Naša stvarnost
POVRATAK U LJEČILIŠTE
Milovanw Kako u ovim, malim bijelim, sobama, tuga dođe iznenada — ko što odlete laste. I zašto dođe? — Pokošene su livade i otava sporije Taste no tuga, no tuga W nama.
Žute su livade, žute: ko mutna odd, ko mutna voda kojojo ne znaš dubine, ko mutna, voda, bez broda,
— Multna je voda u bunaru moje lubine, i vi ste mi čudno daleko, zžebem, daleko.
Vi ste mi jutros daleko, čudno daleko: tuga nenadno stiže ko putnik pokisli vw hany ko putnik dođe — i ja sam sam.
— Što sam sam, putniče... što sam sam?
Kad ja dođem na prozor ja znam kosači neće doći na livade zelene. Ja neću, čuti čekiće i bruseve
kad laju,
ko psi vw šumi kad gone jelene.
Neće livadom hoteći otkosi zeleni,
neće proći sokakom djevojke s mlijekom —
s mlijekom vw vedrima na glavi.
Ja neću vidjeti da bljeskaju kose bo travi,
đa bljeskaju kose ko ribe nad mlakom rijekom.
Kako u ovim, malim bijelim, sobama tuga dođe iznenada — ko što odlete laste.