Naša stvarnost

O SAVREMENOM FRANCUSKOM ROMANU

Francuski roman, za poslednjih šezdeset godina, razvijao se uglavnom u senci nepoverenja pesnika prema romanu kao auteniičnoj pesničkoj formi. Isidore Ducasse, najčudnija ličnost savremene francuske poezije, pisac famoznih Chanis de Maldoror, jedan od najvećih pesnika iako nije napisao ni jednog jedinog stiha, uputio je, još oko 1870 godine, prve pogrde romanu i opisivanju radi opisivanja: „Roman je jedan lažan (pesnički) rod: moralni zaključak je ofsutan. Opisivali strasti nije ništa: dovoljno je roditi se po malo šakal, po malo kraguj, po malo panfer.” i malo dalje, u istim Poćsies, sasvim sarkastično ovoga pula kao što je malo pre ironično uzeo fon moralizatora, dodaje: „Opisi su livada, fri nosoroga, polovina ukrašenog mrfvačkog odra. Oni mogu da budu uspomena, proročansivo. Oni nisu paragraf koji završavam.” Docnije, Paul Valery izrazio je isto nepoverenje prema romanu u čuvenoj rečenici koja je snažno odjeknula među poslerafnim francuskim pesnicima, pa je doprla i do nas: „Nikada neću napisati: Markiza je izišla u pef sati.” lako reč Markiza očigledno pravi aluziju na romane Paul Bourgel-a, pogrešno bi bilo svakako mislifi da je akcenat u ovoj Valćry-evoj rečenici na njenom subjektu. Celim svojim živofnim držanjem Valćry je pokazao i dokazao da mu subjekti ove vrste nisu ni najmanje strani: Francuska akademija čiji je on, u međuvremenu, poslao član, ne ulazi i ne izlazi nikuda i nikada, ali je pretsoblje koje vodi markizama svakojake vrste. Akcenat je na drugom delu rečenice: „je izišla u pet sali”, čime je hteo da osudi „banalno i prozaično izražavanje romanopisaca”. On je čak predlagao da se sakupe u jednu anfologiju počeci romana, i onih najvećih, da bi se, po njegovim rečima, videla sva ludost i besmislenost romansijerskog postupka. Nabrajanje ovih zamerki i ovih napada na roman nije učinjeno zato da bi se oni opravdavali ili da bi se o njima diskutovalo, već samo zato da bi se u najkraćim polezima ilustrovala almosfera u kojoj se razvijao francuski roman, naročito posle rafa. Jedino što bi moglo da se primelfi, kad se već ostaje na planu generalisanja, šo je da, ni u kom slučaju, ove zamerke ne mogu da budu dovoljan razlog osudi ovog pesničkog oblika uopšte, iako možda. danas, iz drugih razloga i iz drugih pobuda, može da se postavlja pitanje opstanka ili iššezavanja romana, kao što su se slična pitanja postavljala i povodom drugih pesničkih oblika, povodom klasične Tragedije ili povodom eposa na primer. Ali to je jedno drugo pitanje.