. Gledajući tako, Prota ima svoj PO slovični, lapidarni način izražavanja, koji njegovom djelu daic osobeni ton. Isto tako ima svoi osobeni riječnik koji takođe boii niegovo djelo. Iz, uvodnog feksta izdvaiamo karaktestične, Protine riječi: rast, većma, prikučuje,

KNJIŽEVNE NOVINE