Naša stvarnost

110 RADOVAN ZOGOVIĆ

nomskih protuslovlja, fcrmirala se je tada i rasla je prva mlada crnogorska poslijeratna književna generacija”; „...iakc zacgrnuta plaštom udžbeničkog autoritatizma i sva udavljena u vodama larpurlatističkih ačenja sa postcješćom savremenom stvarncšću, ta generacija. .”; „tražila je svoje puteve onamo gdje su postcjala bespuća, kcvala sebi fetiše od bitnosti koje su bile falsifikati bitnosti...”; „... drugu grupu su zakoni postcjećei Sveukupne konjukture isključili iz daljeg: javnog književncg djelanja...-”; „U književnosti se ne smije stvar djelanja mjeriti kantarom momentancg izlaganja”. Itd. Itd.!

Opet o Pen... klubu. — Moram da budem banalan kao prorok i da govorim u pričama.

Kađa su jednom, prije nekcliko godina, pisali u jednim ncvinama o pravom licu čuvenog liferanta cružja i ljudskog mesa, sada već blaženoupokcjenog ser Bazil Zaharcva, ser i njegova štampa su digli viku: te i te ncvine napadaju čovječanstvo, kulturu, svijet!

Banalna priča treba da nam pcsluži za jedno banalno poredjenje. U prcšlom broju Naše stvarnosti ja sam napisac bilješku o becgradskoj sekciji kluba Pen, kritikujući oštro ne klub kac takav, nego sastav beogradske sekcije, izvjesne članove te sekcije kcji svojim radcm ı svojim idejama kcmpromituju Pen-klub kao kulturno-pacifističku crganizaciju. I tu se našla ona biblijska sluškinja, kao i u slučaju ser Bazila Zaharceva, i nadala viku: ovi su protiv Pen-kluba! Ovi napadaju Pen!

Ne, nijesmo mi, nijesam ja napadao Pen klub. Nijesam napadao ni cne članove tcga kluba koji po svojem kulturno-pclitičkom radu i spadaju u jednu pacifističku, kulturnu medjunarodnu organizaciju (M. Grol, M. Bozgdanović i dr.). Ja sam pisao o M. Horvatu, T. Mancjloviću, M. Veljkoviću, Sv. Stefanović, prevodiocu „Korporativne države” (koji je iza rata žalio što i ideja mira: „ko i druge kcrisne, lepe — ideje, ideja mira — mcra najpre kroz krv da prodje, pa da se dopadne svetu”); ja sam dakle pisao družini poznatcg feljtoniste i hvalcpisca Predraga Milojevića. Pisati o ljudima koji kcmpromituju Pen-klub, i tvrđiti da im tamo nije mjestc, to nikako ne znači napadati taj klub, nego to znači braniti ga od cnoga cd čega bi trebalo da ga brane, prije nas, njegovi člancvi — prijatelji. Kada sam pisao o književnom pensicnerstvu Milana Rakića, ja nikako nijesam mislic đa time (jednim vicem) „likvidiram” njegovu pceziju, mislim da se to tako ne može ni učiniti. Ja sam zamjerio M. Rakiću njegovu dvadesetogodišnju neaktivncst, koju uncsi i u Pen-klub, koji, u ovim po kulturu i kulturni rad sudbonosnim danima, mcra biti aktivan. Željeti da jedan čovjek radi svoj kulturni posao, to nikako ne znači biti protiv tog čovjeka, negc za kulturnu aktivnost tcg čovjeka! ;

RO NER ATA aa M MN JM

Cilindar na lancu. — Putokaz, list za društvena i književna pitanja. Urednik Hasan Kikić, pisac dobre knjige pripovijedaka „Provincija u pozadini” i slabog (u mnogome) reportažnog romana „Ho-ruk” koji je „pun” realizma kcji je tolikc drastično realističan da prestaje biti realizam. Pcšto se u interesu časopisa ističu dobre stvari iz časopisa, mi smatramo da je isto tako u interesu časopisa ako se istaknu rdjave stvari iz njega. Zato