Naša stvarnost

DEMOKRATIZACIJA SRPSKOG EPOSA 65

zmaja je neka vrsta srednjevekovnog „službenog saopštenja” u svijetlu kojeg ie trebalo da se razumije ovaj dogadiaj. U pjesmama o uskocima, haiducima i liudima njihove klase govori se prirodnije o preljubama — kojih ipak nema mnogo, iako je shvatliivo da su haiduci bili prinudjeni svoiim načinom života na takav odnos prema ženi. U feudalnom eposu više se, medjutim, govori o biežanjiu od jednog muža drugom, o izdavanju muža drugom čovjeku i tome slično. Uopšte stariji epos koliko ima poštovanja prema maiki i sestri heroja, toliko ima klevete i prezira prema ženi kao supruzi — to je posljedica hrišćanizacije eposa i feudalističkog odnosa prema supruzi: sve poštovanje za liubaznicu, ostalo za suprugu! U poznijem eposu ima takodje mnogo slučajeva da žena od jednog muža bježi drugome, samo dok je stari epos time i zbog toga vrijedja i prezire, novi |u uvijek pravda životnim razlozima — tu se vidi i pravilniji odnos prema ženi kao supruzi.

Žena feudalne poezije je žena koja može da se uda onamo gdie je dadnu otac ili brat, da rodi sinove i kćeri (kćeri se riietko pominju!), da bude vjerna mužu i da umre od tuge za sinom ili bratom. Ni za šta drugo nije sposobna. Žena poezije bliske narodu često je sposobna za radove i junaštva kao i čovjek! .

Interesantna jie po način haidučkog života i po njihovo slobodniačko shvatanje liubavi, braka i morala, pojava udovice u mladiem. eposu, kao i jedan šaljivo-prijateliski odnos pjesnika prema udovici — pojava poznata i u onovremenim mladim gradjanskim književnostima zapada. U starijem eposu udovica se pojavliuie kao oličenie tuge i samoće; u eposu narodnog života ona se javlia kao žena koja živi malo slobodnije nego ostale žene, koja je zbog toga bliska hajducima (oni nijesu mogli sklapati i održavati bračni život!), kojoi se dešavaju razne zgode i nezgode i sa kojom haiduci i niihov pjesnik vole da se našale i nasmiju. Novak i Radivoj su prodali Grujicu lednoi bogatoi udovici. Ona ie svog „roba Dragokupa” odvela kući, okupala ga „vodom i sapunom”, nahranila ga pa s njim u „meke dušeke”. Siutradan Gruja ioi je pobjegao.

Kada je feudalni piesnik pjevao o ženama, o ženama svojih gospodara, on je opise njihovog tijela i odijela i nakita davao u mirnim, postepenim konstatacijama, koje su se ticale samo lica i glave — odozgo, i stopala — odozdo. Taj odnos feudalnog pjesnika prema ženi sasvim je razumljiv: pjesnik je opjevao Žene svojih gospodara i prema tim ženama nije smio pokazati nikakvo ushićenje; pjesnik nije smio ni mogao da poznaje liepote tijela svojeg piesničkog objekta pa o njima nije ni smio da govori; naizad, u jednom društvu gdje se živjelo po iednom jako utvrdienom ceremonijalu, gdje se znalo šta se i kako ima govoriti i šta plemićima i njihovoj okolini dolikuje, gdje je žena nosila haliine „od grla pa do članaka”, nije se moglo pjevati van okvira toga načina života. Čak i onda kada

5