Narodno blagostanje

Страва 196

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Бр. 13

IV OSTALE ODREDBE

Pored ovih dvaju osnovnih postulata sporazum ide za tim da se prestane sa politikom premiranja izvoOza kao posledicom borbe za svetsko tržište pšenice, pa izričito zabranjuje davanje premija za izvoz u granicama predviđenih kvota. U tome duhu, koji je posledica osnovne težnje onemogućavanja suvišne proizvodnje, sporazum nameće obavezu zemljama izvoznicama da minimalne cene, ukoliko bi ove morale držati i pod režimom sporazuma, ne budu više od 10% preko svetske minimalne cene. Izvozničke zemlje pak ne bi ni u kom slučaju smele da prodaju pšenicu bilo za ivoz, bilo mlinarima radi prerade i izvoza u vidu brašna ispod ekvivalentnih cena koje će za svaku zemlju posebice, u konkretnom slučaju, određivati odbor. Za njih se isto tako predviđa da svojom žitnom politikom ne smeju favorizovati povećanje proizvodnje. Držeći se toga one bi bile obavezne da odmah, čim se u svetu postigne minimalna cena, smanje uvozne carine.

Novi sporazum sadrži i jednu interesantnu odredbu socijalno-političkog karaktera. Prema njoj odbor bi imao da vrši propagandu za što veću potrošnju pšenice, a ta bi se propaganda sastojala u doturivanju pšenice potrebitim krajevima, naročito u siromašnim zemljama. Za ovu akciju četiri prekomorske zemlje davale bi odboru svake godine besplatno izvesnu količinu pšenice, naj- više U»/o njihove proizvodnje plus V»/- određene im izvozne kvote. Stanovništvo koje bi dobijalo ovu pšenicu imalo bi da podnese samo podvozne troškove, a pretpostavlja se da bi ih mogle da prime na sebe i vlade odnosnih zemalja. Ova količina pšenice iznela bi 2530.000 vagona godišnje. Stimuliranju povećanja ироtrebe pšenice namenjeno je i staranje na istraživanju svih mogućnosti za upotrebu pšenice u industriske svrhe.

V SANKCIJE

U pogledu sankcija za prekršaj odredaba o minimalnoj ceni i izvoznim kvotama, predlaže se usvajanje klauzule koju o tome sadrži međunarodni sporazum o šećeru. Prema toj klauzuli ako se utvrdi da se koja zemlja ne drži primljenih obaveza, saziva se Savet koji konstatuje prekršaj sporazuma i predlaže sankcije. Naiviša kazna može da bude zabrana uvozničkim zemljama, potpisnicama sporazuma, da iz odnosne zemlje vrše uvoz pšenice. Ova mera ne smatra se protivnom klauzuli najvećeg povlašćenja. Što se tiče uvozničkih

zemalja za njih nisu predviđene nikakve sankcije i pre-

pušteno je savetu da raspravlja svaki konkretan slučaj.

Zemliama potpisnicama dato je pravo da u dva slučaja mogu otkazati sporazum. Prvi slučaj je ako bi izvoz zemalja koje ne bi pristupile sporazumu (autsajdera) uticao na osetno smanjenje izvoza zemalja potpisnica sporazuma i time ugrozio njihov položaj na svetskoj pijaci. Drugi je, ako koja od zemalja potpisnica, vršeći najmanje dve godine sporazum, bude prinuđena da zbog dobre žetve akumulira veliki stok, čije bi držanje i tehnički i finansijski bilo nemoguće. U tome slučaju takva zemlja imala bi pravo da traži od Saveta poseban tretman. Ako joj ovaj ne bi izišao u susret mogla bi da otkaže sporazum.

VI U ČEMU SU GLAVNE TEŠKOĆE ZA OSTVARENJE SPO RAZUMA?

Тако izgledaju glavne odredbe nacrta međunarodnog sporazuma o pšenici. Ne verujući da će ovaj sporazum biti prihvaćen, a može se vrlo lako desiti da uopšte i ne dođe do svetske žitne konferencije, mi se nećemo upuštati u njegovu detaljnu analizu. Radi ilustracije teškoća sa kojima bi bilo skopčano primanje i izvršenje ovoga sporazuma navešćemo nekoliko činjenica u vezi sa izvoznim kvotama i minimalnom cenom.

Raspodela izvoznih kvota, s obzirom na sadanji volumen svetske proizvodnje i uvozne potrebe, pretstavlja tako težak problem, skoro nerešiv, naročito u godinama kada izvozni višak znatno premašuje uvoznu potrebu sveta. U takvim godinama mi sumnjamo da bi raspodela mogla da se izvrši. Borba za kvote, pri kojoj bi oni najmanji sigurno najgore prolazili, dovela bi u pitanje funkcionisanje sporazuma. Od prekomorskih zemalja Argentina, Australija i Kanada upućene su na izvoz 60—75% svoje proizvodnje pšenice. Jedino S.A.D. izvoze znatno manje, od O do 25%. U svetskom uvozu učešće ovih zemalja veoma je različito prema ishodu žetve; kod Argentine varira između 15 i 25%, Australije 10 i 20%, Kanade 15 i 45%, S.A.D. (0 i 25% svetskog UVOZA. Izvož podunavskih zemalja kreće se između 80.000 i 300.000 vagona odnosno 5 i 20% sadanje svetske uvozne potrebe. Najzad, tu su i uvozničke zemlje koje se povremeno javljaju sa znatnim izvozom pšenice. A povrh svega toga Nemačka, Francuska, Italija, Japan i Engleska u 1936/37 godini učestvovale su u

svetskom izvozu brašna sa 23%.

Ako pretpostavimo da bi se raspodela izvoznih kvota i mogla vršiti bez većih teškoća, mi ne vidimo ni iednu zemlju koja bi, posle iskustva prošle i задапје krize pšenice, pristala da vrši акитијасји stokova. Ne samo Argentina i Australija, nego ni jugoistočne evropske agrarne zemlje takvu obavezu ne bi.mogsle primiti, {er bi im ona, u izvesnim godinama, mogla da nametne ogroman finansijski teret. Sem toga, mnoge od izvozničkih zemalja ne raspolažu magacinskim prostorima (silosima) u kojima bi mogle da smeštaju rezervnu pšenicu. Najzad, za evropske agrarne zemlje postavlja se i jedno specijalno pitanje. One u izvesnim zemljama uživaju kontingente i preferencijalni tretman koji im omogućuje da za svoju pšenicu ostvaruju znatno VIŠeĆ cene. Za ove zemlje to bi takođe bio važan razlog da ne pristupe sporazumu.

Što se tiče minimalne cene, ona je predviđena nižom nego li u vreme pre prve krize pšenice. U 1928/ 99 g. notica u Liverpulu za Manitobu nortern 3 bila je 41. 44—45 та Куојег5, а зада se predviđa 33/6 šil. Sadanja cena iznosi 20 šil. Prema tome, cena bi se imala povećati za 60%. Na bazi našeg sadanjeg izvoznog Dariteta, koji iznosi oko 70 din. povećanje bi bilo za čitavih 100% ti. na 142 din. Povećanje cene na željenu visinu zavisilo bi od izvozničkih zemalja da svoj izvoz ne samo drže u granicama izvoznih kvota, nego i da ga vremenski raspodele tako da ponuda ni u jednom momenfu ne pređe tražnju. Takav način izvoza međutim skopčan je sa stokiranjem odnosno sa froškovima (та-