Naša stvarnost

DEMOKRATIZACIJA SRPSKOG EPOSA 69

eposa, lov se gubi. Uskoci love tek iednom — „sreće radi na božić ujutro” i taj njihov lov završava strašnom mećavom u kojoj se „košulje smrzavaju za pleći junačke” te uskoci dolaze crkvi Petrovici, i tu neki predlažu da nalože vatru od kundaka i nožnica, ali Jure bariaktar se ne slaže sa tim jer im „oružje može trebovati”, i najposle nalože vatru od „stolova i od svijetnjaka” crkve Petrovice.

Za demokratizaciju eposa karakteristične su i još neke paral»le izmedju shvatanja u starom i novom eposu. Patriotizam u poeziji feudala karakteriše se kao viernost nižeg feudala prema višem, kao zaslužno nošenje imena sluga: »Slugo moja, Milutine bane!«, »Oi, boga, mi vjerna slugo Lazo« ... U poeziji o borbama naroda protiv feudalizma, patriotizam se karakteriše kao viernost borbi u korist širokih narodnih slojeva, kao jedinstvenost u borbi protiv feudalizma. Stari junaci eposa, dalje, grade mnogo crkava novi ih uopšte ne grade — svoju borbu za prava naroda oni ne smatraju grijehom i krivicom, i nemaju radi čega da se otkupljuju i kaju... Osjećanje liubavi prema ovcama i volovima, osjećanje života tih životinja, dobilo ie intensivan izraz tek u novom eposu, naročito u pjesmama o haiducima — pastirima, o pljenovima stađa u Crnoi Gori, i u piesmama o prvom ustanku u Srbiji. Borba za zemlju, za livadu, njivu i ispašu, i ljubav prema toj zemlji, našli su izraza naročito u novim crnogorskim pjesmama, koje su kao i piesme o oslobodjenju Srbije, poslednji, mjestimično tek vrijedni trzaji srpskog: eposa, trzaji puni banalnosti i naturalističkih pretjerivanja, karakterističnih za raspadanje svake literature (»dokle muška ne ispršti ruka, ne porastu dojke u djevojke«), irzaji — u većini slučajeva — već banalne varijante starih pjesama (epos je uglavnom živio varijantom!), loše prisposobljiene novim prilikama i dogadjajima.

Kada se govori o postojaniu dviju vrsta srpskog eposa, to nikako ne znači da medju tim vrstama nema nikakve veze. Društvena veza, koja se izrazila u eposu sadržajno i formalno, sastoli se u tome, da je stariji epos bio poeziia feudalizma, a mladji borbe naroda protiv feudalizma. Epos je, prelazeći od jedne društvene grupe drugoi, došao do naiznačajnijeg momenta· u svome razvoju, do momenta kada je, povodeći se za društvenim realnostima i principima umjetničkog realizma, probio klasne i ideološke okvire u kojima je ponikao, i učinio onaj veliki umjetnički korak koji čini da je epos danas živa umjetnička tvorevina; pa epos je učinio taj korak ali time nije izišao iz samoga sebe. Primajući novelu, primajući, demokratskog junaka, njegov život i niegove opanke, njegovu ljubav i mržnju, njegovu čežnju za dobrom posteljom, i sapunom, primajući humor, šalu i satiru, mirišući na znoj i baljegu, epos se raspadao, bližio kraju, ali je ipak bio epos, epos koji je prelazio iz jedne forme eposa u drugu, mijenjajući i demokratišući čak i svoje ranije Već formirane tekovine. „Feudalna poezija-epos odabrao je iz