Naša stvarnost

116 ' LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

„prljavi veš” nekih beogradskih porodica, karakteristike drugog zbog fipa korumpiranog drušivenog sloja sa pafrijarhalnog stanovišta.

„Olmeno drušivo” g-đice Bobićeve je vrlo laka, vrlo površna i na mnogim mesfima vrlo jeffina vodviljska lakrdija. Ona je htela da ismeje i da udari na muke skorojevića bogataša koga je veliko bogafstvo izvelo iz po njoj zdravog malograđanskog porodičnog okvira i ubacilo u nakaradu i izopačenost živofa ofmenog drušiva. Ona ga je naslikala u grubim, vulgarnim lokalnim bojama, u anegdolfičnoj šaljivoj ilusfraciji, slično onoj sa crhanim avanfurama Sfojadina u „Ošišanom ježu”. Njoj je bilo glavno da fu ličnost prikaže kao priglupu, praznoglavu, pohlepnu i proslu, ali da toj ličnosti i dokaže kako bi ona u svom bogatstvu bila srećnija i zadovoljnija kad bi se ofresla oflmenog svela koji je obmanjuje i ucenjuje.

G-đica Bobić se u grubim polezima dohvalila naličja živofa ofmenog svela. No fo prikazivanje naličja, iako je u lokalnoj boji dosta pogođeno, kod nje je pliflko i neubedijivo. Ona je uočene karakteristike prostačkoga ispod obogaćenog skorojevića, laži u parvenijstvu i hipokriziji ofmenog svela, ilusfrovala bez dubljeg zasecanja u živo? foga drušiva, oslanjajući se na palrijarhalne osnove kad freba tražiti izlaska iz njegovog smeća. Uz fo ovo ilusltrovanje je ufopljeno u zaplet sa vrlo jeffinim zabavnim situacijama u kojima su smešni efekti burni ne zbog svoje komične dinamike i duha, već zbog svoje lakrdijaške drastičnosti. Nova komedija g-đice Bobićeve, iako je fehnički bolje građena od „Naših manira”, naročifo u drugom činu, već zbog svoje prevelike lakoće, površnosti, zbog olsusiva analize i ofkrivanja dubljih uzroka negalivnostli višeg društva, mesfimične vulgarnosfi i neozbiljnosfi, ne zaslužuje jaču književnu pažnju.

Prema piscima dela „Komedija uoči Gospe” g.g. Sekuloviću i M. Jankoviću imali bismo izvesnih obzira kao prema počehnicima kad bi se sa ovim svojim delom pojavili u kakvom dilefaniskom provincijskom pozorištu. U Beogradskom narodnom pozorištu prikazivanje njihovog počelničkog rada bilo je sasvim deplasirano. Ovaj komad je imao ne samo fabulu banalnu i lažno poeličnu, radnju skroz siromašnu i rasplinufu, već je bio lišen i najosnovnije pozorišne fehnike. Pisci su u građenju komada pozajmljivali materijal s mnogih strana. Tu su pored Vojnovića i Begovića bili zastupljeni i neki strani dramski pisci.

Bilo bi suvišno ulazifi u analizu ovog dela. Beogradska pozorišna publika, koja je imala nesreću da poseti ovu premijeru, slajala je zapanjena pred ovom preistavom. imala je ulisak da se na njene oči ruše najosnovniji elemenfi pozorišne kulture koja se mučno podizala u Beogradskom narodnom pozorištu. Izgledalo joj je kao da se neko sa pozornice šegači sa njenom infeligencijom, s njenim zdravim rasuđivanjem, književnim obrazovanjem i ukusom. U nekim momenfima dobijala je ulisak kao da se nalazi na vašaru gde se maskirani ljudi iz svih snaga upinju da jeftinim frikovima, vickastim upadicama, nespreinim improvizacijama zainferesuju poselfioce. Bilo joj je žao nekih glumaca koji su dovedeni u onako ponižavajuće, neukusne položaje. Bilo joj je žao ozbiljnog i darovitog umelnika g. Novakovića kada je pred zavesom ponavljao neke banalne fraze o ljubavi i kada je kao pajac iskakao iz orkesira.

A kada se završila pretstava, publika nije za dugo mogla doći k sebi. Uzalud je pokušavala da rekonstruiše sadržinu i da nađe u njoj ma kakvog