Narod / Mirko Perković

jednu ruku na puški. da ga ne zaleti turski siledžija, da pita od mnjesa >»Žuta zlata i bijela hljeba; je li lecao da. opočine, opet је valjalo da drži uz jastuk demeškinju ćordu, a poviše glave ubojitu diliku, }er se падао da će sa obnoć saletjeti nekrst. da mu odvede djecu u roblie, da mu ognjište obesčasii, da mu oskvrme ženu ı kćerke. Takov Život naših djedova kroz stotme i stotme godina mu neprestanu ratovanju, u svegjernoji borbi za svoj opstanak, učini da је naš narod postao јипасап, hrabar, odlIučam. Nije imao vremena dai ljenčari i besposliči, nije se podao lagodnosti ni užitku., nego je postojao svaki dan oprezniji i trezveniji, razboritiji i pošteniji. Vjera u Boga i u svoju smagu, vjera u pravicu Božju. da će jednom. pobijediti i prot|erati neprijafelja, krijepila ga ie nadom wu Dolju Dudućčnost. Ko najveća tješilica, u krvavim stoljećčima, bijaše našem narodu njegova darovitost, njegova duševna snaga: pjesma! Kroz one |ezovite dane, kroz one strahovite noći skupi se sve, što nije moglo poći u boj proliv Turčina, okolo junaka, koji bi se povratili iz boja. da im pripovijedaju kako su krvavi boj vodili. Pripovijeda svaki unak po svoju, kako koji umije. A tamo u kutu sjedi slijepac, died, kojemu u boju