Naša stvarnost
80 RADOVAN ZOGOVIĆ
I sašto dođe? — Pokošene su, livade i otava, sporije raste no tuga, ho tuga w namd...
PUSTA STADA Mojoj majci
Ti znaš taj bol što kose djevojačke pokost:
ti si sretala, puste konje kada se s pula vraćaju, praznog sedla, zavitlanih, bijelih zengija.
Reči šta ćeš ma reći
kad pusti konji, prazih, sedala
dotopću pred dom i vriskom žale gospodara
a dom je pust i vrata niko ne otvara?
Ti naš taj bol što lice djevojačko nagrdi:
ti si sretala, puste volove sa oranja
kad ralo dovuku slomljeno i tužno muču pred, domom. Reci šta ćeš mi reći
kad se volovi pusti vrale sa oranja,
i tužno Tyuču, — žale gospodara
a dom je pust i vrata niko ne otvara?
Ti znaš taj bob otrovan ko osvetničke strijele: ti si sretala pusto stado razbijeno
kada se tužno vraća kući ko na, klanicu.
Reci šta ćeš mi reći
kad pusto stado dođe pred vralinicu
i bleji tužno — žali gospodara
a dom je pust i vrata niko he otvara?
Pred španske domove dolaze Dusti kohjici,
topoćw, w, ponoć vrište — žale gosbodarYq,
a domovi su, pusti i vrata wiko ne otvarq.
Koplju konjici zemlju, isblakali su oči — oči su bijele i slijepi kreću, vw, planine: od, jele do jele,
prazna su sedla, njišu se zengije bijele...