Naša stvarnost

160 LJUDI == DOGAĐAJI — ENJIGE

pojam vlasfništva, svetinju braka, vernost prijateljstvu, građanski stalež... da bi na taj jeftin način izazvao onaj bučni aplauz gledalaca sa treće galerije, koji su jedva čekali da udare nogama o pod i dlanom o dlan... To je pasija naših modernih pisaca da otkrivaju zlo pred savetom, da zavišilavaju niske strasti, da izmisle doživljaj koji kompromiltuje naše društvo, a koji ustvari ne postojić {o Nušićevom »Pokojniku«, »B. J. A. B.«, br. od 10 dec. 1937). Sam Nušić držao je da je ove riječi napisao Velmar Janković. A i da nije, Velmar je davnašnji jednomišljenik senatora Milana Popovića.

Radi se o tome da se Nušićevo djelo preuzme iz ruku Velmara Jankovića, da se očisti od svih velmarovskih nanosa i da mu se da mjesto koje mu pripada — mjesto u narodu i narodnoj borbi za bolji šivot i kulturu. Miroslav PEıleža je odao čast Nušiću komediogra{fu, ali je protiv toga da se nušićevski vicevi dižu kao barjaci. I mi smo protiv toga da se vicevi, bili oni Branislava Nušića ili Marka Ristića, ističu kao barjaci. Mi to nikad nismo ni činili. Samo, mi nismo samo za to, da se oda čast Nušićevim komedijama, nego smo i za to, da fe komedije, da njihov smijeh i njihova satira, njihov sumor i njihova neobuzdanosži, budu i ostanu žive snage u ljudskoj negaciji jedne društvene i kulturne sitvarnosii, u stvaranju jedne bolje društvene stvarnosti i nove kulture.

Naši fragmenti o Branislavu Nušiću bili su osnovni potezi za jedan književni portre. Nastali u oštrom sukobu nad Nušićevim djelom i tijelom, fi potezi su katkad povučeni oširo, mjestimično su jednolični — ali ma njihovoj osnovnoj biti mi nemamo šta da mijenjamo. Te poteze freba samo razraditli. I pri njihovoj razradi, jedina stvar koje se treba čuvati, to je ono što nam MErleža nije, ni zamjerio, to je nekoliko nedovoljno jasnih formulacija koje potsjećaju na bogdanovsku idenžifikaciju ubjeđenja i književnog djela građanskog književnika, na poricanje protivurečja između piščevih shvatanja i simpatija i njegovog umjelfničkog odražavanja sivarnosti, prolivurečja koje je izraz anftagonističkog razvitka dosadanjeg: društva, prolivurečja na kojem su ponikla mnoga velika književna djela dalje i skorije prošlosti.

A. Vačo i R. Zogović