Naša stvarnost

ZAČEĆE ČOVJEKOVO 133

Dijete ne hfje hljeb, već poče da kopa do djevojčinim grudima, nepresfano zaranjajući glavu. Uzrujano, Mara ustade i spusli ga na zemlju. Dijete se privi uz njene noge. Ona ponovo pokuša da ga se olrese, ali ne nadje pokreta za to. Nemirno poče da premeće po svom zavežljaju: dijete zajedno s njom zaroni ruke u njega. Grčevit plač poče da frese cijelo njeno fijelo.

— Šla ću od živofa svoga, majko moja, šta ću?...

Starac udje i stavi joj ruku na rame.

— Ne plači, ne plači, suze ništa ne pomažu.

Za ručkom su seljaci ćufali. Muž i žena su krili poglede jedno od drugog. Kao divlja, izbezumljena, Mara je osjećala da joj jedno dijete nemirno sjedi u krilu, da srce bije u grudima, da drugo dijete diše pod pojasom. Brižljivo je kupila svaku mrvicu proje i jela, gladna, ali bez želje za jelom. Oči su se lijepile, hvatale za stvari, misli su lutale da se uhvate ma za što: Anica je imala suknju rijetko fkanu, od vune, kao dječije pelene. Grudi su je boljele blago, uzrujane kao mravinjak ...

Iza ručka, Lazar udje u sobičak, mračan i prljav kao i sve u ovoj kućici bijelo okrečenoj, i žene čuše njegove pošmule i duboke uzdahe. Dijete se savi na Marin zavežljaj i zaspa. Anica pripremi naćve za hljeb.

— Uzmi, naloži vafru, da mi pomogneš, dok si tu da barem ne jedeš džabe.

Mara unese naramak drva i čučnuvši, poče da duva u vatru. NMiješajući brašno s vodom, Anica je obujmi očima i uroni pogled u naćve.

— Što si široka i jaka. Greota, a moraćeš da se ofarasiš deteta. Nemaš kud s njim. Majci ne smiješ, a u beli svet ne mož'...

Cio dan su žene spremale po kući. Pred veče krenuše na vodu. Veliki čabar je ležao na Marinim plećima i ona ga spusti još niže, na krsta, iako joj je izazivao pofmule bolove.

— Uzmi li čabricu, voda je daleko, daj mi, ja ću čabar, ne smeš fi...

— Ako, ne dam, — reče Mara, ali pusti čabar koji Anica skide s nje.

U suton selo oživlje. Krave, vraćajući se s paše, brižno su mukale. Lavež i graja, svjellaci kroz granje, zvek posudja, mješali su se u neodredjeni žubor. Pred kućom je Laza sjedio s Milisavom, mršavim i mladolikim seljakom, rijefkih, žutih brka. Dijete je tapkalo od oca do žena koje su muzle kravu. Krava je mirno lizala tele koje je Mara držala za uši, da se ne ofrgne dok Anica pomuze kravu. Tele se ofimalo cnjureći glavu među Marina bedra, kao da je famo fražilo malerine dojke. Čulo se kako se Milisav žalio na siromašlinu. Nema gdje ni da se zaradi, a iza Jeline smrfi mu palo i dijete na vrat; da nije Laze i Anice, skapalo bi. Nadao se da, sad, kad gazda Pavle bude zbirao ljetinu i on nešto zaradi. Mlazevi mlijeka su šumjeli u kravljači. „A, bogati, Lazo, priča se u čaršiji, skoro će izbori da budu?” „Biće, vele, i gazda Pavle će,